Snovi

Sanjala sam da uđoh u neki veliki HRAM.

Učini mi se veoma čarobno i nastavih da koračam

bez straha i predrasuda.

Odjednom počeh da prepoznajem svetlost

raznih dimenzija i boja.

Osetih kako vrelina krenu mojim venama!

Razigra se Leptir u mojoj duši

i sve se latice otvoriše njemu u susret.

Bože moj, kako je lep taj osećaj!



I potraja tako neko vreme...

Kao neka uhoda, začu se lagana škripa vrata u pozadini.

Ko je to sada?...

Šta da uradim?

Kao da se razbi najdraži krčag!



Ne želim to!

Pobeći će mi Moj Leptir!

Primirih se.



A onda, vrata se zatvoriše.

Poželeh da je to bio vetar

koji je hteo da se ušunja kroz pukotinu na vratima.

I, taman sam pomislila da je Moj Leptir odleteo...

Kad, gle čuda!

Svetlost se povrati i videh predivnu ružu,

kao krv crvenu,

pokapanu kapljicama rose i Mog Leptira na njoj!

Ponovo se umirih...



Toplina poče da se vraća u moju dušu

i nastavih da uživam u toj čarobnoj lepoti.

Ponese me neki čudan vir!

Učini me

i nežnom

i krhkom

i slabom.

Pa me učini ŽENOM!



Zapevaše ptice,

zazvoniše zvona

i sve poprimi oblik čudesnog vatrometa.



Ipak, negde u dubini duše,

osećam da dolazi vreme buđenja iz sna!



Ljiljana Petrović
 
art10.jpg
 
Pet


Don't fret precious I'm here, step away from the window
Go back to sleep

Lay your head down child
I won't let the boogeyman come

Counting bodies like sheep
To the rhythm of the war drums

Pay no mind to the rabble
Pay no mind to the rabble

Head down, go to sleep
To the rhythm of the war drums

Pay no mind what other voices say
They don't care about you, like I do, like I do
Safe from pain and truth and choice and other poison devils,
See, they don't give a **** about you, like I do.

Just stay with me, safe and ignorant,
Go back to sleep
Go back to sleep

Lay your head down child
I won't let the boogeyman come
Count the bodies like sheep
To the rhythm of the war drums

Pay no mind to the rabble
Pay no mind to the rabble

Head down, go to sleep to the rhythm of the war drums

I'll be the one to protect you from
Your enemies and all your demons

I'll be the one to protect you from
A will to survive and a voice of reason

I'll be the one to protect you from
Your enemies and your choices son
They're one in the same
I must isolate you
Isolate and save you from yourself

Swayin to the rhythm of the new world order and
Count the bodies like sheep to the rhythm of the war drums

The boogeymen are coming
The boogeymen are coming

Keep your head down, go to sleep, to the rhythm of a war drums

Stay with me
Safe and ignorant
Just stay with me
Hold you and protect you from the other ones
The evil ones
Don't love you son,
Go back to sleep

A Perfect Circle
 
Nemoj otići, tu ostani sa mnom

i daj mi ruku da se moja zagrije,

nek' sve se vrati što je bilo prije,

pa makar da je davno pokopano.


Makar je mračno, ti ne pali luči,

sve vidi tko je proplakao noći,

nema želja tko je vječno, u samoći

čekao, znajuć' kako usud muči.


Pred nama sad su samo krhotine.

U srce moje gledaj: kako malo

od svih je riječ med nama ostalo.

Kajanje osta, što neće da mine.


Nemoj otići, ne govori ništa,

nek' teče dalje slijepih snova rijeka

i nek' u čunu nosi dva čovjeka,

a svejedno je gdje su pristaništa.


A. Gradnik
 
Put

U talogu secanja,
pronacicu jednom i reci ove.
na ovaj dan, na ovaj tren...
setice me.
Ogulio sam bradu tupim ziletom.
Oprao sam kosu i preko ociju mi pada,
Oprao sam zube da ocnjaci svetle.
Spreman sam...
da medju ljude izadjem sada.
Na put u poznati grad...
grad iz snova...
ka ulicama Novoga Sada,
gde svaka zena...
mozda je ona...
Nadam se da te necu sresti.
Ako te sretnem,
neka se ta slika brise,
jer secanjima ti nisi ista.
Ti si opasnost sto novi kraj stvara.
Jos ako na tvom licu vidi se sreca,
ni krika nece biti vise...
nestacu...
kroz zemlju propascu...
sa suzama otecu...
bez secanja ostacu.
Ta nova slika,
ta nocna mora,
bice gospodar
i mojih misli
i mojih snova.
 
da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izbledi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te seti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mesta koja ces pamtiti
po nasoj neznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proleca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao pre
i ona reka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo hteli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dveju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stolecima


 
U mislima vidis neko drugo lice
Necije ruke miluje ti tijelo
Prolaze kroz tebe neprimjetno
Predajes mu se u potpunosti

Ruke su tvoje moja sudbina
Zatvaram oci i dajem se njima
Osjecam miris i dodir tvoj
Njezne poljubce kroz cijelu noc

Budimo se kao da smo pijani
Dok na usnama
Jos se osjeca
Sladak okus ljubavi
 
Gledas me..osmjeh ti na licu
Prilazis mi
Uzimas me u narucje
Kazes mi da me volis
Toplina ispunjava moje tijelo
Osjecam dodir tvojih usana
Drhtim od uzbudenja
Zelim da nikad ne prestane
Ovaj trenutak pun tebe
Cujem iz daleka neki tudi glas
Zove me, sve jace..postaje sve blizi
Najedanput si nestao
Ne zelim te izgubiti
Trazim te po sobi
Pronalazim te u sjenci kraj prozora
Lik ti postaje sve blijedi
Ocajna okrecem pogled
Vracam se u realnost
Iz slatkog sanjarenja.
 
pocetak
Istim smo bolom dojeni.
Udarani, gazeni, na kraju slomljeni.
Prolaznost...
Secace se..
cesto...
povremeno...
zaborav!
Crno izbledi.
Belo se zaprlja.
Umiru, radjaju se,
pred nasim ocima...
u vecnost veruju

Ako zamislis liniju koja se pruza u beskonacnost...
Koja olovka moze povuci beskonacnu liniju?
Dobro zamisli da postoji.
Ko povlaci tu liniju?
Sama se iscrtava.
To znaci da se jos uvek iscrtava, zar ne?
Dakle kraj je na mestu koje se iscrtava upravo u ovom trenutku.
Ti nemas maste. Za mastu ne postoje granice.
Um je granica maste.
Kraj snova je budjenje.
Da li se neko probudio?
kraj
 
Ponekad lebdim negdje između jave i sna
i tiho prelazim tamo gdje se rađaju snovi i tad si ti kraj kraj
mene i osjećam pijesak pod prstima, sitan i nježan i sam zrak
miriše na ruže.
Krhka i nestalna zatvoram oči i postajem dijelom svojih snova.
I ti si kraj mene.
Tihe kapi kiše tvore kristalne mreže nad horizontom a iznad nas
su samo zvijezde, trepere u tami noći i nema nikog osim nas.
Lebdimo negdje između jave i sna, između neba i zemlje, pustinje
i oaze i naše misli se tope i klize po obrisima snova.
I postajem tek sjena neke procvale ruže i ne osjećam kišu, jer
ti si kraj mene.
Da,vidim te.
Kapi ti klize niz kosu.
Zvoje divne oči se otvaraju i gubim se u svjetlosti u kutu tvog
oka… osjećaš li moje misli?
Čuješ li moje želje?
Voliš li me?
 
Imao sam, dakle san, ali, kako sa snovima biva, brzo sam ga izgubio. Jedva da se svega mogu setiti. Ali dobro pamtim da su ti strani komadi sna bili strahovito hladni kao da dolaze od nekoga ko nije vise ziv. Po tome su se razlikovali od mojih toplih i zivih snova. Ali, kada se prenuh, tu razliku vise nisam mogao sacuvati u secanju. I vise na javi ne razlikujem koji deo sna je moj, a koji nije.
 
...
...Ali, dok je lagano tonuo, odjekne u njemu neki čudan, nepoznat glas. 'Što jest, jest. Ja sam galeb. Mogućnosti su mi ograničene. Da sam stvoren da besprekorno letim, imao bih navigacione karte umesto mozga. Da sam stvoren da letim velikim brzinama, imao bih sokolova kratka krila i hranio bih se miševima, a ne ribom. Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odleteti natrag svome jatu i pomiriti se s onim što jesam, jadni, ograničeni galeb'.

Glas umukne, a Džonatan se saglasi s njim. Noću je galebu mesto na obali. Zarekao se sam sebi da će ubuduće biti običan galeb. Svi će biti znatno sretniji.
Umorno se otisne od tamne vode i poleti prema obali iznad same vode, sretan zbog svega što je naučio o niskim letovima.
'Ali ne', pomisli. 'Više nisam ono što sam bio, moram zaboraviti sve što sam naučio. Ja sam galeb kao i svaki drugi i leteću kao i ostali.' Jedva se nekako popne na visinu od trideset metara, teško mlatarajući krilima, i udari prema obali.

Osećao se bolje posle odluke da bude kao i svi drugi galebovi iz jata. Više ga ništa neće terati da uči kao do sada, neće više biti ni prkosa ni neuspeha. Bilo je prijatno ne misliti ni na šta i leteti kroz mrak prema svetlima iznad žala.
Mrak! Onaj potmuli glas najavi uzbunu. Galebovi nikada ne lete po mraku!
Džonatan se nije obazirao na to. 'Baš je lepo', mislio je. 'Mesec i svetla trepere u vodi, isijavaju zrakaste odbleske kroz noć, i sve je tako mirno i blago...'
Sleti! Galebovi nikada ne lete po mraku! Da si stvoren da letiš po mraku, imao bi oči poput sove. Imao bi u glavi navigacione karte! Imao bi sokolova kratka krila!
Tu, u noći, na visini nešto više od trideset metara, galeb Džonatan Livingston - zatrepta. Bol i odluka začas iščeznuše.
...
Stisnu oči da se odbrani od vetra i obuze ga radost.
'Dvesta šezdeset kilometara na sat! I ništa! Ako se sunovratim s visine od hiljadu petsto metara, ko zna koliku bih brzinu postigao...'
Zaboravi svoje malopređašnje zavete, odnela ih je silina vetra. Čak se nije osećao kriv što je prekršio obećanje. Takva obećanja, uostalom, vrede samo za galebove što prihvataju svakodnevicu. Nekome ko je dotakao savršenstvo u učenju nisu potrebna slična obećanja.

Čim je sunce izišlo, galeb Džonatan Livingston ponovo je vežbao.
 
Kafana koja gleda na vozove...
Dan kojim zapocinju novi dani...
Kolone bez ociju, ruka,
na sat gledaju...
Vreme je.
Covek bez glasa pesme mi peva.
Covek bez duse stihove pise...
Ukus od p.ica samo u glavi.
Cula su mrtva.
U dzepu papir,
na njemu snovi...
izguzvani.
 
SANJAM KAKO IDEM PORED TEBE

... ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Izmed prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.



(Dragutin Tadijanovic) --> danas slavi 100-ti rodjendan

:) :D :lol: :roll:
 
Mozda ce me od tvog lepog lica,
ljubavi, ostaviti dah i plavo vece
isceznut ce kao muk unaokolo.
Bio je mekan sneg tvojih koraka
a grad bednih stovarista
gasio je na dimnom nebu modri
odraz zidova. Govorila si mi
razgaljena do pojasa poput devojcice
i daleko kao u snu , vidio sam gde silazis
mekanom stazom veceri i kako otvaras senu.

Jedna rec dovoljna je tvome srcu
i nitko za tebe sada, kada vazduh
lista bademima, nece znati da izrazi
muk sto beli od tvog daha.
Samo noc, koje mesec jednako plovi
i mojim snima, zaustavljajuci nebom
stabla, brezuljke i vetar u cempresima.

U mlaku zaboravu, sto ga istok
topi s dragim daljinama i hladovinom,
ja znam da ti pomaze dan, zivis
i zaboravljas snove i moj glas.
Od tvoje srece ostaje mi tek vazduh,
proslost nistavila, jedna rec.
 
Cula

Oko je sviklo na lepotu.
Nestade miris tvoj.
Dodire tvoje poznajem dobro...
Ne gaji nade...
Na pepelu ne gori plam'.
I ovom snu dos'o je kraj.
Vise cu voleti kad ne budes moja...
Cula nas lazu u zivotu...
sve sto je blizu gubi sjaj.
 
EH, STO BIH DALA...

I kada bih Tebe
ovu noc htjela sanjati,
u raju svojih snova
kada bih se ceznula
sa Tobom, dragi,
da mi se pridruzis
da uzivamo u masti
u strasti tog cudesnog sna,
bi li mi se pojavio
usao u taj zavodljivi san?
Bi li mi drzio, zacarao
u strastvenom zagrljaju?
Bi li me opojio
rijecima fantasije,
bi li mi podario
bi li rado i primio
najnjeznije njeznosti
kojih sacuvano negdje
duboko u nas ima?
Bi li na krilima maste
sa mnom se izmakao
u drugu neku sferu
culnih osjecanja...

Eh... sto bih dala
da bih to znala,
sto bih tad voljela
da mi se nocas
samo Tebe sanja...

 
"Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao pecat oporuke. Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo i slobodu. Jer, vuk sa na vuka nastavlja. Nije mi prenio poruku, ali ja sam je primio. Prepoznaje se na meni. Vidim je u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec lutaju po meni, otkidaju bijele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i grizu za svaki zalogaj duse. Prate me kao i vuka. Opkoljavaju praskozorja i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom. Lako je meni s psima. Ali, nasljednik vuka i sam je divljac izvan zakona. Dizu se na mene potjere i cekaju me u zasjedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci s jezera koji pucaju nespretno i ubijaju napola. Sad sam ja na nisanu. I netko ce ovdje ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Navratiti cu da vidim tko ce. Navratiti cu, osim, ako, mozda, namjerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao. "
 

Radio Girl


Well I don't know what she looks like
I've never seen her face before
But I hear her on my radio
From 1a.m. till 4
She's playing all my favorite records
She tells me all the latest news
I take her into my bed each night
And she rocks away my blues
'Cause she's my girl, my radio girl
Well sometimes in the middle of the night
I call her on the telephone
When I hear her voice on the other end
I don't feel all alone
Then I ask her to play that old song for me
This is a man's man's world
She always plays it right away
'Cause she's my radio girl
She's my girl, my radio girl
chorus:
Hey what's that sound
What do you call that sound
I like the stuff you play
And the things you say
Oh come on and gimmie some rock music
Or some R&B or anything you wanna play
Anything you chose
'Cause your're my girl
My radio girl


Marshall Crenshaw
 
Kad san mi je na oči pao,
te beskrajne noći
dok zvezde su sjale,

Usnih ja san o ptici,
o moru i pesku,
o šumi punoj sena.

Bez razloga nekog,
zajecah tiho.
Ne ču' me niko,
jer daleko sam bila.
Sama, izgubljena,
bez pravca i smera.

Dok šetah tom šumom,
začuh taj glas.
Imenom me pozva,
toplim glasom svojim.

Ja odmah sam znala,
da to je taj glas,
što u meni živi.
Taj glas što me vodi,
što smerove daje
raskršćima mojim.

Tiho mu kažem:
vodi me dalje,
strah me od mraka,
senke me plaše.
On na to meni:
ne boj se sena ni mraka,
to samo su boje tvoga sna;
ti upravljaš njima, slušaju tebe,
samo im kaži kako da te vode.

I krenem dalje, laganim hodom.
Bez straha od mraka i senki tamnih,
stignem do ptice sive i plahe.
Upitam tiho: ti, ko si?
Ona me spazi, ne poleti odmah,
već mi odgovori tiho:
ja daću ti krila da poletiš gore,
da udahneš zrak sa čistoga neba,
da pođeš do mora, da upoznaš vale
što ispiru obalu, kao da zlato traže.

Pogledam pticu, zahvalim tiho.
Zaputih se dalje, krenuh putem uskim,
na put što ću i ove noći putovati;
čim usnim taj san o ptici, moru, pesku,
i šumi punoj sena...........
 
Zver

Samo je siktav zvuk sata zasecao tišinu. Snovi mu telo zastreše srsima i znojem da bi mu njihov muk i zlokoban mir jave, prevodeći ga iz sna, podbili mukle udare srca u grlo. Otežalom glavom naleže na vrata i istrčava u sneg.

Njegovi koraci metu tragove.

 
"Probudjena iz kosmara
Ugledah andjela
Mracnog i lepog
Ogledalo duse moje
Ali bol sto iza njega se skriva
Kao da je bol za dvoje
I dok nosi ih na kozi
Pece i gori u dusi duboko
I sto srce ne oparas
Da u miru pociva dvoje ili bar neko

Uvde, tu bodi
I nek ne kuca vise
Jer dok kuca za tebe krvari"

R.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top