Sa' ću ti ja objasnim, Moonjo.
Problem je ko kako definiše skromnost, pa će u zavisnosti od definicije i da je doživljava kao vrlinu ili manu. Mislim, može da se kaže je skromnost stidljivost, poniznost... I ovo što Hellen pominje - to mi je baš lep primer lažne skromnosti, kojom, u suštini, ljudi putem "omalovažanja" i "negiranja" svojih potreba (a itekako ih zadovoljavaju) forsiraju sopstvenu veličinu i vrednost.
Po meni, skromnost ima veze sa realnom procenom sebe, svojih kvaliteta, i prikazivanjem sebe svetu. Recimo, skroman čovek se neće razmetati svojim uspesima i neće ih ni doživljavati većim i značajnijim nego što to zaista i jesu, već će ih realno sagledavati. Ako su uspesi veliki, tako će ih i prikazivati (ali se neće razmetati i svima ih natrljavati na nos, a ako postoji, priznaće i tuđi doprinos svom uspehu), ako su mali, opet će ih prikazivati onakvima kakvi jesu.
Suprotnost skromnosti je pretencioznost, uobraženost, a oba se na kraju svode (ili bar manifestuju) u nerealnoj pozitivnoj oceni sebe i posledičnim preteranim očekivanjima i zahtevima od drugih.
Sad uopšte nisam sigurna da li sam dobro objasnila.