Ko su Luzicki Srbi?

111111

Legenda
Banovan
Poruka
60.297
Lužički Srbi, najmanje slovensko pleme, živelo je do ujedinjenja obe Nemačke u Istočnoj, a danas u Saveznoj Republici Nemačkoj, u oblasti na istoku od Berlina prema poljskoj granici, na jugoistoku prema čehoslovačkoj granici do Drezdena. Dele se na dve oblasti, koje su u svom istorijskom životu bile najvećim delom razdvojene, a samim tim su živele i razvijale se pod različitim političkim i društvenim uslovima. To su Gornja i Donja Lužica, od kojih je prva bila u sastavu Saksonije, u nešto boljim uslovima, a Donja u Pruskoj, u gorim. Jezički pripadaju grupi zapadnoslovenskih jezika i dele se na dve, po nekima, govorne varijante, gornjolužičkosrpsku i donjolužičkosrpsku, ali je to jedan narod i jedan jezik. Verski su podeljeni na katolike i protestante. Do Drugog svetskog rata pisali su goticom i latinicom, danas samo latinicom. Ima ih još oko 100.000, i to je sve što je ostalo kroz vekove od brojnih plemena koja su se tokom seobe naroda od II do IV veka bila naselila na granici Istočnorimskog carstva kao miran zemljoradnički i stočarski narod.1 Oko 500. godine oni su samostalna političko-vojna celina sa svojim županima i vojvodama, koji bi se pred opasnostima i ratovima na kraće vreme ujedinjavali, a posle opet ostajali razdvojeni sve do pojave Germana i njihovih osvajačkih pohoda.

Danas je etnički najbolje očuvana Gornja Lužica, jer su za nju u Saksoniji bili nešto bolji uslovi. Centar njihovog političkog i kulturnog života je grad Budišin (Bautzen). U svim oblastima Lužice oni danas žive s brojno nadmoćnim Nemcima, koji su tokom vekova bili ovamo sistematski kolonizirani. Posle poslednjeg rata među njih su naseljeni Nemci proterani iz graničnih čeških oblasti Sudeta. I još jedan razlog što više skoro nema čisto srpskih naselja jeste eksploatacija površinskih naslaga mrkog uglja, koji se nalazi ispod vekovnih srpskih naselja. Sela su uništena, stanovnici raseljeni u gradove među Nemce, gde su u manjini, a na njihovim baštama, voćnjacima i njivama nikao je džinovski kombinat Crna pumpa.

Oni sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbonjka, a nas Južni Serbja. Sa njihovih prvobitnih naseobina nasilno su saterani u prostor između Labe i kapija Berlina, između Budišina i Kočebuza, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim vrednim rukama u većem delu pretvorili u ubav kraj.

Lužičke Srbe su sačinjavala brojna plemena, od kojih su bili najznačajniji Milčani i Srbi, na Obodriti, Ljutići, Veleti, Gomačani, Stodorani i dr. U VII veku župan Dervan, dunj enj gente Surbiorum, prišao je Samovoj državi, a u VIII i IDž veku došlo je do spajanja nekih plemena u cilju odbrane, ali posle završetka borbi ili pogibije župana (nekima se znaju i imena, kao Miloduh, Dragovit) oni bi se ponovo razdvojili i tako razjedinjeni, ne stigavši ni da formiraju svoju državu, padali jedan za drugim kao plen franačkih i germanskih feudalaca u njihovom napredovanju na istok. Pa ipak, ovaj miran narod srčano je i uporno branio svoju zemlju i slobodu i zadavao velike brige osvajačima. Tako neki istoričari tumače da su ime plemena Ljutića dobili zato što su bili ljuti borci i zadavali neprijatelju strah. Tako su npr. osvajači predviđali da će borba oko srpske tvrđave Gane biti laka i završiti se za dva dana, a ona je trajala čitavih dvadeset dana. Na njenom mestu podigli su grad Majsen, koji im je poslužio kao baza za napade i put za nemačku dalju eksplanziju. Karlo Veliki je 805. godine, da bi što efikasnije onemogućio odbranu Srba, ustanovio Limes sobaricus, pojas u kome se oružje nije smelo prodavati Srbima. Ovaj limes nije predstavljao etničku granicu. Posle pobeda osvajači su svojim vojnicima dozvoljavali kao nagradu da mogu pljačkati, paliti i ubijati sve odrasle, a ostale odvoditi u ropstvo i često ih prodavati kao roblje. Tako su se završavali svi porazi Srba u bitkama za slobodu, ustanci i bune, kojih je, bilo ko da je njima vladao, kroz vekove bivalo mnogo. Naročitom okrutnošću istakao se grof Gero, koji je na svirep i ponižavajući način posekao svih sedamdeset zarobljenih lokalnih župana. Da nisu bili baš lak plen svedoči i naredba Karla Velikog iz 807. godine, u kojoj se kaže: ako nas napadnu Česi, treba u borbu da stupi trećina vojske, a ako napadnu Srbi, onda sva vojska.2 Čitava dva veka trajala je nemačka feudalna ekspanzija, ali razjedinjena plemena padala su u ropstvo posle teških i krvavih borbi, tako da su u Dž veku pokoreni najpre Lužičani, zatim Milčani, a do kraja veka bila je osvojena sva lužičkosrpska zemlja.
Istorija Lužičkih Srba je tragična i komplikovana, tako da se može postaviti i pitanje kako su opstali, kako su se uopšte održali. Oni su vrlo često menjali gospodare, koji su ih ponekad poklanjali za ratno savezništvo, razmenjivali, prodavali, davali u miraz kćerima, a narod je bivao desetkovan i teško trpeo. Posle povlačenja vojske ostajala su popaljena i opljačkana naselja, preostalo stanovništvo umiralo je od gradi i kuge, tako da se dešavalo da nije ostajalo ni žive duše u nizu sela. Od DžII veka osvajači su počeli bezobzirnu kolonizaciju, dajući pri tom kolonistima veća prava i povlastice. U početku su se doseljenici kao manjina slavizirali, ali kako je vlast to sistematski činila, a činila je to i crkva, stvarana je nejednakost i mržnja među njima. Do DžVI veka Srbi su imali neka svoja prava: svoje župane, neku vrstu sudija, pri zemaljskom sudu svoje zastupnike.

Kao i ostali Sloveni, i Lužički Srbi su u prvo vreme bili mnogobošci i imali su svoje glavne bogove kao Svaroga, Živu, Peruna, Gromovnicu i druge manje. Za vreme zajednice sa Moravskom kneževinom među njima su širili hrišćanstvo učenici Ćirila i Metodija, ali je uticaj nemačkih misionara bio jači, često bezobziran i grub, jer su Srbi svoju veru i svoje bogove branili isto tako uporno kao i svoju zemlju. Verski misionari morali su u početku propovedati na srpskom, pošto narod nije znato tuđ jezik, pa je stoga car Oto I u Magdeburgu osnovao školu za buduće misionare gde se morao učiti i srpski jezik. Zbog velikog otpora biskupi su nagovarali Nemce da se naseljavaju među ove pagane, jer je, ogovorili su, njihova zemlja bogata. Osnovani su mnogi manastiri, koji su često bili i rasadnici germanizacije.

Jedno vreme Lužica je potpadala pod Poljsku i Češku, ali to nije imalo nikakvog značaja za živo ovog naroda, jer su svi feudalci štitili samo svoje interese. Tako je, na primer, poljski knez Mnjačko 1030. godine uništio 100 srpskih sela za odmazdu. Srbima je bilo zabranjeno da se naseljavaju u gradove, samo po izuzetku u podgrađa i predgrađa, gde im se dozvoljavalo da budu suknari, tesari, ribari, ali bez prava, ili s izuzetkom, da stupaju u cehove. Prvi dokument pisan na lužičkosrpskom jeziku jeste tekst zakletve iz DžVI veka koja se polagala pri stupanju u ceh.3

Godine 1400. došlo je do pobudne udišinskih zanatlija, koje je predvodio Srbin, suknar Petar Pruzlica. Pobunjenici su isterali predsednika opštine, preuzeli vlast i zauzeli skladište municije, ali je bunu ugušio češki kralj Vaclav IV uz pomoć plemstva; vođe je osudio na smrt, a porodice proterao iz zemlje. Kada su kasnije husiti opsedali Budišin da bi ga zauzeli, Srbin, pastir iz obližnjeg sela, Petar iz Pšepica hteo je da im pomogne da ušu u grad, ali je uhvaćen i kao izdajnik isečen načetvoro. Njegova glava uklesana je za opomenu iznad ulaza u groblje zvano Miklavšk, gde su sahranjeni najznačajniji predstavnici Srba iz Budišina.
 
I tako je to u istoriji Lužičkih Srba trajalo vekovima. Ali u isto vreme u tim tragičnim, teškim i sudbonosnim situacijama ima i drugih primera.

U doba humanizma istaklo se nekoliko njih od ono malo srpske inteligencije koja je ipak svojom učenošću imponovala i vremenu i narodu kome je pripadala. Kašpor Peucerus, koji se javno izjašnjavao kao Srbin, zbog naprednih ideja je osuđen na 11 godina; uspešno se bavio matematikom, astronomijom, medicinom, filozofijom i napisao hroniku grada Budišina. Jan Rak (Ragnus) bio je profesor u Vitembergu, pesnik i pisac, Jan Bogas (Bokasius) doktor filozofije i pesnik, Jan Solfa lekar i pisac medicinskih knjiga. Drugi su sticali zvanja magistara, doktora teologije i zauzimali visoke položaje kao dekani, rektori teoloških škola u Nemačkoj, Poljskoj i Češkoj.

Reformacija, koja je u sebi sadržala pored političkih i ekonomskih elemente, proširila se skoro na celu Lužicu i sačuvala nacionalni karakter braneći nacionalne interese. Luteranstvo, koje je u principu zahtevalo upotrebu narodnog jezika u crkvi, bilo je protiv upotrebe srpskog jezika, jer se Luter veoma ružno izražavao o njemu. Tek posle njegove smrti srpski sveštenici su počeli uvoditi srpski jezik i otvarati škole. Prvi prevod Novoga zavema, od Miklavža Jakubice, pojavio se 1545; doduše, ostao je u rukopisu, kao i katahizis od Albina Molera i pesmarica Vaclava Varihiusa, ali su sačuvani u prepisima.4

U DžVI veku nastavljaju se i dalje pobune ekonomske prirode. U okrugu Lukova 1548. ustanici su uspeli da uvedu svoju samoupravu, postave svog kralja, ukinu kuluk i danak, ali je na kraju i ovaj pokušaj krvavo ugušen. Rešali su se ratovi, koji su svi prešli preko lužičkih zemalja: tridesetogodišnji, sedmogodišnji, Napoleonovi, Prvi i Drugi svetski rat. Posle ratova sledili su pomor i prazna sela, a zatim ponovne kolonizacije Nemaca. Sa kolonizacijom pojačavala se i germanizacija: Srbima je zabranjivano da u porodici i u kući govore svojim jezikom, da nose svoju nošnju, te se tako muška nošnja sasvim izgubila, devojke nisu smele da nose nikakav nakit, muškarci kožne cipele, sledila je za to kazna. U Donjoj Lužici je još gore, čak se ni brak nije mogao sklopšiti ako mladi nisu znali nemački. Zanatlije su istovremeno iz cehova, narod je primoravan da ide u nemačke crkve - da bi i na taj način zaboravili svoj jezik, a ako bi potpisali zakletvu, želeći da žive i rade u gradu, automatski su prevođeni u Nemce. Pa i pored toga narod je dizao bune, narod je živeo i sačuvao se. Crkva je sa svoje strane pomagala plemstvo tumačeći to brigom za srpske duše, dok je u stvari nastojala da ih nauči pokornosti i spreči otpor protiv feudalaca. Pomenućemo još jednog ustanika i zato što danas postoji opera posvećena njemu. Srbin Jan Čuška predvodio je ustanak 1794. protiv toga je Fredrih Viljem I upotrebio redovnu vojsku i konjicu, pohvatao svih osamnaest seoskih vođa i osudio ih na doživotnu robiju. Ostale su samo ponosne reči jana Čuške, koje se nisu obistinile: "Danas niste vlast vi, već mi!"5

Ipak, doba prosvetiteljstva dalo je nekoliko značajnih srpskih naučnika: istoričar Georg Krigač na latinskom je napisao 1675. raspravu o Srbima (De Serbis, Vendorum natione vulgo dictis Die enden). Sveštenik Jan Hojnan dobio je od pape titulu poeta laureatus, a napisao je i gramatiku donjolužičkosrpskog jezika. Iako ništa od ovoga nije moglo biti štampano, sačuvao je ipak u mnogim prepisima. Mihal Hrencel dočekao je 697. ruskog cara Petra Velikog pozdravom na maternjem jeziku jer je bio svestan svog slovenskog porekla i srodnosti s ostalim Slovenima. On je preveo Novi zavem 1706, a njegov sin Abraham sastavio je veliki etimološki rečnik slovenskih jezika, opisao narodne običaje, nošnju itd.

Među istaknutim katolicima vredi pomenuti Jakuba Ticina (1656-1693), koji je poginuo u austrijskoj vojsci pod Beogradom 1693; napisao je gornjolužičkosrpsku gramatiku i izdao je u Pragu Principia linguae njendicae, ljuam alium njandalicam vocant, a Jurij Havštin Svjetlik ostavio je u rukopisu prevod cele Biblije i opširan latinsko-srpski rečnik. Prve novine - Serbonj kurjer a ponjedar - pokrenuo je radnik Jan Dejka 1809. Ono što karakteriše skoro celokupan rad Lužičkih Srba za svoj narod jeste požrtvovanost pojedinaca, nacionalno svesnih ljudi, koji su sve svoje snage posvetili nacionalnom radu, često dajući i svoj imetak. Ponekad su im pomagali i plemeniti Nemci.

U Zgorželcu (Gorlitz) osnovano je 1779. društvo Oberlausitzer Geselschaft der Njissenschaften, koje je izvršilo veliki uticaj kako na nemačku tako i na srpsku inteligenciju toga vremena. U duhu prosvetiteljske tolerancije, neki su nemački članovi ovog društva sa vidnim simpatijama izučavali lužičkosrpsku kulturu i jezik, trudeći se da skrenu pažnju na tešku sudbinu ovog naroda. Društvo je pomoglo i pokrenulo sakupljanje i objavljivanje prve antologije srpskih narodnih pesama, kapitalnog dela, u dva toma, zajedno sa nemačkim prevodom, 1841. i 1843, koje je pripremio Arnošt Smoler uz malu pomoć Kristijana Knauta, člana istog društva. Drugo značajno delo napisao je Nemac Karl Gustav Anton (1751-181), kosmopolit i slobodni zidar, koji se od mladosti interesovao za Srbe. To je delo o slovenskim starinama Erste Linien eines Versuches uber der alten Slaven, Ursprung, Gerbrauche, Meinigungen und Kentnisse, 1781, koje ni danas nije izgubilo od svog značaja, kao i drugo delo o jeziku Etvas uber die Oberlausitzer njendische Sprache, štampano u Lajpcigu 17979. Razume se da su ohrabreni ovim počeli pisati i raditi i sami Srbi, kao Jan Horčanski, Samuel Ponik i drugi. Na ovaj način je prosvetiteljstvo donekle pripremilo i olakšalo rad preporoda.

Preporod, koji je zahvatio mnoge narode Evrope u DžIDž veku, odjeknuo je i ovde, mada samo među tankim slojem školovanih, ali zato nije bio ništa manje plodan. Naročito je bio uspešan u školama, među onima koji će posle postati učitelji i vođe celokupnog nacionalnog i kulturnog života Lužičkih Srba. Doba preporoda ovde se može računati od 1840. U đačkim i studentskim družinama, koje su osnivane po ugledu na slične nemačke, radilo se u četiri školska centra za Lužičke Srbe - prvi je bio u Budišinu, gde su se obrazovali budući sveštenici i propovednici, družina Societas slavica Budissinensis, osnovana 1832. u gimnaziji a u bogosloviji 1839, sa ciljem da neguje maternji jezik i podstiče razvoj umetničke književnosti skupljanja narodnih umotvorina i dr. Iz ovog kruga su izišli mahom sveštenici obe vere, učitelji i pesnici, nacionalni radnici: Jan Smoler (1816-1884), sastavljač prve zbirke narodnih pesama Volkslieder der Njenden in der Oben und nieder Lausitz - Pjesnički hornych a delnych Lužickich Serbonj, Grima 1841, 1843, zatim Handrij Zejler (1804-1872), najveći pesnik lužičkog romantizma, predsednik druge družine Sorabija u Lajpcigu, gde se upoznao sa Simom Milutinovićem kad je ovaj boravio u Lajpcigu 1826. zbog štampanja svoje knjige. Verovatno mu je Sima pomogao da prevede prvu našu narodnu pesmu Devojka momka izbira i istovremeno ga upoznao sa našim narodnim stvaranjem. Nešto kasnije družina je dobila na poklon Vukovu Pjesnaricu, pesme Kačića i Mušickog. Društvo Serbonjka u Pragu počelo se interesovati za ostale Slovene kada su kod njih u Lužičko semenište dolazili istaknuti češki slavisti i pesnici Jozef Dobrovski, Vaclav Hanka, prevodilac naših pesama na češki, i Karel Erben - koji su ih podsticali da neguju svoj maternji jezik i da budu svesni svoje pripadnosti velikom slovenskom plemenu. Zato treba da upoznaju i ostale Slovene, da uče njihove jezike. Tako su neki među njima učili i naš jezik i vežbali se prevodeći naše narodne pesme.6 Svoje prevode čitali su na sastancima te tako i ostale upoznavali s našom istorijom i borbom za slobodu. Te su pesme upisivali kao u neki rukopisni list, nazvan Knjetky; neke su izišle u tadašnjim njihovim časopisima, a najveći broj prepisivali su učenici u svoje zbirke pesama, koje su mahom sačuvane i, s obzirom na broj naših pesama u njima, svedoče o živom interesovanju i divljenju za našu narodnu poeziju. Nesumnjivo je da su ove pesme imale jak uticaj da i oni istraju u borbi za svoj narod. Najviše pesama preveo je kasnije poznati i požrtvovani borac, pisac i slikar Jurij Vjelan (1817-1892), koji je posetio Beograd i o tome oduševljeno pisao u njihovim novinama. Mihal Hornjik (1833-1894) do kraja života ostaje veran našim pesmama i neumorno ih prevodi. Zatim su još prevodili Dučman, koji je ostavio za sobom rukopisnu antologiju slovenskih narodnih pesama, među kojima su naše najbrojnije, Krigar, Ciž, Pjeh, Haša i Rola. Četvrti školski centar Lužičkih Srba bio je u Vroclavu, gde je duže vreme živeo František Čelakovski, tvorac trotomne zbirke prevoda slovenskih narodnih pesama, među njima i naših, na češki jezik. On je svojim studentima davao zadatke da prevode i naše pesme, pa su tako one svojom nacionalnom verom i borbenošću vršile uticaj na buduće buditelje srpskog naroda. No, borbu Lužičkih Srba pomagali su svesrdno i predstavnici svih Slovena, posećivali družine, bodrili ih, učili, savetovali. Valja pomenuti Ljudevita Štura, Sreznjevskog, Bođanskog, Grigorovića, Kuharskog, Šafarika, Kolara, Palackog i druge, među kojima najviše ima Poljaka i Čeha. Naša Matica i Društvo srpske slovesnosti održavali su veze s njima, vršili razmenu knjiga. Macica serbska osnovana je 1846. da bi se u njoj ujedinio rad na buđenju nacionalne svesti, negovanju jezika i književnosti, izdavanju, između ostalog, na prvom mestu, časopisa Letopis, koji i danas izlazi, već u četiri reda, a to sve bez ikakve državne ili društvene pomoći, samo dobrovoljnim prilozima i ponekim darovima.

Vesti o nama javljaju se kod Lužičkih Srba sporadično, a najviše u vreme ratovanja s Turcima 1876. Jedan nepoznati pesnik posvetio nam je čak i pesmu, u kojoj kaže: "Preko gora, preko dolina / u daljinu, sve moje misli idu k vama, / braćo mog naroda". Druga pesma iz istog vremena nosi naslov koji sve kazuje: Ura Slovenima!
 
Za vreme raspusta studenti su organizovali sastanke na kojima su čitali svoje radove, govorili o narodnoj budućnosti, o drugim slovenima, recitovali vatrene Zejlerove pesme, koji je neumorno radio, uređivao časopise, sakupljao priloge za podizanje tzv. Srpskog doma. Pomoću dobrovoljnih priloga u zemlji i među prijateljima u inostranstvu uspeli su da podignu veliki dom koji je služio kao centar sveg kulturnog života; tu je bilo sedište Matice, zatim muzej, biblioteka i arhiv. Nažalost, dom su hitlerovci pri povlačenju pred ruskim i poljskim trupama porušili: Centralna lužičkosrpska organizacija Domovina osnovana je 1912. kao skup svih postojećih društava. I pored svih zabrana i pritisaka sve do dolaska Hitlera na vlast, društva pod ovim okriljem su vredno radila. Veze sa svim Slovenima održavali su već pomenuti Smoler, zatim Jan Pjetr Jordan (1818-1891), poznavalac slovenskih jezika, urednik više listova, među kojima je poznati Jahrbьcher fьr slanjische Literatur, koji je bio na vrlo visokom nivou.7 Pošto je učestvovao na Slovenskom kongresu u Pragu, po dolasku kući Jordan je bio otpušten sa Lajpciškog univerziteta, gde je bio lektor za slovenske jezike. Jakub Bart Čišinski (1856-1909), pesnik, vođa mladosrpskog pokreta, iako sveštenik, negovao je savremene lirske žanrove, prevodio Šekspira, Ljermontova, Mickjeviča. Imao je simpatija za oslobodilačke borbe na Balkanu i preveo neke pesme iz crnogorske herojske epike. Napisao je prvu lužičkosrpsku dramu Na gradištu, koja se i danas izvodi.8 Vredi pomenuti značajnu ličnost ovoga doba Arnošta Muku (1854-1932), filologa i sorabistu svetskoga glasa, organizatora narodnog kulturnog života. Pored svekolikog rada, on je bio i priređivač Etnografske izložbe u Drezdenu 1896, baš u vreme antisrpske kampanje, kojom je dokazao sposobnost, volju i pravo Lužičkih Srba na život. U to vreme je to bio podvig vredan divljenja. Napisao je bezbroj članaka, Statistiku Lužičkih Srba, zbirku imena mesta, ličnih imena, gramatiku, bio je član više inostranih akademija.9 Još jednu veliku ličnost predstavlja kompozitor Korla Avgust Kocor (1822-1904), koji je organizovao pevačke horove, komponovao na Zejlerove stihove mnoge pesme, koje su ušle u narod, kao i himnu Krasna Lužica. Njegov oratorijum Proleće komponovan na Zejlerovu poemu Godišnja doba i danas se izvodi, a svira ga verlinska filharmonija. Od njega je i prva lužička opera, iz 1871. godine, Jakub i Kata.10

Tako su Lužički Srbi dočekali I svetski rat, mnogo ih je izginulo po raznim bojnim poljima, opet su spaljena sela, ali posle rata i revolucije u Nemačkoj pojavila se nada u bolje prilike u Vajmarskoj republici. Osnovan je Srpski narodni odbor i na mirovnoj konferenciji u Parizu tražili su sjedinjenje obe Lužice, pravo na upotrebu narodnog jezika i neku autonomiju. Na konferenciju je poslat arnošt Bart, nacionalni radnik, koji se sam obrazovao i koji je znao više jezika, da brani srpska prava. Ali ga niko nije podržao, a Nemci su cinično tvrdili da će se oni ponašati prema Srbima korektno, onako kako se prema Nemcima budu ponašali u drugim državama. Po povratku iz Pariza vlasti su to odmah dokazale, jer su Barta zatvorile i tek na intervenciju čehoslovačkog premijera Beneša pustile. Pa ipak, sve do dolaska Hitlera na vlast Srbi nisu malaksavali. Radili su u Matici, Domovini, Sokolu (bili su na sletu u Beogradu) i uopšte razvili plodne veze sa svim Slovenima. U našim novinama između dva rata izlazile su brojne vesti o njima; njihov slikar i publicista Mjerčin Novak-Njehornski posle puta kroz našu zemlju napisao je knjigu utisaka U carstvu Dušana Silnog, a posle Drugog svetskog rata Između Vardara i Jadrana. Znao je naš jezik. Umro je pre godinu dana u devedesetoj godini.

Najteže vreme za Lužičke Srbe bilo je vreme nacizma. Hitler je veoma lukavo izmišljao načine kako da ih onemogući, pa je odredio i dan i sat kad će nestati poslednjeg Srbina sa nemačke zemlje i ostati čista rasa ьbermenscha. Najpre je rasejao po celoj Nemačkoj nacionalne radnike i inteligenciju, obezglavio narod, hapsio, slao u logore, zabranio rad svim organizacijama, a pred zgradom Domovine spalio ono što je u njoj našao. Ali je pre toga njen predsednik 24-godišnji dr Pavol Nedo, zajedno sa dr Janom Cižom, sklonio sve što je bilo značajno i što se dalo. Izgledalo je da je sve bilo uzaludno. Iako je narod bio izmučen, a zemlja porušena od bombardovanja i spaljena - zemlja je, ipak, sačekala oslobodioce i dala se na posao. Otpočeo je nov život. U bivšoj Nemačkoj Demokratskoj Republici Lužički Srbi su prvi put u svojoj teškoj istoriji dobili sva prava, koja im je garantovao Zakon o zaštiti kulture Lužičkih Srba, izlgasan 1948. i 1950. Dobili su škole na maternjem jeziku, niže i srednje, učiteljsku školu i školu stranih jezika. Ponovo je Domovina nastavila rad. Otvoren je Institut za izučavanje folklora, jezika i istorije i Budišinu, koji je kasnije pripojen Berlinskoj akademiji nauka, zatim Srpski institut za jezik i književnost Univerziteta Karla Marksa u Lajpcigu, podignuta je nova zgrada Srpskog doma uz pomoć države i omladine. Godine 1952. osnovan je Državni ansambl srpske narodne kulture, koji broji 180 članova - orkestra, hora i baleta. Ansambl je gostovao u 52 zemlje svega, ali u našu zemlju nije pozvan. Nemačko-srpsko pozorište osnovano je 1963. i sposobno je da izvodi i opere. Radio Kočebuz emituje emisije na oba lužička jezika. U Budišinu je postojalo izdavačko preduzeće koje je zadovoljavalo sve potrebe Lužičkih Srba: štampalo je novine, časopise, udžbenike, kalendare, naučnu i lepu literaturu. Da dodamo još da oni imaju bogatu naučnu literaturu, da sa svojim radovima učestvuju na međunarodnim sastancima; napisali su svoju istoriju u više tomova. Imajući visoko obrazovane muzikologe i kompozitore, kao dr Jana Ravpa, imaju više zapaženih slikara - Šibara, Bruka, Šlosara, Lanzinu i druge. Neguju filmsku umetnost i članovi su nemačke filmske organizacije Defa. Pisci su organizovani u udruženje Kolo, koje je član Udruženja nemačkih pisaca. Pošto su od malena bilingvi, pisci su često primorani da sami prevode svoja dela na nemački, jer je vrlo važno da svoje sugrađane upoznaju sa svojim stvaranjem i na taj način isprave ono mišljenje koje su o njima širili bivši gospodari i šovinisti. Naročito vredno neguju poeziju. Često pesme pišu i obični ljudi i one se pevaju u narodu. Najeminentniji živi pesnik je Kito Lorenc (1938), visoko obrazovan, pesnik svih-evropskih rodova u poeziji, koji može da stane u red sa savremenima Evrope. Pored njega je još niz drugih, kao Benedikt Dirlih, Beno Budar, Tomaš Navka, Marja Kravcec. Među poznatim piscima treba istaći Jurja Brezana (1916), neko vreme i potpredsednika udruženja pisaca NDR, koji je prevođen skoro na sve evropske jezike. Kao omladinac pisao je pesme za omaldinu. Bio je komandant brigade Lužičkih Srba na izgradnji pruge Brčko-Banovići. Kasnije se posvetio samo prozi. Dela su mu raznolikih tema, od slikanja života i tegoba za vreme nacizma do mitske ličnosti u romanu Krabat, koji se smatra njegovim vrhunskim delom, ili do starog motiva borbe sirotinje sa vlašću u romanu Kako je stara Jančova ramovala s vlastima. Ovo delo je dramatizovano, prihvaćeno s oduševljenjem, prevedeno i izvođeno u češkim, slovačkim, poljskim i nemačkim pozorištima. Vele da je Braht oduševljen njime počeo da radi na dramatizaciji i hteo da ga nazove Srpska majka hrabost, ali ga je smrt utome sprečila. Napisao je i trilogiju Feliks Hanuš, koja zahvata razdoblje od Prvog do posle Drugog svetskog rata. Delo je dobrim delom autobiografsko. Pored Brezanovih postoji i niz drugih veoma dobrih dela: Dani u daljini, rano preminule književnice Marje Mlinkove, koje je na svom kraju vezano za ratne dane u nas. Najpre uspešan pesnik, a kasnije isključivo prozni pisac, Jurij Koh ima niz zanimljivih romana vezanih za život, promene i prilike u Lužici: Između sedam mostova, Višnjino drvo, Usamljeni Nenomuk, Povratak snova. tu je, zatim, pripovedač Jurij Kravža, pa Marja Kubašec, po struci istoričar, koja je napisala nekoliko dela sa događajima iz davnije istorije, veoma značajnih za čitaoce koji nisu ranije imali prilike da upoznaju svoju istoriju. Ona im je pruža na blizak način, kroz romane Boščij Serbin, Prolećni vetrovi, Godine požara, u stilu češkog pisca s kraja prošlog veka Alojza Jiraseka. Napisala je i zbirku pripovedaka, kao i niz dela za decu.11 Za omladinu i decu pišu Jurij Kravža (Bajci je kraj), Angela Strahova (U subotu uveče kod kuće, Halo, Kazek i dr.), Ingrid Naglova, Jan Hempl, i, ne na kraju, odličan dečji pisac Jan Vornar (Čapla i šanka, Gvozdeni prsmen i dr.). Sva ova dela duboko su vezana za prilike i probleme srpske Lužice. Pored putopisa neguje se memoarska književnost, kao u delima Jana Ciža (Oblici na putu ka slobodi, U čeljustima satane) i Antona Navke (Pod suprotnom lopatom. Pod suprotnom puškom). Pišu i drame koje su za njihovu publiku veoma korisne i tražene. Rano preminuli Pjetr Malink napisao je dela Noćni pacijent, Buntovnih Jan Čuška i Oproštaj. Zanimljivo je delo Bena Budara, inače pisca dečje poezije i mladalačke proze, Uskršnje jahanje. Drama je sastavljena od pripovedaka - njihovih, kao i drugih pisaca, vrlo različitih sredina i ljudi, ali sve čvrsto na lužičkoj zemlji. Publika ju je odlično primila, a delo je igrano u Češkoj i više puta u Poljskoj. U Lajpcigu je štampana 1981. Serbska čitanka, delo koje pruža istorijskih presek kroz četiri veka srpske pismenosti, od prvog prevoda Biblije i molitvenika do savremenih dela. Priređivač i prevodilac tekstova na nemački je pesnik Kito Lorenc. Prema ovoj čitanci naš pripovedač Radoslav Bratić sastavio je jedan broj kragujevačog časopisa Koraci za 1984. izborom prevoda sa latisnkog, nemačkog i srpskog. To je prvi put da je kod nas u ovakvom obimu prikazana pismenost Lužičkih Srba, ali je prošla neopaženo. Da pomenemo i usamljeni broj časopisa Rukovet iz Subotice, koji je isto tako dao nešto mesta lužičkosrpskoj savremenoj književnosti u istoj godini.
 
Mi kao narod istoga imena ne možemo se pohvaliti ničim što bi svedočilo o interesovanju za kulturu ovog malenog naroda, koji je našao razumevanje i kod mnogo većih literatura nego što je naša. U veme preporoda naše novine, a naročito časopisi, kao npr. Letopis MS, Otadžbina i drugi, redovno su donosili vesti o svim kulturnim događajima u Lužici i na taj način Lužičkim Srbima pružali pomoć i podršku da istraju u svom radu. Između dva rata u našoj zemlji je postojalo Društvo prijatelja Lužičkih Srba u Ljubljani, gde i danas postoji, a saradnja je jača sa Slovencima u Štajerskoj. U Sloveniji je izišla knjiga Tone Glavna Lužički Srbi, veoma instruktivna, o istoriji tog naroda, društvenim prilikama i savremenim zbivanjima, kao i zbirka narodnih bajki Sipa koja svira. Nedavno je u Zagrebu, gde bar po imenu postoji predratno društvo prijatelja, izišla knjiga Jože Horvata, novinara, s reportažom pod naslovom Iz Jugoslavije u Lužicu. Makedonci su po obostranom ugovoru izdali izbor savremenih pripovedaka lužičkih pisaca Badnik, a zauzvrat u Budišinu je izdat izbor iz dela makedonskih pisaca. Takva saradnja postoji i sa Bugarima, a da i ne pominjemo vrlo bogatu i raznovrsnu pomoć Poljske, Češke i Slovačke, i njihovu saradnju sa Lužičkim Srbima. Samo kod nas, koji bismo, pre svih ostalih, imali razloga za razumevanje i saradnju, nema skoro ništa, ako ne ubrojimo zbirku bajki koju je pre više godina izdala Narodna knjiga u svojoj seriji bajke sveta i Nolitovu knjigu manje poznatog Brezanovog dela Krista, i to u prevodu s Nemačkog. Nešto je predviđala Matica u Novom Sadu, ali od razgovora se nije otišlo dalje. Nešto uporno pokušava upravnik Etnografskog muzeja i biće šteta ako nenaklonjene prilike i vreme onemoguće ovo zalaganje. Naši pokušaji da zainteresujemo više izdavačkih preduzeća u Beogradu ostali su bez uspeha, jer je to "mala" književnost, a, svakako, nije ni egzotična kao kad se radi o nekoj afričkoj zemlji.12

Šta još reći o prilikama u Lužici danas, posle ujedinjenja Nemačke? Teško je išta prognozirati, jer u jeku tržišnih zakona naći razumevanje za maleni, tuđ narod nije lako. Prva nepovoljna stvar jeste ponovno odvijanje Lužica. Državni budžet zasad ne obećava pomoć, bez kojeg rad na kulturi i većih naroda nije moguć. Pa ipak, kao i nekad, Srbi rade, trude se koliko je to moguće bez potpore. U Kočebuzu, središtu Donje Lužice, najzad su dobili svoj Srpski dom. U Saksonskom parlamentu Gornja Lužica ima tri srpska poslanika, dok nažalost, Donja nema nijednog. Prošle godine jedna delegacija od osam predstavnika posetila je u Bonu ministra za unutrašnje odnose gospođu dr Vilims. Delegacija joj je izložila potrebu potpore države radi daljeg rada, naročito u vezi s kulturnim institucijama. Gospođa ministar je pokazala puno razumevanja, dala odmah izvesnu pomoć, ali za dalje ih je uputila da se obrate odgovarajućim ustanovama u Drezdenu i Postupimu. To, ipak, daje neke nade, a na drugoj strani Srbi će i dalje tražiti mogućnost za svoj dalji opstanak. Treba se nadati da će se stvari odvijati onako kako treba da se odvijaju u jednoj visokokulturnoj zemlji.

http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=10486
 

Back
Top