Draga S-lady, procitala sam vasu pricu i setila se svoje bake. Ja vam ne mogu strucno pomoci. Zelim samo da vam pruzim podrsku i eventualno prenesem neka svoja, licna iskustva.
Mislim da je moja baka imala 70 godina kada joj je bolest ustanovljena (mislim kada smo je odveli kod lekara koji je postavio dijagnozu), a umrla je sa 74. I ona je bila, kako vi kazete, fina zena. Profesor u penziji. Gotovo da kraja vodila je, da kazem, racuna o sebi, isla kod frizera, popodnevne setnje, posete prijateljicama. Fizicki je bila zdrava i pokretna. Kako zivimo u centru grada, i frizer i park i prijateljice, bile su joj blizu- nekoliko ulica, levo /desno. Kao sto ste i sami primetili, gotovo da ne mozete da se setite kada i kako je sve pocelo. Verovatno sa nekim sitnim zaboravnostima, ponovljanjem istih prica-u osnovi nekim sitnicama koje se svakom mogu desiti. Kasnije sve je islo nekako brzo. Pocela je u setnju, u tasni, da nosi gooomiiilu carapa. Na pitanje zasto-odgovor: pa ako se ove na meni pocepaju. Logican odgovor, ako se izuzme cinjenica da je sa sobom nosila po 10 i vise pari. Uskoro su se javile i promene u ponasanju vezane za hranu. Npr. zavrsimo sa ruckom, a posle pola sata vidimo da ona ponovo jede. Zasto? Pa, ja nisam rucala-kaze. Kasnije je pocela da jede krisom jer je tvrdila da joj mi u kuci branimo da jede (ne moram da isticem da to sa istinom nije imalo nikakve veze). Raspravljati se sa njom, na ma koju temu, nije imalo nikave koristi. Braniti joj- jos manje. Kako je bila drustvena, "pustali" smo je da ide kod prijateljica i kod frizera. Oni su, naravno, u kasnijim stupnjevima bolesti znali za to, pa kako je imala jednu "simpaticnu ideju" da sebi dragim ljudima poklanja kisobrane (zasto bas njih-ne bih znala reci), oni su ih prihvatali na poklon, a kasnije, posle njene posete vracali. Posle nekog vremena, pocela je slabije da se snalazi u prostoru- blago receno nije umela sama da se vrati kuci. Tada ju je moja mama vodila kod frizera sa napomenom da joj on javi kada baka bude gotova, pa je mama isla po nju. Tako je bilo i sa prijateljicama- kad baka hoce u posetu mama joj kaze da se i njoj bas seta pa onda je mama "kao "slucajno isprati do tamo, pa se za pola sata vrati i opet kaze da je kao slucajno bila u prolazu, pa bi mogle zajedno da se vrate kuci. Kada bi baka isla u setnju do parka (koji je inace oko 500m od nas), mama joj je za slucaj da se izgubi, usivala cedulju sa licnim podacima i brojem telefona u kaput ili neki drugi deo odece. Na samom kraju, mozda nekoliko meseci pred smrt, vise nas nije prepoznavala. Mene (unuku) je zvala sine, a mamu (svoju cerku) mama. Umrla je iznenada, u snu.
Ona agresivnost koju pominjete, kod moje bake se javljala uglavnom samo kada bi smo joj se suprotstavili- tako da smo direktna sukobljavanja izbegavali i jednostavno gledali da nekako "modifikujemo"njene zelje u skladu sa nasim. Ne znam kako bih vam to objasnila, ali mislim da je bi najblizi opis bio- ponasali smo se kao sa malim detetom od recimo 10 godina. Ako nesto zeli, gledali smo da se "dogovorimo" sa njom, npr aha, hoces da idemo tamo- vazi, ali ja sad moram da uradim nesto, pa cim to uradim onda idemo-da li ti tako odgovara? Imam utisak da joj je to uvazavanje njenog misljenja, pa makar kroz dogovor-mnogo znacilo i smirivalo je. Sto se tice ubedjivanja, rasprava- iz mog iskustva vam ne bih savetovala. Ako ponavlja neku pricu, pravite se da je prvi pur cujete (ne morate "temeljno" da je slusate-dovoljno je ono:aha, nije valjda, ne mogu da verujem...) Ako nesto ne zeli, a mora da uradi (higijena, jelo i sl)- budite odlucni, dajte joj objasnjenje zasto to mora tako i pomalo sugestivni.(npr. ako nece da se kupa pod izgovorom da joj je hladno-objasnite joj da to mora jer svi to radimo ali evo ugrejacete kupatilo. ) Kao sto rekoh, kao sa detetom.
Ja se potpuno ogradjujem od "pametovanja" i izigravanja lekara. Imala sam samo potrebu da vam prenesem svoje iskustvo sa slicnim slucajem u porodici i zelela bih da ovo shatite kao vid podrske, jer kao sto sam vec napomenula- ko ovo nije imao u porodici, ne moze da shvati koliko je to tesko.
WW ce vam, kad se vrati sa puta, dati najbolji strucan savet. Dr. je potpuno u pravu kada kaze da se ne zna koliko bolest moze trajati. Kod moje bake je bolest tekla brzo, a imam prijatelja koji su se sa bliznjima mucili gotovo 10 godina. Upravu je i kad kaze da je vasa draga osoba srecna sto je medju vama koji sa puno strpljenja i ljubavi vodite racuna o njoj. Ima puno onih koji nisu te srece.
Sto se tice vaseg pitanja kako da vi i vasa porodica to emotivno lakse prebrodite- ne znam sta da vam kazem. Nama je bilo jako tesko, i fizicki ali mnogo vise psihicki. Kada je moja baka bolovala ja sam bila tinejdzer, ali sam uzivala da slusam njene price iz mladosti. Kada sam imala vremena od svojih tinejdzerskih "obaveza", izvadim neki stari album pa je propitujem ko je ko na slici, sta se tu desavalo... Pricala mi je svoja secanja na mladost, lepe i ruzne momente... Cini mi se da je to bilo na obostrano zadovoljstvo. Nju je drzalo u nekom "fokusu", a ja sam dosta saznala o njoj, njenom zivotu, nekom drugom vremenu. Cini mi se da je i ona izgledala srecno dok mi prica. Ne znam da li je sve to dobro ili korisno, ali mi je u svakom slucaju, kad nje vise nije bilo, pomoglo da sacuvam onu lepu sliku o njoj. O njoj kada je bila zdrava.
Pozdravljam vas i zelim vam sve najbolje