...ja pjevam svoj bluz...

[*pustinjakinja]

Nesputano dijete

Pustite me da gledam
let bjelih ptica,
dozvolite mi da
razgovaram sa kisom i
gledam nebeske ladje kuda plove.

Ne sputavajte ruke moje
sto vazduh grle
ni usne moje sto rosu piju
pustite da bosa travu gazim
ja sam samo odraslo djete
koje nista sem ljubavi ne trazi.

Ne branite mi da zagrlim brezu
i slusam njene balade
ne pitajte zasto volim oktobar
i sta mi to misao krade
pustite,ne dirajte u stihove
za mene velike,za sve vas male.

Pustite,zar morate sve da znate,
i zasto biste trebali znati
kad bihi pokusala da vam kazem
tesko da mozete u stih stati
nema tamo mjesta za one bez snova
za duse bez duha,srce bez osmjeha.

( jednom davno napisano )

[gagili48]

Ovoga puta pozdravljam temu i postavljaca iste a sledeci put, dajem svoj doprinos...

[*pustinjakinja]

Neispisan stih

Pitaju me - ' zra vise pjesme ne pises ' ?
Cutim, nemam odgovore ciste i jasne,
rijeci u meni postale su bezglasne.

Stihovi nevjesti rasuti stoje
u nekom zaboravljenom kutku duse moje
i cekaju svjetlo sa pustog ostrva
sa nekog napustenog svjetionika
sto jos brodove stiti od brodoloma.

Prazan papir polako zuti
olovci staroj moji su neznani puti,
dok mi pogled svemirom luta
trazeci zvjezdu sto negasne
u nocima u kojima se ne vidi
ni pocetak ni kraj neoznacenog puta.

Pitaju me - ' zra vise pjesme ne pises ' ?
Pisem.Tkam nevidljivim nitima.
citacete ih-nekad, kad ne budem vise
besciljno pustinjom skitala.

[*pustinjakinja]

ZRNO POD TVOJIM NOGAMA


Slomilo se nesto nocas u meni
kao casa staklena puklo na parcice
i prosulo se pred noge tvoje.
Slomilo se ogledalo brizljivo cuvano
od dodira nespretnih ruku prolaznika
sluteci nemirne dane sto predstoje.

Odjek stakla u noci para rasute misli
razum odrecno odlazi u mrak odbijajuci
da sakupi hrpu uskumesanih osjecanja.
Tisina grubo kida mukom slijepljen mir
smijuci se pakosnim smjehom predskazanja
sto stoji na vratima zabravljenih zelja.

Pod korakom koji se ne mice jeci
slomljeno staklo poput placa djeteta
koje nema ko da umiri blagim zagrljajem.
Jecaj se gubi bez pravca i cilja
ostavljajuci jeku da podsjeca na kraj-
kraj sto stoji prije pocetka...

Slomilo se nocas nesto u meni
kao sto se pod pritiskom cvrstog dlana
slomi krhka vazna od porculana.
Slomilo se i nijemo palo iz oka zrno malo
cisto i bistro poput dragulja
pred tvoje noge se tiho skotrljalo...

[*pustinjakinja]

D-moll

'Ima onik kojima je zivot d-moll'.
Ima.Da.
Nose ga kao cvijet u reveru.
Kao cipele prasnjave od
predugog hoda po kaldrmi zivota.
O, da.Ima takvih ljudi.Svuda oko nas.

Prepoznaces ih po umornom koraku
po odsutnom pogledu u kojem nema dna
po onom smjesku koji kao da price tka
dok te gleda kako ga proucavas
i pitas se sto mu oko poput Mjeseca sja.

Ima ljudi, da, koji zive svoj d-moll.
Tesko da bi ih ti razumio.Ili iko.

Mogu oni u masi da se utope
i mogu ljepotom da te zasjene,
svjetloscu sto iz oka izbija
da ti nespokoj potisnu kao dlanom o dlan
recitujuci odu zivotu kao da
snevaju bas tvoj san.

A onda, kada ih niko ne gleda
kada sami sa svojim d-mollom ostanu,
ne misli da mu se olako prepustaju.

Tada se dohvate boja i kicice
i po platnu ostavljaju otiske duse,
uhvate u noci odsjaj plavog bluza,
sjedaju za tkalacki razboj
uplicuci u tkanje niti svih onih
jos neodpjevanih oda koje kao
da su bas za tebe tkane,
za sve one drage ljude nasmijane.

Nadje se tu i po neka zvjezda padalica
za sve one koji nesto zele,
po neka nit ljubicastih pastorala
i ona crvena, najljepsa, koju je ljubav istkala.

O, da.Ima ljudi kojima je zivot d-moll.
Ne plasi se njihove sjete.
U njima sni prekrasno djete
sto za svakoga ima pregrst osmjeha
i zlatan prah nevine maste
po jedan cvijet, bas za svakog,
iz daleke rajske baste.

O,da.Ima takvih ljudi.
Zivot ih nije mazio.
Ne pokusavaj da im u pogledu
nadjse dno, dusa dna nema,
i, da, ne zali ih, ne gasi sjaj rijecima
sjaj Mjeseca u tamnim ocima.

[*pustinjakinja]

STRANCE

Strance,
reci sta si htio
sta ti to pogled pita
dok luta licem mojim.

Brojis mi godine
boru po boru,
pazi,dodaj vise koju
bar jos godina sto
i pitaj sto si htio
danas,sutra mozda necu biti tu.

Ne gledaj me tako
kao da sve ti je jasno
nista ne pise na celu mom
sutra vec bice kasno
i za pitanje i za odgovor.

Vrijeme je lopov,strance,
tako ga malo ima
a tako jasno nas krade
danas si tu ispred mene
sutra iza tudjih snova.

[Meedena]

Osmijeh ne košta ništa,
a djeluje čudesno!.
Obogaćuje onoga kome je namijenjen,
a ne osiromašuje onoga koji ga poklanja.
Bljesne poput munje,
ali sjećanje može trajati zauvijek.
Nitko nije toliko bogat,
niti toliko siromašan da bi ga
sebi morao uskratiti.
Svatko njime samo dobiva.
Osmijeh donosi sreću u kuću,
pozdrav prijatelju.
On je odmor umornome,
putokaz izgubljenome,
sunčeva zraka žalosnome
i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje.
Ali, ne može ga se kupiti,
izmoliti, posuditi ili ukrasti,
jer vrijedi zapravo jedino kad se
poklanja


i ja ga vama
poklanjam od srca.

[Meedena]

NE DAJTE DA SNOVI UMIRU !!


Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.....Thomas Woodrow Wilson

[*pustinjakinja]

ZAUVJEK TI


Ti si tisina koja me grli
u sutonu
svih tmurnih dana.
Ti si moja najdraza pjesma
koju slusam po nebrojen put
san u besanim nocima
zrak suncev u zimama.
Sve si sto nije i jeste
sto se krije i ne krije
prica davno napisana
jos ne zavrsena,ne procitana.
I ja te volim
kao sto se voli vjecnost
bez mnogo rijeci i nimalo trazenja
jer ti si sve sto se sanja
ljubav beskaraja.
Ono si sto se voli i kad se ljuti
i kada boli i ceznja kada gusi
sigurna luka u nemirnom moru
svjetionik brodaru u brodolomu.
Ti si samoca koja tisti
misao koja vristi
druga strana sna
moja zvijezda vodilja.
Ti si...zauvjek ti.

[Meedena]

Nadji me negde gde ne postojim ja,
nadji me negde gde nepostojis ti,
nadji me negde gde nema nikoga,
Negde gde postojimo samo MI....

[*pustinjakinja]

Skriveno znamenje


Čudno je bez tebe,
nedostajanjem svojim
ispunjavaš mi dan
gotovo i ne postojiš
a prazninom ,
kad te nema
bojiš dan.
Čudno je,
često od tebe pobjegnem
kada ti pažnju
neke oči druge kradu
i kada o ljubavi nekoj
s osmjehom pričaš
a mene nešto
u grudima stegne.
Da .Čudno je,
i neobjašnjiv je
osjećaj
koji me preplavi
kada me se,
napokon, sjetiš.
A znam
da ne bi smjelo
srce da zatreperi
tom čudnom toplinom
koja se,
kad mislim o tebi,
u duši neosjetno budi.
I kada kažeš
da znaš,
zašto mi
prva misao bude;
„Dušo moja,
ti ne znaš.
Ne znaš...“
I zaključam misao
u strahu da je
ne saznaš.

Čudno je
i neka ostane,
u duši te nosim
kao najveće znamenje,
poput stare pjesme
što nikad ne zastari.
Tvoje mi ime
ne mogu isprati
ni najjače kiše.
Čudno je.
I duša se boji
da ne izgubi
dragocjen odsjaj
preskupe relikvije.

[*pustinjakinja]

Tisina kad naidje

…i naidju tako
neki dani beskrajno tihi
usamljeni u vrevi zivota
u kojoj rijeci zamiru
bez znacenja i tona
bez i jednog smisljenog sloga...

...i zamru u prvoj zvijezdi
na jos plavetnom nebu
odnoseci sa sobom trun nadanja
rodjenog u vec davno proslom jutru
smirujuci krik padajucom tamom
i gubeci se kroz Mlijecni put...

...i naidju tako te cutljive zore
sto svicu sa vjerom u nesto
nesto sto osta zapisano u noci
koja vec odavno se zove prosla
i koja ponovo nece na prozor doci
ostavljajuci za sobom trag nemoci...

...i zamre rijec na usnama nijemim
dok grudi nekakav kamen pritiska
sve se u farsu pajaca pretvara
i komicno lice tuznog klovna
jedna suza crna i teska boji
tonove bez teksta i slike bez boja...

[Meedena]

U ljubav vjerujem


Stavi malo boje, malo crvene
Crvene ko ljubav što ne prestaje
Pa dodaj malo žute za sunčan dan
a za vedro nebo boju znaš i sam

Kaži da sam blesav,
pjevam pjesme naivne
al' ne možeš mi ništa, smijem se

Nađi sretne misli kao Petar Pan
letjeti je lako kad si bezbrižan,
pa dodaj malo boje
u ovaj sivi san
Pogledaj u nebo, nisi više sam

Kaži da sam blesav,
pjevam pjesme naivne
al' ne možeš mi ništa, smijem se

Jer ja u ljubav vjerujem,
jer ja sam opet zaljubljen

Stavi malo boje, malo crvene
crvene ko ljubav, da ne prestaje
Ma, dodaj malo boje u ovaj sivi san
ako isto misliš nećeš biti sam

Kaži da sam blesav
pjevam pjesme naivne
al ne možeš mi ništa, smijem se
Jer ja u ljubav vjerujem,
jer ja sam opet zaljubljen

Možda malo maštam,
pjevam pjesme naivne
al' ne može mi niko ništa
jer ja u ljubav vjerujem....


Parni Valjak

[on@prAva]

Sluzite li ovde
duplu vodku s utehom?
Kad nestane mi para
platicu vam osmehom
jer kosta me ljubav ta
ni tuga nije besplatna!

[Meedena]

Treba da budes jaka

I za to se moras boriti...

To ne moze zena svaka.

Mir i srecu moras

Sama sebi stvoriti.

Kada saberes dva i dva

kockickice ce se same sloziti

Tada ce ti biti sve jasno

I emocije ce se staloziti.

[*pustinjakinja]

Tražim pomilovanje

Tražim pomilovanje za zgužvane misli
Za one koji se izgubili
i svoje srce stisli.

Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac
Postignu mnogo.

Tražim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su zaslijepljeni idejom
Da postoji divota
Jedino izvan naše planete
Za one koji bježe kao dijete
Kad se pred njima ukaže problem
Kojem u oči treba pogledati.

Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Nije zato što ne umiju
Već zato što su se udaljili od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što su ga sami sebi natovarili.

Zak Prever

[*pustinjakinja]

Blues opsenara

Ja sam samo slovo u nizu
neizrecenih rijeci
trag neispisan na papiru
iza kojeg se ne vide obrisi
koji ne prate pogledi
i niti sam niti cu biti
niti mi ime ima lik u
mozaiku od vremena.

Ja sam iluzija koja
po zelji dolazi jos prije odlazi
opsena nedosanjanog sna
u rana jutra
i nestajem sa prvim nagovjestajem
hladnih vihora bijele mecave
u nepoznato i neupamceno sutra.

[*pustinjakinja]

KUCA NOVEMBAR

Kuca novembar na moje prozore.
Ne otvaram.
Ne zelim.
Necu.
Ali tu je,neumoljiv.
Tu sa svojim slutnjama
istinama,tajnama.
Opet se nanovo vraca
sa crnim pticama u sebi.
Prosao je jedan,proci ce drugi,treci
znam,sve prolazi
ali novembar opet iznova dolazi.
Znam,ne vrijedi bjezati
nema se kud
kao sto nema kud iz srca stud.
Znam,jos moze dugo da traje
tako zeljen put.
Znam...i nista ne znam.
Ne znam zasto se
radjaju zore,
zasto se umre a dise
zasto se place bez suza
zasto sad nisi tu
zasto
zasto
zasto..
Znam,tamo te andjeli tjese
znam,tamo te nista ne boli
znam,srecan si..ili samo lazem sebe.
Znam da vise ne znam nista
da sve je prekrio grumen zemlje
da sunce sakrise oblaci
dane da umivaju vjecne kise.
Znam,da nista ne znam.
Tacno je sve sto rekose
ne poricem dobronamjerne ljude
eh,ta revnost njina
da tuzi sude!
Tacno je,zivot je dar
tacno da radost je lijek
tacno da moze gore biti
da se bol moze skriti.
Da.Sve je to tacno
filozofa pun svijet,
eh,kako je lako razumjeti
i drugom pametan biti!
Tacno je,sa svim se slazem
sve ima smisla
tako je lako pametan biti
dok gledas iza zavjese svjet
tako je lako...eh.
A novembar kuca ponovo
ponovo se ruse nade.
Ne otvaram.
Necu.
Nemam snage.
Znam,novembar ce opet doci
i jos jedan i jos tri
a ja cu cekati da dodjes ti.
Doci ces,znam.
Jedne noci.
U moj san.

[Meedena]

Djordje Balašević - Bluz mutne vode



Svasta se rodi u mutnoj vodi, lukava mrena i tupavi smudj
Karas i bandar, lopov i dzandar i ribe sto zive na racun tudj
Malene one vecih se klone, ne pazis ti, vec te nema za tren
Al' gde god beze stignu u mreze, neko se rodi da postane plen

Ja pevam svoj bluz bez namere bitne
I najvece ribe za mene su sitne
Ja sa strane samo posmatram taj svet
A budem i ja i smuvan i varan
Pa svakom se desi da ispadne saran
To je bar rutinska stvar

Ko zivot vodi u mutnoj vodi mora sve trikove dobro da zna
U mutnoj vodi, sto mnogim godi, posebno onim sa vrha i dna
Svi znaju svrhu, stuka na vrhu, tu su da kvare i naprave lom
A dole na dnu sudbinu jadnu mnogima resava nekakav som

Ja pevam svoj bluz bez namere bitne
I najvece ribe za mene su sitne
Ja sa strane samo posmatram taj svet
Ja pevam svoj bluz u srcu dubine
I drzim se pretezno zlatne sredine
To je bar rutinska stvar, rutinska stvar

Na sta se svodi zivot u vodi, kada grabljivci imaju vlast
Grgec je glupan, ali je krupan, pa male ribice guta u slast
U dane gadne, kad voda padne, plasljive ribe ne vrede ni gros
Nastupe krize, drukcije grize i samo najbolji plivaju jos

Ja pevam svoj bluz bez namere bitne
I najvece ribe za mene su sitne
Ja sa strane samo posmatram taj svet
Ja pevam svoj bluz u vrtlogu gluvom
I pitam se sta rade ribe na suvom
To je bar rutinska stvar

Fenomenalna pesma, jedinstvena, za sva vremena!!!

[*pustinjakinja]

Prolaznost neprolaznosti

Sve ce proci, rekao si,
i ovaj tren i onaj sutra
kao sto prolaze rijeci
koje se olako izgovore.

Da, sve ce proci, poput
jeke jutarnjih zvona na
koja gledas budeci se iz sna,
poput stare boje koju
prekriva nova, razigranija
pod spretnim pokretim
molerske cetke koja kao da
miluje stari zid...

Da, sve ce proci kao sto prolazi
kratak zimski dan u kojem
lijeni macak bezbrizno prede
dok misevi slave prepune tavane.

I ja cu proci...i jesen ce proci
i sva proljeca raspjevanih slavuja
i ljeta puna obnazenih ramena
koja mame na grijeh...I nista,
nista sem praznine nece ostati.

Praznine koja u sebi sve vraca.
Bas sve...i ono sto se ne vraca.

Znao si...u rijec ne stane nista,
i nista ne stane nigdje...

Koraci su dio nepovratnog juce
i odjek dolazeceg sutra...a rekla sam,
nije da nisam...nista ne prolazi,
sve ostaje u pjesmi pastira, u
igri sumskog satira...u sarenoj
kapi pajaca...tu u dnu presahlog bunara
ili..mozda samo u nekoj od tihih pastorala.

Znas...put je dug...dugi su koraci
prolaznog neprolaza...kratak je samo kraj.

[zobana]

...
Samo da docekam Jun,
Sve je drugo pod razno,
Samo je jos mesec pun,
Sve je ostalo prazno...
Samo da docekam leto,
Sve mirno i cutke,

Samo je jos mjesec pun,
Na trenutke...

[Maha-maja]

[*SONJA*]

LEGENDA, za sva vremena!

[*pustinjakinja]

[gaga959]

ČEŽNJA U TUĐINI

Da mi je da ne umrem u tuđini
Lepe su sve bukove u zemlji ceste,
Livada svaka lepa je mlada,
I sve reke nepoznate,
Svi vrhovi što se suncem zlate,
Sve i gde nije i gde jeste
Pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo žito želi
I sa koga smo cedili vina,
Zemlja koju smo pili i jeli,
Cija na ognju palili drveta,
Gde smo sahranili oca i sina,
Kao da je sva grob pradedovska,
Krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju hteo da legnem,
U taj kraj gde biljka svaka,
Gde bubica svaka bolno me dira
Kao žbun sto na bratovom grobu cveta,
Kao mrav što njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
Koja nam je kao srce rođeno jasna
I tajanstvenija od svemira,
Hteo bih da mi grobom bude.

Desanka Maksimović