Šefe, pala Srebrenica!
Kada su, prije dvije godine, Dani objavili prvi iz niza dokaza o učešću srbijanskog režima u pokolju u Srebrenici, tamošnja javnost bila je zbunjena, da bi se ta zabuna - uglavnom zahvaljujući medijima, koji su odjednom svi bili na istoj strani - pretvorila u sveobuhvatnu i primitivnu kampanju poricanja. U međuvremenu je na svjetlo dana isplivalo još dokaza: dokumenti koji prate put specijalnih jedinica MUP-a Srbije između Trnova i Srebrenice tokom jula 1995; spiskovi srebreničkih Bošnjaka kojima je Srbija, mimo svih međunarodnih normi, uskratila gostoprimstvo i vratila ih u ruke bosanskim Srbima, da bi potom bili pogubljeni; izjave preživjelih žrtava smaknuća da su na stratište prevezeni preko srbijanske teritorije. Na koncu, Srbija je morala da vidi da bi povjerovala. Manje ili više.
Ali, emitiranje snimka brutalnog pogubljenja šestorice bošnjačkih mladića nije ni za jotu promijenilo odnos ovdašnjeg javnog mnijenja prema Srebrenici. Kadrovi koje je na vidjelo iznijela "druga Srbija", ona koja ima potrebu za istinom i koju utjelovljuje neustrašiva Nataša Kandić, prikazuju petnaestak pripadnika srbijanske specijalne policijske jedinice "Škorpije" kako ponižavaju i muče mladiće, među kojima su četvorica maloljetnih, prije nego što će ih pogubiti metkom u leđa. Pitanje "šta je nama Srebrenica?", sada je dobilo konačan odgovor. Ništa.
Dan nakon što je emitirana vijest, odnosno dijelovi filma, dakle u četvrtak, bošnjačka i bosanska javna, kulturna, duhovna i politička elita ostala je olovno gluha. I dok je Srbija bila u svojevrsnom vanrednom stanju, u BiH je sve bilo business as usual. Dakle, dan nakon emitiranja tog snimka, Predsjedništvo BiH, sa sve Sulejmanom Tihićem, posvetilo je svoje vrijeme i resurse uklanjanju Dragana Kuline i Samira Mušovića, dvojice skrupuloznih državnih službenika koji su radili svoj posao i ukazali na odlijevanje oko 20 miliona maraka iz državnog budžeta. Državni premijer Adnan Terzić je isti dan pozvao na vanredne izbore, jer su, kao, reforme došle u krizu. Ahmet Hadžipašić se tog četvrtka nije ni pojavljivao u javnosti. Šutnja političkog vođstva bosanskih Srba - Borislava Paravca, Mladena Ivanića, Dragana Čavića, Dušana Stojičića - očigledno se može shvatiti samo kao implicitno odobravanje metoda i djela "Škorpija".
U međuvremenu i srbijanski premijer Vojislav Koštunica i predsjednik Boris Tadić obratili su se naciji: prvi je izjavio kako je jako važno da se reagira zbog javnosti i svi vinovnici pohapse, drugi kako je spreman otići u Potočare i "pokloniti se nevinim žrtavama". Tog dana je u Beogradu bila i Carla Del Ponte, koja je akciju hapšenja osmorice osumnjičenih nazvala "briljantnom". Drugim riječima, Tihić, Terzić i Hadžipašić dopustili su da ova zemlja izgubi na moralnom planu od Srbije, u kojoj glavnu riječ vode Vojislav Dr. Kalašnjikov Koštunica i Boris Ne pada Iver daleko od Klade Tadić. Predsjednik srbijanskog parlamenta Predrag Marković, koji je prije nekoliko dana odbio na dnevni red parlamenta staviti rezoluciju o Srebrenici, najavio je da će narednih dana razgovarati sa šefovima poslaničkih klubova kako bi se ta rezolucija stavila na dnevni red i usvojila. To - da radikalsko-espeesovska skupština Srbije demonstrira moralnu superiornost u odnosu na Parlamentarnu skupštinu BiH - vapi za pitanjem: kakvi ljudi sjede u našem parlamentu? Kakve smo to moralne i ljudske ništice izabrali u najviše zakonodavno tijelo ove zemlje - ako je Srebrenica tabu tema? Ili smo u godinama tokom i nakon rata izgubili moralni kompas u toj mjeri da je i iživljavanje "Škorpija" nad šest naših vezanih i nemoćnih sunarodnjaka i sugrađana postalo prihvatljivo i uobičajeno!?
Bez ikakve sumnje, u ovom slučaju su zakazali kako svi pojedinci i institucije koje se kite bošnjaštvom, tako i društvo u cjelini. Niti jedna javna ličnost od formata, politički ili vjerski vođa, nije se tog dana obratila naciji; niti jedna nevladina organizacija nije, recimo, uvećala fotografije ubica sa snimka i poredala ih oko ambasade SiCG u Sarajevu; ni Almir Džuvo, direktor OSA-e, ni Sredoje Nović, od jučer direktor SIPA-e, nisu javno obećali istragu i hapšenje svih državljana BiH koji su učestvovali u onom bolesnom ritualu.
Ali, nedostatak bilo kakve ljudske reakcije na najpotresniji dokaz srebreničkog genocida je reprezentativan za naš odnos prema Srebrenici. U julu 1995., dok je genocid bio u toku, Glavni odbor SDA raspravljao je u Zenici o tome ko će zamijeniti povrijeđenog Ejupa Ganića; armijski general Rasim Delić - onaj koji je u Haag otpraćen kao heroj - za pad Srebrenice je saznao od svog vozača: "Šefe, jeste čuli, pala Srebrenica?"; preživjeli iz srebreničkog masakra su u Sarajevu dočekani s podsmijehom, prezirom i zbijanjem sirovih šala.
Šta se promijenilo do danas?
