Ljubav boli...

  • Začetnik teme iluzionista
  • Datum pokretanja
I

iluzionista

Gost
Necu vam napisati nista od moje poezije... Pisao sam je, ali to je samo za njene oci... Steta sto je sve ispalo ovako...

Tako da cu ovde postovati meni najdrazu tuznu poeziju... Pozivam sve depresivce ili one koji su trenutno tako raspolozeni da daju svoj prilog izrazen u njihovoj omiljenoj poemi...

JEDNE VEČERI U SUTON
Jovan Dučić

Nebesa behu mutna i razdrta,
Studen u nemoj sobnoj polutami;
I dopiraše iz samotnog vrta
Muzika kiše. Mi smo bili sami.

Hujaše negde vetar oko vile
Pesmu o tuzi. I ja gledah tako
Na njenom čelu i licu od svile,
Gde mutno veče umire, polako.

Mi besmo nemi; ali mi se čini
To veče da smo u ćutanju dugom,
Sami i tužni u hladnoj tišini,
Svu povest srca rekli jedno drugom.

I tajne misli bolne i zloslutne,
I strah od patnja kojih nema više...
Slušajuć tako te večeri mutne
Vetrova pesmu i muziku kiše.
 
SERENATA
Miloš Crnjanski

Čuj, plače Mesec mlad i žut.
Slušaj me, draga, poslednji put.

Umreću, pa kad se zaželiš mene,
ne viči ime moje u smiraj dana.
Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.

Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
a ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
no stisak granja rumenog uvenulog.

A kad te za mnom srce zaboli:
zagrli i ljubi granu što vene.
Ah, niko nema časti ni strasti,
ni plamena dosta da mene voli:

No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
 
LANJSKA PESMA
Ivo Andrić

Mirišu silno bijeli cv'jetovi
i pada sitna kiša proljetna,
ja kisnem sam.

O niko ne zna kako je
teško hoditi sam i bolestan,
bez igdje ikog svoga,
u zlatno proljeće.

U srcu mome nema ljubavi,
u srcu mom su tavni spomeni,
davni i mučni.

Silno mirišu bijeli cv'jetovi.
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi.
Sam i žalostan.
 
TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE
(Sergej Jesenjin)

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

1925.
(Prevod: Golob)
 
SUNCE SVIH BEZ SNA
Lord Bajron

O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al' ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!

Tako sja prošlost, svjetlost sveg' što minu,
Što blistava je, al' nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al' dalek - čist, al' kao led!
 
THE DAY IS GONE, AND ALL ITS SWEETS ARE GONE!
John Keats

The day is gone, and all its sweets are gone!
Sweet voice, sweet lips, soft hand, and softer breast,
Warm breath, light whisper, tender semi-tone,
Bright eyes, accomplish'd shape, and lang'rous waist!
Faded the flower and all its budded charms,
Faded the sight of beauty from my eyes,
Faded the shape of beauty from my arms,
Faded the voice, warmth, whiteness, paradise-
Vanish'd unseasonably at shut of eve,
When the dusk holiday or holinight
Of fragrant-curtain'd love begins to weave
The woof of darkness thick, for hid delight;
But, as I've read love's missal through to-day,
He'll let me sleep, seeing I fast and pray.
 
ON NOW, ALTHOUGH THE YEAR BE DONE
Robert Louis Stevenson

ON now, although the year be done,
Now, although the love be dead,
Dead and gone;
Hear me, O loved and cherished one,
Give me still the hand that led,
Led me on.
 
IT IS BUT A FADED ROSEBUD
Hannah. S. Battersby

It is but a lone faded rosebud
That a dearly loved one gave to me,
In years now long past but remembered
And shrined for the years yet to be.

It opens the floodgates of memory,
Discoursing of dear days gone by,
Dead and buried except to rememb'rance
Which never can slumber or die.

For hearts that have once truly mingled,
In sympathy, love and esteem,
Can never be really sundered
Though oceans and seas roll between.

And still I will cherish my rosebud,
Though it never may bloom to a flower,
As a symbol of love that was strangled
In life's saddest yet happiest hour.
 
ZNAT ĆEŠ
Pablo Neruda

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.
 
NOCAS BIH MOGAO NAPISATI STIHOVE
Pablo Neruda

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: »Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.«
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno Što je Ijubav moja ne sačuva,
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
lako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
 
KRIK
Dobriša Cesarić

Citavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dode noc i razlije se
I najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvsi svoj vrisak u svijet
Da uokolo trazi jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Med bracu neznanu, daleku,

I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l' ono sluti da je pusten
Iz noci mucne, probdivene?
 
Mogu reci da se osecam mnogo bolje... Kao da sam ja iz sebe izbacio ove stihove, a ne svi ovi veoma poznati i cenjeni pesnici... Da, ljubav boli... Ali, ljubav moze uciniti i da se osecamo jako lepo... Trenutno osecam ovu prvu stranu ljubavi, ali valjda ce doci i ona druga, lepsa i toliko zeljena...
 
iluzionista:
Mogu reci da se osecam mnogo bolje... Kao da sam ja iz sebe izbacio ove stihove, a ne svi ovi veoma poznati i cenjeni pesnici... Da, ljubav boli... Ali, ljubav moze uciniti i da se osecamo jako lepo... Trenutno osecam ovu prvu stranu ljubavi, ali valjda ce doci i ona druga, lepsa i toliko zeljena...
Ako, tako treba! :wink: Treba biti optimista! :)
 
Mala umetnica:
iluzionista:
Mogu reci da se osecam mnogo bolje... Kao da sam ja iz sebe izbacio ove stihove, a ne svi ovi veoma poznati i cenjeni pesnici... Da, ljubav boli... Ali, ljubav moze uciniti i da se osecamo jako lepo... Trenutno osecam ovu prvu stranu ljubavi, ali valjda ce doci i ona druga, lepsa i toliko zeljena...
Ako, tako treba! :wink: Treba biti optimista! :)

Mada je tesko biti optimista, kad stalno patis...

Ali, biti optimista je jedini nacin da prezivis patnju... :(
 
iluzionista:
Mala umetnica:
iluzionista:
Mogu reci da se osecam mnogo bolje... Kao da sam ja iz sebe izbacio ove stihove, a ne svi ovi veoma poznati i cenjeni pesnici... Da, ljubav boli... Ali, ljubav moze uciniti i da se osecamo jako lepo... Trenutno osecam ovu prvu stranu ljubavi, ali valjda ce doci i ona druga, lepsa i toliko zeljena...
Ako, tako treba! :wink: Treba biti optimista! :)

Mada je tesko biti optimista, kad stalno patis...

Ali, biti optimista je jedini nacin da prezivis patnju... :(
To ti pricam, okreni se svetlijoj strani zivota, ma koliko to tesko bilo, uspeces. :wink:
 
A ja cu ti, evo, dati nesto svoje...

Necu ti reci da to je ljubav,
necu ti reci ni da te volim,
stacu pred tebe pogleda cista,
sa telom obucenim...ali golim.

Pred tobom necu imati tajne,
necu se kriti u dusi svojoj,
srusicu svaki zid oko sebe,
i potpuno...predacu se milosti tvojoj.

I cekacu na odgovor tvoj, puna nade,
ugradicu u nas deo sebe,
i deo po deo, mrvu po mrvu,
krisom...ukrascu...deo tebe.

I necu vise biti sama,
cak i kad odes...sudbinom svojom,
necu dozvoliti da me proguta tama,
osvetlicu dusu...proslom...ljubavlju tvojom.

I znam da bolece...bolece puno,
ali...DA NE VOLIM TE...ja ne mogu,
i opijena kao pijanac,
jos jednu TUGU popicu s nogu...:wink:

P.S. Na kraju ostanu samo lepe uspomene, ruzne stvari ispare...kao alkohol (samo sto te, *ebi ga, neko vreme boli glava) :wink:
 
OPIJAJTE SE
Šarl Bodler

Opijen treba uvijek biti. U tome je sve: pocetak i
svrsetak mudrosti. Da ne osjecate strahovit jaram
Vremena, koji vam tisti ramena i prigiba vas zemlji,
morate se bez odaha opijati.

A cime? Vinom, poezijom ili kreposcu - kako vam drago.
Ali opijajte se.

Pa ako se ponekad probudite na stepenicama kakve palace,
na zelenoj travi jarka, u sumornoj samotinji svoje sobe,
kad je pijanstvo vec malo popustilo ili sasvim proslo,
pitajte vjetar, val, zvijezdu, pticu, uru, sve sto bjezi,
sve sto jeca, sve sto putuje, sve sto pjeva, sve sto zbori,
pitajte koliko je sati.
I vjetar, val, zvijezda, ptica, ura odgovorit ce vam:
"Cas je da se opijate! Da ne budete mucenici i robovi
Vremena, opijajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili
kreposcu - kako vam drago."
 
Dolaze neka nova svitanja,
u mojoj glavi odjekuju stara pitanja,
znam kako ludo sam te volela,
al' jos se pitam dal' sam te sasvim prebolela.

I slusam sebe samu,
naucenim pokretima razmicem tamu,
al' ne dopirem do te dubine,
znam da smo samo pioni u rukama sudbine.

I cujem korake, necujne, lagane,
odjekuju...i u glavi pregledam slike...slagane,
jos uvek ne mogu da shvatim,
da li treba da odem...ili da se vratim.

Ne znam ko u meni koraca,
mala je razlika od srece do placa,
i pitam se da li je to opet stari znanac,
ili u meni...vec...tiho seta neki popuni...STRANAC.
 
Ne smem da vam postujem moje ovo-aprilske poeme... Obecao sam joj, tj. rekao sam joj da necu. Rekao sam joj i da ih necu slati ni njoj, dok neke stvari ne izblede...

Zato, nesto moje sto sam davno, davno napisao: prosle jeseni. ;)


SEOSKA BOL
(Septembar, 2003)

Ti si zadnja lasta
na seoskom hangaru,
zadnji zracak leta
i zadnji glasnik sunca...

Ti si zadnji miris
tek pokosenog sena,
zadnja pesma
seoskih vrabaca...

Ti si zadnje secanje
na propalu ljubav,
zadnji tracak nade
koja ponire u seoskom blatu...
 
Jedna iz istog perioda posvecena jednoj Zorani... Pogadjate ovo je bilo ubrzo nakon raskida...


Komadici

Skupljam komadiće sopstvene duše sa pragova
Ljubavi ovdašnjih i bivših...
Skupljam kmmadiće sopstvene pameti iz sećanja
Koja su nestala, jedno po jedno...

Skupljam njene reči i tvoje reči i njihove...
Skupljam svu onu ljubav koja je bila u njima.
Skupljam svaki trzaj mišića, svu snagu,
Da bi mogao da nastavim..
Nastavim dalje...
 
A, kako je sve teklo. Sve se vidi na razlici izmedju ove i prethodne pesme.

VOLIM TE

Volim rascvetalo
drvo kruske koje
mirise ulicom...

Volim lagane
dodire vetra koji
nosi tihe reci...

Volim poeziju
prirode. Opadanje lisca
sto krije tajne poruke...

Volim da ih
govorim javno,
da kazem: "Volim te!"


(prolece 2003)
 
iluzionista:
Necu vam napisati nista od moje poezije... Pisao sam je, ali to je samo za njene oci... Steta sto je sve ispalo ovako...

Tako da cu ovde postovati meni najdrazu tuznu poeziju... Pozivam sve depresivce ili one koji su trenutno tako raspolozeni da daju svoj prilog izrazen u njihovoj omiljenoj poemi...

JEDNE VEČERI U SUTON
Jovan Dučić

Nebesa behu mutna i razdrta,
Studen u nemoj sobnoj polutami;
I dopiraše iz samotnog vrta
Muzika kiše. Mi smo bili sami.

Hujaše negde vetar oko vile
Pesmu o tuzi. I ja gledah tako
Na njenom čelu i licu od svile,
Gde mutno veče umire, polako.

Mi besmo nemi; ali mi se čini
To veče da smo u ćutanju dugom,
Sami i tužni u hladnoj tišini,
Svu povest srca rekli jedno drugom.

I tajne misli bolne i zloslutne,
I strah od patnja kojih nema više...
Slušajuć tako te večeri mutne
Vetrova pesmu i muziku kiše.
Sinovac, kakva depresija, kakvi stihovi u tvojim godinama. Mazni u prvom kafiću nešto žensko i kresni kao čovek. Ne čekaj da ti život kroz puno godina dokazuje kako su muško- ženski odnosi boza i večita lagarija. Ni u ljubavi nema ljubavi, sve je interes i posao.
 
Mislim da nisam dostojan ovako znacajnog drustva... Mada tu nam negde fali DIS, ali postavicu i nesto njegovo uskoro. Za sada, jos Dobrise Cesarica:

U PONOĆNOME RESTORANU,

U ponoćnome restoranu,
Kad bješe u njem sama radost,
Oh, najedanput, najedanput
Pojavila se opet mladost.

Cigani su gudili, gudili,
Jesu l' je oni probudili?
Pogledi žena su bludili, bludili,
Jesu l' je oni probudili?

Uživaj staru divnu noć,
Što ustade iz onog svijeta,
Kad život bješe hrpa sna
U srcu od osamnaest ljeta.

I lampe ko da gore jače
I duša sva u žudnji strepi,
A violina plače, plače -
I svi su ljudi opet lijepi.
 

Back
Top