Mirko Demić - Molski akordi

gost 129003

Primećen član
Poruka
960
Naslov knjige: Molski akordi
Autor: Mirko Demić
Napomena: Prikaz knjige je preuzet sa sajta www.mojakritika.com
Izdanje: Agora, Zrenjanin, 2008.

Molski akordi su knjiga koja stvara metalni osećaj u stomaku čitaoca, pri čemu ga podseća da vreme u kome živimo možda i nije toliko loše. Knjiga je bolna niska zagraničnih sudbina, gde je zagranično upravo i ono sudbinsko, gde su lično i nacionalno tesno povezani. Knjiga je zbirka pripovedaka sa zajedničkom tematikom – stradanjem Krajišnika, jednog dela srpskog naciona, u svim vremenima i okolnostima, sa posebnim akcentom na one Krajišnike vične pisanoj reči. U nekom delu smisla i prostora, čitajući Demića, usuđujem se da kažem da ono što su Jevreji za ostatak čovečanstva, onda su to Krajišnici za ostatak Srbalja (ako nigde drugde, onda u delu stradanja).
Čitajući Molske akorde, te živeći u Vojvodini sa mnogo Krajišnika u okruženju, slušajući njihove radio-stanice, stalno se iznova upoznajem sa jednim svetom koji egzistira paralelno ovom stvarnom svetu. Prvo, roditi se kao Krajišnik, to je već uvod u ono najgore što život može čoveku da stvori. Krajinu sam doživeo kao ostrvo na kome su ljudi osuđeni na patnju. I s obzirom na to da su Krajišnici Srbi (koje delimo na Srbijance, Kosovce, Bosance, Hercegovce, Sremce, Banaćane, Ličane, Krajišnike, Šumadince itd. itd., a neko bi dodao i Crnogorce i možda još i nekoga pride, ali nebitno, dovoljno je i prethodno pobrojano), i ako zamislimo da postoji jedna zajednička duša za sve Srbe, pitam se da li bi Krajišnici bili deo te duše ili bi i odatle bili prokuženi i prognani? Otuda možda i konstatacija jednog od protagonista knjige da je nacionalni osećaj mešavina tronuća i uvređenosti (poslat sam na ovaj svet da bi se na mom primeru pokazalo kako i od najmanjeg može postojati manji).
O nastanku Krajine i njenom životu neću pisati, postoji pisana istorija, mada često krivljena, koja o tome pouzdanije od bilo kog kritičara govori. Ali, moj je utisak da, iako je broj Krajišnika u Krajini sve manji, srazmerno tome, kult Krajine među njenim potomcima ne slabi. Mislim da je kult koji Srbi gaje prema Kosovu slabiji spram kulta Krajine. Priča o Kosovu će, prema mojoj proceni, kako vreme bude prolazilo da se svodi na jednu nostalgičnu rodoljubivu priču, a priča o Krajini će opstati kao nada da će nepravda jednog dana biti ispravljena, te da će se svi Krajišnici slobodno vratiti u svoju đedovinu koja će biti bogata, slobodna i obećana zemlja (veličanstvenost Novog Jerusalima ravna je potpunom zaboravu)... Autor dokazuje da je Krajišnicama – tuđina jedina domovina, a kako dobri vojnici hvalisavost o bojevima prepuštaju civilima, tako i ja sudim o ljudima kojih nisam deo, te ih stoga bolje sagledavam od onih koji to jesu. Ili, kako bi to junak Mirka Demića rekao: Čovjek sa periferije naciona ima posebno izoštrenu percepciju otadžbine.
I kao što pesnici teže ka nestajanju (a pisanje je, prema Demiću, uvežbavanje nestajanja – briljantna definicija), tako i ljudi sa zagraničnim sudbinama nestaju u svojim neispričanim pričama, otuda možda taj fenomen od Vladana Desnice do Mirka Demića. Tek je neke od srodnih priča, teže od olova, ispričao Mirko Demić u Molskim akordima. Sa jedne strane, tokom iščitavanja mi se nametao utisak da je knjiga jednim delom sastavljena od fragmenata nezavršenih rukopisa, a sa druge strane, pak, majstorstvo zanata pisanja reči. Hrabrost je preuzeti na sebe obavezu pisanja o Jakovu Ignjatoviću, Jovanu Avakumoviću, Đorđu Markoviću Koderu, Savi Mrkalju, Fridrihu Helderlinu. Pritom živeti njihove misli
Mišljenja sam da su pripovetke "Žitije Nikole Čučkovića" i "Život je predstava za druge" mogle biti napisane i na trocifrenom broju stranica i biti prilagođene filmu. Sa druge strane, pokušavam da razumem koliko je užasno nositi u sebi takva saznanja o nečijim životima, jednim delom ih čak i iznova odživeti, te imati manijačku potrebu zapisati ih. To, zasigurno, neopisivo opterećuje autora (čoveka u vlasti fikcije, čoveka u koga treba neprekidno sumnjati) te mu stoga ne zameram na kratkoći pripovedaka.

Emil Živadinović
 

Back
Top