BubaCica
Primećen član
- Poruka
- 902
Molim vas za malo pažnje Tema je ozbiljna, dosta toga verovatno znate, ali ima nekoliko linkova, na kojima sigurno možete videti (pročitati) nešto novo...
Iako se o umešanosti američkih i britanskih tajnih službi u ubistvo Zorana Đinđića dosta spekulisalo, letos se u "Glasu Javnosti" pojavio transkript razgovora između dvojice obaveštajaca koji je ostao dosta nezapažen u javnosti - Spiskovi i logistička podrška za „Sablju“.
Kao motiv se "u onom delu naroda" koji je sklon da veruje u ovu priču uglavnom pominjalo Zoranovo “naglo nacionalno buđenje”, okretanje ka Rusiji i pritisak da se pitanje Kosova reši što pre...
Dva intervijua, koji potvrđuju ove teze:
-Poslednji intervju Zorana Đinđića, objavljen u Novostima 6.marta 2003. “Srbija nije žeton za potkusurivanje”. Intervju je dug, tako da evo nekih najinteresantnijih citata:
-Intervju s Grujom iz Moskve, s kojim je Zoran Đinđić trebalo da se sastane na dan ubistva. Najvažnija izjava:
E sada, da vidimo šta se zaista dešava u Srbiji na ostvarenju američkih ekonomskih interesa posle ubistva premijera, da ne bi sve ostalo na spekulacijama: "Zoran je hteo... Zoran nije hteo..."
U Srbiji su se u poslednjih osam godina "ušle" dve velike američke investicije:
-Kontraverzna prodaja Sartida U.S. Steelu-u, usred akcije Sablja 31. marta 2003, za dvadesetak miliona dolara. Prodaja je obavljena ekspresno u postupku koji je trajao svega tri-četiri dana - u jeku vanrednog stanja u zemlji. Ogromni dugovi Sartida od preko milijardu dolara su svaljeni na grbaču srpskih poreskih obaveznika...
-Prodaja dve trećine DIN-a Filip Morisu za 387 miliona evra, nekoliko meseci posle kraja Sablje - tačnije krajem avgusta 2003. DIV je prodat Britancima... Evo jednog mišljenja šta "ne štima" u privatizaciji srpske duvanske industrije. Branko Dragaš je inače bio dugogodišnji savetnik Zorana Đinđića, iako je veliki protivnik "neoliberalnog" kapitalizma.
Svakome ko prati svetsko finansijsko tržište poznato je da su SAD najzaduženija država na svetu i da svoje pozicije održava zahvaljujući tome što mnogobrojne države otkupljuju američki dug preko različitih hartija od vrednosti (T -Bonds, T-Bills, T-Notes..) - to je ono što ga Kinezi i Japanci imaju toliko da ne znaju šta će s njim. Ovih dana se napokon u svetlu svetske finansijske krize pokrenulo pitanje "gde su smešteni naši novci". Dobili smo šturo saopštenje Guvernera i NBS-a pre nekoliko dana, ali smo ipak uspeli da saznamo da se u našim rezervama nalazi nešto preko dve milijarde američkih dolara. Narodna Banka Srbije krije detaljne podatke, kao zmija noge, ali zato "čačkanjem na netu" dolazim do jedne sjajne tabele na zvaničnom sajtu američkog Trezora - Srbija nije počela da kupuje američke hartije od vrednosti ni 2000, ni 2001, ni 2002, već maja 2003! Odmah po okončanju Sablje.
Inače, ako nekoga zanima kako se američki ekonomski interesi ostvaruju u praksi u "neposlušnim" zemljama predlažem intervjue i knjige Economic Hit Man-a Džona Perkinsa. Ko zna engleski deo intervijua može čuti i u novom Zeigeist filmu - Addendum. Ukratko – prvo on odrađuje posao ubeđivanjem (korumpiranjem) lidera da pristanu na neki zajam Svetske Banke, ili neku privatizaciju ili šta god da im je u interes. Drugi stepen, ako Economic Hit Man ne uspe da odradi svoj deo posla je smaknuće, koje odrađuje CIA i zatim postavlja svog čoveka na čelo države. Treći stadijum je rat zarad ostvarenja određenih interesa… U njegovim izjavama, između ostalog, možete čuti da su SAD imale problem da uhvate Sadama Huseina, baš zato što su ga svojevremeno sami i postavili, pa je on dobro znao metode kojima se služe.
Kada je reč o robnoj razmeni Srbije i SAD, mi smo im na 173. mestu, ukupna vrednost robne razmene od početka godine je svega 105 miliona dolara i jedna smo od retkih zemlja na svetu u odnosu na koju imaju suficit u robnoj razmeni (oko 12 miliona dolara od početka godine). Ovih dana smo mogli da čujemo i "divnu vest" da su Ponoš i Tadić pregovarali o kupovini američke vojne opreme. Mogao bi neko ko se razume u problematiku da nam kaže koliko bi koštala preobuka ljudstva i koliki bi bili ostali troškovi koji podrazumevaju držanje opreme dve različite vojne sile...
Meni brojevi kažu da smo u debelom minusu (za sada 4-5 milijardi dolara), čak i da ne računamo štetu ekomiji učinjenu sankcijama devedesetih, štetu od bombardovanja i teritoriju i prirodne resurse na Kosovu. Plus indirektna ekonomska šteta zbog lobiranja i blokiranja investicija iz "nepodobnih" država. Konkretno mislim na Prvu Petoletku, Bor - Dinkić je "izginuo" da ih Rusi ne kupe... I tek sada, jeseni 2008, dobijamo prvu rusku banku u Srbiji - iako će ruske banke izaći manje oštećene iz ove krize...
Da li ćemo se u budućnosti okrenuti, pogledati na prvu deceniju dvehiljaditih i zapitati se "Zašto smo to dozvolili?".
Iako se o umešanosti američkih i britanskih tajnih službi u ubistvo Zorana Đinđića dosta spekulisalo, letos se u "Glasu Javnosti" pojavio transkript razgovora između dvojice obaveštajaca koji je ostao dosta nezapažen u javnosti - Spiskovi i logistička podrška za „Sablju“.
Kao motiv se "u onom delu naroda" koji je sklon da veruje u ovu priču uglavnom pominjalo Zoranovo “naglo nacionalno buđenje”, okretanje ka Rusiji i pritisak da se pitanje Kosova reši što pre...
Dva intervijua, koji potvrđuju ove teze:
-Poslednji intervju Zorana Đinđića, objavljen u Novostima 6.marta 2003. “Srbija nije žeton za potkusurivanje”. Intervju je dug, tako da evo nekih najinteresantnijih citata:
Prava Srbije na Kosovu i Metohiji nisu nešto što može da nestane. Niko nema, ni među Albancima ni u svetu prava da nam kaže: Milošević je potrošio vaša prava i vi počinjete od nule. Nas je tvrd i principijelni stav: i istorijski, državni i pravni aspekti moraju predstavljati osnovu za traženje kompromisa i rešenja.
Neki su, i u zemlji i u svetu, zbog Kosova i Metohije već počeli da na Vas sumnjičavo gledaju...
- Istina je, već sam, zbog Kosmeta, pokvario odnose sa dosta svojih kolega u međunarodnim organizacijama. Neki od njih su ovo za šta se zalažem shvatili kao guranje prsta u oko. Kosmet je, međutim, za mene državni prioritet broj jedan. Status Kosova je, ustvari, status Srbije. Mi ne možemo da zaokružimo državnost Srbije, dok ne znamo kakav je status Kosova i Metohije. Ja sam izabran da branim interese Srbije. Prva je stvar – kad hoćete nešto branite – da znate šta branite.
Bojim se da se neke stvari nisu bitno promenile od trenutka kada sam pre sedam - osam godina, na jednom predavanju u Americi, rekao da mi tadašnja američka politika liči na Titovo: slaba Srbija - jaka Jugoslavija.
Ne pribojavate li se da nas “međunarodna zajednica” polako navikava na pomisao da je za nas najbolje da se sami pomirimo sa nezavisnim Kosmetom?
- Moguće je da neko ima i takvu računicu. Samo, nezavisno od toga, mi moramo da definišemo naš nacionalni interes na Kosmetu i povodom njega i da za svoje stavove tražimo saveznike. Ne smemo više dozvoljavati da svoj nacionalni interes definišemo prema tome šta neki drugi misle da je naš nacionalni interes.
Ne plaši li Vas mogućnost da bi ste, zbog promenjene pozicije, Zoran Đinđić od demokrate mogao postati “novi Milošević” i velikosrpski nacionalista?
- Već je dosta propagande na tu temu. Dosta lobija i međunarodnih nevladinih organizacija je uključeno u to. Dokazuje se da su moji statovi o Kosovu – potvrda da se srpska politika nije promenila. Da sam, eto, bio političar evropskog tipa, a sad da sam postao srpski nacionalista. Time se, u suštini, tvrdi: da je sa Srbima uvek isto, da se na Balkanu samo maske menjaju.
Sve što sam u životu postigao, postigao sam plivajući uz vodu. Nikad nisam birao lakši put. Zato i mislim da na njega nemamo pravo, pogotovo sada kada se na dnevnom redu istorije našlo ključno pitanje srpske državnosti. Pitanje bez čijeg rešavanja nećemo moći da planiramo ni svoju budućnost, niti da rešimo problem srpske etničke ugroženosti koje je u dobroj meri i posledica nejasnog statusa srpske države kojoj preti opasnost da postane predmet tuđih etničkih apetita.
Neki su, i u zemlji i u svetu, zbog Kosova i Metohije već počeli da na Vas sumnjičavo gledaju...
- Istina je, već sam, zbog Kosmeta, pokvario odnose sa dosta svojih kolega u međunarodnim organizacijama. Neki od njih su ovo za šta se zalažem shvatili kao guranje prsta u oko. Kosmet je, međutim, za mene državni prioritet broj jedan. Status Kosova je, ustvari, status Srbije. Mi ne možemo da zaokružimo državnost Srbije, dok ne znamo kakav je status Kosova i Metohije. Ja sam izabran da branim interese Srbije. Prva je stvar – kad hoćete nešto branite – da znate šta branite.
Bojim se da se neke stvari nisu bitno promenile od trenutka kada sam pre sedam - osam godina, na jednom predavanju u Americi, rekao da mi tadašnja američka politika liči na Titovo: slaba Srbija - jaka Jugoslavija.
Ne pribojavate li se da nas “međunarodna zajednica” polako navikava na pomisao da je za nas najbolje da se sami pomirimo sa nezavisnim Kosmetom?
- Moguće je da neko ima i takvu računicu. Samo, nezavisno od toga, mi moramo da definišemo naš nacionalni interes na Kosmetu i povodom njega i da za svoje stavove tražimo saveznike. Ne smemo više dozvoljavati da svoj nacionalni interes definišemo prema tome šta neki drugi misle da je naš nacionalni interes.
Ne plaši li Vas mogućnost da bi ste, zbog promenjene pozicije, Zoran Đinđić od demokrate mogao postati “novi Milošević” i velikosrpski nacionalista?
- Već je dosta propagande na tu temu. Dosta lobija i međunarodnih nevladinih organizacija je uključeno u to. Dokazuje se da su moji statovi o Kosovu – potvrda da se srpska politika nije promenila. Da sam, eto, bio političar evropskog tipa, a sad da sam postao srpski nacionalista. Time se, u suštini, tvrdi: da je sa Srbima uvek isto, da se na Balkanu samo maske menjaju.
Sve što sam u životu postigao, postigao sam plivajući uz vodu. Nikad nisam birao lakši put. Zato i mislim da na njega nemamo pravo, pogotovo sada kada se na dnevnom redu istorije našlo ključno pitanje srpske državnosti. Pitanje bez čijeg rešavanja nećemo moći da planiramo ni svoju budućnost, niti da rešimo problem srpske etničke ugroženosti koje je u dobroj meri i posledica nejasnog statusa srpske države kojoj preti opasnost da postane predmet tuđih etničkih apetita.
Sećate li se o čemu je trebalo da pričate toga dana?
Bila je aktuelna njegova poseta Rusiji i pripreman je intenzivno sastanak sa predsednikom Putinom. To je bio Đinđićev zaokret u vezi sa Kosovom, Zapadom. Početkom februara je presekao.
Bila je aktuelna njegova poseta Rusiji i pripreman je intenzivno sastanak sa predsednikom Putinom. To je bio Đinđićev zaokret u vezi sa Kosovom, Zapadom. Početkom februara je presekao.
E sada, da vidimo šta se zaista dešava u Srbiji na ostvarenju američkih ekonomskih interesa posle ubistva premijera, da ne bi sve ostalo na spekulacijama: "Zoran je hteo... Zoran nije hteo..."
U Srbiji su se u poslednjih osam godina "ušle" dve velike američke investicije:
-Kontraverzna prodaja Sartida U.S. Steelu-u, usred akcije Sablja 31. marta 2003, za dvadesetak miliona dolara. Prodaja je obavljena ekspresno u postupku koji je trajao svega tri-četiri dana - u jeku vanrednog stanja u zemlji. Ogromni dugovi Sartida od preko milijardu dolara su svaljeni na grbaču srpskih poreskih obaveznika...
-Prodaja dve trećine DIN-a Filip Morisu za 387 miliona evra, nekoliko meseci posle kraja Sablje - tačnije krajem avgusta 2003. DIV je prodat Britancima... Evo jednog mišljenja šta "ne štima" u privatizaciji srpske duvanske industrije. Branko Dragaš je inače bio dugogodišnji savetnik Zorana Đinđića, iako je veliki protivnik "neoliberalnog" kapitalizma.
Svakome ko prati svetsko finansijsko tržište poznato je da su SAD najzaduženija država na svetu i da svoje pozicije održava zahvaljujući tome što mnogobrojne države otkupljuju američki dug preko različitih hartija od vrednosti (T -Bonds, T-Bills, T-Notes..) - to je ono što ga Kinezi i Japanci imaju toliko da ne znaju šta će s njim. Ovih dana se napokon u svetlu svetske finansijske krize pokrenulo pitanje "gde su smešteni naši novci". Dobili smo šturo saopštenje Guvernera i NBS-a pre nekoliko dana, ali smo ipak uspeli da saznamo da se u našim rezervama nalazi nešto preko dve milijarde američkih dolara. Narodna Banka Srbije krije detaljne podatke, kao zmija noge, ali zato "čačkanjem na netu" dolazim do jedne sjajne tabele na zvaničnom sajtu američkog Trezora - Srbija nije počela da kupuje američke hartije od vrednosti ni 2000, ni 2001, ni 2002, već maja 2003! Odmah po okončanju Sablje.
Inače, ako nekoga zanima kako se američki ekonomski interesi ostvaruju u praksi u "neposlušnim" zemljama predlažem intervjue i knjige Economic Hit Man-a Džona Perkinsa. Ko zna engleski deo intervijua može čuti i u novom Zeigeist filmu - Addendum. Ukratko – prvo on odrađuje posao ubeđivanjem (korumpiranjem) lidera da pristanu na neki zajam Svetske Banke, ili neku privatizaciju ili šta god da im je u interes. Drugi stepen, ako Economic Hit Man ne uspe da odradi svoj deo posla je smaknuće, koje odrađuje CIA i zatim postavlja svog čoveka na čelo države. Treći stadijum je rat zarad ostvarenja određenih interesa… U njegovim izjavama, između ostalog, možete čuti da su SAD imale problem da uhvate Sadama Huseina, baš zato što su ga svojevremeno sami i postavili, pa je on dobro znao metode kojima se služe.
Kada je reč o robnoj razmeni Srbije i SAD, mi smo im na 173. mestu, ukupna vrednost robne razmene od početka godine je svega 105 miliona dolara i jedna smo od retkih zemlja na svetu u odnosu na koju imaju suficit u robnoj razmeni (oko 12 miliona dolara od početka godine). Ovih dana smo mogli da čujemo i "divnu vest" da su Ponoš i Tadić pregovarali o kupovini američke vojne opreme. Mogao bi neko ko se razume u problematiku da nam kaže koliko bi koštala preobuka ljudstva i koliki bi bili ostali troškovi koji podrazumevaju držanje opreme dve različite vojne sile...
Meni brojevi kažu da smo u debelom minusu (za sada 4-5 milijardi dolara), čak i da ne računamo štetu ekomiji učinjenu sankcijama devedesetih, štetu od bombardovanja i teritoriju i prirodne resurse na Kosovu. Plus indirektna ekonomska šteta zbog lobiranja i blokiranja investicija iz "nepodobnih" država. Konkretno mislim na Prvu Petoletku, Bor - Dinkić je "izginuo" da ih Rusi ne kupe... I tek sada, jeseni 2008, dobijamo prvu rusku banku u Srbiji - iako će ruske banke izaći manje oštećene iz ove krize...
Da li ćemo se u budućnosti okrenuti, pogledati na prvu deceniju dvehiljaditih i zapitati se "Zašto smo to dozvolili?".