Pristaje barka uz memljivi dok, lenger nevoljno k mulju seže. Uže, pa još koje, i upregnuta je plovilica, nanovo. Ne doplovljava Sunce s kradljvcima sna, skriva se međ one kojima je teže. Tmaste prilike, kao u mimohodu, mrtkaju daščanom sponom ka kopnu. Prene ih sirena prekookeanskog nadmenka, pregolemog za jedno tako mizerno ukotvljenje. On bi dalje, jer nije za obične, nije za puk. I povrate se sebi, neokupanima životnim smislom. Umor pa premor. Isto ih čeka, isto su obilazili, istim će uzglavlje ponamjestiti. Pred san. Pred dremku. Dremolovci, japije. Sukno i svežnji, zakrpe i crno ispod nokta. Početkom vijeka ne samo komformističke ujdurme. Tu, blizu, i, svakako, na bogovoljno uobljenoj Zemlji.
Jedno se ženče, među njima, izdvajalo putenošću obraza zbog silne nevolje da obuzda toplinu koju je rasipala. Jer, zna da na nju pravo ima samo Sunce. Skromnost... dok se još u vrlinu okivala. Držala je za ruku pometenog i slinavog petogodišnjaka, stiskom koji je odavao nestrpljenje i iskon majčinstva, u isti mah. Da, nekud žuri, bješe jasno. Bijeg od sebe, eh, groteske mile.
— Mimio, još samo malo, budi dobar.
Malom je ispao jo-jo izdeljan od drveta i razbio se o kaldrmu, zbog dotrajalosti, pri prolasku kraj prosjaka upiljenog u to novonastalo smećence, kao da će zateći njemu namijenjeni groš. Suze tada bijahu neprimjerene ili uskraćivane – ostao je samo đetinji okret glave preko ramena s istraživačkim pogledom, kao žaljenje.
Ćepenak mjesto vile, za ustreptalu divu. Rutina pokreta i činjenja u sopstvenom domu. Lako im pristupiti uz vremeplov. I pero. Umiveno, pa u postelju, brzim uspavljivanjem ušuškano dijete.
I, što neki vitez s beretkom il’ cilindrom nije tupkao petama na doku, dok mu se u zenicama ne skovitla dragocjeni prizor? Ona u sebi. Ona po sebi... Što uludo prolama vazduh list njenih nogu i tek vodi se daje baršun njene kože? Gučila je, morila, jetko svoju tajnu. Mladost starenju ulivala brže. Švalja i pralja, mještanima strana, daleka i monolitna. Svetinja za naklon to malo gospode.
A ljubavlju je tkala najnježnije godine i svoje zenice sokolila njime. Dragim iz pjesme, milim iz bajke. Žitnice plodne zbližiše ih, trudne. Slučajno... usput... da im slađe padne. Košulja bijela i prsluka gajtan, svjedočiše mramorne ispostave strasti. Poljupci, k’o toke, odzvanjahu zrakom il’ su se gubili u granja šum. Saobraženje smrtnih u jedinom što vredi i što se ne mjeri aršinima, ičim. Do sudbe vrsne, zaštitnice tragedije, te nemalaksavajuće uzgajivačice strepnje... Vrebala ih, merkala... mamila ludilom.
Slijepi, ta kakvi u ljubavi, ne hajahu ni za kleto ni za sveto dok ih ne bude u njima samim. Zalihe topline za njen pogled i trajna prćija za život, za san. Žmuriti il’ blenuti, bješe im svejedno, istim su izvanspektralnim bojama zapljuskivali misli i šarali moći zaljubljenika. Proljeće mirisima, ljeto žegama, jesen zimama... oplemeniše im osmjehe, suskratiše uzdahe. Dodir kao vazduh, bez kog se ne može. Mimio za krunu basnoslovne sreće.
Gasiše, jednom, vrelinu ljeta, tekoše dosadom gipkog ljubakanja i bio je drukčiji... drukčiji no prije. Osmjeh joj je do bola širio vilicom, opijao šarmom, njen raskošni princ. Ubra kupinu, uze je u naručje i zatraži da mu je gricne iz zuba... Slatkoće crne u obrvama, zenicama, ustima... Krenu usnama, k’o što nikad nije, al’ iz šiblja kupinjaka na koji se nasloniše, otrovnica suknu i zari se u vrat...
Grimizni suton... I ine zore... ne postojahu za nju više. Bepče i bijeg. Tek godišnji pomen, na koji je donese ukotvljena barka.
Ostala je toplina, krasi ljupko ženče. Hodočašće tišine zamjena za san.
