- Poruka
- 6.081
Inercija ili tromost je, po definiciji, jedno od osnovnih osobina svih tela u svemiru koje imaju masu, tj. masa je mera inertnosti fizičkih tela.
To se svojstvo manifestuje kao protivljenje tela promeni stanja svoga kretanja.
U nekom svom razmišljanju došao sam do toga da je inercija - smrt, a ne - inercija je život...
Evo na kojoj osnovi:
Ako se ovo što zovemo normalnim životom, uglavnom kreće po inerciji moralnih pravila (ljudi su uglavnom ukalupljeni u društvene sisteme i kreću se inertno u njima, ne pitajući se previše zašto tako čine...), znači li to da je ovo što uobičajeno zovemo normalnim i moralnim životom, ustvari inertna smrt?
Po tome, ako je ovo što zovemo normalnim životom ustvari inertna smrt, da li to znači da je umiranje ustvari istinsko rađanje, oslobođenje od inercije?
Da li to znači da je ovo što mi uobičajeno zovemo smrt, ustvari istinski – život?
Nije li i Isus Hrist rekao: „ Ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace “?
Nije li Isus Hrist bio neko ko se žestoko usprotivio inerciji čovečanstva?
Ne kaže li se da je i Sokrat, čovek koga mnogi često smatraju najvišim mudracem, govorio o smrti kao ozdravljenju?
Nije li ih obojicu, prestrašena od onog što su govorili, progutala inertna masa koju zovemo čovečanstvom?
...
Evo i jedna „pesmica“, rodila se iz ovog razmišljanja...
Tečna smrt
Svemirom vlada tečna smrt...
Tek tu i tamo se pojavi život u obliku neke pobunjene zvezde...
Zvezde su ustvari blok u toku smrti, nešto pobunjeno , rođeno iz tame, da bi je osvetlilo...
Vremenom, i zvezde shvate da nisu imale zbog čega da se bune...
Tada se ponovo predaju velikoj majci – tečnoj smrti, večnoj tišini...
To se svojstvo manifestuje kao protivljenje tela promeni stanja svoga kretanja.
U nekom svom razmišljanju došao sam do toga da je inercija - smrt, a ne - inercija je život...
Evo na kojoj osnovi:
Ako se ovo što zovemo normalnim životom, uglavnom kreće po inerciji moralnih pravila (ljudi su uglavnom ukalupljeni u društvene sisteme i kreću se inertno u njima, ne pitajući se previše zašto tako čine...), znači li to da je ovo što uobičajeno zovemo normalnim i moralnim životom, ustvari inertna smrt?
Po tome, ako je ovo što zovemo normalnim životom ustvari inertna smrt, da li to znači da je umiranje ustvari istinsko rađanje, oslobođenje od inercije?
Da li to znači da je ovo što mi uobičajeno zovemo smrt, ustvari istinski – život?
Nije li i Isus Hrist rekao: „ Ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace “?
Nije li Isus Hrist bio neko ko se žestoko usprotivio inerciji čovečanstva?
Ne kaže li se da je i Sokrat, čovek koga mnogi često smatraju najvišim mudracem, govorio o smrti kao ozdravljenju?
Nije li ih obojicu, prestrašena od onog što su govorili, progutala inertna masa koju zovemo čovečanstvom?
...
Evo i jedna „pesmica“, rodila se iz ovog razmišljanja...
Tečna smrt
Svemirom vlada tečna smrt...
Tek tu i tamo se pojavi život u obliku neke pobunjene zvezde...
Zvezde su ustvari blok u toku smrti, nešto pobunjeno , rođeno iz tame, da bi je osvetlilo...
Vremenom, i zvezde shvate da nisu imale zbog čega da se bune...
Tada se ponovo predaju velikoj majci – tečnoj smrti, večnoj tišini...
Poslednja izmena: