- Poruka
- 60.297
Lužički Srbi, najmanje slovensko pleme, živelo je do ujedinjenja obe Nemačke u Istočnoj, a danas u Saveznoj Republici Nemačkoj, u oblasti na istoku od Berlina prema poljskoj granici, na jugoistoku prema čehoslovačkoj granici do Drezdena. Dele se na dve oblasti, koje su u svom istorijskom životu bile najvećim delom razdvojene, a samim tim su živele i razvijale se pod različitim političkim i društvenim uslovima. To su Gornja i Donja Lužica, od kojih je prva bila u sastavu Saksonije, u nešto boljim uslovima, a Donja u Pruskoj, u gorim. Jezički pripadaju grupi zapadnoslovenskih jezika i dele se na dve, po nekima, govorne varijante, gornjolužičkosrpsku i donjolužičkosrpsku, ali je to jedan narod i jedan jezik. Verski su podeljeni na katolike i protestante. Do Drugog svetskog rata pisali su goticom i latinicom, danas samo latinicom. Ima ih još oko 100.000, i to je sve što je ostalo kroz vekove od brojnih plemena koja su se tokom seobe naroda od II do IV veka bila naselila na granici Istočnorimskog carstva kao miran zemljoradnički i stočarski narod.1 Oko 500. godine oni su samostalna političko-vojna celina sa svojim županima i vojvodama, koji bi se pred opasnostima i ratovima na kraće vreme ujedinjavali, a posle opet ostajali razdvojeni sve do pojave Germana i njihovih osvajačkih pohoda.
Danas je etnički najbolje očuvana Gornja Lužica, jer su za nju u Saksoniji bili nešto bolji uslovi. Centar njihovog političkog i kulturnog života je grad Budišin (Bautzen). U svim oblastima Lužice oni danas žive s brojno nadmoćnim Nemcima, koji su tokom vekova bili ovamo sistematski kolonizirani. Posle poslednjeg rata među njih su naseljeni Nemci proterani iz graničnih čeških oblasti Sudeta. I još jedan razlog što više skoro nema čisto srpskih naselja jeste eksploatacija površinskih naslaga mrkog uglja, koji se nalazi ispod vekovnih srpskih naselja. Sela su uništena, stanovnici raseljeni u gradove među Nemce, gde su u manjini, a na njihovim baštama, voćnjacima i njivama nikao je džinovski kombinat Crna pumpa.
Oni sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbonjka, a nas Južni Serbja. Sa njihovih prvobitnih naseobina nasilno su saterani u prostor između Labe i kapija Berlina, između Budišina i Kočebuza, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim vrednim rukama u većem delu pretvorili u ubav kraj.
Lužičke Srbe su sačinjavala brojna plemena, od kojih su bili najznačajniji Milčani i Srbi, na Obodriti, Ljutići, Veleti, Gomačani, Stodorani i dr. U VII veku župan Dervan, dunj enj gente Surbiorum, prišao je Samovoj državi, a u VIII i IDž veku došlo je do spajanja nekih plemena u cilju odbrane, ali posle završetka borbi ili pogibije župana (nekima se znaju i imena, kao Miloduh, Dragovit) oni bi se ponovo razdvojili i tako razjedinjeni, ne stigavši ni da formiraju svoju državu, padali jedan za drugim kao plen franačkih i germanskih feudalaca u njihovom napredovanju na istok. Pa ipak, ovaj miran narod srčano je i uporno branio svoju zemlju i slobodu i zadavao velike brige osvajačima. Tako neki istoričari tumače da su ime plemena Ljutića dobili zato što su bili ljuti borci i zadavali neprijatelju strah. Tako su npr. osvajači predviđali da će borba oko srpske tvrđave Gane biti laka i završiti se za dva dana, a ona je trajala čitavih dvadeset dana. Na njenom mestu podigli su grad Majsen, koji im je poslužio kao baza za napade i put za nemačku dalju eksplanziju. Karlo Veliki je 805. godine, da bi što efikasnije onemogućio odbranu Srba, ustanovio Limes sobaricus, pojas u kome se oružje nije smelo prodavati Srbima. Ovaj limes nije predstavljao etničku granicu. Posle pobeda osvajači su svojim vojnicima dozvoljavali kao nagradu da mogu pljačkati, paliti i ubijati sve odrasle, a ostale odvoditi u ropstvo i često ih prodavati kao roblje. Tako su se završavali svi porazi Srba u bitkama za slobodu, ustanci i bune, kojih je, bilo ko da je njima vladao, kroz vekove bivalo mnogo. Naročitom okrutnošću istakao se grof Gero, koji je na svirep i ponižavajući način posekao svih sedamdeset zarobljenih lokalnih župana. Da nisu bili baš lak plen svedoči i naredba Karla Velikog iz 807. godine, u kojoj se kaže: ako nas napadnu Česi, treba u borbu da stupi trećina vojske, a ako napadnu Srbi, onda sva vojska.2 Čitava dva veka trajala je nemačka feudalna ekspanzija, ali razjedinjena plemena padala su u ropstvo posle teških i krvavih borbi, tako da su u Dž veku pokoreni najpre Lužičani, zatim Milčani, a do kraja veka bila je osvojena sva lužičkosrpska zemlja.
Istorija Lužičkih Srba je tragična i komplikovana, tako da se može postaviti i pitanje kako su opstali, kako su se uopšte održali. Oni su vrlo često menjali gospodare, koji su ih ponekad poklanjali za ratno savezništvo, razmenjivali, prodavali, davali u miraz kćerima, a narod je bivao desetkovan i teško trpeo. Posle povlačenja vojske ostajala su popaljena i opljačkana naselja, preostalo stanovništvo umiralo je od gradi i kuge, tako da se dešavalo da nije ostajalo ni žive duše u nizu sela. Od DžII veka osvajači su počeli bezobzirnu kolonizaciju, dajući pri tom kolonistima veća prava i povlastice. U početku su se doseljenici kao manjina slavizirali, ali kako je vlast to sistematski činila, a činila je to i crkva, stvarana je nejednakost i mržnja među njima. Do DžVI veka Srbi su imali neka svoja prava: svoje župane, neku vrstu sudija, pri zemaljskom sudu svoje zastupnike.
Kao i ostali Sloveni, i Lužički Srbi su u prvo vreme bili mnogobošci i imali su svoje glavne bogove kao Svaroga, Živu, Peruna, Gromovnicu i druge manje. Za vreme zajednice sa Moravskom kneževinom među njima su širili hrišćanstvo učenici Ćirila i Metodija, ali je uticaj nemačkih misionara bio jači, često bezobziran i grub, jer su Srbi svoju veru i svoje bogove branili isto tako uporno kao i svoju zemlju. Verski misionari morali su u početku propovedati na srpskom, pošto narod nije znato tuđ jezik, pa je stoga car Oto I u Magdeburgu osnovao školu za buduće misionare gde se morao učiti i srpski jezik. Zbog velikog otpora biskupi su nagovarali Nemce da se naseljavaju među ove pagane, jer je, ogovorili su, njihova zemlja bogata. Osnovani su mnogi manastiri, koji su često bili i rasadnici germanizacije.
Jedno vreme Lužica je potpadala pod Poljsku i Češku, ali to nije imalo nikakvog značaja za živo ovog naroda, jer su svi feudalci štitili samo svoje interese. Tako je, na primer, poljski knez Mnjačko 1030. godine uništio 100 srpskih sela za odmazdu. Srbima je bilo zabranjeno da se naseljavaju u gradove, samo po izuzetku u podgrađa i predgrađa, gde im se dozvoljavalo da budu suknari, tesari, ribari, ali bez prava, ili s izuzetkom, da stupaju u cehove. Prvi dokument pisan na lužičkosrpskom jeziku jeste tekst zakletve iz DžVI veka koja se polagala pri stupanju u ceh.3
Godine 1400. došlo je do pobudne udišinskih zanatlija, koje je predvodio Srbin, suknar Petar Pruzlica. Pobunjenici su isterali predsednika opštine, preuzeli vlast i zauzeli skladište municije, ali je bunu ugušio češki kralj Vaclav IV uz pomoć plemstva; vođe je osudio na smrt, a porodice proterao iz zemlje. Kada su kasnije husiti opsedali Budišin da bi ga zauzeli, Srbin, pastir iz obližnjeg sela, Petar iz Pšepica hteo je da im pomogne da ušu u grad, ali je uhvaćen i kao izdajnik isečen načetvoro. Njegova glava uklesana je za opomenu iznad ulaza u groblje zvano Miklavšk, gde su sahranjeni najznačajniji predstavnici Srba iz Budišina.
Danas je etnički najbolje očuvana Gornja Lužica, jer su za nju u Saksoniji bili nešto bolji uslovi. Centar njihovog političkog i kulturnog života je grad Budišin (Bautzen). U svim oblastima Lužice oni danas žive s brojno nadmoćnim Nemcima, koji su tokom vekova bili ovamo sistematski kolonizirani. Posle poslednjeg rata među njih su naseljeni Nemci proterani iz graničnih čeških oblasti Sudeta. I još jedan razlog što više skoro nema čisto srpskih naselja jeste eksploatacija površinskih naslaga mrkog uglja, koji se nalazi ispod vekovnih srpskih naselja. Sela su uništena, stanovnici raseljeni u gradove među Nemce, gde su u manjini, a na njihovim baštama, voćnjacima i njivama nikao je džinovski kombinat Crna pumpa.
Oni sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbonjka, a nas Južni Serbja. Sa njihovih prvobitnih naseobina nasilno su saterani u prostor između Labe i kapija Berlina, između Budišina i Kočebuza, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim vrednim rukama u većem delu pretvorili u ubav kraj.
Lužičke Srbe su sačinjavala brojna plemena, od kojih su bili najznačajniji Milčani i Srbi, na Obodriti, Ljutići, Veleti, Gomačani, Stodorani i dr. U VII veku župan Dervan, dunj enj gente Surbiorum, prišao je Samovoj državi, a u VIII i IDž veku došlo je do spajanja nekih plemena u cilju odbrane, ali posle završetka borbi ili pogibije župana (nekima se znaju i imena, kao Miloduh, Dragovit) oni bi se ponovo razdvojili i tako razjedinjeni, ne stigavši ni da formiraju svoju državu, padali jedan za drugim kao plen franačkih i germanskih feudalaca u njihovom napredovanju na istok. Pa ipak, ovaj miran narod srčano je i uporno branio svoju zemlju i slobodu i zadavao velike brige osvajačima. Tako neki istoričari tumače da su ime plemena Ljutića dobili zato što su bili ljuti borci i zadavali neprijatelju strah. Tako su npr. osvajači predviđali da će borba oko srpske tvrđave Gane biti laka i završiti se za dva dana, a ona je trajala čitavih dvadeset dana. Na njenom mestu podigli su grad Majsen, koji im je poslužio kao baza za napade i put za nemačku dalju eksplanziju. Karlo Veliki je 805. godine, da bi što efikasnije onemogućio odbranu Srba, ustanovio Limes sobaricus, pojas u kome se oružje nije smelo prodavati Srbima. Ovaj limes nije predstavljao etničku granicu. Posle pobeda osvajači su svojim vojnicima dozvoljavali kao nagradu da mogu pljačkati, paliti i ubijati sve odrasle, a ostale odvoditi u ropstvo i često ih prodavati kao roblje. Tako su se završavali svi porazi Srba u bitkama za slobodu, ustanci i bune, kojih je, bilo ko da je njima vladao, kroz vekove bivalo mnogo. Naročitom okrutnošću istakao se grof Gero, koji je na svirep i ponižavajući način posekao svih sedamdeset zarobljenih lokalnih župana. Da nisu bili baš lak plen svedoči i naredba Karla Velikog iz 807. godine, u kojoj se kaže: ako nas napadnu Česi, treba u borbu da stupi trećina vojske, a ako napadnu Srbi, onda sva vojska.2 Čitava dva veka trajala je nemačka feudalna ekspanzija, ali razjedinjena plemena padala su u ropstvo posle teških i krvavih borbi, tako da su u Dž veku pokoreni najpre Lužičani, zatim Milčani, a do kraja veka bila je osvojena sva lužičkosrpska zemlja.
Istorija Lužičkih Srba je tragična i komplikovana, tako da se može postaviti i pitanje kako su opstali, kako su se uopšte održali. Oni su vrlo često menjali gospodare, koji su ih ponekad poklanjali za ratno savezništvo, razmenjivali, prodavali, davali u miraz kćerima, a narod je bivao desetkovan i teško trpeo. Posle povlačenja vojske ostajala su popaljena i opljačkana naselja, preostalo stanovništvo umiralo je od gradi i kuge, tako da se dešavalo da nije ostajalo ni žive duše u nizu sela. Od DžII veka osvajači su počeli bezobzirnu kolonizaciju, dajući pri tom kolonistima veća prava i povlastice. U početku su se doseljenici kao manjina slavizirali, ali kako je vlast to sistematski činila, a činila je to i crkva, stvarana je nejednakost i mržnja među njima. Do DžVI veka Srbi su imali neka svoja prava: svoje župane, neku vrstu sudija, pri zemaljskom sudu svoje zastupnike.
Kao i ostali Sloveni, i Lužički Srbi su u prvo vreme bili mnogobošci i imali su svoje glavne bogove kao Svaroga, Živu, Peruna, Gromovnicu i druge manje. Za vreme zajednice sa Moravskom kneževinom među njima su širili hrišćanstvo učenici Ćirila i Metodija, ali je uticaj nemačkih misionara bio jači, često bezobziran i grub, jer su Srbi svoju veru i svoje bogove branili isto tako uporno kao i svoju zemlju. Verski misionari morali su u početku propovedati na srpskom, pošto narod nije znato tuđ jezik, pa je stoga car Oto I u Magdeburgu osnovao školu za buduće misionare gde se morao učiti i srpski jezik. Zbog velikog otpora biskupi su nagovarali Nemce da se naseljavaju među ove pagane, jer je, ogovorili su, njihova zemlja bogata. Osnovani su mnogi manastiri, koji su često bili i rasadnici germanizacije.
Jedno vreme Lužica je potpadala pod Poljsku i Češku, ali to nije imalo nikakvog značaja za živo ovog naroda, jer su svi feudalci štitili samo svoje interese. Tako je, na primer, poljski knez Mnjačko 1030. godine uništio 100 srpskih sela za odmazdu. Srbima je bilo zabranjeno da se naseljavaju u gradove, samo po izuzetku u podgrađa i predgrađa, gde im se dozvoljavalo da budu suknari, tesari, ribari, ali bez prava, ili s izuzetkom, da stupaju u cehove. Prvi dokument pisan na lužičkosrpskom jeziku jeste tekst zakletve iz DžVI veka koja se polagala pri stupanju u ceh.3
Godine 1400. došlo je do pobudne udišinskih zanatlija, koje je predvodio Srbin, suknar Petar Pruzlica. Pobunjenici su isterali predsednika opštine, preuzeli vlast i zauzeli skladište municije, ali je bunu ugušio češki kralj Vaclav IV uz pomoć plemstva; vođe je osudio na smrt, a porodice proterao iz zemlje. Kada su kasnije husiti opsedali Budišin da bi ga zauzeli, Srbin, pastir iz obližnjeg sela, Petar iz Pšepica hteo je da im pomogne da ušu u grad, ali je uhvaćen i kao izdajnik isečen načetvoro. Njegova glava uklesana je za opomenu iznad ulaza u groblje zvano Miklavšk, gde su sahranjeni najznačajniji predstavnici Srba iz Budišina.