Iskreno, žao mi je takvih momaka... Upadnu u emotivno blato, pa nikako da se iskobeljaju... nemaju rešenje...
***.
Znam ja kada nesto ne ide... *** ne znam kako da to rijesim sa samim sobom jer sa njom je tesko posto sta god ja kazem, kako god da se osjecam njoj je svejedno, ako ja insistiram da kod mene nesto nije u redu onda sam sebican, pa i to kada joj prigovorim da nije u redu da me tako ispali... Vidjelo se po njenom ponasanju da je malo grize savjest, ali samo malo... Sinoc je otisla i ja sam je malo smarao porukama, *** najkrivlje mi je sto me uopste nije pitala gdje sam, sta radim, kako sam... NIsta, kao i uvijek...
U blatu do grla, a da se izvucem ne mogu jer izgleda da ne mogu ni sa njom ni bez nje...
Ali bas ne mogu bez nje... NIje klasicna prica, tesko mi je i to, vec bukvalno ludim, ne mogu da spavam i sl.
Najgore je sto njoj uzasno smetaju neke sitnice, recimo ako ja srdacno pozdravim neku djevojku, ako me neko cimne, jednom se naljutila na mene do neba jer sam njenoj drugarici procjenjivao neki mp4 koji je dobila u zamjenu, ili kada sam jednoj prokomentarisao siske (nije htjela da prica sa mnom cijeli dan).
*** ona moze da s igra, da bude ljuta, povrijedjena i ja cu reagovati na to, a kada sam ja povrijedjen ili ljut onda otprilike dodjemo-"ko te **** i sebican si jer pricas o svojim problemima".
Da li je normalno da djevojka posle 1.5 godinu ne zeli da vam upozna roditelje ili da ja upoznam njene?!
Nesto mi se sve vise cini da sam joj ja forma i nista vise. Mozda ja imam pogresnu svijest da zelis sto vise vremena provoditi sa osobom koju volis, da ti za nju/njega nije nista problem, da se zrtvujes, budes kada ti treba, budes najbolji prijatelj, pricas o zajednickoj buducnosti...