Dovoljno se vec trudimo da damo definiciju ljubavi i svakako je to komplikovan proces i verovatno nemoguca misija... Licno verujem da je ljubav u glavi, jer sve ide iz glave, pa i osecaji srca. Autosugestija. Medjutim, pocinjem da verujem da ljubav zaista postaje ljubav kad osobu pocnemo ljubiti uprkos manama koje poseduje. Tada to osecanje postaje nesebicno, jer verovatno odustajemo od ideje da cemo partnera promeniti u bilo kom smislu. Ipak, tu verujem i u sopstvenu teoriju ljudskog mazohizma. Ziveti bez problema je kao i odmarati se bez umora... No, ono sto me konkretno zanima jeste: Koliko smo spremni da ostanemo u vezi iako smo svesni da partner nije ono sto smo zamisljali? U kojoj se meri odricemo `idealnog` zarad `ljubavi`? Bojim se da ni sama sebe nisam razumela, ali pokusajte da date neke odgovore da bismo razmenili misljenje...