- Poruka
- 1.478
Posleratni revolucionarni, policijski i jednopartijski režim od prvog dana preuzimanja vlasti već krajem 1944. u Srbiji vodi razne kampanje, prava verbalna ratovanja, protiv niza neprijatelja partizanskih boraca i revolucije, protiv okupatora i "njegovih slugu", ali je bilo i drugih kampanja: kao protiv ustaškog režima u NDH, protiv Zapada i posebno Sjedinjenih Država, kampanja za Sovjetski Savez i svetsku revoluciju, potom kampanja protiv Sovjeta i njihovih satelita posle 1948, kampanja za radničke savete, kampanja za Trst, kampanja za seljačke zadruge, kampanja za prvi Petogodišnji plan, potom kampanja za opšte društveno samoupravljanje itd. Partija na vlasti bila je vrlo radna, ali se brinula i da stanovništvo bude uvek zauzeto u nekoj kampanji, da stalno goni nekog neprijatelja. Imao se utisak da se ni Partija ni stanovništvo nisu umorili u toku nekih četrdeset pet godina.
Mnoge kampanje su nestale, samo se istorijski pominju, dok je jedna ostala do današnjeg dana, kampanja protiv Draže Mihailovića. To sada ne čini nekadašnja Komunistička partija na vlasti od 1945. već Društvo za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. Trebalo je očekivati, u nekim sređenim sredinama, da se problem četnika i partizana jednom svede na istoriju, ali u mnogim pitanjima nismo uspeli, pa ni po tom pitanju građanskog rata.
U ovom tekstu, u kojem ja želim da dam neka objašnjenja i da postavljam pitanja, treba da kažem i nešto što će ličiti na političku ličnu kartu, a mislim da je to potrebno.
Pre rata 1941. bio sam regrutovan, ali vojsku nisam služio. Sa svojim drugovima u toku kratkog i neuspešnog rata prijavio sam se kao dobrovoljac i bio razvrstan u Prekobrojni puk kod Blažuja (Sarajevo), ali do oružanog sukoba nije došlo. Čak nam ni puške nisu dali. Sve se rasturilo! Vrativši se u Beograd krajem maja, počeli smo, predratna omladinska organizacija Demokratske stranke i ja u njoj, da se prikupljamo i da delamo politički. Neki su bili za to da se odmah ode u jedinice Mihailovića. Ja sam na Mihailovićev pokret od prvog dana gledao kritički, negativno, ali sam bio idejno protiv partizanskog pokreta. Bio sam na strani londonske vlade, i kao čovek i kao član Demokratske stranke od 1938. godine. Na Univerzitetu, Pravnom fakultetu, upoznao sam ljude iz Komunističke partije Jugoslavije. Bili su borci i nosili ideju socijalne revolucije, ali bih, posmatrajući ih, mogao da kažem kao Prudon Marksu - da parafraziram: plašim se za slobodu kad komunisti dođu na vlast. Oni su pokazivali već tada, kao studenti, jednu opštu tendenciju i ka fizičkoj represiji, i to na Univerzitetu, protiv svojih političkih protivnika.
Međutim, ja sam sa petoricom svojih drugova bio uhapšen od Gestapoa februara 1943, transportovan potom u logor na Starom sajmištu i najzad na prinudni rad u ondašnju nacističku Nemačku, u stvari u Austriju. Sad se pitam da li ja pripadam "antifašističkom" frontu ili sam saradnik okupatora, s obzirom da sam bio protivnik partizana? Nije bilo nemačkog zatvora i logora u Jugoslaviji i izvan Jugoslavije u kojem nije bilo protivnika partizana, većinom su bile pristalice Draže Mihailovića. Veliki je broj ljudi bio hapšen (za vreme nacističke okupacije Srbije) zbog slušanja Radio Londona. Publika ih je posmatrala kao Mihailovićeve pristalice. U beogradskom zatvoru Gestapoa, u ćeliji 5, bilo nas je trinaestorica, samo je jedan bio pripadnik partizana, dr Čeda Rajačić iz Gline, posle rata profesor Sveučilišta i predsednik Srpskog kulturnog društva u Hrvatskoj. Većina zatvorenika bili su "slušaoci" Radio Londona. Dvojica su bila streljana iz naše ćelije: jedan dok sam ja bio u njoj (zajedno sa svojim drugom sa Pravnog fakulteta, Miodragom Jevremovićem). To je bio ekonom Vojo Vojislav Petrović, koji je bio civilni komandant četničke Ivanjice 1941. Drugi streljani, nešto docnije, iz moje ćelije bio je Mića Hadži-Pavlović iz Sokobanje. I on je bio Mihailovićev čovek.
U zemunskom logoru, kako se tada zvao, a sada se zove Staro sajmište, nije bilo vidno raspoznavanje četnika i partizana, ali ja bih rekao da su partizani, za to moje vreme 1943, bili u manjini, iako su držali personal koji je ostao još iz kruga prvih logoraša 1942, posle slamanja takozvane Užičke republike. Personal: to su logoraši lekari, bolničari, kuvari, pekari, električari, pisari, baštovandžije itd. Potom pamtim pet masovnijih grupa koje su bile sastavljene od više stotina. Prva je bila grupa Krajišnika "partizana", druga grupa Vlaha homoljaca "četnika", treća grupa iz Niša od stotinak ljudi, koja je bila obeležena kao četnička i svi su streljani izuzev apotekara Slobodana Jelića; potom četvrta grupa, šabačka, koja je bila partizanska i brojala je stotinak ljudi kao i prethodna i takođe je kolektivno streljana. Peta velika grupa brojala je možda hiljadu staraca i mlađih žena koji su pokupljeni u jednoj opštoj nemačkoj "raciji" po Sremu, i bila je otpuštena posle mog transportovanja na prinudni rad u Nemačku. Da dodam, u logoru nije bilo nikakve rasprave između partizana i četnika. Logoraši u takvom stanju ne raspravljaju mnogo jer svi, u "principu", očekuju da budu pobijeni.
U mestu mog prinudnog rada, na Semeringu u Austriji, bilo nas je desetak, više ratnih zarobljenika, seljaka, samo sam ja bio "politički". Bio je i jedan Slovenac - Štober Lukas - nisam ga nikad pitao zašto je bio na tom mestu. On nije bio mnogo razgovoran čovek, iako smo obojica mesecima spavali u jednoj sobi i radili isti posao: ložili smo centralno grejanje za malu vojnu bolnicu, odmaralište, "lazaret".
Prvi moj susret, posle rata, sa literaturom o građanskom ratu je debela knjiga o suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine. Čitali smo je pomno, desetak studenata-emigranata, i bili smo iznenađeni svačim što smo pročitali. Sećam se da smo bili užasnuti rezolucijom četničke omladine u Šahovićima 1. decembra 1942; ocenjivali smo je, tu rezoluciju, kao fašistoidnu. Predosećali smo da su mnoge Mihailovićeve izjave na sudu bile tačne, verovatno mnoge iznuđene, ali dokaza nismo imali. I onda je nastala, pedesetih godina, pomama od propagande, s jedne strane partizanske propagande koja je stizala iz Jugoslavije, a s druge strane luda i neozbiljna četnička propaganda u emigraciji. Mi smo, jedna malobrojnija grupa mladih, na obe propagande reagovali negativno. Tako se rodilo Oslobođenje, jedna organizacija koja je bila protiv-komunistička, ali isto tako i protiv kontrarevolucije i protiv restauracije starog stanja pre 1941. O tome ima obilje
dokaza u časopisu Naša reč, koji je izlazio redovno pune četrdeset tri godine. Moja osnovna ideja je bila da treba bežati od naše bliske prošlosti - ukoliko želimo poredak slobode za budućnost. Izbegavali smo, posebno ja lično, da raspravljamo o građanskom ratu, iako su bile četiri publikacije koje smo objavili, a koje su se vraćale u prošlost. Pisci su bili Evgenije Jurišić, o suđenju Mihailoviću, uspomene četničkog komandanta Zvonimira Vučkovića, istraživanja profesora Ivana Avakomovića "Mihailović prema nemačkim dokumentima" i značajna knjiga Živka Topalovića Kako su komunisti dograbili vlast u Jugoslaviji.
Mnoge kampanje su nestale, samo se istorijski pominju, dok je jedna ostala do današnjeg dana, kampanja protiv Draže Mihailovića. To sada ne čini nekadašnja Komunistička partija na vlasti od 1945. već Društvo za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. Trebalo je očekivati, u nekim sređenim sredinama, da se problem četnika i partizana jednom svede na istoriju, ali u mnogim pitanjima nismo uspeli, pa ni po tom pitanju građanskog rata.
U ovom tekstu, u kojem ja želim da dam neka objašnjenja i da postavljam pitanja, treba da kažem i nešto što će ličiti na političku ličnu kartu, a mislim da je to potrebno.
Pre rata 1941. bio sam regrutovan, ali vojsku nisam služio. Sa svojim drugovima u toku kratkog i neuspešnog rata prijavio sam se kao dobrovoljac i bio razvrstan u Prekobrojni puk kod Blažuja (Sarajevo), ali do oružanog sukoba nije došlo. Čak nam ni puške nisu dali. Sve se rasturilo! Vrativši se u Beograd krajem maja, počeli smo, predratna omladinska organizacija Demokratske stranke i ja u njoj, da se prikupljamo i da delamo politički. Neki su bili za to da se odmah ode u jedinice Mihailovića. Ja sam na Mihailovićev pokret od prvog dana gledao kritički, negativno, ali sam bio idejno protiv partizanskog pokreta. Bio sam na strani londonske vlade, i kao čovek i kao član Demokratske stranke od 1938. godine. Na Univerzitetu, Pravnom fakultetu, upoznao sam ljude iz Komunističke partije Jugoslavije. Bili su borci i nosili ideju socijalne revolucije, ali bih, posmatrajući ih, mogao da kažem kao Prudon Marksu - da parafraziram: plašim se za slobodu kad komunisti dođu na vlast. Oni su pokazivali već tada, kao studenti, jednu opštu tendenciju i ka fizičkoj represiji, i to na Univerzitetu, protiv svojih političkih protivnika.
Međutim, ja sam sa petoricom svojih drugova bio uhapšen od Gestapoa februara 1943, transportovan potom u logor na Starom sajmištu i najzad na prinudni rad u ondašnju nacističku Nemačku, u stvari u Austriju. Sad se pitam da li ja pripadam "antifašističkom" frontu ili sam saradnik okupatora, s obzirom da sam bio protivnik partizana? Nije bilo nemačkog zatvora i logora u Jugoslaviji i izvan Jugoslavije u kojem nije bilo protivnika partizana, većinom su bile pristalice Draže Mihailovića. Veliki je broj ljudi bio hapšen (za vreme nacističke okupacije Srbije) zbog slušanja Radio Londona. Publika ih je posmatrala kao Mihailovićeve pristalice. U beogradskom zatvoru Gestapoa, u ćeliji 5, bilo nas je trinaestorica, samo je jedan bio pripadnik partizana, dr Čeda Rajačić iz Gline, posle rata profesor Sveučilišta i predsednik Srpskog kulturnog društva u Hrvatskoj. Većina zatvorenika bili su "slušaoci" Radio Londona. Dvojica su bila streljana iz naše ćelije: jedan dok sam ja bio u njoj (zajedno sa svojim drugom sa Pravnog fakulteta, Miodragom Jevremovićem). To je bio ekonom Vojo Vojislav Petrović, koji je bio civilni komandant četničke Ivanjice 1941. Drugi streljani, nešto docnije, iz moje ćelije bio je Mića Hadži-Pavlović iz Sokobanje. I on je bio Mihailovićev čovek.
U zemunskom logoru, kako se tada zvao, a sada se zove Staro sajmište, nije bilo vidno raspoznavanje četnika i partizana, ali ja bih rekao da su partizani, za to moje vreme 1943, bili u manjini, iako su držali personal koji je ostao još iz kruga prvih logoraša 1942, posle slamanja takozvane Užičke republike. Personal: to su logoraši lekari, bolničari, kuvari, pekari, električari, pisari, baštovandžije itd. Potom pamtim pet masovnijih grupa koje su bile sastavljene od više stotina. Prva je bila grupa Krajišnika "partizana", druga grupa Vlaha homoljaca "četnika", treća grupa iz Niša od stotinak ljudi, koja je bila obeležena kao četnička i svi su streljani izuzev apotekara Slobodana Jelića; potom četvrta grupa, šabačka, koja je bila partizanska i brojala je stotinak ljudi kao i prethodna i takođe je kolektivno streljana. Peta velika grupa brojala je možda hiljadu staraca i mlađih žena koji su pokupljeni u jednoj opštoj nemačkoj "raciji" po Sremu, i bila je otpuštena posle mog transportovanja na prinudni rad u Nemačku. Da dodam, u logoru nije bilo nikakve rasprave između partizana i četnika. Logoraši u takvom stanju ne raspravljaju mnogo jer svi, u "principu", očekuju da budu pobijeni.
U mestu mog prinudnog rada, na Semeringu u Austriji, bilo nas je desetak, više ratnih zarobljenika, seljaka, samo sam ja bio "politički". Bio je i jedan Slovenac - Štober Lukas - nisam ga nikad pitao zašto je bio na tom mestu. On nije bio mnogo razgovoran čovek, iako smo obojica mesecima spavali u jednoj sobi i radili isti posao: ložili smo centralno grejanje za malu vojnu bolnicu, odmaralište, "lazaret".
Prvi moj susret, posle rata, sa literaturom o građanskom ratu je debela knjiga o suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine. Čitali smo je pomno, desetak studenata-emigranata, i bili smo iznenađeni svačim što smo pročitali. Sećam se da smo bili užasnuti rezolucijom četničke omladine u Šahovićima 1. decembra 1942; ocenjivali smo je, tu rezoluciju, kao fašistoidnu. Predosećali smo da su mnoge Mihailovićeve izjave na sudu bile tačne, verovatno mnoge iznuđene, ali dokaza nismo imali. I onda je nastala, pedesetih godina, pomama od propagande, s jedne strane partizanske propagande koja je stizala iz Jugoslavije, a s druge strane luda i neozbiljna četnička propaganda u emigraciji. Mi smo, jedna malobrojnija grupa mladih, na obe propagande reagovali negativno. Tako se rodilo Oslobođenje, jedna organizacija koja je bila protiv-komunistička, ali isto tako i protiv kontrarevolucije i protiv restauracije starog stanja pre 1941. O tome ima obilje
dokaza u časopisu Naša reč, koji je izlazio redovno pune četrdeset tri godine. Moja osnovna ideja je bila da treba bežati od naše bliske prošlosti - ukoliko želimo poredak slobode za budućnost. Izbegavali smo, posebno ja lično, da raspravljamo o građanskom ratu, iako su bile četiri publikacije koje smo objavili, a koje su se vraćale u prošlost. Pisci su bili Evgenije Jurišić, o suđenju Mihailoviću, uspomene četničkog komandanta Zvonimira Vučkovića, istraživanja profesora Ivana Avakomovića "Mihailović prema nemačkim dokumentima" i značajna knjiga Živka Topalovića Kako su komunisti dograbili vlast u Jugoslaviji.