Alekasandar3
Buduća legenda
- Poruka
- 35.716
Mićo Tanasković doveo u selo Družetići prvu snahu iz Skadra. Dok se stariji iščuđavaju, neženje se raspituju ima li još devojaka koje bi došle u ovo selo. U kuću Tanaskovića uskoro stiže i nevesta za starijeg sina
GORNJI MILANOVAC - Posle mnogih godina priželjkivanja i potajnog nadanja da će im kućni prag prekoračiti snaje, ovih dana se želja dobrog i imućnog domaćina Radiča Tanaskovića (72) i njegove žene Dušanke iz sela Družetići pod Ravnom gorom ispunila. Sin Mićo (36) je u kuću doveo snaju Meritu iz okoline Skadra, a ako bude sreće, iz istog mesta će svoju mladu za neki mesec dovesti i stariji sin Radoš (44) koji je već begenisao i verio devojku Tonju.
- Kuća nam je, prijatelju, zapevala od kada je kućni prag prekoračila snaja Merita. Može po selu da priča kuj šta oće, ali smo snajom iz Albaniji prezadovoljni. Čeljade je da ne može da bidne bolje. Sa sinom Mićom se mnogo dobro slaže, a nas dvoje starih toliko poštuje i ceni da nam je ponekad i neprijatno. Eto, ujutru je prva na nogama, skuva kafu i prvo posluži mene i svekrvu, pa devera Radoša i muža, a onda sama obavi skoro sve kućne poslove. Kada to završi, poita da pomaže ako se šta radi u polju. Mi joj to, naravno, branimo. Mislim, nisu to poslovi za mladu, a ona nam objašnjava da su to njene obaveze, da joj ništa nije teško i da tako mora da bidne. Ma, Merita najviše liči na naše devojke od pre nekoliko decenija, kada su bile tako vaspitane da su znale za svaki red. E, to mi je posebno milo! Eto, na priliku krenem nekim poslom u varošicu, a ona mi ne da da idem bilo kako obučen, nego mi spremi i opegla najlepšu košulju, očisti mi cipele, sagne se čak i da mi veže pertle, a o odnosu i poštovanju prema njenom čoveku i deveru i da ne pričam. Ej, bre, da njoj nije teško da klekne da mi veže cipele! Eto, takva je naša snaja Merita i bogu hvala da je došla da živi u našoj kući, gde joj se, što stalno ponavlja, mnogo sviđa - pričaju prezadovoljni Radič i Dušanka.
Kuća Tanaskovića je domaćinska kuća, a u domaćinskoj kući nije lako biti domaćica.
- Ćeri nemam, ali sam sada, eto, verujte mi, dobila i ćerku. Merita me je odmenila u svim poslovima. Mnogo toga je naučila da radi tamo odakle je došla, a ono što nije znala zahtevala je od mene da je naučim. Jes, malo nam je problem da se sporazumevamo, jer Merita još ne govori dobro naš jezik, ali kada se ljudi u duši razumeju, onda je sve lako. Posebno se trudi da što pre nauči da sprema ova naša jela, ali sve ti je to slično, pa će brzo da se svikne. E, vala, od kada je došla Merita, ogrejalo me jarko sunce. Baš tako! - kaže svekrva Dušanka.
- A šta sam drugo mogao, nego da odem u Albaniju i da se oženim. Zapravo, ništa od toga ne bi bilo da nije bilo mog druga iz vojske Artura, Albanca koji živi u gradiću Tuzi u Crnoj Gori. Jednom on došao da me poseti ovde u Družetićima i vidi da imam veliki problem. Ponudi mi da mi pomogne, naravno, ako ja hoću da dovedem mladu iz Albanije. Tako i bude! Posle nekog vremena javi mi Artur da mi je pronašao dobru priliku u okolini Skadra, da je devojka poštena, lepa i dobra, da je iz dobre katoličke porodice, da je voljna da pođe za Srbina. Onda ti ja i moj brat Radoš sednemo na voz, odemo zajedno sa Arturom u kuću Marticanaja na gledanje, a kada su njeni procenili da sam dobra prilika za Meritu, sve je bilo gotovo.
Sve je više onih koji dolaze kod mene i Merite i raspituju se da li bi se još neka njena drugarica udala u nekom od sela podno Ravne gore.
TONJA DALA BESU
I stariji sin Radoš potražio je nevestu u Skadru.
- Dok smo boravili u Skadru, meni je za oko zapala, a i ja njoj, devojka koja se zove Tonja. Preko posrednika smo rekli jedno drugom šta imamo, kakve su mi namere i ona je dala besu da će se udati za mene. Naravno, uz pristanak njene rodbine, kupio sam joj prsten, sat, zlatni lančić i narukvicu - na taj način sam je verio. Za neki mesec, kada Tonja bude dobila vizu, i ona će doći u našu kuću u Družetićima, ali mislim da će iz Albanije u naše krajeve doći još devojaka, jer mnoge Albanke zovu Meritu i raspituju se o našim momcima, o životu u Srbiji...
GORNJI MILANOVAC - Posle mnogih godina priželjkivanja i potajnog nadanja da će im kućni prag prekoračiti snaje, ovih dana se želja dobrog i imućnog domaćina Radiča Tanaskovića (72) i njegove žene Dušanke iz sela Družetići pod Ravnom gorom ispunila. Sin Mićo (36) je u kuću doveo snaju Meritu iz okoline Skadra, a ako bude sreće, iz istog mesta će svoju mladu za neki mesec dovesti i stariji sin Radoš (44) koji je već begenisao i verio devojku Tonju.
- Kuća nam je, prijatelju, zapevala od kada je kućni prag prekoračila snaja Merita. Može po selu da priča kuj šta oće, ali smo snajom iz Albaniji prezadovoljni. Čeljade je da ne može da bidne bolje. Sa sinom Mićom se mnogo dobro slaže, a nas dvoje starih toliko poštuje i ceni da nam je ponekad i neprijatno. Eto, ujutru je prva na nogama, skuva kafu i prvo posluži mene i svekrvu, pa devera Radoša i muža, a onda sama obavi skoro sve kućne poslove. Kada to završi, poita da pomaže ako se šta radi u polju. Mi joj to, naravno, branimo. Mislim, nisu to poslovi za mladu, a ona nam objašnjava da su to njene obaveze, da joj ništa nije teško i da tako mora da bidne. Ma, Merita najviše liči na naše devojke od pre nekoliko decenija, kada su bile tako vaspitane da su znale za svaki red. E, to mi je posebno milo! Eto, na priliku krenem nekim poslom u varošicu, a ona mi ne da da idem bilo kako obučen, nego mi spremi i opegla najlepšu košulju, očisti mi cipele, sagne se čak i da mi veže pertle, a o odnosu i poštovanju prema njenom čoveku i deveru i da ne pričam. Ej, bre, da njoj nije teško da klekne da mi veže cipele! Eto, takva je naša snaja Merita i bogu hvala da je došla da živi u našoj kući, gde joj se, što stalno ponavlja, mnogo sviđa - pričaju prezadovoljni Radič i Dušanka.
Kuća Tanaskovića je domaćinska kuća, a u domaćinskoj kući nije lako biti domaćica.
- Ćeri nemam, ali sam sada, eto, verujte mi, dobila i ćerku. Merita me je odmenila u svim poslovima. Mnogo toga je naučila da radi tamo odakle je došla, a ono što nije znala zahtevala je od mene da je naučim. Jes, malo nam je problem da se sporazumevamo, jer Merita još ne govori dobro naš jezik, ali kada se ljudi u duši razumeju, onda je sve lako. Posebno se trudi da što pre nauči da sprema ova naša jela, ali sve ti je to slično, pa će brzo da se svikne. E, vala, od kada je došla Merita, ogrejalo me jarko sunce. Baš tako! - kaže svekrva Dušanka.
- A šta sam drugo mogao, nego da odem u Albaniju i da se oženim. Zapravo, ništa od toga ne bi bilo da nije bilo mog druga iz vojske Artura, Albanca koji živi u gradiću Tuzi u Crnoj Gori. Jednom on došao da me poseti ovde u Družetićima i vidi da imam veliki problem. Ponudi mi da mi pomogne, naravno, ako ja hoću da dovedem mladu iz Albanije. Tako i bude! Posle nekog vremena javi mi Artur da mi je pronašao dobru priliku u okolini Skadra, da je devojka poštena, lepa i dobra, da je iz dobre katoličke porodice, da je voljna da pođe za Srbina. Onda ti ja i moj brat Radoš sednemo na voz, odemo zajedno sa Arturom u kuću Marticanaja na gledanje, a kada su njeni procenili da sam dobra prilika za Meritu, sve je bilo gotovo.
Sve je više onih koji dolaze kod mene i Merite i raspituju se da li bi se još neka njena drugarica udala u nekom od sela podno Ravne gore.
TONJA DALA BESU
I stariji sin Radoš potražio je nevestu u Skadru.
- Dok smo boravili u Skadru, meni je za oko zapala, a i ja njoj, devojka koja se zove Tonja. Preko posrednika smo rekli jedno drugom šta imamo, kakve su mi namere i ona je dala besu da će se udati za mene. Naravno, uz pristanak njene rodbine, kupio sam joj prsten, sat, zlatni lančić i narukvicu - na taj način sam je verio. Za neki mesec, kada Tonja bude dobila vizu, i ona će doći u našu kuću u Družetićima, ali mislim da će iz Albanije u naše krajeve doći još devojaka, jer mnoge Albanke zovu Meritu i raspituju se o našim momcima, o životu u Srbiji...