foliranat1
Domaćin
- Poruka
- 3.680
SRBISTIKA PRE I POSLE SERBOKROATISTIKE
Traženje odgovora na srpsko pitanje upućuje nas na filologiju, konkretno, na nauku koja se bavi srpskim jezikom i srpskom književnošću. Toj disciplini je ime srbistika. U širem smislu, ona uključuje u sebe i druge tzv. nacionalne nauke koje se bave srpskim temama. Ali gde je ta srbistika u naučnim sistemima danas? Nema je. Skoro će biti i čitav vek otkako je ona potonula u vodama serbokroatistike i jugoslavistike i nikako da ponovo izroni. Tek od pre deset godina, sporo i uz velike otpore, ime srbistike uvodi se u život kroz Pokret za obnovu ove filološke naučne discipline. Još nije došlo do potrebne koncentracije naučnih snaga koje se bave srpskim jezikom i književnošću, naročito onih institucionalno organizovanih. Smelo tvrdim da su najveći gubici srpskog naroda u proteklih sto godina prouzrokovani slabošću ili odsustvom srpske nacionalne filologije, odnosno srbistike, koja daje odgovore na pitanje o identitetu jezika i naroda.
Pred našim očima je rasparčana država koja se zvala Jugoslavija. Samo se na prostoru srpskog jezika vodio građanski rat devedesetih gosina 20. veka. Posledice toga rata opet upućuju da je problem u filologiji. Danas srpski jezik na teritoriji bivše Jugoslavije označava se pomoću četiri imena: srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski. I tu, izgleda, nije kraj. Posao filologa nije da se bave državnopolitičkim projektima i granicama. Posao je filologa da se bave identitetom nacionalnih jezika. U referatima koji su objavljeni u dva zbornika radova pripremljenih za ovaj skup potvrđen je identitet srpskog jezika. U velikoj meri je obnovljena svest o srpskoj jezičko-etničkoj zajednici. Danas s pravom možemo da kažemo: srpska jezičko-etnička zajednica, a to znači populacija koja govori srpskim jezikom, razbijena je politički, ali razbija se i svest o njenom realnom postojanju. Međutim, u lingvističkom smislu, na korektan naučni način, tu zajednicu je nemoguće razbiti i negirati. To je činjenica koja obavezuje sve, a najviše srpsku filologiju i srpsko društvo. Zato se njoj mora posvetiti prvorazredna pažnja.
Srpska jezičko-etnička zajednica nije nikakva konstrukcija. To je živa stvarnost u čije se postojanje svakodnevno možemo uveriti putem radija, televizije, štampe, interneta. Srpska jezičko-etnička zajednica postoji objektivno kao što objektivno postoje druge jezičke zajednice u Evropi, na primer: nemačka, francuska, italijanska i druge. Nemačku jezičko-etničku zajednicu čini populacija koja govori nemačkim jezikom u Nemačkoj, u Austriji, u Lihtenštajnu i u Švajcasrskoj. Francuska jezičko-etnička zajednica obuhvata Francusku, Monako, Luksemburg, delove Švajcarske i Belgije, kao i Kvebek u Kanadi. Sve ove zajednice opstaju u uslovima državnih i verskih razlika, u različitim kulturnim, prosvetnim i verskim sistemima.
Glavninu srpske jezičko-etničke zajednice čini populacija četiri bivše jugoslovenske republike koje su danas samostalne države. To su Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i znatan deo Hrvatske. U ovu zajednicu ulaze i oni delovi populacije u drugim zemljama koji neguju srpski jezik kao maternji.
Na populaciju koja govori jezikom ove zajednice, različito gledaju serbokroatisti i srbisti. Trenutno, serbokroatisti i njihovi baštinici: kroatisti, mogu zadovoljno da trljaju ruke. Jer njihov program rasparčavanja srpskog jezika i srpskog naroda uspešno se ostvaruje. Oni su uspeli da rasparčaju srpsku jezičko-etničku zajednicu i politički i državno. Oni nastoje da to urade i filološki, što je, ipak, nemoguće. Ali, glas srbista još je slab. Sa najviših mesta u srpskim nacionalnim institucijama još nije rečeno da je potrebna revizija jedne kvazinaučne discipline, serbokroatistike, koja počiva na lažnim premisama o jeziku i narodu. Nije predočeno narodu koji u ratovima gubi glave, delove tela, imanja, doživljava progone, da su ova stradanja projektovana i pogrešnom naukom kojom smo poučavani i vaspitavani u našim u školama.
Nama filolozima, koji težimo da obnovimo srbistiku, ostaje da se ponašamo onako kako se ponašaju predstavnici drugih evropskih filologija i naroda. A to znači da kažemo: nije tačno da se u Crnoj Gori do Brodareva govori jednim jezikom, a od Brodareva i Rogača drugim; nije tačno da verske zajednice na prostorima četiri bivše jugoslovenske jednojezičke republike govore različitim jezicima (muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim); nije tačno da je hrvatski jezik svaki jezik kojim Hrvati govore, pa i srpski jezik u ovom slučaju. Jer, tačno se može pokazati da je pravi hrvatski jezik stvarno različit od srpskog.
Obnova srbistike znači i obnavljanje porušenog, rasparčanog, povratak otuđenog: i jezika i književnosti – na istim onim principima na kojima se grade jezičke zajednice drugih naroda.
Funkcija moga teksta Obnova svesti o srpskoj jezičkoj zajednici koji je objavljen u Zborniku radova 1 jeste da se potvrdi osnovno saznanje našeg Pokreta: da smo našli izlaz iz ćorsokaka u koji nas je dovela filologija jugoslovenskog perioda, posebno totalitarnog Titovog režima. Formula našeg rešenja je: ponašajmo se dosledno kao filolozi; poštujmo evropske standarde kad je u pitanju srpski jezik i srpska jezičko-etnička zajednica.
Od samog nastanka nacionalnih filologija evropskih i slovenskih naroda, srpskim jezikom i književnošću bavila se srbistika koja je jasno razlikovala srpsko od hrvatskog; kao što se poljskim bavila polonistika, češkim bohemistika, slovačkim slovakistika, ruskim rusistika. Sve pomenute discipline su opstale i nastavile da se razvijaju po istom modelu, odnosno paradigmi, koji je isti za sve nacionalne filologije. Samo u slučaju srbistike došlo je do drastičnih promena. Nju je dugo potiskivala, pa najzad i potisnula, serbokroatistika. Ova kvazidisciplina počela je Jagićevom doktrinom o dva naroda koji, navodno, imaju zajednički jezik, pa su po tome jedan narod (jer to je bio princip evropske filologije u ono vreme kao i danas) ali su to i dva naroda, Srbi i Hrvati jer se razlikuje po veri (što je bilo presedan i onda i danas). Ta dokrina nije mogla da zadovolji elementarnu proveru u odnosu na činjenično stanje ali, kao ideologizovana svest pod imenom štrosmajerovskog jugoslovenstva, nametnuta je ne samo srpskoj filologiji nego i ukupnoj slavistici. Jugoslavija je građena na podlozi ove pogrešne filološke ideje o, tobože, jednom jeziku dva naroda da bi se njenim raspadom afirmisala potpuno apsurdna doktrina o četiri jezika četiri naroda, zašta nema nikakve realne podloge u stvarnosti. Jer, u stvarnosti, postoji samo jedan, srpski jezik i samo jedna srpska jezičko-etnička zajednica. Sada se nalazimo u postjugoslovenskom i postkomunističkom periodu i trpimo stravične posledice pogrešne filološke paradigme.
Vuk Karadžić, Šafarik i filolozi njihova vremena, koji su pripadali raznim jezicima i narodima, ali su poštovali iste naučne principe, sasvim jasno su identifikovali srpski jezik. To je za njih bilo štokavskavsko narečje. Srpski jezik je najveći spomenik srpske kulture i srpskog postojanja, spomenik veći i od Studenice i Dečana, i od Miroslavljevog Jevanđelja i od Gorskog vijenca. Upravo taj spomenik je počela da ruši i da rasparčava serbokroatistika.
Srpska književnost je u predjugoslovenskom periodu imala četiri jasno izdvojena dela: usmenu narodnu književnost, staru pisanu književnost, književnost srednjeg doba, pre svega dubrovačku, i novu književnost. U ediciji Srpska književnost u sto knjiga Matice srpske i Srpske književne zadruge izostavljena je dubrovačka, a narodna je proglašena za srpskohrvatsku, što znači da je ukupna srpska književnost svedena na dva i po dela. U Nastavnom planu Katedre za srpsku književnost u Novom Sadu, koji je nastao posle razbijanja Jugoslavije, izostavljeno je srpsko ime kod predmeta Narodna književnost, Srednjovekovna književnost i Književnost renesanse i baroka, tako da je praktično srpska književnost svedena samo na novu književnost. Što znači: od četiri dela spala je na samo jedan deo.
Analizirao sam odnos prema nacionalnom imenu u nastavnim planovima pojedinih katedara na Filolozofskom fakultetu u Novom Sadu. Svoje analize uputio sam Vladi Srbije i posebno njenim odgovarajućim ministarstvima. To je bilo 28. decembra 1998. Posle sam isti tekst štampao u svojoj knjizi Srpski filološki program (2000). Na Katedri za engleski jezik i književnost, u nazivima nastavnih predmeta, izraz engleski se upotrebljava 19 puta; na Katedri za slovački jezik izraz slovački upotrebljava se 16 puta. A evo kako je sa izrazom srpski. U Nastavnom planu Katedre za srpsku knjiženost i jezik ovaj izraz upotrebljava se pet puta; u Nastavnom planu Katedre za srpski jezik i lingvistiku izraz srpski upotrebljava se svega tri puta. Naruženo lice srpskog naroda u svetu sigurno ima neke veze sa lošim tretmanom srbistike u institucijama koje finansira baš Vlada Srbije, a ne neko iz inostranstva. Ali, važnije od finansiranja, to je pitanje kako ove institucije oblikuju sadržaje i sistem obrazovanja i vaspitanja naše dece.
Traženje odgovora na srpsko pitanje upućuje nas na filologiju, konkretno, na nauku koja se bavi srpskim jezikom i srpskom književnošću. Toj disciplini je ime srbistika. U širem smislu, ona uključuje u sebe i druge tzv. nacionalne nauke koje se bave srpskim temama. Ali gde je ta srbistika u naučnim sistemima danas? Nema je. Skoro će biti i čitav vek otkako je ona potonula u vodama serbokroatistike i jugoslavistike i nikako da ponovo izroni. Tek od pre deset godina, sporo i uz velike otpore, ime srbistike uvodi se u život kroz Pokret za obnovu ove filološke naučne discipline. Još nije došlo do potrebne koncentracije naučnih snaga koje se bave srpskim jezikom i književnošću, naročito onih institucionalno organizovanih. Smelo tvrdim da su najveći gubici srpskog naroda u proteklih sto godina prouzrokovani slabošću ili odsustvom srpske nacionalne filologije, odnosno srbistike, koja daje odgovore na pitanje o identitetu jezika i naroda.
Pred našim očima je rasparčana država koja se zvala Jugoslavija. Samo se na prostoru srpskog jezika vodio građanski rat devedesetih gosina 20. veka. Posledice toga rata opet upućuju da je problem u filologiji. Danas srpski jezik na teritoriji bivše Jugoslavije označava se pomoću četiri imena: srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski. I tu, izgleda, nije kraj. Posao filologa nije da se bave državnopolitičkim projektima i granicama. Posao je filologa da se bave identitetom nacionalnih jezika. U referatima koji su objavljeni u dva zbornika radova pripremljenih za ovaj skup potvrđen je identitet srpskog jezika. U velikoj meri je obnovljena svest o srpskoj jezičko-etničkoj zajednici. Danas s pravom možemo da kažemo: srpska jezičko-etnička zajednica, a to znači populacija koja govori srpskim jezikom, razbijena je politički, ali razbija se i svest o njenom realnom postojanju. Međutim, u lingvističkom smislu, na korektan naučni način, tu zajednicu je nemoguće razbiti i negirati. To je činjenica koja obavezuje sve, a najviše srpsku filologiju i srpsko društvo. Zato se njoj mora posvetiti prvorazredna pažnja.
Srpska jezičko-etnička zajednica nije nikakva konstrukcija. To je živa stvarnost u čije se postojanje svakodnevno možemo uveriti putem radija, televizije, štampe, interneta. Srpska jezičko-etnička zajednica postoji objektivno kao što objektivno postoje druge jezičke zajednice u Evropi, na primer: nemačka, francuska, italijanska i druge. Nemačku jezičko-etničku zajednicu čini populacija koja govori nemačkim jezikom u Nemačkoj, u Austriji, u Lihtenštajnu i u Švajcasrskoj. Francuska jezičko-etnička zajednica obuhvata Francusku, Monako, Luksemburg, delove Švajcarske i Belgije, kao i Kvebek u Kanadi. Sve ove zajednice opstaju u uslovima državnih i verskih razlika, u različitim kulturnim, prosvetnim i verskim sistemima.
Glavninu srpske jezičko-etničke zajednice čini populacija četiri bivše jugoslovenske republike koje su danas samostalne države. To su Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i znatan deo Hrvatske. U ovu zajednicu ulaze i oni delovi populacije u drugim zemljama koji neguju srpski jezik kao maternji.
Na populaciju koja govori jezikom ove zajednice, različito gledaju serbokroatisti i srbisti. Trenutno, serbokroatisti i njihovi baštinici: kroatisti, mogu zadovoljno da trljaju ruke. Jer njihov program rasparčavanja srpskog jezika i srpskog naroda uspešno se ostvaruje. Oni su uspeli da rasparčaju srpsku jezičko-etničku zajednicu i politički i državno. Oni nastoje da to urade i filološki, što je, ipak, nemoguće. Ali, glas srbista još je slab. Sa najviših mesta u srpskim nacionalnim institucijama još nije rečeno da je potrebna revizija jedne kvazinaučne discipline, serbokroatistike, koja počiva na lažnim premisama o jeziku i narodu. Nije predočeno narodu koji u ratovima gubi glave, delove tela, imanja, doživljava progone, da su ova stradanja projektovana i pogrešnom naukom kojom smo poučavani i vaspitavani u našim u školama.
Nama filolozima, koji težimo da obnovimo srbistiku, ostaje da se ponašamo onako kako se ponašaju predstavnici drugih evropskih filologija i naroda. A to znači da kažemo: nije tačno da se u Crnoj Gori do Brodareva govori jednim jezikom, a od Brodareva i Rogača drugim; nije tačno da verske zajednice na prostorima četiri bivše jugoslovenske jednojezičke republike govore različitim jezicima (muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim); nije tačno da je hrvatski jezik svaki jezik kojim Hrvati govore, pa i srpski jezik u ovom slučaju. Jer, tačno se može pokazati da je pravi hrvatski jezik stvarno različit od srpskog.
Obnova srbistike znači i obnavljanje porušenog, rasparčanog, povratak otuđenog: i jezika i književnosti – na istim onim principima na kojima se grade jezičke zajednice drugih naroda.
Funkcija moga teksta Obnova svesti o srpskoj jezičkoj zajednici koji je objavljen u Zborniku radova 1 jeste da se potvrdi osnovno saznanje našeg Pokreta: da smo našli izlaz iz ćorsokaka u koji nas je dovela filologija jugoslovenskog perioda, posebno totalitarnog Titovog režima. Formula našeg rešenja je: ponašajmo se dosledno kao filolozi; poštujmo evropske standarde kad je u pitanju srpski jezik i srpska jezičko-etnička zajednica.
Od samog nastanka nacionalnih filologija evropskih i slovenskih naroda, srpskim jezikom i književnošću bavila se srbistika koja je jasno razlikovala srpsko od hrvatskog; kao što se poljskim bavila polonistika, češkim bohemistika, slovačkim slovakistika, ruskim rusistika. Sve pomenute discipline su opstale i nastavile da se razvijaju po istom modelu, odnosno paradigmi, koji je isti za sve nacionalne filologije. Samo u slučaju srbistike došlo je do drastičnih promena. Nju je dugo potiskivala, pa najzad i potisnula, serbokroatistika. Ova kvazidisciplina počela je Jagićevom doktrinom o dva naroda koji, navodno, imaju zajednički jezik, pa su po tome jedan narod (jer to je bio princip evropske filologije u ono vreme kao i danas) ali su to i dva naroda, Srbi i Hrvati jer se razlikuje po veri (što je bilo presedan i onda i danas). Ta dokrina nije mogla da zadovolji elementarnu proveru u odnosu na činjenično stanje ali, kao ideologizovana svest pod imenom štrosmajerovskog jugoslovenstva, nametnuta je ne samo srpskoj filologiji nego i ukupnoj slavistici. Jugoslavija je građena na podlozi ove pogrešne filološke ideje o, tobože, jednom jeziku dva naroda da bi se njenim raspadom afirmisala potpuno apsurdna doktrina o četiri jezika četiri naroda, zašta nema nikakve realne podloge u stvarnosti. Jer, u stvarnosti, postoji samo jedan, srpski jezik i samo jedna srpska jezičko-etnička zajednica. Sada se nalazimo u postjugoslovenskom i postkomunističkom periodu i trpimo stravične posledice pogrešne filološke paradigme.
Vuk Karadžić, Šafarik i filolozi njihova vremena, koji su pripadali raznim jezicima i narodima, ali su poštovali iste naučne principe, sasvim jasno su identifikovali srpski jezik. To je za njih bilo štokavskavsko narečje. Srpski jezik je najveći spomenik srpske kulture i srpskog postojanja, spomenik veći i od Studenice i Dečana, i od Miroslavljevog Jevanđelja i od Gorskog vijenca. Upravo taj spomenik je počela da ruši i da rasparčava serbokroatistika.
Srpska književnost je u predjugoslovenskom periodu imala četiri jasno izdvojena dela: usmenu narodnu književnost, staru pisanu književnost, književnost srednjeg doba, pre svega dubrovačku, i novu književnost. U ediciji Srpska književnost u sto knjiga Matice srpske i Srpske književne zadruge izostavljena je dubrovačka, a narodna je proglašena za srpskohrvatsku, što znači da je ukupna srpska književnost svedena na dva i po dela. U Nastavnom planu Katedre za srpsku književnost u Novom Sadu, koji je nastao posle razbijanja Jugoslavije, izostavljeno je srpsko ime kod predmeta Narodna književnost, Srednjovekovna književnost i Književnost renesanse i baroka, tako da je praktično srpska književnost svedena samo na novu književnost. Što znači: od četiri dela spala je na samo jedan deo.
Analizirao sam odnos prema nacionalnom imenu u nastavnim planovima pojedinih katedara na Filolozofskom fakultetu u Novom Sadu. Svoje analize uputio sam Vladi Srbije i posebno njenim odgovarajućim ministarstvima. To je bilo 28. decembra 1998. Posle sam isti tekst štampao u svojoj knjizi Srpski filološki program (2000). Na Katedri za engleski jezik i književnost, u nazivima nastavnih predmeta, izraz engleski se upotrebljava 19 puta; na Katedri za slovački jezik izraz slovački upotrebljava se 16 puta. A evo kako je sa izrazom srpski. U Nastavnom planu Katedre za srpsku knjiženost i jezik ovaj izraz upotrebljava se pet puta; u Nastavnom planu Katedre za srpski jezik i lingvistiku izraz srpski upotrebljava se svega tri puta. Naruženo lice srpskog naroda u svetu sigurno ima neke veze sa lošim tretmanom srbistike u institucijama koje finansira baš Vlada Srbije, a ne neko iz inostranstva. Ali, važnije od finansiranja, to je pitanje kako ove institucije oblikuju sadržaje i sistem obrazovanja i vaspitanja naše dece.