gost 129003
Primećen član
- Poruka
- 960
Naziv knjige: (The Fifth Child) Pete dete
Autor: (Doris Lessing) Doris Lesing
Napomena: Prikaz knjige je preuzet sa www.mojakritika.com
Godina izdanja: 1988.
Srpsko izdanje: Agora, Zrenjanin, 2004.
Prevod sa engleskog: Tanja Slavnić
Lično, moram priznati da sam razočaran.
Jer, kada počnete da čitate knjigu Vama nepoznatog autora iz prostog razloga što ste čuli da je isti dobio Nobelovu nagradu za književnost, valjda su i očekivanja od knjige ogromna. Pripremite se za događaj poput onog koji pruža čitanje Markesa, Žida ili Singera, a dobijete pričicu (istina potresnu) za koju vam se čini da bi bila prikladna tv-sapunici.
Meni kao čitaocu je bilo dosadno tokom značajnog parčeta vremena posvećenog čitanju Petog deteta. To je roman o dvoje mladih ljudi koji odlaze iz grada da bi mirnije i komfornije živeli na selu, tamo kupuju kuću i odgajaju četvoro dece. Rađanjem petog deteta radnja knjige dobija na dinamici, jer to peto dete (zove se Ben) poseduje nadljudsku snagu, ali i agresivnost i zlobu, a ljudi u okruženju ga doživljavaju kao krvoločnog i mentalno ograničenog stvora. Vremenom, porodica se praktično raspada zbog majčine posvećenosti Benu, tj. majčinog pokušaja da ga učini običnim članom porodice i društva. Vremenom, Ben izrasta u delikventa, a knjiga se završava taman u trenutku kada, po meni, postaje zanimljivija za čitaoca.
Knjiga nema "velikih" ("andrićevskih") rečenica dostojnih citiranja, praktično ni zanimljivu radnju, ništa po čemu bih je smatrao značajnom za svetsku književnost. Jedino vredno što se može izdvojiti je misao majke da njeno peto dete nije monstrum, već jednostavno nosi gene neke rase koja je pre ljudi živela na Zemlji – patuljaka, hobita, divova, neandertalaca ili neke druge fele. Korektno je opisana i nesposobnost društva tj. nadležnih institucija (zdravstva, školstva, porodice) da se nosi sa samovoljom pojedinca koji iskače iz prihvatljivih okvira, kao i majčinska ljubav koja i u nemogućoj situaciji pokušava da pruži ljubav detetu koje tu ljubav ne oseća. Knjiga, ako je reptezentativna za Doris Lesing, po mom skromnom mišljenju, nije dostojna Nobelove nagrade, jer za takvo priznanje očekujem nešto najbolje što su najpismeniji predstavnici ljudskog roda kadri da napišu. Jer, zaboga, na ovom svetu postoji toliko dobrih knjiga koje za našeg kratkog života nećemo stići da pročitamo...
Ali, priznajem, Peto dete se dugo zadržava u mislima, možda je i to neki kvalitet knjige...
Emil Živadinović
Autor: (Doris Lessing) Doris Lesing
Napomena: Prikaz knjige je preuzet sa www.mojakritika.com
Godina izdanja: 1988.
Srpsko izdanje: Agora, Zrenjanin, 2004.
Prevod sa engleskog: Tanja Slavnić
Lično, moram priznati da sam razočaran.
Jer, kada počnete da čitate knjigu Vama nepoznatog autora iz prostog razloga što ste čuli da je isti dobio Nobelovu nagradu za književnost, valjda su i očekivanja od knjige ogromna. Pripremite se za događaj poput onog koji pruža čitanje Markesa, Žida ili Singera, a dobijete pričicu (istina potresnu) za koju vam se čini da bi bila prikladna tv-sapunici.
Meni kao čitaocu je bilo dosadno tokom značajnog parčeta vremena posvećenog čitanju Petog deteta. To je roman o dvoje mladih ljudi koji odlaze iz grada da bi mirnije i komfornije živeli na selu, tamo kupuju kuću i odgajaju četvoro dece. Rađanjem petog deteta radnja knjige dobija na dinamici, jer to peto dete (zove se Ben) poseduje nadljudsku snagu, ali i agresivnost i zlobu, a ljudi u okruženju ga doživljavaju kao krvoločnog i mentalno ograničenog stvora. Vremenom, porodica se praktično raspada zbog majčine posvećenosti Benu, tj. majčinog pokušaja da ga učini običnim članom porodice i društva. Vremenom, Ben izrasta u delikventa, a knjiga se završava taman u trenutku kada, po meni, postaje zanimljivija za čitaoca.
Knjiga nema "velikih" ("andrićevskih") rečenica dostojnih citiranja, praktično ni zanimljivu radnju, ništa po čemu bih je smatrao značajnom za svetsku književnost. Jedino vredno što se može izdvojiti je misao majke da njeno peto dete nije monstrum, već jednostavno nosi gene neke rase koja je pre ljudi živela na Zemlji – patuljaka, hobita, divova, neandertalaca ili neke druge fele. Korektno je opisana i nesposobnost društva tj. nadležnih institucija (zdravstva, školstva, porodice) da se nosi sa samovoljom pojedinca koji iskače iz prihvatljivih okvira, kao i majčinska ljubav koja i u nemogućoj situaciji pokušava da pruži ljubav detetu koje tu ljubav ne oseća. Knjiga, ako je reptezentativna za Doris Lesing, po mom skromnom mišljenju, nije dostojna Nobelove nagrade, jer za takvo priznanje očekujem nešto najbolje što su najpismeniji predstavnici ljudskog roda kadri da napišu. Jer, zaboga, na ovom svetu postoji toliko dobrih knjiga koje za našeg kratkog života nećemo stići da pročitamo...
Ali, priznajem, Peto dete se dugo zadržava u mislima, možda je i to neki kvalitet knjige...
Emil Živadinović