Ко је већи духовник, владика Његош или владика Велимировић?

Већи духовник је

  • Владика Његош

  • Владика Велимировић


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.

Zmaj Ognjeni Vuk

Aktivan član
Banovan
Poruka
1.264
Када се упореди животно дело једног и другог, ставови и идеје, допринос Српству ... коме дајете предност?
На пример, док читате Његошев "Горски вијенац" или Велимировићево "Изнад истока и запада" чије дело по вашем мишљењу има трајнију вредност.

На пример, Његоша убрајам међу највеће Србе, и држим да је генијалан филозоф и теолог.

А Велимировића уопште не ценим, налазим да је његова духовност налик бароку - накићена а празна.

И толико ми је очигледно да је Његош - громада, а Велимировић - просек, да сам морао да питам и друге шта мисле.

Многи ће рећи - светац (Велимировић канонизован 2003. године) је сигурно већи.
Ти исти би вероватно сматрали Уроша Нејаког бољим државником од Душана Силног - зато јер је светац, а Душан није. И још горе, свако поређење Душана и Уроша би проглашавао богохулом јер Душан забога није светац.

Сам Велимировић о Његошу каже следеће, ЦИТАТ:

"Његош је на жалост, глорификатор освете и проповедник противљења злу."
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/vlNikolaj/ReligijaNjegoseva/Nikolaj010109.htm

njegos.jpg
:think:
velimirovic.jpg
 
Poslednja izmena:
"Нема дана без очнога вида
нити праве славе без Божића!
Славио сам Божић у Витлејем
славио га у Атонску Гору,
славио га у свето Кијево,
ал' је ова слава одвојила
са простотом и са веселошћу.
Ватра плама боље него игда,
прострта је слама испод огња,
прекршћени на огњу бадњаци;
пушке пучу, врте се пецива,
гусле гуде, а кола пјевају,
с унучађу ђедови играју,
по три паса врте се у коло, -
све би река једногодишници,
све радошћу дивном наравњено.
А што ми се највише допада,
што свачему треба наздравити!"

Горски вијенац - Петар II Петровић Његош
 
Док ево ти дивне виле лаким кроком ђе ми лети –
завид’те ми, сви бесмртни, на тренутак овај свети!
Ход је вилин млого дични на Аврорин када шеће,
од сребрног свога прага над прољећем кад се креће;
зрак је виле младолике тако красан ка Атине,
огледало и мазање презиру јој черте фине.
Устав’ луно, б’јела кола, продужи ми часе миле,
кад су сунце над Инопом уставити могле виле.
Прелесницу како видим, загрлим је кв бог вели,
уведем је под шатором к испуњењу светој жељи.
При зракама красне луне, при свјећици запаљеној
пламена се споји душа ка душици раскаљеној
и цјеливи божествени душу с душом драгом слију.
Ах, цјеливи, божа мана, све прелести рајске лију!
Цјелителни балсам свети најмирисни аромати
што је небо земљи дало на усне јој стах сисати.
Совршенство творенија, таинствене силе боже,
ништа љепше нит’ је када нити од ње створит може!
Малена јој уста слатка, а ангелски обрашчићи –
од тисуће што чувствујем једну не знам сада рећи!
Сњежана јој прса округла, а стрецају светим пламом,
дв’је слонове јабучице на њих дубе слатким мамом;
црна коса на валове низ рајске с игра груди...
О дивото! Чудо смртни ере сада не полуди!
Б’јела прса гордија су под црнијем валовима
но планина гордељива под вјечнијем сњеговима
на излазак кад је сунца са равнине цв’јетне гледим,
кроз мрежицу танке магле величину кад јој сл’једим.
Играм јој се с јабукама – два свијета срећна важе,
к восхиштењу бесмртноме лишеника среће драже;
зној лагани с њеном косом с занешене тарем главе...
Друге среће, мало важне, за њу би да, и све славе.
Не мичу се уста с устах – цјелив један ноћи ц’јеле!
Јошт се ситан не наљубих владалице виле б’јеле;
свезала се два погледа магическом слатком силом,
као сунце с својим ликом када лети над пучином.
Луна бјежи с хоризонта и уступа Фебу владу,
тад из вида ја изгубим дивотницу моју младу!

Ноћ скупља вијека - Петар II Петровић Његош
 
Сигурно је један од њих већи филозоф и теолог.

Нема смисла у име неке националне солидарности тврдити да их је "немогуће поредити".

И сам Велимировић је признао суштинске разлике између њих двојице.

Следећи цитати су из "Религије Његошеве", дакле ВЕЛИМИРОВИЋ каже:

religijanjegoseva3.jpg


religijanjegoseva2.jpg


njegosevareligija1.jpg
 
Oh, da mi je očima viđeti
Crna Gora izgub da namiri!
Tad bi mi se upravo činilo
da mi sv'jetli kruna Lazareva,
e sletio Miloš među Srbe;

*

Što je čovjek, a mora bit čovjek!
Tvarca jedna te je zemlja vara,
a za njega, vidi, nije zemlja.
Je li javje od sna smućenije?
Ime česno zasluži li na njoj,
on je ima rašta polaziti;
a bez njega- u što tada spada?
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
vile će se grabit u vjekove
da vam v'jence dostojne sapletu;
vas će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit!
Vam' predstoji preužasna borba:

*

Voskresenja ne biva bez smrti.
Već vas viđu pod sjajnim pokrovom,
čest, narodnost đe je vaskresnula
i đe oltar na istok okrenut,
đe u njemu čisti tamjan dimi.
Slavno mrite, kad mrijet morate!

Njegoš je prije svega državnik, patriota, narodni poglavar koji je iznad svega želio da njegov narod bude slavan, poput naroda antičke Grčke i Rima. Zatim, on je filozof i pjesnik. Iako je bio vladika njegova hrišćanska religioznost nije u klasičnom smislu. U opšte nije razmišljao na načina na koji su razmišljali hrišćanski svetitelji. Može se reći da je imao vlastitu duhovnost, koja je više filozofskog karaktera nego religioznog. Srž njegove filozofske misli je u sledećim stihovima:

Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli duši blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje duša s tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju živina s živinom,
u nj ratuje narod s narodom,
u nj ratuje čovjek s čovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noćima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom duševnom,
koleba se duša u t'jelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu užasno popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srećan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo!

On vidi borbu neperstalnu kao neophodnost života. Šta-više, smatra da je dužnost čovjeka da ratom stekne slavu. U tom pogledu njegova se duhovnost kosi sa načelima izvornog hrišćanstva.

Velimirović je značajno obogatio hrišćansku misao.
 
Poslednja izmena:
ovo treba procitati
Haj, sta se ono cuje iz daljine:
Dal su vjetri, dal su vihorovi,
Il sumore gore javorove,
Il sa zemljom trava razgovara,
Il pevaju na nebesi zvezde ?

Nit su vjetri, nit su vihorovi,
Nit sumore gore javorove,
Nit sa zemljom trava razgovara,
nit pjevaju na nebesi zvezde,
No se sluzi sveta liturgija
U nebesnom carstvu Hristovome.

Sluzbu sluzi Jovan Zlatouste
I sa njime tri stotin vladika,
Sve vladika zemnih mucenika
I tri hiljad casnih svestenika,
Svestenika Bozijih ugodnika.

Djakonuje Djakone Stevane
I sa njime sveti Lavrentije.
Sveti Pavle cita Poslanije,
Sveti Luka sveto Jevandjelje,
Krste drzi care Konstantine.

A ripide sveti stratilati
Dimitrije i s njim Prokopije,
Georgije i snjim Jevstatije
I ostali mnogi stratilati.
Oganj nosi Ognjena Marija

Tamjan pali gromovnik Ilija
A Krstitelj vodom pokropljava
Heruvimi poje Heruviku
A Car slave sedi na prestolu
Licem svojim nebo osvetljava.

S desna mu je sveta Bogomajka
Ogrnuta zvjezdanom porfirom
Sveti Sava zetal pridrzava,
A naroda ni broja se ne zna,
Vise ga je no na nebu zvjezda.

Izmjesani sveci s andjelima
Pa se ne zna ko je od kog ljepsi.
Kad se sveta liturgija svrsi
Svetitelji Hristu prilazili
i pred Njime poklon ucinili,

Najposljednji Svetitelju Savo
I sa Savom Srbi svetitelji
Sveti Savo metanije prvi,
Al se ne hte svetac da uspravi
Vec ostade na zemlji lezeci.

Tad prilazi sveta Bogomajka
Da podigne Svetitelja Savu,
Jer joj Savo Hilandar posvjeti,
Al se Savo dize na koljena
I dalje se dici ne hocase

Vec ostade pred Hristom klececi.
Balgi Hristos Savu milovase
Od miloste vako mu zborase:
"Cedo moje Nemanjicu Savo,
Sto si mi se tako rastuzio,

Nikad tako ti plakao nisi,
Nisi tako plako za Kosovom
Kad je Srpsko potamnjelo carstvo
Potamnjelo carstvo i gospodstvo
Kazuj meni moje cedo drago,

Kako stoji sada Srbadija:
Kako stoji vjera u Srbalja
Jesu l Srbi kano sto su bili
Ili su se Savo izijenili,
Poju li mi mnoge liturgije,

Dizu li mi mnoge zaduzbine
Kane nekad u vreme Nemanje
I sina mu Svetitelja Save,
I slavnoga Milutina kralja
I Stevana milog mi Decanca,

I Lazara mog mucenika
I Milice slavne Ljubostinjke
Angeline majke Krusedolke
I ostalih cara i kneginja,
Da l se i sad Bog tako postuje,

Da l Srbijom svete pjesme bruje,
Jevandjele da l se moje siri,
Srpska zemlja da l tamjanom miri,
Svetli li se obraz u Srbina
Pred ljudima i pred andjelima

Velikasi da l pravedno sude

Bogatasi da l milost djele,
Da l suseda sused opravdava,
Da l nejakog jaki podrzava,
Postuje li mladji starijega

Da l djevojke drze djevojastvo,
Da l popovi po svetinji zive,
Kaludjeri da l za narod klece,
I da l greju pestere suzama
i za narod toplim molitvama.

Da li narod nedelju svetkuje,
Da l praznikom crkvu ispunjuje?
Kazuj meni dicni svetitelju,
Srpskog roda drugi spasitelju
Kakva ti je golema nevolja

Te ti ronis suze niz obraze
Pjesmu neba placem zavrsavas?




Tad govori Svetitelju Savo:
"O Gospode, veliki i slini,
Pred kime se tresu heruvimi,
Ima l sta tebi nepoznato?
Ta ti vidis srce u covjeku,

I poznajes najtananije misli.
Vidis crva pod korom grmovom.
Pod kamenjem guju otrovnicu
Na dnu mora svako zno pijeska.
Ne mogu se od tebe sakriti,

Tamnih ljudi tamna bezakonja,
Zbog kojih si na krstu visio;
Ali tvoja ljubav sve pokriva,
Iz ljubavi neznanije javljas,
Iz ljubavi ti o znanom pitas

Da ti kazem sto ti bolje znades.
Nisu Srbi kao sto su bili.
Losiji su nego pred Kosovom,
Na zlo su se svako izmijenili,
Ti im dade zemlju i slobodu,

Ti im dade slavu i pobjedu,
I drzavu vecu Dusanove,
Al darom se tvojim pogordise,
Od tebe se licem okrenuse.
Gospod se srpska izmetnula

Na tri vjere okom namiguju,
Al nijednu pravo ne vjeruju,
Pravoslavlje ljuto potiskuju.
Odrekli se srpskoga imena,
Odrekli se svojih krsnih slava,

Svece svoje ljuto uivredili
A ko dize crkvu zaduzbinu,
Ne dize je Tebi nego sebi.
Crkve dizu da ih vide ljudi,
Crkve dizu Bogu se ne mole,

Nit Boziji zakon ispunjuju.
Velikasi pravdu pogazili
Bogatasi milost ostavili,
Ne postuje mladji starijega,
No se mladji pametniji gradi,

Nit nejakog jaki podrzava,
Vec ga lomi dok ga ne salomi,
Nit susjeda susjed opravdava,
Vec se kune krivo za nepravdu,
Zbog blatnjave zemlje od arsina.

Svestenici Verom oslabili,
Nit djevojke drze djevojastvo,
Sviku neose grehom se ponose,
Mladi momci postenju se smiju
A svoj razvrat ni od kog ne kriju.

Niti narod za nedelju mari
Ni za praznik ni za obicaj stari,
Nit praznikom crkve ispunjuje,
Prazne crkve ko pecine puste.
Prazne duse pa prazne i crkve.

Svud se crni crno bezakonje.
Stid me jede i stid me izjede.
Zbog grijeha naroda mojega,
Sto i mene drzis blizu Sebe.
Zato placem moj Predragi Spase.

Vjecnost mi je kratka za plakanje,
Volio bih i u paklu biti,
Samo Srbi Bogu da se vrate".
Mirno Gospod saslusao Savu,
Pa podize svoju svetu glavu

Umislima nebesa potrese.
Zablistase munje i gromovi,
Naduse se garavi oblaci,
Led se prosu o Petrovu danu,
Sva pobijele zemlja Srbinova.

Ka od gube gubava gresnica,
Zakukase Srbi u nevolji
Al se zivog Boga ne sjetise,
Niti Boga niti svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleci,

Blijedo mu lice od uzasa.
Tada Gospod vasi popustio,
Po vocu se vasi uhvatise,
Obrstise sljive i jabuke,
Sasusise pitome vocnjake,

Po pitomoj zemlji Srbinovoj
Zakukase Srbi u nevolji,
Al se zivog boiga ne sjetise,
Niti Boga niti svojih grijeha
A sve Savo na koljena kleci

Blijedo mu lice od uzasa
Tada Gospod pomor popustio
Da pomori i staro i mlado.
Udarise ljute bolezanje,
Tesna groblja i malo grobara.

Grobarima otezase ruke,
Zakukase Srbi u nevolji,
Ale se zivog Boga ne sjetise
Niti Boga niti svojih grijeha,
A sve Savona koljena kleci

Blijeo mu lice od uzasa.
Tada Gospod krizu popustio,
Puna zemlja svakog izobilja,
A svi vicu: nigde nista nema.
Zakukase Srbi u nevolji.,

Al se zivog Boga ne sjetise,
Niti Boga niti svojih grijeha..
A sve Savo na koljena kleci
Blijedo mu lice od uzasa.
Tad satanu Gospod odrijesio

Iz pakla ga na Srbe pustio
Da do roka svoju volju vrsi,
I da cini sto je njemu drago,
Sa drzavom i sa srpskim tjelom,
Samo da se ne dotice duse.

A satana vojske podigao,
Od zvjerinja svoga i ljudskoga ,
Sve od samih Bozijih protivnika,
I svojijeh jednomisljenika,
Kojih bi se marva zastidjela.

I veprovi divlji posramili,
Pklenim ih ognjem naoruzo,
Poveo ih na zemlju Srbiju.
Bljunu oganj iz adovih zvala
Pa zapali kucu Srbinovu.

Sve razgradi sto je sagradjeno,
Sve prozdera sto je umijeseno,
Sve razgrabi sto je ustedjeno,
Sve raskuci sto je zakuceno,
Sve popljuva sto je osveceno.

A gospodu u okove veza,
Starjesine vrze na vjesala,
Il umori gladju u tamnici,
Pobi momke, zacrni djevojke,
Zgrci majke nad kolijevke prazne

Nad kolijevke prazne i krvave.
Jos zaveza jezik u Srbina,
Da ne smije pjevat ni kukati,
Niti Bozje ime spominjati,
Niti brata bratom osloviti;

Jos zaveza noge u Srbina,
Da ne smije slobodno hoditi,
Osim tamo kud ga konop vodi
Konop vodi ili kundak goni;
Jos zaveza ruke u Srbina,

Da ne smije radit van kuluka,
Niti sjesti niti hljeba jesti,
Bez satanske gorde zapovjesti,
Niti djecu svoju svojom zvati,
Niti slobodno mislit ni disati.

Tako islo za dugo zemana
Dok nabuja zemlja Srbinova
Od mrtvijeh srpskijeh telesa,
I od krvi srpskijeh mucenika,
Ka tijesto od jakoga kvasca.

Tad andjeli Boziji zaplakali,
A Srbi se Bogu obratili,
Jedinome svome prijatelju
Jedinome svome Spasitelju,
Visnjem Bogu i Svetome Savi

Tad se Savo strese o d uzasa,
Skoci viknu iza-svega glasa:
Dosta Boze, postedi ostatak!'
Tad je gospod poslusao Savu,
Na srbsko se roblje razalio.

Te Srbima grijehe oprosti,
Zasija se lice Srbinovo
Zazvonise zvona na veselje,
Zamirisa zemlja od tamjana,
Zablista se Hristova istina.

Zacari se milost i postenje,
Andjeli se sa neba spustise
Pa srbiju zemlju zagrlise.
Haj, sta se ono cuje iz daljine?
To se opet sluzi liturgija,

U nebesnom carstvu Hristovome.
Sluzbu sluzi Svetitelju Savo,
I sa njime tri stotin vladika,
I tri hiljad srpskih svestenika.
Djakonuje djakon Avakume

Sto na koncu za Hrista postrada,
Na bairu usred Biograda
A Car Slave sjedi na prestolu,
Dok sa zemlje grmi ko oluja,
To Srbija klice - ALILUJA!

sveti vladika Nikolaj Velimirovic
 
Poslednja izmena:

Back
Top