Fazlagici krvopije

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

freak tb clan

Ističe se
Poruka
2.372
Hercegovina je jedan od rijetkih primjera u svjetu opste narodne obmane , stradanja , prevare ,....
Ova SRPSKA zemlja kroz sve prohujale vijekove iznad nasih glava stradala je najvise od svih . Medjutim nije bila sama , sa njom su stradali nevini Srbi . Komsije muslimani koristili su sve prilike da popune okolne jame srpskim tjelima . Medjutim zlocine kakve je imala Pridovricka jama , i njene okolne posestrime rijetko je imala koja jama u istoriji srpskog naroda . Srbi su tokom drugog svjetskog rata stradali kao glineni golubovi , bez otpora od svojih susjeda muslimana . U zlocinima nad Srbima isticalo se porodica Fazlagica , sa ostalima iz mjesta Fazlagica Kule . Ovo zloglasno mjesto sastoji se iz 13 muslimanskih sela sa apsolutnom muslimanskom vecinom . Kolika je bila zadrtost fazlagica ogledalo se na cistim primjerima . U ova sela Srbi su rijetko i u vrijeme mira dolazili , a postar nikada nije privirio u ovo selo ako je bio srposke nacionalnosti . I tih ratnih 40 godina , ovo selo je pokazalo svoje ekstremisticke teznje . I to na dane najveceg duhovnog uzdignuca Srba , krsne slave , Bozice , itd . Vrhunac je bio 7.januara1942 godine . U nastavku teksta sluzicu se citatima iz knjige "Jagnje bozije i zvijer bezdana " autora Tihomira Burzanovica>>>>>Početak II. svjetskog rata u Hercegovini znači i početak ustaškog genocida u najsvetijoj srpskoj zemlji; kamenoj kolijevci srpstva i pravoslavlja: unište li se tu Srbi, neće ih biti više nigdje.

Prvih dana rata, od aprila 1941. godine pa do početka marta 1942. godine, srpski narod u Hercegovini je jedinstven oslobodilački korpus u borbi protiv ustaškog pokreta Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, protiv ustaškog zločina i klanja. Tih dana, kao i danas, u Hercegovini su na jednoj strani ostaci nezaklanog srpskog naroda, koji spašava svoju nejač, žene i starce, a na drugoj strani su ustaše: Hrvati, njihovo "cvijeće" muslimani, kao i jedan broj Cigana koji procentualno nijesu na prvom mjestu po zločinima, ali po metodama u njihovom vršenju ne zaostaju za drugima.

Ustaše kreću u svoju zločinačku misiju po Hercegovini, ali ne zato, kako reče veliki Dučić "što su hrabri, nego zato što stida nemaju". Najveći pokolji i zločini u Hercegovini počinjeni su u veoma kratkom roku, od maja 1941. do jula 1942. godine. U tom periodu nosioci ustaške vlasti i ustaška krvoločna rulja natrpali su živim i ubijenim Srbima mnoga rječna korita i virove, mnoge logore, kao i bezbroj jama, pećina, rupa, prla i drugih stratišta.

Trebinje i njegova okolina doživljava Golgotu, veću od one kada su od strane Austrijanaca u samom gradu 1914. godine ubijena 82 najuglednija Srbina ovog grada. Ustaše 1941. godine najuglednijim Srbima pune jame Pridvoricu, Ržanji Do, Bivolje Brdo, Kapavicu, a selo Čavaš biva prostor na kome je izvršen apsolutni genocid, ubijeno je 108 Srba, tačno onoliko koliko ih je to selo i imalo. Zatim ustaše pune Srbima jame u Vidovom Polju, Pješivcu, Gavranici; Srbi se zvjerski ubijaju i bacaju u jamu kraj sela Šurmanci, zvanu Golubinka, dubokoj preko 100 metara.

Ustaše dolaze na Ilindan 2. avgusta i blokiraju selo, kad se Srbi spremaju da proslave ovaj veliki praznik. U osnovnoj školi hapse učiteljicu, Srpkinju Stanu Arnautović, i njih 12 krvoloka, zločinaca, siluju je pred 120 učenika. Zatim su u školu doveli najljepše djevojke iz sela i sve ih silovali pred djecom. Poslije toga ustaše odvode nejač, žene i starce nad jamu, gdje naređuju majkama da svoju djecu pobacaju u nju. Ustaški obruč je bio svakog trena uži, pa su mnogi mučenici skakali živi. Od običnog genocida i zločina, ovaj se umnogome razlikuje, jer žrtva doživljava posebna psihička stanja, koja dugo traju, a koja prethode strašnoj smrti, na blagi dan i u slavu Svetog Ilije. Ustaše – zločinci konvertiti dolaze na dan Svetog Proroka Ilije, kada učiteljica sa učenicima pjeva tropar svetitelju u kojem se kaže "Danas se slavi anđeo u tijelu, osnov proroka, drugi preteča dolaska Hristova, slavni Ilija, koji je odozgo poslao Jeliseju blagodat da goni bolest i da čisti prokažene: zato on i onima koji ga poštuju šalje u izobilju iscjeljenja". Većina biva pobacana i ubijena, a i ako neko preživi, Svetog Ilije se sjeća po zločinu nad njegovim najdražima. Ustaše, posavjetovani fašistoidnim katoličkim sveštenicima to rade smišljeno ne ubijajući samo Srbe kao ljude, nego i kao pravoslavce. U tom trenutku ubija se ona duhovna vertikala u jednom narodu, ubija se vjera, kao jedan od osnovnih temelja jednog naroda.

Ustaško "etničko čišćenje" sela Stara Gabela na samoj granici prema Dalmaciji izvršeno je u jednom naletu: o Vidovdanu, jednom od najvećih srpskih praznika. Tog dana su ubijena 148 Srbina – muškarca, tačno onoliko koliko ih je i bilo u tom selu prije pokolja.

U svojoj nevelikoj knjizi "Stradanje Srba u Hercegovini za vreme Nezavisne Države Hrvatske", Danilo Tunguz-Perović između ostalog opisuje i strašno stradanje Srba u selu Pridvorica u srezu Nevesinje.

"Komandir ustaške stanice Marjan Benovac, kao i domaće komšije Bajro i Mehmed Huko, Ćamil i Avdija Čolpa stalno su uvjeravale Srbe Pridvoričane da se ni od čega ne plaše jer ih oni štite i paze. Međutim, na sami pravoslavni Božić, 7. januara 1942. godine u zoru na svaku pravoslavnu kuću udarila je jaka grupa naoružanih ustaša predvođena narednikom Marijanom Banovcem. Ne nadajući se napadu, nego se pripremajući za praznik Srbi su pružili slab otpor. Ustaše su povezale sve Srbe muškarce i odveli ih u selo Donja Pridvorica. Neke su strijeljali, neke smlatili maljevima i kocima. Biljka Hadžića, Gavrila Nosovića, Ćetka, Gojka i Radovana Skoka ispekli su na ražnjevima. Dok su jedne ustaše završavale posao sa muškarcima, drugi su hvatali žene, djecu i starce, doveli ih među leševe u štale i sve ih zajedno zapalili. Hvatajući po selu srpski ženski svijet, ustaše su izdvojile djevojke udavače i mlade nevjeste i odveli ih u pećinu više sela Pridvorica, gdje su 20 dana dolazile ustaše i silovale ih, a pošto su ih izmrcvarili, onda su ih pobili. Od Pridvorčana su ostali živi samo oni koji se tog dana nijesu zatekli u selu. Muslimani su kasnije spalili crkvu, koju su mještani od svog priloga izgradili 1937. godine, da bi na njenim temeljima izgradili džamiju."<<<<<<
 
U nastavku cu da prilozim par pjesama koji najbolje opisuju tragediju . Neke od njih sam ja zapisivao pa su moguce i gramaticke greske zbog brzine kucanja //


Milomir Miljanic - Pokolj U Pridvorici

Ima jedna davna prica te mi muci dusu ovu
a sjeni me mucenika mnogo ljeta evo zovu
oj pjesnice nevoljnice pisi pjesmu gusle kiti
tako ces se nasem prahu za dovjek oduziti
a ja onda obuvajce popritegoh oko noga
pa otidoh po svijetu nebi ziva naso koga
o pokolju borackome da mi nesto kaze vise
i da vidim o zlu tome sta u ljudskoj dusi pise
nadjoh starca samoranog punog bola ponog sjete
s oziljcima neprebolinm sa vrh glave do dna pete
na stap glavu naslonio pa niz obraz suze lije
a kod starog celjadeta to je vidjet najbolnije
pa kroz suze progovara pricacu ti moj sokole
no me rane neprebolne srpskog roda mnogo bole
zaratio Hitler bjese robi pali zemlje nase
a uzanj se pridvorise domobrani i ustase
krv se srpska herceg zemljom nikad tako lila nije
ni za punih pet stoljeca dok vladahu osmanlije
zima dosla snijeg pao ima skoro do ramena
reklo bi se da u borcu zive duse vise nema
ni kuce se nevidjahu nit ispred njih celjadeta
nit se moga kud krociti od mecave i nameta
pa na badnje vece sveto strah neki obuzima
srce mi se od zla nekog stade ledit u grudima
nijemo sam posmatrao kako kucu slamom kite
kako kroz nju siplju zrna zitarice plemenite
djed Nikola vatru lozi ona gori i pucketa
pa krakom starackijem za badnjakom badnjak sreta
kraj ikone bjese stavljen zitni --- i jarmiste
majka ribu za veceru okretase na ognjiste
s bratom sam je u Neretvi ulovio bio dosti
Badnji dan se od postanka u narodu srpskom posti
na sred stola bardak staja rumenoga nasut vina
otac ga je docerao za Bozica sa divina
kad se bogu pomolismo djed nazdravi svim odreda
popi vina pa ga prvom s desne strane svoje preda
jos se sjecam te zdravice i kandila i svijece
koju nikad niko vise upaliti tamo nece
kad veceru vecerasmo na poso se majka dala
a onda je na vratima ljudska ruka zakucala
to komsije i rodjaci bjehu dosli da sijele
i da puste zadnje zelje svi zajedno podijele
prsten igru zaturise onada gusle uze neko
pa zapjeva kad je Milos turskog cara posijeko
bjese vino bratska srca ugrijalo svojom moci
i u pjesmi uzivasmo taman negdje do ponoci
sta je nakon toga bilo nesjecam se nista vise
osim kad no veselicu da se kuva nastavise
jer me mladog san osvoji boze mili tog udesa
pred oci mi razmaklo se sve bijase do nebesa
vidio sam i Neretvu krvava se Borcom valja
a oko nje cujem udar gvozdenoga tupog malja
pokuso sam razabrati ko ga dize i na koga
no u jadu tom nijesam bas nikako vidjet moga
djevojka se pojavila ne znam ni sad ko je bila
feredza joj lice bjese od ociju mojih skrila
ja dijete ko dijete ma razumih sta mi rece
ovo vam je nesrecnice zadnje vase Badnje vece
ovo sto ti rekoh sada zivota se vasih tice
zar nevidis u crkve vam i minaret eno nice
izniknuce u visine dje planine oblak kriju
a pod njime slavice se dan napada na Rusiju
stradace ti oba brata djed i baba otac majka
nihova ce krv ugasit ovaj oganj od badnjaka
probudih se pa se pitam sta li sam to nocas snio
pa se nadam da ako me je san krvavi prevario
kamo srece da je tako no da vidis grdnih jada
uskoro ce Herceg zemlja od ustasa da postrada
Sipovica strada prva etnicki je cista sade
trides vjera posjekli su krvoloci na komade
na red dodje Pridvorica na red ispred same zore
navalise polaznici na vrata i porozore
po kucama upadaju kao vuci u torove
oko ljudskih saka vezu celik zicu u cvorove
pritezu je objerucek krvozedno dusu gale
da bi prije Pridvoricke zuljne ruke malaksale
dok su ocu mom vezali smrcnut knop oko vrata
stric je nozem iznenada usmrtio dva dzelata
svezane ih obojicu izvedose preko praga
rad osvete na sred kuce ubise mi brata Draga
strarijega u hodniku svojom rukom satnik ubi
vidio sam toga casa majku kako svijest gubi
ja se od zla skamenio pa me krvnik prodje tako
na polju je u mukama kao djete neko plako
i molio i preklinjo nemojete nam djecu klati
sve bogastvo koje imam za njihov cu zivot dati
a drugi ga glas sutkase prepozno sam djeda moga
kolji rdjo nevaljala ocinskog ti oca tvoga
polagano pobratime ispred kuce neko rece
tek odskora poceo je da ustaski vakat tece
a ti sto mi nudis blago da mi dajes misir cio
zivota ti nijednoga jutros ne bi oprostio
sta je srebro sta je zlato kad srbina treba klati
sta je dzihad Nikola je jos odavno moro znati
kao Bozur Adzic sto je sinovskog ce jesti mesa
a njihov ce vapaj tada na sedma se cut nebesa
dje -pregamben- moj caruje i o ovom dobru radi
cuj Nikola Gojkovicu pobratim te iznenadi
i ovoga ko i onog protekloga svjetskog rata
samo sto si u nebratu revnovao nazor brata
zato ce se kuca tvoja ovrcanikom mojim zvati
ja cu u njoj ako bogda svoje ovce zatvarati
ja sam dolje u potoku Bojanine probo sise
i provuko pletenice da krozanji tako vise
onda sam je razapeo kao sto je Pilat Hrista
da se tako obnazena na Bozicnjem jutru blista
no ga u tom presjece i komanada obamete
pripremite sada malje ostavite bajoneta
vrijeme je da oruzje oprobamo sad i ovo
Ante ga je u Zagrebu za genocid srpski kovo
od tupijeh udaraca jos sam cuo goru jeku
tri djevojke utekle su i skocile u rijeku
otac i stric posrnuse krv im vrela lice smoci
a Nikoli mome djedu izvadise nozem oci
onda su ih nanizali kao djerdan na tetivo
da bi borac tijem darom poglavnika svog darivo
moju strinu rasporise da porodjaj laksi ima
a dijete isjekose i bacise pascadima
i od toga prizora se svjest i sad muti
cini mi se od zivota dusu ce mi otkinuti
Adzicu su Mirku bili bodljikavim krajem zice
zavezali cvor krvavi od mosanja za vilice
i tako mu svezanome izvadise oba oka
a onda je na red doslo oko trides i pet Skoka
u stalu ih zatvorise boze jada grdana ova
i propasti cuvenoga i postenog ovog doma
kucu su mi preoteli sta od toga ima gore
imanje mi moj dusmanin od ceteres druge ore
evo ova suza moja od svake je suze jaca
odavno se prelijeva od srpskoga zida placa
Pridvorica nije jedna da je bogdo taman tako
nas bi narod ovu ranu prebolio i nekako
no primjera ima takvih na stotine i jos vise
koje pamti Srpski narod ej u svojoj dusi pise
 
Guslar: Đorđe Koprivica

Probudi se avet jedna,
Što spavaše po vijeka,
Otvori se rana živa,
Bez prebola i lijeka,
Iz bosanskih bezdanica,
Proviruju ljudske kosti,
Nastavlja se crna priča,
Započeta u prošlosti,
Ima jama oko Gacka,
Svaka od njih zločin krije,
Al’ nijedna ljudi kažu,
K’o Koritska jama nije.
Vojinović Radisava,
svijeća se tu ugasi,
Samo unuk Mihailo,
Od turske se kame spasi,
Vidio je đed unuka,
Đe uzmiče ka vrleti,
Pa povika o turčine,
Nej mi sjeme utrijeti,
To izusti pa uskoči,
U ledenu grobnu tamu,
Nož ga turski ne dokuči,
Nego skoči sam u jamu,
Mihailo k’o dijete,
Nije smio blizu prići,
Al’ zapamti ukućane,
Poklaše mu Fazlagići,
Bog ga spasi te preteče,
I izbježe kamu njinu,
Pa napusti rodnu Bosnu,
I krvavu predje Drinu,
Mihailu u Srbiji,
Prošlost nije dala mira,
Učio je i stekao,
Školu vojnog oficira,
Čim je školu završio,
Vojne su mu vlasti bile,
Kao mjesto službovanja,
Sarajevo odredile,
Tu se brzo oženio,
I lijepi porod stek’o,
Sve krenulo nafakali,
Što bi Srpski narod rek’o,
Rastu djeca, uče škole,
A vrijeme brzo leti,
Al’ Koritska jama stalno,
Mihailu na pameti,
Kćer Jelena tragediju,
Očevu je dobro znala,
Al’ zlo da će da se vrati,
Nije nikad vjerovala,
Al’ ne može niko ništa,

K’o sudbina da namjesti,
I ona će na studije,
Hercegovca jednog sresti,
Musliman je, a od Gacka,
Fazlagić mu Safet ime,
Jelena je Vojinović,
Provodila dane s njime,
Nije ona ni slutila,
Na kakav je kamen stala,
Pa Jelena Safeta je,
Od milošte Saša zvala,
Pa jednoga dana tako,
Reče Saši svoje želje,
Da zajedno s njome pođe,
I vidi joj roditelje,
Kad je otac Mihailo,
Otvorio vrata stana,
Mislio je pred njime je,
Ili đavo il’ satana,
Na pamet mu dođe Gacko,
I rodbina sva poklata,
A u trenu Fazlagić se,
Izgubio ispred vrata,
Odmah zatim Mihailo,
Skupio je familiju,
I rek’o im da što prije,
Spremaju se za Srbiju,
On i žena i sin Braco,
Otišli su preko Drine,
A Jelena nije htjela,
Da posluša molbe njine,
Ne posluša roditelja,
Zamrsi je sudba kleta,
Više nego ocu svome,
Vjerovaše u Safeta,
Pa njih dvoje okrenuše,
Fazlagića đe je kula,
Za čiju je često puta,
Iz očeve priče čula,
A Safetov otac Hasan,
Kad vlahinju vidje mladu,
I kada sazna za prezime,
U crnom se nađe jadu,
Ja sam znao zlo će sjeme,
Da jednoga dana staše,
Od danas se moj Safete,
Ruši šljeme kuće naše,
Što nijesi moj Safete,
Ti za zenu uz’o bulu,
No krvnika doveo si,
Da nam tvrdu zatre kulu,
No Jelena sa Safetom,
Dvoje djece porodila,
Sve uz mrznju Fazlagica,
Podizala i njivila,
Često puta kad ostane,

Sama kući usred dana,
Slušala je neko tiho,
Pucketanje sa tavana,
Kao da je neka sila,
Privlačila pažnju njenu,
Opirat se nije mogla,
No na tavan hitro krenu,
Na tavanu kovceg stari,
Čudnovatim sjajem sinu,
Jelena mu odmah priđe,
I poklopac s njega skinu,
Gle kandila i krstova,
Što sinuše usred mraka,
Šta će Srpske relikvije,
Na tavanu kod turaka,
Rđa bješe uhvatila,
Na kandila trag krvavi,
A Jelenu iz kovčega,
Zaslijepi plamen plavi,
Kakva li je vuče sila,
Poče Jela da se brine,
Sa tavana brzo sađe,
Uze prsten iz dubine,
I Safet je dobro znao,
Sta Fazlagić kula krije,
Mislio je da Jelena,
Još o tome čula nije,

Pa je đeda Abdulaha,
Pit’o Safet jednog dana,
Što ne baciš đedo oni,
Vlaški sanduk sa tavana,
Ako li ga bacit nećeš,
Baciću ga ja što prije,
Šta ce kuli Fazlagića,
Pravoslavne relikvije,
Ej ne budali moj Safete,
Jer daleko nećeš stići,
Znaš li da smo bili vlasi,
Iz Bileće Miljanići,
Prađed nam se poturčio,
I prenio sve to amo,
I od tada na tavanu,
Krijemo ga i čuvamo,
No Safete ako Srbin,
Opet uzme brda ova,
Ti što prije prihvati se,
I kandila i krstova,
Zaboravi prazne priče,

I na kulu Fazlagica,
Pokrsti se pred ikonom,
U Stojana Miljanica,
Dok Abdulah priča stari,
Malo Safet sluša đeda,
No daleko neđe tamo,
Preko krive Drine gleda,
Sanja kako Kulin bana,
Osvetio niko nije,
On će Drinu vodu preći,
Pobuniti sandzaklije,
Pa će onda na Srbiju,
Nahuškati i šiptare,
Osvetiće Kulin bana,
Izvidaće rane stare,
Čudiće se muslimani,
Osvetnik se pravi naša,
A sva će ga Bosna zvati,
Sokolović Mehmed paša,
Pa se onda s porodicom,
Sarajevu on nastani,
Al’ se Bosni polagano,
Primicahu teški dani,
Kada na sred Baščaršije,
Zrno rani srpskog svata,
Svi su znali zlo će pući,
Bosno zemljo evo rata,
I Safet se jednog dana,
Vrati s posla i presvuče,
A Jeleni kaže ode,
Sa vlasima da se tuce,
Grme jake eksplozije,
A dim gusti brda steže,
Iz grada se cio narod,
U podrume mračne sleže,

Dolećeše muslimani,
Po podruma Srbe traže,
Samo Damir sin Jelenin,
Ej, oće majku da otkaže,
Dokle Safet sa družinom,
Po podrumu muči žene,
Krivo mu je što ga turci,
Zadirkuju zbog Jelene,
Pa družini naređuje,
Doved’te je ovog trena,
Ali turci uzvratiše,
Pa ona je tvoja žena,
Šta se ovo Saša zbiva,
U čudu ga pita Jela,
Ne vjeruje ovo što je,
U podrumu doživjela,
Udari je Safet beže,
Pred družinom da je kazni,
Naredi joj da se svuče,
I pred njega tašnu prazni,
Kad otvori Jela tašnu,

I na beton prsten pade,
Preblijeđe Safet beže,
K’o ukopan turčin stade,
Nijesi se kaurkinjo,
Na tavane smjela peti,
Ovo će se da znaš dobro,
Tebi grdno da osveti,
Kad se pribra poturica,
I muka ga strašna prođe,
On naredi da pred njega,
Alija mu bogalj dođe,
Pa kad dobi naredjenje,
Da siluje i da muči,
Alija se nije dugo,
Na to smio da odluči,
Kad je avet muslimanska,
Pred Srpkinju mladu stala,
Sa satanom pred očima,
U duboki mrak je pala,
Probudi se iz nesvjesti,
Oko sebe vidje žene,
Crvene se lokve krvi,
I odjeće ugažene,
Gledala je ženu kako,
Razbijenu flašu steže,
I pijanom muslimanu,
Po tijelu kožu reže,
Viđe ture u bunilu,
Život mu se bliži kraju,
Ali pucnji iz pištolja,
Ženu mlada ubijaju,
A Jelena posle muka,
I velikog jada svoga,
Ustala je iz prkosa,
I s nebesa zove Boga,
Digoše se druge zene,
Da se Bogu mole s njome

Očenaš se razliježe,
Po podrumu krvavome,
Muslimani kao vuci,
Kad na samo stado krenu,
A Safet se bjese ljuto,
Okomio na Jelenu,
Nož joj stavlja ispod vrata,
Ne bi li joj strah zadao,
A Jelena prkosi mu,
Umrijeti joj nije žao,
Da l’ od straha il’ od zlobe,
Pošteđe je toga dana,
Kaže da mu treba živa,
Da mu rodi muslimana,
No Jelena njemu kaže,
Nad tobom sam pomen rica,
Iz utrobe moje nikad,
Neće izać’ poturica,

Teška riječ Jelenina,
Razljuti ga i razjari,
Nož ostavi da na vatri,
Ugrije se i užari,
Crven metal kad prinese,
Do tijela svojoj ženi,
Na stomaku ucrta se,
Polumjesec povijeni,
Dok sječivo kožu para,
Kao kroz san Jela gleda,
Na tijelu njenom stoji,
Znak prokletog Muhameda,
Kaže Safet kad se rodi,
Moj sin biće turčin pravi,
Dzamije je će alaha mi,
Podizati na Moravi,
U pakao sarajevski,
Jelenin se otac nađe,
On potajnu nadu gaji,
Da će ćerku da pronađe,
Sin mu nedje Bosnom rati,
Ni za njega čuo nije,
Nije mogo izdržati,
Pa je doš’o iz Srbije,
Ali sazna preko veza,
Da je živa šćer Jelena,
I uz otkup iz podruma,
Jedne noći izbavljena,
Kad je čuo srećne glase,
Mihailo čeko nije,
Već ostavi Sarajevo,
I okrenu put Srbije,
Pa u banji Koviljači,
Jelena je s grupom žena,
Nema mira i spokoja,
Sudbina je muči njena,

Pita Jela ženu jednu,
Kako da se od zla spasi,

Ona kaže prodaj prsten,
Što do sada skrivala si,
Dragocenost to je prava,
I vrijedi puno para,
Ako hoćeš ja ću s tobom,
Da podjemo kod ljekara,
Al’ Jelena prsten gleda,
I na njemu čudna slova,
Otac joj je pričo da je,
Iz vremena Dušanova,
Tek se toga sada sjeća,
Gubio se prsten često,
I vazda bi zlo izbilo,
Kada god bi prsten nesto,
Vojinović Milošu je,
Prsten ovaj pripadao,
A car Dušan licno mu je,
Kao poklon njega dao,
To što nekad od ujaka,
Kao poklon sestrić uze,
Sad Jelena rukom steže,
I proliva gorke suze,
Onda uze list hartije,
I u njega prsten stavi,
Sa porukom ocu svome,
U kovertu sve to zavi,
Relikvija porodična,
Dok putuje Beogradu,
Zla namjera zaokuplja,
Namučenu ženu mladu,
Krenula je da sa mosta,
U ledenu skoči Savu,
Ali su joj dva mladića,
Sačuvala živu glavu,
No Jeleni u bolnici,
Dijete se muško rodi,
Ona smišlja kako da se,
Tog đavola oslobodi,
Tražila je poput krsta,
Da li nešto tu postoji,
Krst đavola uništava,
Jer se đavo krsta boji,
No ubrzo Mihailo,
Za adresu sazna njenu,
I sa svojom ženom Vukom,
Došao je za Jelenu,
Posluš’o je tužnu priču,
I vidio plač na licu,
Mi idemo sjutra Jelo,
U manastir Studenicu,
Pa kad jarko sunce sinu,
I lijepa zora svanu,
Ispred starog manastira,
Porodica jedna banu,
Mihailo svog unuka,
Držao je pred oltarom,
 
Pa krštenje obavi se,
Po adetu Srpskom starom,
Toga trena to dijete,
Vojinović posta pravi,
Đed Milošu svome prsten,
Na malenu ruku stavi,

Posle toga Mihailo,
S porodicom svojom krenu,
Da pomaže Srpskoj braći,
Što se bore na Ozrenu,
Fazlagića Hasana je
Neđe oko Gacka srio,
Ali junak Mihailo,
Ubiti ga nije htio,
Ja ne mogu da ubijem,
Gada koji čovjek nije,
Al’ se nađe momče jedno,
Tu fukaru da ubije,
Vidio je kako Ozren,
Od krvavog boja gori,
Tu Jelena tražila je,
Među prve da se bori,
Zadugo su komandiri,
Protiv volje bili njene,
Al’ ubrzo pobijedi,
Čvrsta volja u Jelene,
Medju Srpskim borcima je,
Kažu neki Mitar bio,
Svako veče odnekud bi,
Žive turke dovodio,
I Safeta Fazlagića,
Dovuk’o je jedno veče,
Zamalo ga ne dotuče,
Da Jelena ne preteče,
Gleda ture kako cvili,
Znoj krvavi kipi s njega,
Mitar pušku odmah skloni,
Kada reče pustite ga,
No kad Safet spasi glavu,
Na prevaru on je bio,
Mihaila s porodicom,
U podrume zatvorio,
Mihailo na mukama,
S raspetog je gledo krsta,
Kako sjaji stari prsten,
S Miloševog malog prsta,
Zadovoljan djed se stari,
Sa unukom rast’o tada,

Isto kao ispred jame,
S Radisavom on nekada,
No zamjenik Safet bega,
Sa Damirom kada banu,
I kad vidje šta se zbiva,
Krenuo je ka gajtanu,
Shvati Safet šta to znači,
I pokuša da pobježe,
Al’ sve više svilen gajtan,
Krvavi mu vrat priteže,
Klonu ture k’o šilježe,
Ni trepnuo više nije,
Pokršteni Damir posta,
Vojinović Dimitrije,
Niđe traga od dzamija,
Na Moravi crkve niču,
Samo neđe po Aziji,
Razjarene ‘odze riču.



ima jos jedan dio pjesme ali nije zapisan . Pjesma se moze naci na www.ojkrajino.com
 
--------------------------------------------------------------------------------

Поема "Корићка јама"

Има једна кршна земља
На балкану - тамо неђе
Кажу људи, јаме су јој
Од постанка биле међе.

По љутом је кршу кршна
По Херцегу носи име,
А у њојзи, Бог зна од кад
Домови се српски диме.

Но да не би што бијаше
Било би их много више,
Ова земља од постанка
На барутни дим мирише.

У њојзи се вече с јутром
Често среће и у подне,
Ту су српске мајке биле
И остале благородне.

Вазда су је људи звали
Постојбином од горштака
То је земља ђе се ходи
Подераних опанака.

Ђе се мјесто равних поља
Оре, копа камен љути
То је земла у којој се
Нема каде починути.

Ту се легу соколови
А вучице вучад коте,
Та је земља овог рата
Доживјела све страхоте.

До ражани и Шурманце
Само ове јаме двије
Нико живи у свијету
До дан данас имо није.

Осим земља Херцегова
Постојбина јадна моја
Геноцидним гробницама
Ни дан данас не зна броја.

Сваки корак, свака стопа
Испод себе бездан има,
Ђе год сједнеш да одмориш
Одмарат ћеш на костима

И мукама пакленијем
Које црна земља крије,
Сем Србина, у јамама
Царевао нико није.

Војевање и освете
И тог ће се одрећ' лако,
Ал' без јама, чини ми се
Живјет' неће моћ' никако.

Два сам рата упамтио
И у томе паклу био,
Ма од тога ни до данас
Ништа нијесам научио.

Но бих и сад поновио
Старе грешке ко и прије,
Ми смо криви што се злочин
Над народом нашим крије.

Није небрат клао брата
По наредби Нијемаца,
Нит' је моро да у ватру
Из бешике дјецу баца.

Нит' је моро рушит цркве
Нит' на ражњу Србе пећи,
А свој злочин након тога
На другога препорећи.

Но је требо у заштиту
Ко брат прави брату стати
Па с образа сву срамоту
Прадједова својих спрати.

А за јаму Голубњачу
У коју сам бачен био
Да знаш само какав сам ти
Девер тада предеврио.

Ишчудит се чудом нећу
Како остах у памети
При мукама мојим ми је
Било свето умријети.

Рат повеле велесиле
Гори земља на све стране,
А Павелић наоружа
И гатачке Муслимане.

Да ратују докле тече
И једнога српског ува,
А од тога јада брате
Да те господ Бог сачува.

Потајно се говорило
да спискове накве пишу,
А планове тајно кроје
Српска села да урнишу,

Да напуне јаме месом
Да на ватри пеку људе,
И да ножи Алахови
Ко у турском вакту суде.

Но на срећу и те јаде
Савладо је и претеко
И недоклан умакао
Са стратишта још понеко.

По истини да нам прича
Колико нас браћа воле,
Колико их из тог вакта
Оне наше ране боле.

И да знате каква су нам
Зла чинили од нејачи,
А сад слушај кад бануше
У Корита убијачи:

По имену и по кући
Знао сам их од раније
Овуда су пролазили
Ко гатачке кириџије,

И у кући мога оца
На конаку били често,
Добро памтим као људи
Имали су прво мјесто.

До крвавог овог рата
И проклете јунске ноћи,
С ножима ће у Корита
Да докажу братство доћи.

Други јуни освиташе
Као море пала роса,
Ја устао па пошао
Испод куће про откоса.

Па ко велим сад ћу прво
На попасак пуштат' краве,
А онда ћу поћи тору
Да обиђем мало браве.

Отац сву ноћ није спаво
Страшиво је од дивине,
Тор измакнут а вуци се
Посукали из Сомине.

Је ли вече освојило
Наносе нам грдне штете,
Док ме у том изненада
Наоружан човјек срете.

О рамену пушку носи
заметн'о се редеником,
Ја не слутим по ђаволу
Да се сретох са крвником.

Уграби ми на уранку
Добро јутро први рече,
Па погледом крвничкијем
Ко муња ме пресијече.

Одазвах му и упитах
Куме Авдо куд си пошо?
Ја сам, ево, с наређењем
Главинића хоџе дошо –

Да окупим Корићане
Ово писмо да прочитам,
Него Влаше да те нешто
Узгред мало приупитам:

Прочуло се да сте скоро
На граници Црне Горе
Куповали товарима
Карабине и ливоре.

Власт усташка то не трпи
Корићани нека знате,
Живота вас може коштат'
Ако пушке не предате.

И остало са пушкама
Црногорци што вам даше,
Ако ли нам то не дате
Онда ћемо видјет Влаше –

Непослушност како ћемо
Намирити с вама овдје,
У том часу по Корита
Соколскоме дому дође.

А ја гледам па не могу
Исчудит се томе чуду,
Па помислих ето шта је
Српска памет узалуду.

Пет стољећа учили смо
Алахова вјера шта је,
Ал' се на њу осим Срба
Нико живи не предаје.

Па завиках, види рђо
С коритима шта ће бити,
Алахову вољу можеш
Сада лако испунити

Онда пођох преко стране
Да се и ја нађем тамо,
И наставих говорити
Корићка се недај јамо.

Спремају се Корићани
И последње сате броје,
Да до ноћи повезани
Листом сађу у дно твоје

А онда сам заустио
И душману нешто рећи,
Пресјече ме од кундака
Тупи удар међу плећи.

Ја посрнух а комшија
Настављаше да ме бије,
Три сам пута земљи падо
Од удара крвопије.

А кад сам се и некако
Код Соколског нашо дома,
Да виш тамо наших јада
Наше муке и полома.

У колоне све бијаше
Повезано од џелата,
А од гужве не мош ући
Нит' отворит' домска врата.

Митраљези намјештени
Око зграде бјеху тако,
Да ни птица о'тле не би
Умакнути могла лако,


А камо ли свезан човјек
Да умакне из зиндана,
Не би да је био сами
Сворцан Богдан до Богдана.

Студен зиндан кад је зима
А у љето богме није,
Поготово из небеса
На Тројице кад угрије.

Ко што бјеше угријало
Гори камен, пеку ране,
А усташе скупиле се
Испред дома да диване.

А о чему није тешко
Погодити било и то,
И на крају Главинић је
Из Кур'ана нешто чито.

Они руке наслањаху
На лијеву страну груди,
По исламским законима
Србима се тако суди, -

А по вјерском обичају
Кад се ријеч Богу дава,
Завјет овај Алаху се
На тај начин саопштава.

А кад сунце пут запада
Небескијем сводом оде,
Почеше нас по тројицу
У ноћ мрклу да изводе.

Тад ми оста у сјећању
Лик једнога бељемеза,
Који ливор по три пута
Репетира и потеза, -

Да убије Косту Глушца
Најмлађега међу нама,
Од сто шесет везаније
У конопе Корићана.

По љепоти одвоио
Млад ко роса, још дијете,
Два Мумовца па немогу
Да га свежу и салете.

Но му српску псују мајку
И Крс' Часни и свијећу,
И куну се крви српском
Окупаће и Билећу.

А онда ће Црну Гору
Удесити како спада,
И извршит завјет свети
Из Кур'ана и џихада.

А над јаму кад стигосмо
Давиш онда бруке наше,
Кад у главу сјекирама
И маљима бити сташе.

Бију брате, небо леће
Низ литице мозак точи,
Од удара тупих маља
Низ стијене лете очи.

И нестају на дну јаме
У језеру крви наше,
Плакао сам ко дијете
Косту малог кад заклаше, -

Нит' да јекну, нит' да сузу
Од очију својих проли,
Само викну – душманине
Боље кољи јер не боли.

Безглав труп се откотрља
И у вјечно царство оде,
Онда виђех како Марка
И Богдана јами воде.

Док их нијесу савладали
Видјели су грдне муке,
Да је Богдан како мого
Одријешит своје руке, -

Ко зна ко би још са њиме
Полетио са литице,
Свезан човјек, а маљеви
Освојили немилице.

Ко громови из небеса
Ломе руке и рамена,
А Богдан је Сворцан вјеруј
Био тврђи од камена.

Олош људска освојила
Бије брате наопако,
Схватила је да сокола
Черупати није лако.
 
Poslednja izmena:
А онда је на ред дошло
Шест његових милих брата,
У јаму су сви замакли
Са гајтаном око врата.

Па када ме неко данас
За комшије приупита,
И кад каже да су на зор
доведени у Корита.

Да недјела своја срамна
Над народом српским чине,
Не иде се пјевајући
Никуд – на зор у злочине.

Вјера закон тај налаже
На темељу светог рата,
Због тога је потурица
Рођенога смицо брата.

Шест стољећа зар је мало
Било српски народ клати,
Шест стољећа зар је мало
Крв пролиту опраштати, -

Гријешит се и тамјаном
Не окадит болне ране,
А за љубав убицама
Оставити повезане, -

У јамама по вијека
Окапале ове кости,
Бог велики са небеса
На том грију нек опрости, -

Као што сам и ја прашто
Овог рата ране наше,
Кад Сворцане и Бјелице
И Рогане побацаше, -

Отац ми је на ред дошо
Не хтједоше да га муче,
Маљ сијевну, на троје му
Од удара глава пуче.

Прсну мозак низ образе
А заврата с главе слеће,
Па окрену низ литицу
И у бездан црн одлеће-

А у вјечност кад одоше
Новак, Голуб и Андрија,
Онда сам ти на ред био
Ето тако дошо и ја.

Водише ме према јами
И ножима сташе бости,
Рушид вика, дајте ми га
Да га кољем од милости.

Газио сам српске зубе
Српске очи, српско месо,
Од удара тешких маља
Велики се кланац тресо.

Ја погледах на брзину
Куда ми је јами прече,
У том Јаков отрже се
И у мрклу ноћ утече.

Наста метеж, ја уграбих
Низ ждријело јаме,
И умакох крвницима
И сјечиву оштре каме.

А у јами ко у паклу
Прокључали бол и мука
Немо'ш остат јадан брате
Од жалости и јаука.

Лете људи низ стијене
А Махмут их вјешто руши,
А рањеник у извору
Корићке се крви гуши.

А Главинић викао је
И војнике своје клео,
Свезани вам Власи бјеже
С небеса вас Алах смео.

Убијте их из пушака
И престајте више клати,
Ноћ измиче не смијемо
Ође зору дочекати.

Онда нови пролом наста
Рекао би ноћ ће дићи,
Тада су ти побијени
Миловићи и Јакшићи.

А за њима Носовићи
Те Сворцани и остали,
Од куршума пушчаније
У бездан су попадали.

Сви у главу погођени
Да претеко не би који,
Крв њихова слушао сам
Низ литице како доји.

А кад задњи Корићанин
У бездану јаму паде,
Из усташких самокреса
Испред зоре шенлук стаде.

А уз шенлук и пјесма је
Одјекнула до небеса,
Корићка је јама ноћас
Напуњена српског меса.

Крв ђаурска прокључат ће
У извору код Фатнице,
Да покреће својом снагом
Мјесто воде воденице.

У даљину пјесма оде
И над јамом мир завлада,
Но да видиш мили брате
Након тога грдних јада.

Над нама се појавио
Изненада онда неко,
Па упита болним гласом
Је ли можда ко претеко.

Тихо нам је говорио:
Ми смо амо ваша браћа,
Ко се надо да се крвник
Голубњачки опет враћа.

А тад сташе запомагат'
Из бездана болни гласи,
Пружи руку брате мили
Из пакла нас овог спаси.

А ми брате мјесто да се
Притајисмо часа тога,
Послушасмо Францетића
Буљукбашу усташкога.

Тројицу је узвукао
Па их назад опет врати,
Па стијене онда тешке
На нас стаде отискати.

А са њима на лешеве
И гранате озго баци,
Осам живих у том јаду
Претекло је ко у длаци.

То је Господ тако хтио
Да свједоке живе има,
Да причају српској дјеци
Шта је било с Коритима.

Прије ево по вијека
Што поратни земан броји,
А над јамом и дан данас
Плочетина једна стоји.

Прислоњена на литицу
Исписана реда ради,
Зар се тако историја
И будућност људска гради?

Ваљда зато да се душе
У Корићкој јами смире,
А злочинци некажњени
У земаљске миомире –

Да се шире и уживљу
Бољшевичке благодети,
Боже мили кад ће Србин
Да се једном опамети.
_________________
 
Не знам шта да кажем после читања... колико је само страдао напаћени србски народ у Херцеговини. Посебно је упечатљиво иживљавање до зуба наоружаних усташа над голоруким женама и децом, старчади... али ништа чудно то је њихова природна особеност благословена од крволока Алојзија Степинца и којекаквих хоџа. Када споменеш страдање Херцеговаца увек се сетим старца мученика Светог Вукашина из Клепаца, који је својим примером показао како се у име Христоса и свете вере Православне живот даје на олтар отачаства. Свети Вукашин је после ужасних дана мучења доведен пред усташу који је требало да га закоље и који је рекао да ће му поштедити живот ако гласно викне: "Живео поглавник Анте Павелић!" Вукашин је мирно одговорио: "Само ти, дјете, ради свој посао." Усташа му је одрезао уво и поновио свој захтев. Вукашин је поновио свој одговор. Пошто му је одсекао и друго уво и нос и унаказио лице, дошао је ред и на језик. После зликовачких речи да ускликне поглавнику, Вукашин је смирено поновио: "Само ти, дјете, ради свој посао!" Избезумљени усташа га је убио и потом полудео.

И у мом подрињском крају је голоруки народ доста страдао од усташа, посебно је познато стратиште у Рашића -гају ту ми је страдало доста предака.

Што се тиче четника, онај Дражин делегат, мајор Бошко Тодоровић, убијен је од комуњара почетком 1942 у Кифином селу, мислим да је то село у Херцеговини:???: Бошко је био делегат Драже Михаиловића за источну БиХ, чувени четовођа. Нажалост доста четника је страдало посебно пред сам крај рата.Четници, и јединице СДК и Недићеве страже су 90% изгинули 1944/45/46. Па људи, само на простору Миљевине-Фоче је убијено 20,000 четника. Сви корпуси Србије, Црне Горе, источне босне и источне херцеговине су побијени. У крају, Церско-Мајевичка група корпуса је имала око 20,000 бораца наоружаних до зуба. Сви су готово побијени. Данас не можеш наћи ниједног преживелог са простора Озрена, Требаве, Мајевице, Семберије, Романије, итд. Стари су ми причали да је то био јасеновац БРОЈ 2. Једино је Динарска Дивизија успела 90% да изађе пошто су били у повољнијем географском положају.

Брате, текст је одличан и веома поучан. Шаљи ако још шта имаш, не смемо овакве злочине заборавити и опростити, јер се увек понављају.
 
Poslednja izmena:
велике су истине написане у предметним текстовима.
Бас си се потрудио и то је јако лијеп гест од тебе, за свако поштовање
 
freaktbclub.... poznata su stradanja Srba u Hercegovini, naravno Istočnoj, čak imamo to i u filmu Nož... nego šta si hteo time reći... ukazati na smanjeni broj Srba ili šta...

Znas onu poruku ... Dogodilo se ne ponovilo se . Htio sam ukazati kako su generacije pravile iste greske . Kako su u nebratu trazile brata . DA nam se nikada ne ponovi stradanje koje smo prezivjeli od komsija , i koja cemo prezivljavati dok ne shvatimo svoje greske . Htio sam da kazem da NOZ nije samo film vec i nazalost istina , i nazalost ne i jedini slucaj stradanja . Htio sam da ove divne pjesme ne padnu u zaborav NIKADA .
 
Исто су то покушали и у рату 1992.-1995. , али Срби су овог пута били спремни за одбрану од геноцида, и ти фазлагићани се нису провели добро.
На потковљу у једној кући пронађена је икона св. Николе (слично се дешавало и на дубровачком приморју).

п.с. истина се не море сакрит.
 
Исто су то покушали и у рату 1992.-1995. , али Срби су овог пута били спремни за одбрану од геноцида, и ти фазлагићани се нису провели добро.
На потковљу у једној кући пронађена је икона св. Николе (слично се дешавало и на дубровачком приморју).

п.с. истина се не море сакрит.

Kazu ..., Ko drugom jamu kopa sam u nju pada ,....
Cetnicka se pjesma ori
Fazlagica kula gori
 
Fazlagica kula mora do kraja pasti , jer ce se tek onda u Hercegovini moci zivjeti sa muslimanima .

Stanovnici kule stalno se zale da ih provociraju mladici srpske nacionalnosti , zaboravljaju kako su oni kroz vjekove maltretirali Srbe ...
 
Од књига сличних тој тематици ја бих издвојио и препоручио за читање.

:arrow: 1. проф. др Страхиња Курдулија - Атлас усташког геноцида над Србима (где су обележена места масовних усташких покоља од Херцеговине до свих крајева)
:arrow: 2. Драгољуб Живојиновић и Дејан Лучић - Варварство у име Христа 1 и 2 (изузетно добра књига о почецима и току превођења Срба у римокатолике па у Хрвате на подручју Херцеговине и шире)
:arrow: 3. ---? Арнаутлук у Загребу (описује дивљање Хрвата у Загребу 1902. године, када су опљачкане, попаљене и опустошене готово све србске радње, а Срби гоњени као звери)
:arrow: 4. Виктор Новак - Магнум Кримен /Велики злочин/ (описана усташка зверства у НДХ над Србима у 2. св рату)
:arrow: 5. Велибор Џомић - Усташки злочини над србским свештеницима
:arrow: 6. Василије Крестић - Геноцидом до Велике Хрватске
:arrow: 7. проф.др Лазо Костић - Хрватска зверства у 2 св.рату /према изјавама њихових савезника/ (књига о усташком геноциду над Србима)
:arrow: 8. Момир Крсмановић - Тече крвава Дрина
:arrow: 9. Марко Ручнов - Зашто Јасеновац (мислим да је ово најбоља књига о Јасеновцу)
 
Од књига сличних тој тематици ја бих издвојио и препоручио за читање.

:arrow: 1. проф. др Страхиња Курдулија - Атлас усташког геноцида над Србима (где су обележена места масовних усташких покоља од Херцеговине до свих крајева)
:arrow: 2. Драгољуб Живојиновић и Дејан Лучић - Варварство у име Христа 1 и 2 (изузетно добра књига о почецима и току превођења Срба у римокатолике па у Хрвате на подручју Херцеговине и шире)
:arrow: 3. ---? Арнаутлук у Загребу (описује дивљање Хрвата у Загребу 1902. године, када су опљачкане, попаљене и опустошене готово све србске радње, а Срби гоњени као звери)
:arrow: 4. Виктор Новак - Магнум Кримен /Велики злочин/ (описана усташка зверства у НДХ над Србима у 2. св рату)
:arrow: 5. Велибор Џомић - Усташки злочини над србским свештеницима
:arrow: 6. Василије Крестић - Геноцидом до Велике Хрватске
:arrow: 7. проф.др Лазо Костић - Хрватска зверства у 2 св.рату /према изјавама њихових савезника/ (књига о усташком геноциду над Србима)
:arrow: 8. Момир Крсмановић - Тече крвава Дрина
:arrow: 9. Марко Ручнов - Зашто Јасеновац (мислим да је ово најбоља књига о Јасеновцу)

super je ovo sto si postavio, imam samo jednu molbu, ako znas i ako ti nije cim napisi ko je izdavac knjige, cisto radi lakseg nalazenja iste

pozz
 
...Што се тиче четника, онај Дражин делегат, мајор Бошко Тодоровић, убијен је од комуњара почетком 1942 у Кифином селу, мислим да је то село у Херцеговини:???: Бошко је био делегат Драже Михаиловића за источну БиХ, чувени четовођа. Нажалост доста четника је страдало посебно пред сам крај рата.Четници, и јединице СДК и Недићеве страже су 90% изгинули 1944/45/46. Па људи, само на простору Миљевине-Фоче је убијено 20,000 четника. Сви корпуси Србије, Црне Горе, источне босне и источне херцеговине су побијени. У крају, Церско-Мајевичка група корпуса је имала око 20,000 бораца наоружаних до зуба. Сви су готово побијени. Данас не можеш наћи ниједног преживелог са простора Озрена, Требаве, Мајевице, Семберије, Романије, итд. Стари су ми причали да је то био јасеновац БРОЈ 2. Једино је Динарска Дивизија успела 90% да изађе...

Prika moj kakve veze drazinovci imaju sa ustaskim zlocinima i ustaskim krvolocima, ne razumem cemu ovaj deo?
 
1. „Еуропублиц“ Београд 1994
2. „Екопрес“ Зрењанин (Петровград)
3. „Српска књига“ Рума 2002
4. „Нова књига“ Београд 1986,1989
5. „Светигора“ 1995
6. БИГЗ Београд 1998
7. „СНО“ САД 1974
8. http://www.momir-krsmanovic.com/kontakt.html
9. „Никола Пашић „ Београд

hvala :super:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top