CoffeInn
Primećen član
- Poruka
- 941
Ne znam da li bas da bude Tema, ali evo sta hocu da kazem, i da pitam:
Evo kako je to bilo:
Danas pre podne, iznenada se na mojim vratima pojavi moj dobar Ortak.
Znam ga odavno, i znam ga dobro.
Bio sam iznedanjen, i bilo mi je drgago sto ga vidim.
Kod Mene ne moze da se dodje slucajno, i nikome nisam “uz put”
Do Mene se tesko stize.
Od Grada sat i po autom do podnozja moje planine, pa teko odatle pocinje cvrsto, musko hodanje uz veliki uspon, a staza tesna. Kad se popnes, pukne pogled do zadnjeg oblaka, tamo gde stanuju duge, odakle dolazi rosa, gde spava magla…. ali to je vec nesto drugo
Evo njegove price:
“…… krenem ja jutros rano, ranije nego obicno na posao. Ulice bucne od saobracaja, od potpetica, tesne i sive, a sunce od svanuca mami i zove. Ulicama hodam u Sunce gledam.Nisam napravio ni par koraka, i padne mi na pamet da ostavim Celi Radni Dan, i odem u planinu, u tisinu, da hodam, da se penjem, u susret Suncu, pa dokle signem. Nece dusa na Ulicu, hoce srce u Shumu.Vratio sam tek da se presvucem, uzmem ranac, i korak po korak, evo me kod tebe”
Mene je ceo dogadjaj obradovao, jer su ovde ljudi retki.
U mesec dana ne sretnem Choveka, da mu nazovem Dobar Dan, a kamoli onih vasih bezbroj Super Zena, Super Jebacha, bezbrojnih yebanja sa foruma o droljama, karanjima, itd… Kad bih sretao vise Ljudi, a posebno pravih Zena, mozda bi i ja tako mislio kao i vi. Tek, meni se retko prikaze Chovek, i tada ga pazljivo slusam i duboko gledam.
Bilo je skoro podne, iz mog sporeta mirise hleb, poslova na planini sve manje. Pre neku noc je duvao snazan vetar, i ostalo mi da zavrsim jos samo nekoliko sitnica pre snegova.
Medjutim, moj ortak zivi u Gradu. Svaki dan mu je vezan za sledeci, zakacen za prethodni. Radi sa ljudima, cekaju ga da im posvrsava poslove, zakazane obaveze, isplanirani minuti. Pitam ga je li kome javio da nece doci, znaju li mu na saradnici, da li ima svest o posledicama, koliko ce ga kostati ovaj dan…
On se smeje, klima glavom, gleda u Sunce i sve lepe stvari oko mene, i odsutno kaze:
“….mmmmm, pusti sad to! Jedva se popeh do tebe, neka sad uzivam”
Ja njemu pricao kako sam postao zgubidan na forumu, on meni o novostima u gradu.
Tako smo sedeli okrenuti zapadu, dok nam nosevi nisu pocrveneli od hladnoce.
Nije zeleo da ostane preko noci. Spakovao sam mu nesto za put, i dao mu svoj stari kikoi, sto ga donesoh iz Afrike. Onda je Prijatelj krenuo prisojnom stranom nazad. Kaze da bi voleo da ga mrak uhvati u podnozju, da dole zalozi vatru, malo se ugreje, i sto kasnije sidje u Grad.
Evo mojih pitanja:
Da li i Vama dodje da odjednom i bez najave, tek krenete Negde?
Zasto to cesce rade decki nego cure?
Da li vredi ovako “potrositi” dan?
Da li je moguce sebi napraviti i platiti takvu slobodu?
Da li danas treba proziveti danas, ili sutra planirati zimovanje ?
Evo kako je to bilo:
Danas pre podne, iznenada se na mojim vratima pojavi moj dobar Ortak.
Znam ga odavno, i znam ga dobro.
Bio sam iznedanjen, i bilo mi je drgago sto ga vidim.
Kod Mene ne moze da se dodje slucajno, i nikome nisam “uz put”
Do Mene se tesko stize.
Od Grada sat i po autom do podnozja moje planine, pa teko odatle pocinje cvrsto, musko hodanje uz veliki uspon, a staza tesna. Kad se popnes, pukne pogled do zadnjeg oblaka, tamo gde stanuju duge, odakle dolazi rosa, gde spava magla…. ali to je vec nesto drugo
Evo njegove price:
“…… krenem ja jutros rano, ranije nego obicno na posao. Ulice bucne od saobracaja, od potpetica, tesne i sive, a sunce od svanuca mami i zove. Ulicama hodam u Sunce gledam.Nisam napravio ni par koraka, i padne mi na pamet da ostavim Celi Radni Dan, i odem u planinu, u tisinu, da hodam, da se penjem, u susret Suncu, pa dokle signem. Nece dusa na Ulicu, hoce srce u Shumu.Vratio sam tek da se presvucem, uzmem ranac, i korak po korak, evo me kod tebe”
Mene je ceo dogadjaj obradovao, jer su ovde ljudi retki.
U mesec dana ne sretnem Choveka, da mu nazovem Dobar Dan, a kamoli onih vasih bezbroj Super Zena, Super Jebacha, bezbrojnih yebanja sa foruma o droljama, karanjima, itd… Kad bih sretao vise Ljudi, a posebno pravih Zena, mozda bi i ja tako mislio kao i vi. Tek, meni se retko prikaze Chovek, i tada ga pazljivo slusam i duboko gledam.
Bilo je skoro podne, iz mog sporeta mirise hleb, poslova na planini sve manje. Pre neku noc je duvao snazan vetar, i ostalo mi da zavrsim jos samo nekoliko sitnica pre snegova.
Medjutim, moj ortak zivi u Gradu. Svaki dan mu je vezan za sledeci, zakacen za prethodni. Radi sa ljudima, cekaju ga da im posvrsava poslove, zakazane obaveze, isplanirani minuti. Pitam ga je li kome javio da nece doci, znaju li mu na saradnici, da li ima svest o posledicama, koliko ce ga kostati ovaj dan…
On se smeje, klima glavom, gleda u Sunce i sve lepe stvari oko mene, i odsutno kaze:
“….mmmmm, pusti sad to! Jedva se popeh do tebe, neka sad uzivam”
Ja njemu pricao kako sam postao zgubidan na forumu, on meni o novostima u gradu.
Tako smo sedeli okrenuti zapadu, dok nam nosevi nisu pocrveneli od hladnoce.
Nije zeleo da ostane preko noci. Spakovao sam mu nesto za put, i dao mu svoj stari kikoi, sto ga donesoh iz Afrike. Onda je Prijatelj krenuo prisojnom stranom nazad. Kaze da bi voleo da ga mrak uhvati u podnozju, da dole zalozi vatru, malo se ugreje, i sto kasnije sidje u Grad.
Evo mojih pitanja:
Da li i Vama dodje da odjednom i bez najave, tek krenete Negde?
Zasto to cesce rade decki nego cure?
Da li vredi ovako “potrositi” dan?
Da li je moguce sebi napraviti i platiti takvu slobodu?
Da li danas treba proziveti danas, ili sutra planirati zimovanje ?
Poslednja izmena: