Danas za danas, sutra je sreda

CoffeInn

Primećen član
Poruka
941
Ne znam da li bas da bude Tema, ali evo sta hocu da kazem, i da pitam:
Evo kako je to bilo:

Danas pre podne, iznenada se na mojim vratima pojavi moj dobar Ortak.
Znam ga odavno, i znam ga dobro.
Bio sam iznedanjen, i bilo mi je drgago sto ga vidim.
Kod Mene ne moze da se dodje slucajno, i nikome nisam “uz put”
Do Mene se tesko stize.
Od Grada sat i po autom do podnozja moje planine, pa teko odatle pocinje cvrsto, musko hodanje uz veliki uspon, a staza tesna. Kad se popnes, pukne pogled do zadnjeg oblaka, tamo gde stanuju duge, odakle dolazi rosa, gde spava magla…. ali to je vec nesto drugo

Evo njegove price:
“…… krenem ja jutros rano, ranije nego obicno na posao. Ulice bucne od saobracaja, od potpetica, tesne i sive, a sunce od svanuca mami i zove. Ulicama hodam u Sunce gledam.Nisam napravio ni par koraka, i padne mi na pamet da ostavim Celi Radni Dan, i odem u planinu, u tisinu, da hodam, da se penjem, u susret Suncu, pa dokle signem. Nece dusa na Ulicu, hoce srce u Shumu.Vratio sam tek da se presvucem, uzmem ranac, i korak po korak, evo me kod tebe”

Mene je ceo dogadjaj obradovao, jer su ovde ljudi retki.
U mesec dana ne sretnem Choveka, da mu nazovem Dobar Dan, a kamoli onih vasih bezbroj Super Zena, Super Jebacha, bezbrojnih yebanja sa foruma o droljama, karanjima, itd… Kad bih sretao vise Ljudi, a posebno pravih Zena, mozda bi i ja tako mislio kao i vi. Tek, meni se retko prikaze Chovek, i tada ga pazljivo slusam i duboko gledam.
Bilo je skoro podne, iz mog sporeta mirise hleb, poslova na planini sve manje. Pre neku noc je duvao snazan vetar, i ostalo mi da zavrsim jos samo nekoliko sitnica pre snegova.
Medjutim, moj ortak zivi u Gradu. Svaki dan mu je vezan za sledeci, zakacen za prethodni. Radi sa ljudima, cekaju ga da im posvrsava poslove, zakazane obaveze, isplanirani minuti. Pitam ga je li kome javio da nece doci, znaju li mu na saradnici, da li ima svest o posledicama, koliko ce ga kostati ovaj dan…
On se smeje, klima glavom, gleda u Sunce i sve lepe stvari oko mene, i odsutno kaze:
“….mmmmm, pusti sad to! Jedva se popeh do tebe, neka sad uzivam”
Ja njemu pricao kako sam postao zgubidan na forumu, on meni o novostima u gradu.
Tako smo sedeli okrenuti zapadu, dok nam nosevi nisu pocrveneli od hladnoce.
Nije zeleo da ostane preko noci. Spakovao sam mu nesto za put, i dao mu svoj stari kikoi, sto ga donesoh iz Afrike. Onda je Prijatelj krenuo prisojnom stranom nazad. Kaze da bi voleo da ga mrak uhvati u podnozju, da dole zalozi vatru, malo se ugreje, i sto kasnije sidje u Grad.

Evo mojih pitanja:
Da li i Vama dodje da odjednom i bez najave, tek krenete Negde?
Zasto to cesce rade decki nego cure?
Da li vredi ovako “potrositi” dan?
Da li je moguce sebi napraviti i platiti takvu slobodu?
Da li danas treba proziveti danas, ili sutra planirati zimovanje ?
 
Poslednja izmena:
Hello. :)

- Da, dođe mi ... ali uglavnom ne odem jer ne mogu; svojevoljni sam zarobljenik u onom što se zove "svakodnevica", sa svim obavezama - slatkim i ponekad gorkim - koje se uz to podrazumevaju;
- Izuzeci ne čine pravilo ali - kad sam bila "cura", umela sam da krenem Negde, i činila sam to mnogo češće nego "dečki";
- Vredi. Znam da vredi. Imam slična putničko-namernička iskustva. Cunjanje i lunjanje, kucanje na nečija vrata, promrzli nosevi, miris tek pečenog hleba ili kuvanog vina i ćaskanje - lepo zvuči (i prilično primamljivo miriše).
- Hmm... Ovo je već diskutabilno. Moguće je, ali i teško. Uvek se nađe neko, koga takva sloboda ugrožava ... neko ko nam na njoj zamera, a nama je stalo i do tog "nekog" i do slobode, i onda je muka uspostaviti balans. Čim počnemo da uspostavljamo balans između htenja i mogućnosti, nema ni traga od slobode.
Ponekad je sloboda, pak, maska iza koje se krije usamljenost.
- Živeti danas. Sutra ionako tek dolazi, a danas već prolazi.
 
ponekad se desi dan, u kome nema nikoga. samo ja. i nije toliko vazno da li negde odem, ili negde ostanem. vazno je zasto.
i u tom nekom danu, u kome sam samo ja, ONA KOJA NISTA NE MORA, negde se rodi sloboda. i obavezno neko doluta. sloboda je privlacna kao magnet.narocito ako u njoj zamirise hleb.
nekad se nesto desi.
i odes, 600 km daleko, i ujutro u pola sest zakucas nekom na vrata, i on padne u nesvest kad te vidi. sreca.
pada kisa napolju.
ja ima narandzasti kisobran.:)
 
odatle pocinje cvrsto, musko hodanje uz veliki uspon, a staza tesna.


Evo mojih pitanja:
Da li i Vama dodje da odjednom i bez najave, tek krenete Negde?
Zasto to cesce rade decki nego cure?
Da li vredi ovako “potrositi” dan?
Da li je moguce sebi napraviti i platiti takvu slobodu?
Da li danas treba proziveti danas, ili sutra planirati zimovanje ?


Да смо се боље упознали и да знам на којој си планини замолио бих те да ме позовеш и даш ми 4м2 за шатор и наљето би се видјели. Иако сам у очајној кондицији средином љета бих је набацио а можда стаза до тебе није претијесна за најмањег џипа Сузуки Самурај-а. У том случају бих дошао на врућ љеб и у априлу;)
Сваког љета муку мучим да нађем друштво за камповање и риболов и стално идем сам.
Ааа, наше цуре оће на меке душеке пријатељу. Уочио сам да у групама планинара Руса, Чеха, Словенца има једнако ако не и више жена а код наших на 10-12 планинара, планинарка.
Ја имам пуну слободу а данас се живи јер сјутра се можда мре.;)
Ваљда сам одговорио на сва питања а да ли су одговори тачни није ми важно јер су то моји одговори и мени су тачни;)
 
N
Evo mojih pitanja:
Da li i Vama dodje da odjednom i bez najave, tek krenete Negde?
Zasto to cesce rade decki nego cure?
Da li vredi ovako “potrositi” dan?
Da li je moguce sebi napraviti i platiti takvu slobodu?
Da li danas treba proziveti danas, ili sutra planirati zimovanje ?

1. Naravno, shvatam to kao potrebu.
2. Ne znam. Faktor osecanja straha od nezasticenosti/ranjivosti mozda.
3. S vremena na vreme, obavezno.
4. Ne shvatam pitanje bash najbolje
5. Zavisi od dana.
 
mozda sam isuvise mala,ali da kazem...
zar covek ne bira sam svoj zivot?i onda jednog dana,posle neznamkolko godina,on odluci da mu se to ne svidja i pobegne.bez najave,bez upozorenja,bez poruke.samo ode.je li to trazenje slobode ili strah i bezanje od samog sebe jer ne mozes da se nosis sa svojim zivotom?biras ono sto ti odgovara na vreme i to je to.zelja za boljim je jako bitna,ali nije ono sto nemamo stalno bolje od onog sto imamo.i to nezadovoljstvo,i misljenje da rizikovati sve sto imas zarad neceg sto je mozda bolje i sto te mozda ceka najcesce dovodi do gubitka.onda se ljudi pitaju kako im je sreca izmakla.
jesam za to da nista ne treba odlagati i misliti da imamo svo vreme ovog sveta,ali ziveti samo za danas i ne brinuti o sutra nije poenta.treba misliti i o buducnost jer ona zavisi od sadasnjosti.danas nije dan za sebe,a sutra za sebe.
ponekad zelim i ja da pobegnem,ali kad pomislim koliko mogu da izgubim samo zbog jednog trenutka slabosti,predomislim se.....ne vredi bezati pod izgovorom da trazis slobodu
 
o mojih pitanja:
Da li i Vama dodje da odjednom i bez najave, tek krenete Negde?
Zasto to cesce rade decki nego cure?
Da li vredi ovako “potrositi” dan?
Da je moguce sebi napraviti i platiti takvu slobodu?
Da li danas treba proziveti danas, ili sutra planirati zimovanje ?

...da, to je stvar ličnog osvajanja prostora i dela slobode koje nam pripada. oduvek sam ja tako, prirodno, da se ne bih gušio, morao sebi da dam oduška u odlasku i menjanju. najava za put je već umanjenje zadovoljstva. krivo mi je samo što Negde nije sve ono kuda bih voleo da stignem.....

.....hm..sećaš se homo fabera, kad ode da kupi cigarete i više se ne vrati..ne bih ja to vezivao za pol. a i demantovaće te neka koja je ko valentina terješkova. tih visina. ( :

...potrošen dan je kad si tužan i zlovoljan i ništa ti se nije desilo. ništa. pa...relativno je i individualno kako ko putuje i čemu stremi...znaš onaj stari džingl za "unutrašnje imigrante"..to je isto put ..
ae zdrao...
 
ali to bezanje nije novi pocetak,nego izbegavanje suocavanja.da zeli promenu,covek bi zavrsio sa svojim dotadasnjim zivotom i poceo da gradi novi,a ne bi ostavio svoj zivot da ceka dok on vidi da li moze da nadje sebe i svoju slobodu. :rtfm:
:D
polako bre.
da li si ikad otisla na neki bas, bas visok neboder?
a duva vetar...
a ti rasisiris ruke
i glumis titanik:klap:
odvojiti se od svog zivota na jedan dan, pobeci , uteci, otici, iskljuciti telefone, ne da nije bezanje, nego je zapravo vrsta terapije.
coveku treba sloboda. a sputan je, svaki dan, jako, strasno.
sputan covek ne moze da voli. ni sebe , ni druge.
znas li kakav je osecaj posle tog jednog, ukradenog dana?
mnogo dobar.:)
i onda si bolji, i veci, i srecniji.
i sve.
tako si mlada, a vec imas ukalupljeno misljenje.
polako...
 
:D
polako bre.
da li si ikad otisla na neki bas, bas visok neboder?
a duva vetar...
a ti rasisiris ruke
i glumis titanik:klap:
odvojiti se od svog zivota na jedan dan, pobeci , uteci, otici, iskljuciti telefone, ne da nije bezanje, nego je zapravo vrsta terapije.
coveku treba sloboda. a sputan je, svaki dan, jako, strasno.
sputan covek ne moze da voli. ni sebe , ni druge.
znas li kakav je osecaj posle tog jednog, ukradenog dana?
mnogo dobar.:)
i onda si bolji, i veci, i srecniji.
i sve.
tako si mlada, a vec imas ukalupljeno misljenje.
polako...
onda to znaci da ti mrzis svoj zivot
 
e onda ja nista ne shvatam ovde

Je l' poželiš nekada da pobegneš iz škole?
Ne zato što se plašiš ispitivanja ili pismenog, već zato što iznenada poželiš da šetaš, potrčiš, zaviriš na neko mesto. Poželiš promenu, nešto sasvim drugačije, neistraženo i nedoživljeno
Da li ponekad želiš da se zatvoriš u svoju sobu, i sanjariš? To je, takođe, bekstvo. Nema većeg prostranstva od mašte. I mi maštamo, iako - spolja gledano - više nismo deca. Ali, katkad nije dovoljno maštati, nego osetimo potrebu da ispunimo one snove koji se mogu ispuniti. A kako bismo znali koji su to snovi koji se mogu ispuniti ako ne probamo da ih dosegnemo?
 
Nikada nisam sebi dozvolila toliku slobodu da se pustim i odem...a,silno želim to da uradim...
i uradiću.Poznajem puno ljudi koji su se vratili divljini,ugrabili nove trenutke za sebe.
Još uvek mi se čini da imam puno da uradim i još uvek uživam u gužvi i brzini ali sve češće mi se dogadja da poželim samoću,pticu,drvo...
Ko zna..možda jednom...
 
jekica dobrim delom priča i stvari koje drže vodu. mislim, zamisimo kofijevog prijatelja koji jedan dan zbriše sa posla, dao je sebi na volju, oteo malo slobode...i ostao samo jedan dan, kofi mu, ko svaki dobar domaćin i prijatelj, pružio gostoprimistvo, toplu reč, napunio ranac da ima za put. i, posle 10 sati, ovaj je opet tumarao kroz smog, gužvu, uz zvrndanje telefona....da taj hoće i stvarno mu smeta život..pa što ne promeni takav život, što ne ode ceo život u prirodu, jer verovatno ne da nije zadovoljan postojećim, nego nešto tu smeta, pa što ljudi ne menjaju to što im smeta??...pa često su nemoćni, a i odgovorni su za svoje tiće koji su pustili korenje na asfaltu, pa onda tu je zdravstvena nega, pa milion stvari...život se ne menja tek odlaskom negde i tu je jeka baš u pravu, jer ne mož čovek dalje od sebe, to je što je.............al priroda...da ste se jutros probudili...morali biste da na naložite šporet, da imate suva drva, sneg je napolju...ustali biste u totalnoj hladnoći, ako nemate bojler u divljini, a i da ga imate, morali biste da imate agregat pa da stalno računate na struju...proces grejanja, umivanja, pijenja kafe, oduzeo bi vam sate , i onda biste ogladneli....a za doručak, ša tima...gde vam je lebac, sedi i mesi...a gde vam je brašno...idi kupi ..surovo je to, samoća i usamljenost još jedan klin u ranu...nije za svakog da bude gorštak...
 
jel ti stvarno živiš na planini ? mesiš hleb ?i šta još ?ništa mi nije jasno ... pa znaš kako, da je vikend ,mogla bih takav postupak da doževim kao pozitivan "žar života" ,al odsustvovati s posla - to me već asocira na malu naprslost ...protiv koje ja nemam ništa u smislu da mislim da je i to prirodna stvar,kao npr depresija ..
 
To je pokušaj bježanja od svkodnevnice, da kažem, u stili Kamija. Međutim, gdje god se pobjegne - čeka svakodnevnica. Doduše, svukuda drugačija. Ali - opet je svakodnevnica. U stvari, to je pokušaj bježanja od života. (A gdje da se pobjegne od života?) Mnogima takav nestašluk bude od velike koristi, što je i na ovoj temi većina navela.
 
Je l' poželiš nekada da pobegneš iz škole?
Ne zato što se plašiš ispitivanja ili pismenog, već zato što iznenada poželiš da šetaš, potrčiš, zaviriš na neko mesto. Poželiš promenu, nešto sasvim drugačije, neistraženo i nedoživljeno
Da li ponekad želiš da se zatvoriš u svoju sobu, i sanjariš? To je, takođe, bekstvo. Nema većeg prostranstva od mašte. I mi maštamo, iako - spolja gledano - više nismo deca. Ali, katkad nije dovoljno maštati, nego osetimo potrebu da ispunimo one snove koji se mogu ispuniti. A kako bismo znali koji su to snovi koji se mogu ispuniti ako ne probamo da ih dosegnemo?

da,pozelim,i ponekad pobegnem,ali onda to onda ima velike posledice po tu moju svakodnevnicu.razumela sam sta si htela da kazes,ali mislim da ako tako pobegnes,nemas kontrolu nad sobom.na primer,covek moze da se javi na poslu i porodici,umesto da tek tako pobegne,i da ipak proba da dosegne svoje snove.i dalje nista nije posebno isplanirano,i dalje moze da uradi sta mu padne na pamet,ali i dalje ima svoj zivot.
slazem se da je coveku ponekad potrebna promena,sanjarenje,mastanje i da moze ponekad da pobegne od svega.ali malo je ekstremno ostaviti ceo svoj zivot tek tako radi jednog malog oduska.
 
uhmmmmmm..... ma nije tip "pobegao" !
Doslo mu da se zeza..... dopao mu se dan.... uzeo svoj dan u svoje ruke......
Ne bi taj nikad da menja svoj urbani status za divljaka :)
Ja samo mislim da bi to trebalo da se radi cesto .... jako i cesto :)

Kad ti dodje,..... tad i uradis :)
... i uzivas :)
 
Poslednja izmena:
Savremen chovjek ne mora bjezati u prirodu…on moze jednim potezom ruke, pronaci najlepshe njene dragulje…sa ekrana ce na njega da se keze divlji zubi krvozedne zvijeri, dok ce on da pije svoju nes kaficu, sa mlekom i kuvanom flashiranom vodom, nasutom na nekom dalekom, egzotichnom , vodovodnom izvoru…tako je divno 15 minuta gledati novootkrivena prostranstva, istrazivati poput beskrupuloznih pirata more koje se otvara pred ochima…tu si car i lovac, mish i zrtva…na puchini narandzastog mora…udobno zavaljen svojom iskrivljenom kichmom u stolicu za sjedenje,u stolicu za starenje…uz buku koja ti odredjuje ritam otkucaja srca, luchenja tkivnih sokova, varenje…adaptirano na ritam buke i haosa …o kako, bi bilo smarajuce provoditi sate u nichemu, u mislima, u zvuku nocnog vjetra shto shapuce kroz lishce okupano u noc i mesechinu…pa ko bi izdrzao tu dosadu, gdje se nema shta fotografisati, shta zapamtiti, shta kupiti, da bude isprichano, pokazano na okupljanju chopora…chime se pohvaliti…vjetrom ?
Savremen chovjek…kao slatka zvjerchica upetljana u chelichne konopce…ne zna zeli li pobjeci…da se ne vrati…moze pobjeci na minut, na sat, na dva, na dan…gdje?
Zashto ? bi, al ne bi…sve bi...al ...nema kad
Ipak negdje se pobjeci mora
Onda ce uploviti u narandzasto more, gdje se preklapaju sudbine, prichaju priche, pletu mreze, lome svijetovi, voli i mrzi…u more iskrenosti, gdje je normalno prichati, raschupavati zivot i intimu od krvi i mesa, sestre, brata, majke, zene, muza, bivshe zene/muza, psa, machke i papagaja sa puno povjerenja, pre nego ih zagrliti i pitati ,,Zashto?’’, jer nece razumeti…jer nigdje niko ne razume , kao u narandzastom moru...u narandzastom moru ce se uvek naci neko ko ce razumeti…ili ko nece…ili onaj ko ce proliti svoju otrovnu slinu preko mokrih, tek otkucanih redova, da poblijede ,,da se zamrljaju u otrovu…u narandzastom moru plivaju zivoti, kao panjevi se prevrcu, shtrche, sudaraju i zapinju…u narandzastom moru se tone sa osmehom na licu ili bezuspjeshnim batrganjem pokushava plivati ka obali…u narandzastom moru skupljeno je svo znanje svijeta…na jednom mjestu
U narandzastom moru, moze se uci u tudje cipele, krv, koshulju, kidati konac po konac, do poslednje niti…sve je dozvoljeno, jer ne moze biti bjegstvo, ako se nema kuda pobjeci…ne moze biti krvavi zlochin, ako se ne vidi krv...bjezati u tudje zivote, da se rove, pretresaju, kopaju i sude, rastachu na sitne niti u igri, usisavanja tudjeg zivota, kad glad grebe u zelucu, kad krv u venema lovaca trazi krv zrtve na prstima…ili kad zrtva samu sebe izlaze na cherupanje…bjezati u sopstveni stvarno lazni zivot, ideal, vrlina, iskustva i mizerije...narandzasto more je ipak modernija varijanta ljubichastog mora, koje je bilo manjih dimenzija…u ljubichastom moru, se susretalo ochi u ochi ili preko zica kojima putuju rechi, rastegnutih kilometrima..uz miris kafe i pauzu da se odmori TV od epizoda, u kojima se moglo pobjeci u zivot siromashnih , koji postaju bogati, slijepih koji progledaju, sirochadi koji otkrivaju plavo poreklo i svega drugog bla bla…da se vratim …u chetiri, shest, osam itd ochiju, jezika , ushiju…gdje pobjeci…u tudje zivote…o, nezaboravan je dozivljaj razgovarati sa osobom bez sopstvenog lica…kao lutalica koja pokushava da se vrati kuci i pre toga sazna bar mrvu svijeta koji je cheka, dovoljno ju je pitati, dovoljno je reci joj M…da bi osoba bez sopstvenog lica rekla M? Momir?, Milan? Milena?…I pojedinachno svakog od njih opisala sa toliko detalja, koga su voljeli, s kim se ozenili, o koga su se ogrijeshili, od chega boluju, shta rade, zive, jedu , osecaju, vole, mole, ili skrecu s uma, kome se baba obesila i ker lajao kao predosecaj chuda…prichace osoba bez lica , kao da ih zna…i znacesh ih i ti…i kad ih sretnesh mozda nikad…ti ih poznajesh…nema ni potrebe da se trudish za neku drugu sliku…ma i da te neko pita,,znash li Momira, Milana, Milenu, kako ne znash…on je volio,voljela, bio, nije , hteo, zeleo, mislio, sanjao, udao , ozenila, rodio, nije jeste, ima ovo, nema ono..znash choveka !
Kad bi zidovi pojachali zvuke rechi kojima se u njima pretresaju sva ta bjegstvo u tudje zivote...najlepshe bjegstvo u tudje zivote...najlaznija iluzija srece...bjegstvo u tudje zivote...prava priroda, nedirnuta, nacheta, rashchinjena, razmistichena, tako endorfinski uzbudljiva , na jedan sat, na jedan dan, na danima, godinama...
...........................................................
Danas je danas...sutra...
mozda ga ...nece biti...ako danas nismo rekli ,,Volim...’’, ako danas nismo znali, da mozda jedan tren ce sutra zauvijek odnijeti nadu, za ,,Oprosti’’...ako danas nismo znali da toliko rechi, toliko zuchi, meda, pricha, sutra mozda nece imati smisla....ako danas nismo znali da sve teshko danas, moze sutra biti lako ili gore...kuda pobeci prekosutra...od sebe nikada...od tudjih bjegstava u tvoj zivot nikuda

Zaista...zashto je tako teshko shvatiti koliko Danas nije samo datum koji treba shto pre da prodje, da bi doshlo Sutra ili shto duze da traje da bi zavrshili toliko toga i odmarali se ko zna koje Sutra
Zashto je ponekad tako teshko shvatiti koliko lepo moze biti jedno Danas ...ako Sutra ne bude ...ako Sutra nekog ne bude ...ako nas Sutra ne bude
 
Poslednja izmena:

Back
Top