RELIGIJA I STRAH

gost 36952

Elita
Poruka
17.066
(Ne znam da li sam na pravom pdf, pa ako nisam - prebacite temu)
Pitanje za vernike: Da li se bojite?(smrti, bolesti, nemoći, siromaštva....)
Da li vam je vera dovoljna da sa poverenjem čekate budućnost?
 
Isto kao da je rekao: papa bi voleo da skoci sa zgrade, ali ne i da umre, pa zato nije skocio sa zgrade, znaci, boji se smrti...
Inace, papa nije "obican" vernik. On misli da je neophodan vise drugima nego sebi, jer misli da treba da vodi citav jedan veliki deo hriscana (katolike), pa zato misli on da brine za svoj zivot da bi se brinuo za ostale vise nego zbog sebe.

Inace, to sto se papa vozi u papamobilu u glavnom nije volja pape, vec ga primoravaju na to.

Jedan ludak je potpuno unistio
michelangelo-pieta.jpg

kasnije su sastavili nekako.

Koliko je tek onih koji bi ubili papu, kad ima i onih koji bi rusili umetnicka dela?
 
(Ne znam da li sam na pravom pdf, pa ako nisam - prebacite temu)
Pitanje za vernike: Da li se bojite?(smrti, bolesti, nemoći, siromaštva....)
Da li vam je vera dovoljna da sa poverenjem čekate budućnost?

Nisam vernik ali neke stvari nemozes objasniti tako lako.
Strahovi kod svih postoje ali ako veru uopredimo sa ljubavlju jer oba pojma se ne mogu definisati onda proizilazi strah od gubitka. Sta ako me bog nece ili ti sta ako me voljena nece - svi ostali strahovi po peni zamiru. Jedan od mojih najvecih strehova i jeste gubitak voljenog bica bila devojka, porodica, pas?
 
A te iste strahove imaju i vernici, bar ja lično i ovi koje lično poznajem. Zanima me da li je neko uspeo da prevaziđe svoje strahove i ima dovoljno vere da će sve biti ok. S jedne strane to se smatra nedovoljno jakom verom, a sa druge nisam imala prilike da upoznam lično ljude koji su potpuno mirni u vezi sa budućnošću.
 
(Ne znam da li sam na pravom pdf, pa ako nisam - prebacite temu)
Pitanje za vernike: Da li se bojite?(smrti, bolesti, nemoći, siromaštva....)
Da li vam je vera dovoljna da sa poverenjem čekate budućnost?
A je l' ovo onaj trip kako vernici ne bi trebali da se boje smrti već da joj se raduju?

Postoje neke sekte, možda i religije, gde se smrt slavi i to mi je OK.....

A jeste pomalo čudno što pokazuju strah od smrti, tumačeći reč vera bukvalno, dolazi se do zaključka da ljudi koji veruju u život posle smrti, onaj obećani im, jednostavno veruju u to, pa nemaju čega da se boje. Nema ništavila koje će ih progutati.

Zato sam uvek kukala kako reč vera treba da se zameni rečju "nada". Ali "vera" zvuči toliko moćnije..... :think:
 
Ima i takvih lajicki mi ih zovemo flegme, u psihologiji kako se nazivaju ne znam, ali znam da je to neka vrsta psiholoske bolesti, imam jednog druga koji je takav sta god da se desi njemu je isto, isto iskazuje i srecu i nezadovoljstvo nigad ne mozes da ga provalis sta misli. Sto bi rekli osecanja su mu ravna crta.

Vera ili ti ljubav mogu samo reci moje osecanje sto se mene tice netangiraju me takve stvari i takva pitanja su mi nebitna - bice sto mora biti, ako me udari auto je...ga ne mozes ti tu puno da utices ali strah se javlja sta ako od tebe zavisi neko drugi a ti zakazes. Film TRCI LOLA TRCI mislim da najbolje opisuje tu frku u glavi kada neko zavisi od tebe i tvoje breme.

Strah od smrti - kose boji smrti boji se i zivota
Strah od siromastva - biti siromasan nije navece prokletstvo cak ti moze pruziti slobodu
Strah od bolesti - tvoje je jedino da se cuvas (ostalo je kao primer sa kolima)
Strah od nemoci - konstantno ga imam
 
Ne govorim ni ja o monasima.

Pa realno, to je ono što iščekuju, smrt nazivaju nagradom, stoga ni radost ne bi bila preterana. Znači, kada bih verovala da ću otići u neki raj, a zamislimo raj kao neprekidno pumpanje serotoninom, kada bih istinski verovala u to, ja bih to jedva čekala. I kada bih verovala da ću tamo sresti sve one koji su otišli pre mene i sve one koji će otići posle mene. Šta još čovek može da poželi?

Ali ništa od toga zaista ne drži vodu, ne može, jer je čoveku potreban bol da bi bio srećan, potrebna mu je tuga i muka. I kada bi sebe zamislio srećnog bez prethodne stimulacije nekim užasnim događajima, bolešću, naporom, umorom, čovek bi postao svestan, ono JA bi postalo svesno da je izgubilo deo sebe od koga je malo ko rad da se rastane. Mozak, i sve iz života što se nakupilo u njemu...
 
A te iste strahove imaju i vernici, bar ja lično i ovi koje lično poznajem. Zanima me da li je neko uspeo da prevaziđe svoje strahove i ima dovoljno vere da će sve biti ok. S jedne strane to se smatra nedovoljno jakom verom, a sa druge nisam imala prilike da upoznam lično ljude koji su potpuno mirni u vezi sa budućnošću.

sta je strah i kako nastaje? je mozda bolje pitanje
pokusacu da dam koliko toliko razumljiv odgovor..
kao prvo strah je emocija..nastaje kaoo proizvod razmisljanja..nacina na koji sebi oslikavamo stvari u svojoj glavi..i uvek je povezan sa razmisljanjem sbbkbb(sta bi bilo kad bi bilo) tj nastaje kao nusproizvod razmisljanja u buducem vremenu
gledano sa strane ciste fizike buduce vreme ne postoji..kao ni proslo..i jedno i drugo su samo cista apstrakcija ljudskog uma..npr secanje..ali sve je to bilo..kada se dogadjalo..u sadasnjem vremenu..
jedino vreme koje postoji je sadasnje vreme..beskrajno sada//i sada ..i sada/..uvek je samo i iskljucivo sada..kada razmisljamo o proslosti..kada razmisljamo?
kada razmisljamo o buducnosti..kada razmisljamo? u kom vremenu se odvijaju te radnje? ta razmisljanja
u buducem? proslom? ili u sadasnjem vremenu?
covek najveci deo svoje sadasnjosti i potrosi na razmisljanja o proslosti i buducnosti ..najmanje o sadasnjosti u kojoj lezi sva njegova moc da kreira buducnost kakvu zeli..oni potezi koje vucemo sada kreiraju buducnost..ako zivimo i razmisljamo u sadasnjem vremenu sta cinimo?
sa nekom hipotetickom situacijom..M?
ili je problem resen ili je u resavanju..straha nema..javi se kad razmisljamo o ishodima i trosimo sadasnjost u kojoj jedino i mozemo ciniti stvari koje dovode do ishoda ..ma kakav on bio.
 
Ja bih da postavim jedno pitanje : Da li je bojati se Boga =vjerovati u NJEGA.

Posto se prica odvija u jednom pravcu, ja mislim da je ovo fundamentalno pitanje kada je rijec o temi Religija---Strah.

Sta mislite?:think:
 
Ne govorim ni ja o monasima.

Pa realno, to je ono što iščekuju, smrt nazivaju nagradom, stoga ni radost ne bi bila preterana. Znači, kada bih verovala da ću otići u neki raj, a zamislimo raj kao neprekidno pumpanje serotoninom, kada bih istinski verovala u to, ja bih to jedva čekala. I kada bih verovala da ću tamo sresti sve one koji su otišli pre mene i sve one koji će otići posle mene. Šta još čovek može da poželi?

Ali ništa od toga zaista ne drži vodu, ne može, jer je čoveku potreban bol da bi bio srećan, potrebna mu je tuga i muka. I kada bi sebe zamislio srećnog bez prethodne stimulacije nekim užasnim događajima, bolešću, naporom, umorom, čovek bi postao svestan, ono JA bi postalo svesno da je izgubilo deo sebe od koga je malo ko rad da se rastane. Mozak, i sve iz života što se nakupilo u njemu...

:hahaha:........ovo je bilo iz pete....malog mozga....veoma malog:rotf:
 
Isto kao da je rekao: papa bi voleo da skoci sa zgrade, ali ne i da umre, pa zato nije skocio sa zgrade, znaci, boji se smrti...
Inace, papa nije "obican" vernik. On misli da je neophodan vise drugima nego sebi, jer misli da treba da vodi citav jedan veliki deo hriscana (katolike), pa zato misli on da brine za svoj zivot da bi se brinuo za ostale vise nego zbog sebe.

Inace, to sto se papa vozi u papamobilu u glavnom nije volja pape, vec ga primoravaju na to.

Jedan ludak je potpuno unistio
michelangelo-pieta.jpg

kasnije su sastavili nekako.

Koliko je tek onih koji bi ubili papu, kad ima i onih koji bi rusili umetnicka dela?

Što se tiče...khm...khm...pape...neka bude šta biti mora....:ok:
 

Back
Top