Monoteizam
Aktivan član
- Poruka
- 1.159
Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju genocida protiv muslimana*
Norman Cigar**
Uvod
Muslimanska zajednica bivše jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine jeste žrtva onoga što se može označiti, po bilo kojem prihvaćenom pravnom i moralnom mjerilu, genocidom! U središtu ove tragedije počiva srpska nacionalistička ideologija žestoko obojena i inspirirana orijentalizmom shvaćenim široko i u sklopu obuhvatnog smisla, orijentalizmom kao napadnim i drečavim utjelovljenjem jednog procesa označenog manihejskom podjelom na "njih" i "nas", kako je to proučio Edward Said u svome pionirskom djelu o ovome fenomenu.(1) Zasigurno, veza između nauke i vlasti nije nova s obzirom da su orijentalisti bili iskorištavani i upotrebljavani u različitim mjestima i vremenima da bi objasnili i podržali državnu politiku prema muslimanima.(2) Međutim, rijetko je u modernim vremenima orijentalizam imao tako izravnu vezu i odnos sa politikom kakvu je imao sa onom "etničkog čišćenja", kako se proces genocida u Bosni i Hercegovini obično naziva.
Srpski orijentalisti osiguravaju znanstvenu potporu
Srpski orijentalisti obično ne bi na sebe privukli više od usputne pozornosti. Njihova učenost je beznačajna, njihov broj je, kao i njihov učinak, mali. To što njih čini značajnim, međutim, jeste njihova veza i odnos prema politici spram bosanskohercegovačkih muslimana. Oni su bili na isturenoj strani fronta antiislamskog pokreta još od 1980. godine, i značajno su doprinijeli genocidu protiv muslimana, stvarajući i čineći ovaj proces intelektualno doličnim i prihvatljivim među svim slojevima srpske zajednice. U središtu ove studije jeste Bosna i Hercegovina zbog razmjera ubijanja koje se tamo zbiva, premda isti zaključci također vrijede i za druge krajeve bivše Jugoslavije sa velikim muslimanskim populacijama, kao što su Kosovo, Sandžak i Srbija sama.
Spisi i javne izjave srpskih orijentalista u posljednje vrijeme jesu praktički uvijek bili tijesno povezani sa političkim kontekstom i političkim ciljevima. Činjenica da su intelektualno napadajući islam i muslimane namjeravali da obezbijede znanstvenu potporu za pomaljajuću nacionalističku ideologiju je obično bila očigledna. To da su ovi naučnici bili često zamoljavani od Beograda i od vlasti Bosanskih Srba, te od vlade kontroliranih medija da objašnjavaju i publici opravdavaju oficijelnu državnu politiku prema muslimanima, jeste - k svemu tome - jasan pokazatelj da je srpsko rukovodstvo uvidjelo korisnost takve podrške eksperata i očekivanje da će takva saradnja biti rado dočekana.
U srpskim akademskim krugovima možda uvijek ne postoji jasno povučena distinkcija o tome ko je “orijentalist”, budući da se mnogi naučnici humanističkih i društvenih znanosti na široko bave islamom kada pišu o većini historijskih i političkih tema s obzirom na neizbježnu vezu islama sa srpskim pitanjima u potonjih šest stoljeća. Premda ovdje fokus nije na ovoj širokoj mreži naučnika, koji se strogo uzevši i ne bave stalno islamom niti su po pozivu eksperti za njega, oni su također uticali na islamsku politiku i doprinijeli su oblikovanju intelektualnog i javnog mnijenja kad se o tematici islama povećalo interesovanje. Oni su, također, prišli svome predmetu s neprijateljskim držanjem koje se malo razlikovalo od pristupa profesionalnih orijentalista. Pa ipak, više ili manje “profesionalni” orijentalisti su oni koji nose posebnu odgovornost, zato što se može utvrditi da su upravo oni, više nego li ostali narod Srbije, trebali znati možda ponajbolje kakva bi mogla biti posljedica njihove interpretacije islama.
Orijentalizam i nacionalizam - razvijanje simbioze
Nacionalizam i naučno mnijenje u Srbiji
Politizacija srpskih orijentalista i njihova javna uloga rasli su u tandemu sa usponom srpskog nacionalističkog pokreta u osamdesetim godinama ovoga stoljeća. Ukoliko bi bilo određujućeg trenutka i zamjetljivog katalizatora za niz potonjih događaja u bivšoj Jugoslaviji, onda bi to bio Srpski memorandum objelodanjen 1986. godine od strane Srpske akademije nauka i umjetnosti. Pisan od srpskih vodećih intelektualaca, koji su sebi predvidjeli veću ulogu u društvu i politici, Memorandum je iskristalizirao obnavljanje i oživljavanje ranijih srpskih nacionalističkih ciljeva, od kojih je formiranje Velike Srbije bilo vodeća paradigma. Memorandum je, međutim, također pripremio teren za izbijanje nasilja, budući da je njegova implementacija sadržavala teritorijalno proširivanje i etnički ekskluzivitet. To je moralo zaprijetiti osnovnoj sigurnosti, pa i postojanju drugih jugoslovenskih zajednica. Ukoliko druge jugoslovenske zajednice ne prihvate pasivno dalekosežne implikacije Memoranduma, taj slabo vjerovatni scenario, onda bi se Memorandum jedino mogao ostvariti upotrebom sile.
Zahvaljujući Slobodanu Miloševiću, jakom srpskom komunisti u usponu, vladajući su komunisti skovali brak savezništva sa srpskim ne-komunističkim nacionalistima i sa Srpsko-pravoslavnom crkvom. Nastala je Crveno-Smeđe-Crna simbioza koja je obezbijedila početni zamah i strukturu srpskog nacionalizma. Milošević je bio taj koji ne samo da je uveo nacionaliste u glavnu političku struju, već je također obezbijedio i mašineriju u formi političke organizacije, medija, finansijske potpore, te vojne sile, koja je transformirala tek začete sentimente u konkretni državni program koji bi se mogao primijeniti na terenu.
Antiislamski val nacionalizma
Krajem osamdesetih godina ovog vijeka, srbijanska vlada, nacionalisti, narodni mediji i Pravoslavna crkva su svi zajedno postali otvoreno neprijateljski raspoloženi prema islamu, a incidenti antimuslimanskog harangiranja dramatično su rasli. Umjesto da osude takve trendove, srpski su orijentalisti išli za tim da ih podupiru i opravdavaju, a i sami su često nudili daljnje pobude antimuslimanstva.
Zasigurno, srpski su akademici također napadali i druge zajednice uključujući Hrvate, Albance, Cigane, Slovence i Makedonce tokom netom proteklih godina, sa svojim negativnim kampanjama utemeljenim na stereotipnim prikazima popraćenim sa preporukama za poduzimanje odlučnih mjera. Premda, dakle, muslimani nisu bili jedini u ovom pogledu, ipak su oni kao zajednica bili možda posebno ranjivi i izloženi takvim intelektualnim napadajima usljed specifičnih geo-političkih obzira, takvih kao što je njihov položaj koji onemogućava ustanovljenje Velike Srbije. To je također povećalo vjerovatnoću da muslimani budu ciljem trajnog fizičkog napadanja koji, opet, ima za cilj njihovo razmještanje!
U velikoj je mjeri negativno opisivanje neke određene zajednice bilo rukovođeno samom srpskom političkom elitom a kao odgovor na konkretne političke ciljeve koje su muslimani, i drugi ne-Srbi, onemogućavali samim svojim prisustvom. Međutim, specifični politički fokus je u svakom posebnom trenutku varirao, pa su i srbijanski orijentalisti uskladili svoju aktivnost sa specifičnom potrebom trenutka. Nakon 1980. godine za Srbiju je najizraženije pitanje bila autonomna pokrajina Kosovo, većinu čijeg stanovništva sačinjavaju muslimani Albanci, te su mnogi raniji orijentalistički spisi bili fokusirani na islam, sa specifičnim odnosom i uklonom ka Kosovu. Kasnije, kad se politički naglasak promijenio, islamski faktor u Bosni i Hercegovini brzo je zadobio na važnosti, namamljujući paralelno refokusiranje sa strane srbijanskih orijentalista.
Utiranje puta za genocid
Opasnost raspirivanja straha i neprijateljstva
Umjesto da promoviraju atmosferu koegzistencije i miroljubivih rješenja, srbijanski su orijentalisti igrali značajnu ulogu u dolijevanju ulja na vatru i podizanju straha i mržnje među svojim zemljacima Srbima. Mnogo prije stvarnoga raspada Jugoslavije, ti su naučnici započeli oblikovati stereotipni imidž o muslimanima kao stranom, tuđem, inferiornom i prijetećem faktoru, i pomogli su da se glede muslimana stvori situacija jedne umjetne paranoje među Srbima, dok su branili grubu politiku s kojom se ima nastupati u bavljenju islamskom zajednicom. U pripremnoj fazi se odigralo stvaranje te antiislamske atmosfere koja je omogućila potonje skliznuće u genocid nakon što je izbio otvoreni sukob aprila 1992. godine u Bosni i Hercegovini.
Raspirivanje neprijateljstva prema muslimanima je bilo posebno neodgovorno s obzirom na gorku lekciju iz Drugoga svjetskoga rata, u kojem je nestalo na stotine hiljada žrtava u zajedničkom sukobu. Muslimani su već jednom bili žrtve etničkog čišćenja počinjenog rukama srpskih četničkih nacionalista i njihova pokreta u nastojanju da stvore Veliku Srbiju.(3) Jedna oživljena anti-islamska kampanja za podršku istih srpskih političkih ciljeva, koji su vodili srpsku politiku tokom Drugoga svjetskoga rata, je bila osuđena da riskira paljenje iste sudbine iznova za muslimansku zajednicu!
Norman Cigar**
Uvod
Muslimanska zajednica bivše jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine jeste žrtva onoga što se može označiti, po bilo kojem prihvaćenom pravnom i moralnom mjerilu, genocidom! U središtu ove tragedije počiva srpska nacionalistička ideologija žestoko obojena i inspirirana orijentalizmom shvaćenim široko i u sklopu obuhvatnog smisla, orijentalizmom kao napadnim i drečavim utjelovljenjem jednog procesa označenog manihejskom podjelom na "njih" i "nas", kako je to proučio Edward Said u svome pionirskom djelu o ovome fenomenu.(1) Zasigurno, veza između nauke i vlasti nije nova s obzirom da su orijentalisti bili iskorištavani i upotrebljavani u različitim mjestima i vremenima da bi objasnili i podržali državnu politiku prema muslimanima.(2) Međutim, rijetko je u modernim vremenima orijentalizam imao tako izravnu vezu i odnos sa politikom kakvu je imao sa onom "etničkog čišćenja", kako se proces genocida u Bosni i Hercegovini obično naziva.
Srpski orijentalisti osiguravaju znanstvenu potporu
Srpski orijentalisti obično ne bi na sebe privukli više od usputne pozornosti. Njihova učenost je beznačajna, njihov broj je, kao i njihov učinak, mali. To što njih čini značajnim, međutim, jeste njihova veza i odnos prema politici spram bosanskohercegovačkih muslimana. Oni su bili na isturenoj strani fronta antiislamskog pokreta još od 1980. godine, i značajno su doprinijeli genocidu protiv muslimana, stvarajući i čineći ovaj proces intelektualno doličnim i prihvatljivim među svim slojevima srpske zajednice. U središtu ove studije jeste Bosna i Hercegovina zbog razmjera ubijanja koje se tamo zbiva, premda isti zaključci također vrijede i za druge krajeve bivše Jugoslavije sa velikim muslimanskim populacijama, kao što su Kosovo, Sandžak i Srbija sama.
Spisi i javne izjave srpskih orijentalista u posljednje vrijeme jesu praktički uvijek bili tijesno povezani sa političkim kontekstom i političkim ciljevima. Činjenica da su intelektualno napadajući islam i muslimane namjeravali da obezbijede znanstvenu potporu za pomaljajuću nacionalističku ideologiju je obično bila očigledna. To da su ovi naučnici bili često zamoljavani od Beograda i od vlasti Bosanskih Srba, te od vlade kontroliranih medija da objašnjavaju i publici opravdavaju oficijelnu državnu politiku prema muslimanima, jeste - k svemu tome - jasan pokazatelj da je srpsko rukovodstvo uvidjelo korisnost takve podrške eksperata i očekivanje da će takva saradnja biti rado dočekana.
U srpskim akademskim krugovima možda uvijek ne postoji jasno povučena distinkcija o tome ko je “orijentalist”, budući da se mnogi naučnici humanističkih i društvenih znanosti na široko bave islamom kada pišu o većini historijskih i političkih tema s obzirom na neizbježnu vezu islama sa srpskim pitanjima u potonjih šest stoljeća. Premda ovdje fokus nije na ovoj širokoj mreži naučnika, koji se strogo uzevši i ne bave stalno islamom niti su po pozivu eksperti za njega, oni su također uticali na islamsku politiku i doprinijeli su oblikovanju intelektualnog i javnog mnijenja kad se o tematici islama povećalo interesovanje. Oni su, također, prišli svome predmetu s neprijateljskim držanjem koje se malo razlikovalo od pristupa profesionalnih orijentalista. Pa ipak, više ili manje “profesionalni” orijentalisti su oni koji nose posebnu odgovornost, zato što se može utvrditi da su upravo oni, više nego li ostali narod Srbije, trebali znati možda ponajbolje kakva bi mogla biti posljedica njihove interpretacije islama.
Orijentalizam i nacionalizam - razvijanje simbioze
Nacionalizam i naučno mnijenje u Srbiji
Politizacija srpskih orijentalista i njihova javna uloga rasli su u tandemu sa usponom srpskog nacionalističkog pokreta u osamdesetim godinama ovoga stoljeća. Ukoliko bi bilo određujućeg trenutka i zamjetljivog katalizatora za niz potonjih događaja u bivšoj Jugoslaviji, onda bi to bio Srpski memorandum objelodanjen 1986. godine od strane Srpske akademije nauka i umjetnosti. Pisan od srpskih vodećih intelektualaca, koji su sebi predvidjeli veću ulogu u društvu i politici, Memorandum je iskristalizirao obnavljanje i oživljavanje ranijih srpskih nacionalističkih ciljeva, od kojih je formiranje Velike Srbije bilo vodeća paradigma. Memorandum je, međutim, također pripremio teren za izbijanje nasilja, budući da je njegova implementacija sadržavala teritorijalno proširivanje i etnički ekskluzivitet. To je moralo zaprijetiti osnovnoj sigurnosti, pa i postojanju drugih jugoslovenskih zajednica. Ukoliko druge jugoslovenske zajednice ne prihvate pasivno dalekosežne implikacije Memoranduma, taj slabo vjerovatni scenario, onda bi se Memorandum jedino mogao ostvariti upotrebom sile.
Zahvaljujući Slobodanu Miloševiću, jakom srpskom komunisti u usponu, vladajući su komunisti skovali brak savezništva sa srpskim ne-komunističkim nacionalistima i sa Srpsko-pravoslavnom crkvom. Nastala je Crveno-Smeđe-Crna simbioza koja je obezbijedila početni zamah i strukturu srpskog nacionalizma. Milošević je bio taj koji ne samo da je uveo nacionaliste u glavnu političku struju, već je također obezbijedio i mašineriju u formi političke organizacije, medija, finansijske potpore, te vojne sile, koja je transformirala tek začete sentimente u konkretni državni program koji bi se mogao primijeniti na terenu.
Antiislamski val nacionalizma
Krajem osamdesetih godina ovog vijeka, srbijanska vlada, nacionalisti, narodni mediji i Pravoslavna crkva su svi zajedno postali otvoreno neprijateljski raspoloženi prema islamu, a incidenti antimuslimanskog harangiranja dramatično su rasli. Umjesto da osude takve trendove, srpski su orijentalisti išli za tim da ih podupiru i opravdavaju, a i sami su često nudili daljnje pobude antimuslimanstva.
Zasigurno, srpski su akademici također napadali i druge zajednice uključujući Hrvate, Albance, Cigane, Slovence i Makedonce tokom netom proteklih godina, sa svojim negativnim kampanjama utemeljenim na stereotipnim prikazima popraćenim sa preporukama za poduzimanje odlučnih mjera. Premda, dakle, muslimani nisu bili jedini u ovom pogledu, ipak su oni kao zajednica bili možda posebno ranjivi i izloženi takvim intelektualnim napadajima usljed specifičnih geo-političkih obzira, takvih kao što je njihov položaj koji onemogućava ustanovljenje Velike Srbije. To je također povećalo vjerovatnoću da muslimani budu ciljem trajnog fizičkog napadanja koji, opet, ima za cilj njihovo razmještanje!
U velikoj je mjeri negativno opisivanje neke određene zajednice bilo rukovođeno samom srpskom političkom elitom a kao odgovor na konkretne političke ciljeve koje su muslimani, i drugi ne-Srbi, onemogućavali samim svojim prisustvom. Međutim, specifični politički fokus je u svakom posebnom trenutku varirao, pa su i srbijanski orijentalisti uskladili svoju aktivnost sa specifičnom potrebom trenutka. Nakon 1980. godine za Srbiju je najizraženije pitanje bila autonomna pokrajina Kosovo, većinu čijeg stanovništva sačinjavaju muslimani Albanci, te su mnogi raniji orijentalistički spisi bili fokusirani na islam, sa specifičnim odnosom i uklonom ka Kosovu. Kasnije, kad se politički naglasak promijenio, islamski faktor u Bosni i Hercegovini brzo je zadobio na važnosti, namamljujući paralelno refokusiranje sa strane srbijanskih orijentalista.
Utiranje puta za genocid
Opasnost raspirivanja straha i neprijateljstva
Umjesto da promoviraju atmosferu koegzistencije i miroljubivih rješenja, srbijanski su orijentalisti igrali značajnu ulogu u dolijevanju ulja na vatru i podizanju straha i mržnje među svojim zemljacima Srbima. Mnogo prije stvarnoga raspada Jugoslavije, ti su naučnici započeli oblikovati stereotipni imidž o muslimanima kao stranom, tuđem, inferiornom i prijetećem faktoru, i pomogli su da se glede muslimana stvori situacija jedne umjetne paranoje među Srbima, dok su branili grubu politiku s kojom se ima nastupati u bavljenju islamskom zajednicom. U pripremnoj fazi se odigralo stvaranje te antiislamske atmosfere koja je omogućila potonje skliznuće u genocid nakon što je izbio otvoreni sukob aprila 1992. godine u Bosni i Hercegovini.
Raspirivanje neprijateljstva prema muslimanima je bilo posebno neodgovorno s obzirom na gorku lekciju iz Drugoga svjetskoga rata, u kojem je nestalo na stotine hiljada žrtava u zajedničkom sukobu. Muslimani su već jednom bili žrtve etničkog čišćenja počinjenog rukama srpskih četničkih nacionalista i njihova pokreta u nastojanju da stvore Veliku Srbiju.(3) Jedna oživljena anti-islamska kampanja za podršku istih srpskih političkih ciljeva, koji su vodili srpsku politiku tokom Drugoga svjetskoga rata, je bila osuđena da riskira paljenje iste sudbine iznova za muslimansku zajednicu!
