Ne postoji istinska dobrota.
Čitala sam knjigu o tome koja je ostavila jak utisak na mene, a govori o sledećem:
Najupečatljiviji mi je ostao deo o egoizmu. Postoje 2 vrste egoizma: egoizam prema sebi, i egoizam prema drugima... Ovaj drugi tip egoizma, mu dođe nešto kao opasniji tip, jer je vešto prikriven i čini da se osećamo velikim ljudima, velikim ličnostima, mislosrdnim i dobrim osobama... To je onaj egoizam: pomoću koga, čineći drugom dobro delo - ustvari ugađamo sami sebi, tj ovom prvom tipu egoizma!
Zvuči malo ludo, a?
To je satisfakcija pomoću koje hranimo svoj ego, satisfakcija koja pothranjuje čisto lični interes...
I u najbanalnijim davanjima drugima, uvek će se provlačiti lični interes! Kako sam autor kaže: "Ali ipak, gotovo uvek je umešan lični interes. Čak i kad se ograniči na misao: "Biću upamćen kao heroj", ili: "Ne bih mogao dalje da živim da to nisam učinio; ne bih mogao da živim sa svešću da sam pobegao."
Dakle, mi kroz ljubav/davanje/poklanjanje ustvari sebično pothranjujemo svoju dušu, da bi sebi stvorili lepši osećaj... I eto nam paradoksa: zar to, ustvari, nije sebično?!
Iz tog razloga ne volim previše da imam kontakta sa najmislosrdnijim ljudima, sa predivnim dobrotvorima koji nikad ni mrava nisu zgazili, sa najmoralnijim ljudima koji će sve učiniti pre drugima nego sebi... Koliko god to zvučalo sad apsurdno, za mene su ti ljudi najveći među najvećim narcisima, i naprosto ne želim da iskorišćavaju moj duh i moje "ja" da bi ugodili u sebi...
Ne smatram dobrim čoveka koji je uvek milosrdan. Možda je dobar, ali za naivne.
Inače, knjiga se zove "Buđenje" - Anthoni de Melo