Tajna društva.....

drbob

Iskusan
Poruka
6.294
Artur Edvard Vejt (Arthur Edward Waite) napisao je sledeće:
„Ispod široke plime istorije teku nevidljive struje tajnih društava, koje često, u dubini, određuju promene koje će se dogoditi na površini".1
Britanski premijer Bendžamin Dizraeli (Benjamin Disraeli, 1874-1880) potvrdio je prethodnu tvrdnju o kontroli tajnih društava nad istorijskim događanjima, kada je napisao:
„Postoji u Italiji snaga koju mi retko spominjemo u ovom Domu (Parlamentu)... Mislim na tajna društva... Beskorisno je poricati, jer je nemoguće sakriti, da je veliki deo Evrope... o drugim zemljama da i ne govorimo... prekriven mrežom ovih tajnih društava... Koji su njihovi ciljevi? Oni ne žele ustavne vlasti... Oni žele da promene vlasništvo nad zemljištem, da oteraju prethodne vlasnike i da ukinu crkveni sistem."2
Zapažate da su dva cilja tajnih društava, prema Dizraeliju, potpuno istovetna sa ciljevima organizovanog komunizma: ukidanje privatnog vlasništva i obračun sa „crkvenim sistemom", odnosno s religijama u svetu. Je li moguće da je takozvani komunizam u stvarnosti oruđe tajnih društava? Da li je realno verovati da komunizam kontrolišu snage koje su iznad njega, poredane u jednoj organizovanoj hijerarhiji?
Današnja verzija istorije kaže da je komunizam svesni rezultat javnih zahteva za promenama u organizaciji društva, obično izražen revolucionarnim dejstvima i zbacivanjem starog sistema. Da li je moguće da su sve revolucije u stvarnosti mahinacije tajnih društava koje teže da komunizuju svet?
Ima ljudi koji veruju da je tako:
„Komunizam nikada nije spontana, ili čak svesna pobuna podjarmljenih masa protiv gospodara koji ih eksploatišu - već sasvim suprotno. On je uvek ljudima nametnut odozgo, od strane moćnika koji žele da svoju moć uvećaju. Celokupno pokretanje na dnu izazvano je, razvijano, finansirano i kontrolisano od strane insajdera3 na vrhu, da bi im donelo način i izgovor za grabljenje još veće moći - uvek pod plaštom zaustavljanja ili sprečavanja ovih revolucionarnih aktivnosti među masama na dnu."4 Komunizam je maska za nešto dublje. Komunizam nije revolt „siromašnih", već zavera „bogatih". Međunarodna zavera ne počinje u Moskvi - već najverovatnije u Njujorku. Ona nije neki idealistički krstaški rat za siromašne i ponižene, već prikriveno grabljenje moći bogatih i arogantnih.
Priča o komunizmu naših dana počinje s tajnim društvom pod nazivom Red iluminata.
O ovoj organizaciji svedočio je „Izveštaj Istražne komisije o obrazovanju države Kalifornije" iz 1953. godine:
„Takozvani moderni komunizam je očigledno ista hipokritska svetska zavera da se uništi civilizacija, koju su otpočeli Iluminati i koja je podigla glavu u našim naseobinama ovde, u kritičnom periodu pre donošenja Ustava."5
Osvald Špengler (Oswald Spengler) je otišao korak dalje. On je komunizam povezao s novčanim interesima u svetu. Napisao je:
„Ne postoji proleterski, pa čak ni komunistički pokret koji nije radio u interesu novca, u pravcu koji je novac diktirao i u vreme koje je novac dozvoljavao - a u tu činjenicu nisu posumnjali ni najveći idealisti među njihovim vođama."6



...........................................................................................................................

Šta vi mislite o tajnim društvima i koliko ona imaju uticaj na zbivanja u svetu?
 
Prema gospojinu Špengleru, čak ni komunistički lideri nisu svesni tajnih delatnosti sopstvenog pokreta. Je li moguće da su Gas Hol (Gus Hall) i Anđela Dejvis (Angela Davis), kandidati Komunističke partije za predsednika i potpredsednika na izborima 1980, koji su zastupali platformu suprotstavljenu „velikim bankama i monopolističkim korporacijama koje kontrolišu ekonomiju", u stvari iskorišćeni od strane tih istih organizacija kojima se ograničeno suprotstavljaju? Da li je moguče da su bogate banke i monopolističke korporacije naklonjene i da podržavaju komunističku partiju, zato što žele da im se ona suprotstavlja?
Jedna komunistkinja, doktor Bela Dod (Dr. Bella Dood), član Nacionalnog komiteta komunističke partije Sjedinjenih Država, potvrdila je postojanje veze između bogatih „kapitalista" i njene partije. Primetila je da bi svaki put kada Nacionalni komitet nije mogao da postigne dogovor oko neke odluke, jedan od njegovih članova odlazio u Valdorf tauers u Njujorku, gde se susretao sa izvesnom osobom koja je kasnije identifikovana kao Artur Goldsmit (Athur Goldsmith). Doktorka Dod je konstatovala da su odluke koje je donosio gospodin Goldsmit kasnije obavezno potvrđivane od strane Komunističke partije iz Moskve. Ono što je iskreno zaprepastilo doktorku Dod bilo je to što je gospodin Goldsmit bio ne samo član Komunističke partije, već i izuzetno bogati američki „kapitalista".
Ukoliko su, dakle, pretpostavke prethodnih autora tačne, i ukoliko je komunizam samo front za delovanje tajnih društava, uključujući Iluminate, to istraživače viđenja istorije kao zavere prosto nagoni da prouče poreklo i istoriju ove organizacije.
Iluminati su osnovani 1. maja 1776. od strane Adama Vajshaupta (Adam Weishaupt), jezuite i profesora kanonskog prava na Univerzitetu u Ingolštadu, u Bavarskoj, današnjem delu Nemačke. Postoje izvesni dokazi da je profesor Vajshaupt bio povezan s nekim tajnim društvom i pre nego što je osnovao Iluminate.
Prvi maj, datum osnivanja Iluminata, još uvek se slavi širom komunističkog sveta kao praznik rada, mada perfekcionisti tvrde da se 1. maj slavi zato što je na taj dan 1905. počela revolucija u Rusiji. Ovo, međutim, ne menja stvar: 1. maj 1905. bio je samo godišnjica osnivanja Iluminata.
Vajshauptova organizacija širila se brzo, posebno među „intelektualcima" na njegovom univerzitetu. U stvari, svi profesori, osim dvojice, postali su članovi ovog Reda, u prvih nekoliko godina postojanja.
Osnovna filosofija koja je bila ponuđena budućem članu Iluminata bila je potpuno obrnuta od tradicionalne filosofije kojoj su podučavali Crkva i škola. Nju je sam Vajshaupt sumirao na sledeči način:
„Čovek nije zao, osim ako ga takvim ne učini svepresuđujuća moralnost. On je zao zbog religije, države i loših primera koji ga kvare. Kada razum konačno postane ljudska religija, onda će problem biti rešen."7
Postoji razlog da se veruje da je Vajshauptova mržnja prema religiji začeta 21. jula 1773, kada je papa Kliment XIV „zauvek poništio i ugasio jezuitski red".
Papina akcija bila je odgovor na pritisak Francuske, Španije i Portugalije, koje su, nezavisno jedna od druge, došle do zaključka da se jezuiti mešaju u državne poslove i da su stoga neprijatelji vlasti.
Reakcija jednog od vladara, kralja Žozefa Portugalskog, bila je tipična. On je „požurio da potpiše dekret po kojem su jezuiti označeni kao izdajnici, pobunjenici i neprijatelji kraljevstva..."8
 
ISTORIJA ILLUMINATA

Postoji verovanje da oni vladaju svetom, da su oni ti koji povlače figure na svetskoj šahovskoj tabli.

Koliko pojedinci Iluminate shvataju za ozbiljan i jak “Red“ govori jedna rečenica na koju sam naišao a koja kaže: “Ja nisam mason, ja sam Iluminat, a nama masoni konobarišu“. Kako god da ste shvatili ovu rečenicu ona izvuče kiseo osmeh. Bez obzira da li neko veruje u njihovo postojanje danas ili ne Iluminati imaju svoju istoriju.

Zahvaljujući doktorskom radu iz 1914.godine Renea le Forestija (istaknuti istoričar masonerije) istorija i pozadina bavarskih Iluminata je skoro do tančina poznata. Ovaj njegov doktorat koji se bavio Iluminatima imao je 700 stranica i sadržao je podatke iz nemačkog arhiva i ostalih dokumenata. Njegovo delo je opšte prihvaćeno i ne može se dati neka ozbiljnija zamerka, jer delo obrađuje istoriju Iluminata a ne njihovu filozofiju.

Bavarska je u drugoj polovini XVIII veka bila katolička kneževina u većinski protestantskoj Nemačkoj i predstavljala je mesto u Evropi na kome se uglavnom čuva duh katoličke reforme i razdoblje baroka. Kulturom i obrazovanjem je dominiralo Isusovo društvo gde bivši isusovci ostaju sa uticajem i posle ukidanja njihovog reda 1773. godine. U tim vremenima crkva vodi borbu protiv prosvetiteljstva i brojne knjige koje slobodno kruže Nemačkom u Bavarskoj su bile zabranjene. Centar otpora u Bavarskoj protiv crkve i prvenstveno njene zabrane u odnosu na prosvetiteljske knjige i dela je bio na univerzitetima.

Na univerzitetu u Ingolšatu mladi advokat, nekadašnji isusovački učenik, Adam Vajshaupt je u svojoj 25 godini postao profesor prava, a u 27 godini dekan Pravnog fakulteta. Vajshaupt povučen svojim shvatanjima i interesima (koji su se odnosili na zadržavanje stolice dekana) osniva sopstveno tajno društvo. Kao potporu i ohrabrenje za takav njegov naum pružio mu je njegov učenik, osamnaestogodišnji Anton fon Masenhauzen.

I tako 1.maja 1776.godine Vajshaupt u svojoj kancelariji univerziteta okuplja Masenhauzena i još trojicu studenata i osniva red koji je nazvao latinskim nazivom Illuminati, a pojam “bavarski“ biće dodat kasnije kako bi se razlikovao od šire pojave iluminizma. Iako su imali samo 5 članova, red je bio već podeljen u “areopag“ (sud), koji su činili Vajshaupt, Masenhauzen i Maks Merc, i “novajlije“, kojima se moralo govoriti da Iluminati imaju za sobom već vek istorije, mnoge članove izvan Ingolšata i slično. Svaki član je uzeo ime iz istorije ili mitologije: Vajshaupt postaje “Spartak“, a Masenhauzen “Ajaks“. Masenhauzen je dosta učinio na regrutovanju novih članova u Red; među njegovim vrbovanim bio je i plemić Franc Ksavir fon Cvak, koji će postati desna ruka Vajshaupta i zauzeti mesto Masenhauzena.

Za dve godine red je imao 27 članova raspoređenih u 6 loža ili “zapovedništava“.
Vajshaupt je imao negativne kritike u vezi sa masonerijom i iako je imao mogućnosti nije želeo da pristupi masonskoj loži. Međutim, negde oko 1781. godine Vajshaupt pokušava da uspostavi jedan skoro masonski sistem, uz obrede inicijacije i tri stepena, koji su vrlo podsećali na masonske osnovne stepene. Uveo je i nadzor nad pripadnicima, Quibus licet: “Rezervisano za one kojima je dopušteno da ih čitaju“, tajne beležnice, u koje su pristalice zapisivale svoja kulturna i duhovna iskustva, a Vajshaupt je imao pravo da ih pregleda i čuva.

Red je posedovao javni i tajni cilj. Prema tom javnom cilju Iluminati zastupaju moralno usavršavanje svojih pripadnika prema etici koja podseća na onu koju je zastupao Imanuel Kant (iliti Emanuel Kant). A taj neki “tajni“ cilj je bio širenje ideja prosvetiteljstva koje je dolazilo iz Francuske i u tom smislu borba protiv Katoličke crkve i bivših isusovaca. Areopag Iluminata organizuje distribuciju raznih knjiga po Bavarskoj, knjiga koje su bile najstrože osuđivane od Katoličke crkve. Među tim knjigama bilo je onih koji su se kretali od nekog blagog deizma pa do otvorenog ateizma. Kao još jedna “tajna“ Iluminata jeste bila i ta da je učenje Iluminata bilo pod uticajem ideja i stavova Paula Hajnriha Ditriha i Klod-Adrijena Helvecijusa, gde je samo posedovanje njihovih dela (a kamoli neko propagiranje) bilo najstrože zabranjeno u Bavarskoj.

Kako je Red vremeno polako rastao, Vajshaupt je uvideo potrebu da stvori istoriju svojih Iluminata. Zaveden Zaratustrinom religijom, on razdoblje Iluminata smešta u 632. godinu posle nove ere, u godinu dolaska kralja Jacegerda III na presto Persije (koga nekad meša sa Jacegerdom II).

Jacegerda III pristalice Zaratustrine religije smatraju poslednjim zakonitim vladarom Persije pre muslimanske invazije, pa tako od njegovog krunisanja (16.juna 632.) indijski parsi i danas računaju godine, a njihov kalendar je prihvatio Vajshaupt 1779. godine. Vajshaupt je izjavio: “Red će se u svojim višim stepenima tako nazivati Red Vatre, Kult Vatre, Red Parsa“.

U februaru 1777. kada je bio u Minhenu, Vajshaupt je pristupio masonskoj loži Zur Behutsamkeit (Razboritost). Ali obredi mu se nisu učinili bitno naprednijim od njegovih. Tražio je “pravu“ ložu u kojoj će moći ravnopravno razgovariti sa pripadnicima “visokih stepena“. Povučen time, 1779. godine Vajshaupt navodi minhenske iluminate na pribavljanje dozvole jedne berlinske lože za stvaranje nove masonske lože u bavarskoj prestonici, nazvane „Teodor od Dobrog Saveta“, u čast kneza-izbornika Karla Teodora.

Vajshaupt pronalazi barona Adolfa Franca Fridriha Ludviga fon Knigea, koji je bio upoznat sa masonerijom toga doba, ali je bezuspešno pokušavao da uđe u “Zlatni ružin krst“ da bi se ta njegova želja kasnije pretvorila u otvoreno i vatreno neprijateljstvo prema Zlatnom ružinom krstu. Vremenom fon Knige se pokazao kao presudan čovek za uspeh Iluminata.

Knige je između januara 1781. i januara 1782. privodio kraju svoje delo koje je sadržavalo slikovite obrede za “prosvetljeno masonstvo“, odnosno reformisani Red Iluminata. Uvodi tri stepena: 1. Novicijata/iskušenik; 2. Minervinski stepen; i 3. Minervinski prosvetljeni (koji se naziva „Illuminatus minor“). Ova tri stepena su bila priprema za tri osnovna masonska stepena: učenik, pomoćnik i majstor, a zatim su dolazili dva visoka stepena preuzeta iz kontinentalne evropske masonske tradicije, a to su “škotski novajlija“ i “škotski vitez“, kao i 4 mistična stepena Sveštenika, Regenta, Maga i Kralja.

Kao što je Vajshaupt zagovarao da Red Iluminata vuče korene iz Zaratustrine Persije uoči islamske invazije, tako se Knige potrudio da ovoj “istoriji“ da još dublje značenje, “još dublju istinu“. Naime, Knige je govorio da je naziv prvog meseca parškog kalendara, Jedzedjerd, akronim sastavljen od prvih slova reči Johannes Evangelista Zebedei, Detractus, Ecclesias, Domitiano Interfecto, Erexit Regnante Traiano, odnosno “Jovan Jevanđelista, (sin) Zavedejev, dok se nalazio zatvoren (na ostrvu Patmos) podiže nove crkve, posle ubistva Domicijeva, za vreme Trajanove vladavine“. Knige je govorio da su “Nove Crkve“ nove lože Reda Iluminata koji je osnovao Noa (Noe), a ponovo ih pokrenuo sveti Jovan. Govorio je da su u prvoj crkvi, pre korupcije koju su doneli rimski vladari, svi hrišćani bili Iluminati. Knige se pozabavio i masonskom tradicijom i likom Hirama. Govorio je da je pravo ime Hirama bilo Hieram, te je reč o istovremeno istorijskoj i simboličkoj predstavi Isusa Hrista; odnosno njegovo ime znači Hic Iesus Est Restituens Amorem Mundi – “Evo Isusa koji vraća ljubav u svet“ - kao i Hic Iesus Est Resurgens a Mortius - “Evo Isusa uskrslog iz mrtvih“.

Ovakvu “istoriju“ Iluminata su učili oni koji nikad nisu prešli stepen škotskog viteza. U svojoj privatnoj korespodenciji, Vajshaupt je priznao da ovo nema tri blage veze sa pravom istinom.

Oni koji dođu do stepena sveštenika otkriva im se da u pozadini vere kojom su učeni u prethodnim stepenima koja služi da bi se zadržale granice morala, stoji u stvari podučavanje o deizmu: religiji koja odbija pojam besmrtnosti duše i svoje shvatanje Boga svodi na tako nejasnu ideju da je od ateizma deli samo korak.

Uticaj na Red Iluminata izvršili su masonski i paramasonski redovi, među njima i Zlatni krst ruže (i pored svih netrpeljivosti), Red afričkih arhitekata, Inicirana azijska braća...

Element po kome se Red Iluminata razlikovao od nemačkih masonskih sistema je onaj politički. Do stepena škotskog viteza se proklamovala lojalnost postojećim vlastima, na stepenu sveštenika otkriva se da zajedno sa deizmom postoji i averzija prema monarhiji kao i preferiranje republikanskih i demokratskih oblika vlasti. Iz tog učenja u vidu nekakvog gesla postoji rečenica: “Ako kralj nije najbolji među podanicima, neka onda onaj najbolji među njima bude kralj“.

Vrhunac bavarskih Iluminata bio je 1784. godine sa 2500 članova, što je više nego pristojno za jedno tajno društvo toga doba. Red je imao lože u Nemačkoj, Švajcarskoj, Poljskoj, baltičkim zemljama i u celom Austrougarskom carstvu, kao i u Milanu u kome je osnovana loža Concordia.

U Red Iluminata na nagovor Karla Avgusta od Saske i Vajmara 1783. godine ulaze Johan Volfgang Gete (i u redu dobija ime “Abaris“) i Johan Gotfrid fon Herder (dobija naziv “Damascus Pontifex“). Iako je Gete odmah primljen na nivou stepena Regenta, nije pokazao veliko interesovanje za samo funkcionisanje Reda. Može se reći da su oba intelektualca bili samo formalno članovi Reda Iluminata.
 
Vremenom počinje pobuna protiv Reda Iluminata.

Sukobi su izašli na videlo na evropskoj masonskoj Konvenciji održanoj 1782. godine u Vilhelmsbadu, na kojoj su mistično-ezoterični iluminati bili uvereni da su odneli pobedu nad racionalističkim iluministima, ali ovim su i bavarski Iluminati bili zadovoljni jer ih niko nije osudio pa su uspeli i da u svoje redove privuku jednu od važnijih masonskih ličnosti, Johana Joahima Kristofa Bodea. Upravo ovaj uspeh je izazvao zavist i bes.

U to vreme Vajshaupt prestaje da veruje svojim saradnicima u strahu da žele da mu oduzmu vođstvo, tako da prekida odnos sa Knigeom koji 1784. definitivno napušta Red kome je mnogo doprineo.

Brojni unutarmasonski sporovi prerasli su u prijave Iluminata bavarskom knezu. Ovaj je 22. juna 1784.godine izdao edikt kojim je zabranio sva tajna udruženja i društva koja nemaju direktnu dozvolu vlasti. Tada Iluminati obustavljaju rad lože “Teodora od Dobrog Saveta“. Kasnije, 2.marta 1785. godine, knez Karl Teodor izdaje još jedan edikt u kome navodi da se zabrana odnosi najviše na masoneriju i na Red Iluminata.

Red Iluminata vlastima prijavljuju njegovi bivši članovi koji su predavali spiskove sa imenima Iluminata. Tako da negde od jula 1785. godine dolazi do prvih hapšenja Iluminata. Neki uspevaju da se spasu begom, a i Vajshaupt beži u Regenzburg. Ali ono najgore za Iluminate dogodilo se 1786. godine kada je bavarska policija u Minhenu upala u kuću Franca Ksavir fon Cvaka, koji je bio desna ruka Vajshauptu. Tu pronalaze dragocenu dokumentaciju koja govori o tome ko je Red osnovao, kada, ko njime upravlja... Nađeni su i privatna Vajshauptova pisma Cvaku, kao i uputstva Redu. U Cvakovoj dokumentaciji nađene su beleške koje govore o veličanju ateizma i u pojedinim delovima i samoubistva, zatim plan osnivanja ženskog reda inicijacije. Pronađena je i čuvena aqua tofana, otrov koji je izmislio pustolov Alesandro di Kaljostro, koji se vadio iz masti svinja koje su prethodno hranjene arsenom. U privatnim beležnicama, veruje se i za krajnje privatne potrebe, pronađeno je uputstvo kako kod žena izazvati furor uterinus, neodoljivu želju za seksualnim odnosom.

U Minhenu se 26. marta 1787. godine objavljuje “Izbor iz izvornih spisa Reda Iluminata“. Delo je sadržalo preko 400 stranica a materijal su prikupili “otpadnici od Reda“ na nagovor vlasti. Tada dolazi do hapšenja Masenhauzena, iako on više nije imao nikakvog uticaja u Redu. Traži se izručenje Vajshaupta iz Regenzburga, ali Vajshauptu u pomoć pritiče jedan Iluminat, vojvoda Ernest II od Saske i Gota, koji ga imenuje za svog atašea i tako mu obezbeđuje diplomatsku zaštitu.

Bavarska policija 5. maja 1787. godine pronalazi još jednu zbirku dokumenata koji su pripadali Redu i objavljuje je pod naslovom “Dodatak izvornim spisima koji se odnosi na službu Iluminata“. Zahvaljujući njima, Karlo Teodor ponovo 16. avgusta 1787. godine traži od svojih sudija najoštrije mere i kazne za Iluminate. Te kazne i nisu bile nešto posebno stroge i “zatočeništvo“ Iluminata i nije bilo tako krvavo.

Tada se jedna za drugom lože van Bavarske zatvaraju. Jedna verzija bavarskih Iluminata poznati kao Iluminati Saske su nastavili funkcionisanje ograničavajući se na prve stepene, ali ovaj Red je sam prestao da postoji 1790. godine. Te godine prestaje da deluje i Nemački savez - sistem od 6 stepena, koji je bio delo Lajpciga Karl Fridrih Barta, koji je na trenutak uspeo da zainteresuje Knigea predstavljajući svoj red kao “nastavak“ Iluminata. Knige umire 1796. godine ostajući čvrsto ubeđen u iluminističke ideje.

Adam Vajshaupt iz Regenzburga prelazi u Gotu i traži gostoprimstvo vojvotkinje Šarlote Amalije. Vajshaupt se skrašava u Goti. U njegovom životu dolazi do promene (mada mnogi sumnjaju u razloge te promene), jer se miri sa Katoličkom crkvom i zalaaže se za izgradnju crkve za katoličku manjinu iz Gote. Crkva ga oslobadja svake cenzure i ekskomunikacije, a on piše svoje filozofske spise.

Adam Vajshaupt umire, po jednim izvorima 1811, po drugim čak 1830. godine, kao čovek koji je skoro zaboravljen i odbačen od sviju.
 
Nekoliko pasusa o životu Johana Adama Vajshaupta.

“Dokle će ovaj prokleti narod biti podeljen?”, pitao se mladi sveštenik Adam Vajshaupt dok se ovog vrelog dana 1773. godine svojim luksuznim kočijama vozio od Minhena prema Ingolštatu misleći na Nemce. Dva dana ranije, 21. jula 1773. godine, papa Kliment XIV “zauvek je poništio i ugasio jezuitski red”. Ovaj mladi jezuitski sveštenik pomislio je i na to kako su se pre samo sto pedeset godina svi evropski katolici u krvavom tridesetogodišnjem verskom i građanskom ratu borili protiv svih evropskih protestanata, a da su baš nemačke zemlje, među njima i njegova domovina Bavarska, bile poprište tih bitaka. U tom krvavom sukobu, u kome su najveći nemački neprijatelji Francuzi katkad ratovali na strani Nemaca katolika, nastradalo je više od polovine nemačkog naroda, a sve nemačke države osim Austrije doživele su ekonomski krah i postale opustošene zemlje. U tim obračunima su bez svoje imovine i bez svojih života ostali i mnogi njegovi preci, bavarski Jevreji pokršteni početkom sedamnaestog veka. Sada je i papa uveo svojevrsnu diktaturu u redove katoličke crkve. Bačen u najcrnje misli, Vajshaupt je razmišljao samo o tome kako bi se svemu ovome odupro. U njegovom je srcu i odranije tinjala, a sada se samo još više raspalila, iskra pobune protiv svega što ga okružuje; kao i želja da, ako bude mogao, uspostavi nešto novo. “Dokle će ovaj prokleti narod biti podeljen?”

Johan Adam Vajshaupt rodio se 1. maja 1748. godine u siromašnoj porodici u Ingolštatu. Bio je to inteligentan dečak nadaren za prirodne nauke. Bio je takođe i nestašan. Majka mu je gledala kroz prste i prelazila preko njegovih nestašluka tepajući mu kako je on zver 666 iz Otkrovenja. Jedino dete u svojih roditelja, čija deca pre njega poumiraše još na rođenju, morao je biti žrtvovan bogu. Stoga je još kao golobradi dečak poslat da izuči crkvene škole. U osmoj godini umro mu je otac Georg. Do svoje dvadeset i pete godine života dobro je upoznao sve prirodne i društvene nauke i naučio dva mrtva i još tri puta toliko živih jezika, da bi najzad sa doktoratom katoličkog bogoslovskog fakulteta dobio posao profesora kanonskog prava na Univerzitetu u Ingolštatu. Dvadesetpetogodišnji Adam Vajshaupt, sa svojih tek godinu dana radnog iskustva, već je bio omiljen i među profesorima i među studentima. Slovio je za jednog od najumnijih ljudi u Bavarskoj te 1773. godine.

Njegova najveća želja bila je da postane veliki jezuita čije će ime biti zapisano u analima istorije kao ime Ignacija Lojole. Ali nad njegovim željama nadvili su se tamni oblaci koji su mu u jednom trenutku pomračili svest - kako bi to rekli katolici i ostali hrišćani; ili su ga prosvetlili - kako bi to rekli pripadnici jednog drevnog svetskog bratstva ozvaničenog u Londonu 24. juna 1717. godine. Budući da je znao i dobro poznavao i neka okultna učenja, stara koliko i ljudski rod, počeo je da ih prenosi na svoje najumnije i najpoverljivije studente. I već u toku 1774. i 1775. godine Vajshaupt je na univerzitetu držao hrišćanske propovedi i napredovao u karijeri, dok bi se posle predavanja sastajao sa svojim odabranim studentima, ako bi vreme bilo loše po njihovim kućama, a ako bi bilo lepo u prirodi, kao stari Germani, gde bi njegove propovedi bile sve drugo samo ne hrišćanske. “Dragi moji učenici”, govorio im je, “bilo je potrebno četrdeset pisaca da napišu Bibliju u toku hiljadu šest stotina godina i dvanaest apostola da propovedaju hrišćanstvo! Ja ću dokazati da je dovoljan samo jedan čovek da sve to sruši za kratko vreme!” Nešto kasnije im se obraćao ovako: “Dragi moji sledbenici! Kucnuo je čas da se sruše sve tradicije i sve stare vrednosti zarad novog poretka koji tek treba uspostaviti. Osećam da sam baš ja pozvan za jednu takvu misiju.” Vremenom i Vajshaupt i svi njegovi sledbenici odbaciše sve hrišćanske “vrline”, negovane vekovima, kao što su sveštenički celibat, svetost krvi i odbojnost prema svemu telesnom, uključujući tu i tradicionalnu hrišćansku odbojnost prema ličnoj higijeni. “Gospodo”, obraćao im se Vajshaupt kao kakvo prevareno dete koga su roditelji učili da veruje u vampire, “vaspitali su nas da živimo u celibatu. I šta mi imamo od toga, osim što smo napeti i što se prekomerno znojimo? Ako su naši crkveni oci bili toliko revnosni da nas zaštite od ‘đavoljih zamki’, zašto nas onda ne naučiše da se uzdržavamo od pražnjenja creva ili mokraćne kese? Ja imam dvadeset i sedam godina i još uvek nisam bio sa ženom. I vi ste u istim mukama. To moramo sami da promenimo.” Nakon ovoga usledile su seksualne orgije. Budući katolički sveštenici, a u stvari već uveliko članovi jednog tajnog bratstva u povoju, nemilice su trošili crkveni novac na bavarske prostitutke. Vajshaupt je kao najstariji prednjačio u tome.

Malo-pomalo i njihova zajednica je sve više poprimala elemente verskog kulta. Postao je to svojevrstan kult prirode. A kako je, zapravo, izgledalo to novo Vajshauptovo učenje?... Kao prvo, ne postoji bog u onom obliku u kome ga propovedaju hrišćani: kao Otac, Sin i Sveti duh. Bog uopšte nije on, jer ako je on, ili otac, onda je bez sumnje muškarac. Ako je muškarac - onda on mora da poseduje polne karakteristike. Ako ih poseduje i ima potrebu za razmnožavanjem - onda je on životinja. U tom slučaju, naime ako je on otac, onda mora da postoji i majka. Da li su ljudi plod protiv-prirodnog bluda boga oca i majke prirode? Ako li je, pak, bog stvorio ljude po svom obličju - onda on nije ni muško ni žensko - ili je u stvari i muško i žensko; onda je bog hermafrodit. U tom slučaju bi njegov prvorođeni sin, kako je to jednom prilikom rekao italijanski pisac Tomazo Kampanela, kao i sva ostala njegova deca, da bi zadržali porodični karakter, morali biti to isto, što nije slučaj. Ako bog uopšte postoji, onda je on zapravo ono ili oni, i više je neka vrsta samosvesne energije nego li što je neko živo biće i to živo biće sa polnim karakteristikama. Ono je stvoritelj svih svetova, bolje rečeno graditelj svih svetova, masonski Veliki Arhitekta, i najviše bi moglo ličiti na nekakvu najstariju i najveću zvezdu u svemiru. A i zvezde su neka vrsta svetlosnih živih bića. One svojim ponašanjem dokazuju da su živa bića. Kao drugo, to prastvorenje nije večno, već ima svoj početak u struji vremena; samim tim imaće i kraj. Ono je bilo prvi diktator u celom svemiru. Protiv njega se pobunilo iz tame drugoprobuđeno biće svetlosti, željno slobode, koje je od njega preuzelo svu vlast u svim svetovima. Kao treće, ko god oni bili, i diktator i revolucionar, i jedan i drugi su prilično negativni. I jedno i drugo svetlosno stvorenje ljudima uopšte nije potrebno, iz prostog razloga što su ljudi bića sa telesnim karakteristikama, dakle obične životinje. Istina njima je bitno da imaju moralne zakone, samim tim i religiju, da bi u svom društvu zadržali kakav-takav mir i poredak. Prostodušni ljudi i ostali laici su oduvek verovali u boga neba i zemlje i u božju brigu za ljudski rod, u zadnjih hiljadu sedamsto i nešto godina izraženu kroz božjeg sina koga taj isti bog žrtvuje samome sebi kako bi kroz taj sadomazohistički izliv ljubavi spasao čovečanstvo. Nasuprot tome, najumniji ljudi su odvajkada verovali u nosioca svetlosti. Vajshaupt ga je prihvatio kao jedinog boga usvojivši njegovo drevno ime - Lucifer. Sebe i svoje sledbenike nazvao je Luciferovi apostoli. Kao četvrto, po pitanju odnosa između dobra i zla, Vajshaupt je naučavao da je dobro ništa drugo do samospoznaja zla, koje je mnogo starije, s tim što ta dva elementa moraju biti u ravnoteži. Ako svet posmatramo kao vagu, onda možemo primetiti da su dobro i zlo samo dva podjednako teška tega postavljena na tasove. Ako ta dva elementa nisu u ravnoteži - onda dolazi do velikih poremećaja u svim tim svetovima. Prevagne li dobro - onda se rađaju novi svetovi; prevagne li zlo - u tom slučaju dolazi do ratova, katastrofa, čak do nestanka čitavih skupina svetova. Da bi u svetu bilo što više zla - trebalo bi činiti što više dobra. I obrnuto, ako se priželjkuje što više dobra - onda treba činiti što više zla. Činjenjem zla zlo se troši i tako u opticaju ostaje više dobra. Vajshaupt je propovedao spasenje preko potpunog utapanja u zlo. I njegovi učenici su ga bespogovorno sledili.
 
Kao i svaka druga ljudska organizacija, i Vajshauptovo bratstvo imalo je svoje zemaljske ciljeve. Nastalo iz pobune, to još uvek malo tajno društvo imalo je za cilj rušenje svega starog i uspostavljanje svega novog. Jedan od njihovih uzora iz istorije bio je veliki Nimrod, bivši kralj celog čovečanstva. U biti kosmopolitski opredeljeni, Luciferovi apostoli pred sebe su kao zadatak postavili tačno sedam velikih ciljeva: ukidanje svih vlada; zatim ukidanje privatne svojine, kako bi svi ljudi bili ravnopravni, čime bi se točak istorije vratio do postanka ljudskog roda; ukidanje prava na nasledstvo, jer je zajednica jedini vlasnik celokupne imovine; ukidanje patriotizma, jer patriotizam inicira podelu ljudi na rase i narode i odvodi ih u bespotrebne sukobe; ukidanje vere, što će reći rušenje svih verskih zajednica i prelazak na jednu, jedinstvenu svetsku religiju pod Luciferovom zastavom; ukidanje porodice, čime briga o potomstvu pada na celo društvo i uzdiže celu zajednicu; i na kraju, stvaranje svetske vlade, takođe pod Luciferovom zastavom, izgubljeni ideal ljudskog roda još od vremena Nimroda. Vajshaupt je zamislio da sa ovih sedam zahteva izazove svetsku revoluciju i uspostavi Novi svetski poredak. Upravo je on i bio glavni cilj tog društva. Amblem Vajshauptovog bratstva bio je krug u čijoj se sredini nalazi nedovršena, zarubljena piramida, iznad koje lebdi Luciferovo svevideće oko upisano u plameni trougao, dok se ispod te piramide sa tačno trinaest redova kamenih blokova nalazi pergament sa natpisom na latinskom jeziku “Novus ordo seclorum”, što znači Novi svetski poredak. Bratstvo je i zvanično osnovano na Vajshauptov dvadeset i osmi rođendan, 1. maja 1776. godine, koja je, ispisana rimskim brojevima, upisana u prvi red kamenih blokova na zarubljenoj piramidi. Bratstvo je nazvano Perfekcionisti, Iluminati ili Prosvetljeni, baš kao i jedno malo tajno društvo osnovano u Španiji u petnaestom veku, koje nije dugo postojalo zbog strašne Inkvizicije.

Dva meseca kasnije nezadovoljni farmeri digli su ustanak u trinaest britanskih kolonija u Severnoj Americi. Nekolicina Vajshauptovih sledbenika emigrirala je u Novi svet odnevši sa sobom pred revoluciju svoje ideje u Ameriku i uspela da u rekordnom roku pridobije najuticajnije Amerikance, među njima i samog vođu revolucije Džordža Vašingtona. On je čak usvojio i amblem iluminata kao jedan od američkih državnih simbola, te ga postavio na poleđinu novčanica koje je tek štampao. Najveće zasluge za sve to imao je Bendžamin Frenklin, predsedavajući novoosnovane američke misije u Parizu. Adam Vajshaupt ga je sreo već u jesen 1776. godine i tada mu izložio svoju viziju Novog sveta čija će osovina biti upravo Sjedinjene Američke Države. Jedina stvar oko koje nisu našli zajednički jezik bila je problem crnačkog ropstva. Vajshaupt je kao i svaki luciferijanac bio veliki protivnik bilo čijeg ropstva. Ali u tom pogledu nije mnogo uticao ni na Frenklina niti na ostale američke revolucionare, ako se zanemari to što je pod njegovim uticajem Frenklinov sluga, inače rob crnac, dok je boravio u Parizu bio slobodan čovek.

Red iluminata bio je jedno strogo hermetičko tajno društvo slobodnih mislilaca. Njegovi članovi postali su i francuski filozof Volter, nemački pesnik Gete i austrijski kompozitor Mocart. Sve pomenute Lučonošine apostole u Red je uveo sâm Adam Vajshaupt. Ovaj poslednji mu se nije naročito dopao. Nezreo i arogantan, više je ličio na dvorsku ludu i kreaturu nego na posvećenika. Sâm red nije imao mnogo šanse dok se nije dogodilo ono što je bilo od presudnog značaja za budućnost iluminata.
Naime, na jednom prijemu u Minhenu, krajem zime 1777. godine, Adam Vajshaupt sreće i upoznaje dva visokorangirana bavarska masona rozenkrojcera, barone Fon Knigea i Fon Cveka. Budući da su već čuli za njega, njih dvojica diskretno izražavaju želju da postanu iluminati, a za uzvrat ga pozivaju u svoju masonsku ložu. I ne samo to. Tu je prvi i poslednji put u životu sreo najčudniju osobu na koju je ikada naišao, francuskog grofa Sen Žermena, koji se nalazio u društvu Đuzepea Balzama, najvećeg maga epohe prosvetiteljstva, zvanog grof Kaljostro. Čim je ugledao Vajshaupta, nasmejao se obrativši mu se kao da ga oduvek poznaje. “O, Jošua!”, uzviknuo je zagrlivši ga, “Mi smo se sreli u Palestini pre više od hiljadu i sedamsto godina. Prepoznao sam vas po očima.” - “O čemu vi to?”, iznenadio se Vajshaupt. “O vašem prošlom životu”, bio je uporan Sen Žermen, “koga ste proveli u Palestini. Nije važno. Čekao sam vas sada i ovde.” Grof Sen Žermen je slovio kao šarlatan. No i pored toga svojom uverljivom pričom uznemirio je duhove svoga vremena. Tvrdio je da se družio sa egipatskim faraonima, da je jahao konja uporedo s Julijem Cezarom, da je bio Kleopatrin ljubavnik, trinaesti Hristov apostol, da je prisustvovao padu Rima i učestvovao u svim krstaškim ratovima... Ubadalo je u oči i njegovo izvanredno poznavanje detalja iz svih istorijskih epoha. Najvrsniji evropski istoričari su mu se divili i verovali mu sve do reči. “Faraon Keops bio je veliki čovek”, govorio bi on uzbuđenoj masi ljudi, feminiziranim plemićima i uštirkanim damama nimfomankama. “Gradio je piramide po narudžbini bogova i plaćao radnike u zlatu. Meni je dao zlata koliko sam težak. Zar ne dobri moj Kaljostro?” - “Ne sećam se grofe”, odgovarao je mistični Đuzepe Balzamo. “Ja vas poznajem svega sedamsto godina.” - “On je nefilim”, objasnio je Fon Knige Vajshauptu. “Njegov otac je dao Mojsiju deset zapovesti.” Adam je upravo zakoračio u jedan svet iz koga nikad neće izaći. “Her Vajshaupt”, rekao mu je Žermen na rastanku diskretno mu pružajući jedan papirić, “drago mi je što smo se ponovo sreli. Fon Knige i Fon Cvek će vas uputiti dalje.” Na papiriću se nalazilo ime Rotšild banke u Frankfurtu, kao i njena adresa.

Žermenova preporuka odvodi ga u masonsku ložu “Švapska svetlost” u Minhenu. Njegovi jemci, Fon Knige i Fon Cvek, postigli su s njim usmeni dogovor da iskoriste svetsku masoneriju tako što će u nju infiltrirati iluminatske ideje. Na taj način je jedno do tada apolitično i bezopasno tajno društvo zidara i klesara postalo jedno veoma opasno političko elitno tajno društvo. Njih trojica donose odluku da formiraju iluminatske ćelije i da se Adam Vajshaupt povuče u strogu tajnost. “Okolnosti u kojima živim zahtevaju da ostanem nepoznat većini članova dokle god budem živeo”, kazao je tom prilikom Fon Knigeu i Fon Cveku. “Obavezan sam da sve obavljam posredstvom pet-šest ljudi.” On se nalazio na vrhu iluminatske piramide i imao je dva saradnika koja je dobro poznavao. Obojica njegovih saradnika imali su još po dva saradnika koji nisu poznavali Vajshaupta, niti su se poznavali međusobno. Njihova dva saradnika nisu poznavali ni Vajshaupta, ni Fon Knigea, ni Fon Cveka, kao ni po ostalu dvojicu podređenih saradnika od ravnopravnog brata saradnika svog nadređenog brata saradnika; i tako sve do dna piramide gde su se nalazili učenici koji su poznavali samo svoje jemce. Staro članstvo, odnosno iluminati koji su poznavali Adama pre zvaničnog osnivanja Luciferovog bratstva držali su jezik za zubima, dok novi članovi nisu znali ništa o trojici tajnih iluminatskih gospodara. Oni su svoja imena zamenili pseudonimima. Vajshaupt se “zvao” Spartakus, kao vođa pobunjenih rimskih robova iz 71. godine naše ere, Fon Knige Filo, a Fon Cvek Katon. Promenili su i imena gradova u kojima su delovali. Tako se Ingolštat “zvao” Eleuzina, Minhen je “bio” Atina, Beč je “bio” Rim... Njih trojica su do 1780. godine uspela da uvedu u Red oko dve hiljade aristokrata iz svih nemačkih zemalja.
 
Adam Vajshaupt nije dugo čekao prijem kod Rotšilda. Primio ga je najstariji član te velike bankarske porodice, Majer Amsel Rotšild. Za tu se porodicu u prostom narodu govorkalo kako svi njeni članovi komuniciraju sa demonima i sa samim nečastivim, ali prosvetljeni bavarski sveštenik je dobro znao da se tu radi samo o prostom narodnom sujeverju i Rotšildovim vezama sa nefilimima i njihovim očevima iz drugih svetova. “Gospodine Rotšild”, obratio mu se Spartakus dok su posle zvanične audijencije sedeli za okruglim stolom u jednoj bogato ukrašenoj prostoriji najbogatije frankfurtske i evropske banke, “vas i vaše potomke ja mogu učiniti gospodarima ljudskog mravinjaka, u najmanju ruku gospodarima cele Evrope.” - “Šta vi tražite, a šta nudite?”, nije se dao prevariti stari jevrejski bankar. “Preporučili su vas najbolji i zato se nadam da imate nešto veoma ozbiljno.” - “Ja neću ostaviti potomstvo. Za iluminate porodica ne znači ništa. I zato mi ne treba baš ništa. Zatražiću od vas samo to da vaši ljudi koji pišu istoriju moje ime ne stavljaju u anale obavezne literature. Naravno, moji poduhvati će imati izvesnu cenu. Vi ćete podneti tu cenu, ali ćete i vi i vaši potomci imati mnogostruke koristi od revolucija i svetskih ratova koje mi uveliko planiramo.” Vajshaupt je najvećem bankaru svoga doba predočio svoju viziju nove Evrope i sveta: ateistička revolucija u jednoj evropskoj zemlji, njen uspon i širenje revolucionarnih ideja; svrgavanje svih kraljevina, a ako su pripadnici nekih kraljevskih porodica članovi bratstva onda svođenje njihove uloge u državi na simboličnu, protokolarnu vlast; u kasnijim fazama voditi bar jedan svetski rat, slovenske zemlje zatvoriti u ateističko jednoumlje a u romanskim i germanskim zemljama zadojiti čitave generacije hedonizmom, bludom i razvratom; dovesti hrišćanstvo i ostale religije do ponora, delovanjem brojnih verskih sekti koje tek treba osnovati; a narode ratovima i revolucijama, kao i beskrajnim političkim sukobima izazvanim delovanjem političkih partija koje takođe treba tek osnovati dovesti pred svršen čin, da bi ti narodi na kraju povikali svi uglas: “Dosta nam je svega! Dajte nam svetski mir!” Tada se uspostavlja Novi Svetski poredak koji ruši sve staro. “Ja želim da stvorim uniju evropskih država, sa jednom valutom koju će kovati vaši potomci ovde u Frankfurtu”, bio je uverljiv Vajshaupt. “Ta velika zajednica evropskih naroda nići će na krvi i pepelu jednog ili dva svetska rata i imaće u početku dvanaest a na kraju trideset i tri zemlje članice, zgrčene i stegnute u krug kao zmija koja guta svoj rep.” Adam je video budućnost ljudskog društva u ekonomskom savezu između ujedinjene Evrope i slobodne Amerike. “Ako budete želeli svetsku ekonomsku dominaciju”, predlagao je Spartakus glavi Rotšilda, “moraćete glavninu svojih bankarskih transakcija preneti u novu državu koja se upravo rađa na severnoameričkom kontinentu.” Po njemu, ceo svet će zavisiti od anglo-saksonske civilizacije koja u međuvremenu mora postati luciferska, svetlonoša među civilizacijama, kojima će nametnuti svoju volju. “Mi nećemo u ovom životu doživeti sve ovo”, rezimirao je Vajshaupt svoju priču, “ali treba da u skorijoj budućnosti izazovemo jednu veliku revoluciju koja će uzdrmati Evropu i svet i ozbiljno načeti stari poredak.” Vajshaupt je dobro znao da se tvorci ljudskog roda nisu u potpunosti odrekli svoje pokretne imovine koju namerno drže u okovima neznanja i vladaju nad njima preko svojih eksponenata kao što su Rotšildi. Bilo ih je nemoguće poraziti. Uostalom to ni moćnom Nimrodu nije pošlo od ruke. Trebalo je iskoristiti njihove eksponente za prosvetljenje čovečanstva a da gospodari to ne primete ili bar ne uzmu za zlo. “Ja vam garantujem, gospodine Rotšild”, bio je optimističan Spartakus, “da će se ljudski rod u narednih dvesta do trista godina razvijati mnogo brže nego u proteklih trista hiljada godina, pod uslovom da moj plan bude ostvaren bez pogovora.” Adam je od tada bio čest gost porodice Rotšild, preko koje je upoznao uticajne bankare iz ostalih nemačkih zemalja. Njegov red je dobio finansijere za svoje buduće poduhvate.

U međuvremenu, američki ustanici su i pored svesrdne francuske pomoći doživeli katastrofalne poraze. Spartakusu je bila potrebna samo jedna, bilo koja zemlja, koja bi se revolucijom oslobodila hrišćanske tiranije, bilo katoličke, bilo protestantske. On je svoj genijalni plan do detalja izneo Filou i Katonu. “Mi već imamo puno aristokrata u našim redovima”, govorio im je. “Oni će pokupovati svu hranu u svojim krajevima, izazvaće glad, a onda će na ulice svojih gradova izvesti svoje plaćenike, koji će izvesti obične građane.” Plan je bio genijalan. Munjevitom akcijom narod bi zbacio i suverena i vladu, srušio crkvu, a sveštenike jednim delom pobio a drugim delom proterao. Iluminati aristokrate u okolnim zemljama učinili bi sve da se niko ne meša u unutrašnje stvari svog suseda, pošto bi se infiltrirali u njihove vlade, gde bi rovarili radeći za iluminatsku stvar. Posle prvih uspeha bila bi osnovana republika, a narod bi na prvim opštim izborima svojim glasovima izabrao vlast, odnosno narodne predstavnike u Parlamentu. “Bilo je jako puno slučajeva u ljudskoj istoriji”, protestovao je Spartakus, “da je glup čovek i lupež mogao biti na vlasti i provesti svoj majmunski život u izobilju, bogatstvu i slavi samo zato što se slučajno rodio kao kraljev sin. Nasuprot tome, mnogi geniji su svoje živote proveli u tami i anonimnosti samo zato što su se slučajno rodili u siromašnim porodicama. Ja ću sve to promeniti. Svako će imati šanse da dođe na vlast ako je za to sposoban.” Po njegovom planu, carevine, kraljevine i ostale despotije trebalo je da zamene republike, a crkve je trebalo da zameni hram razuma, preteča Luciferovog hrama. “Od ovog trenutka pa sve do uspostavljanja Novog svetskog poretka”, zakleo se Spartakus, “naši ljudi će stajati iza svih prevrata, revolucija, ratova i konflikata. Neka se naša organizacija nikada i nigde ne pojavi pod istim imenom. Time će nam biti zagarantovana tajnost i uspeh koji proističe iz tajnovitosti. Da bi se postigao svetski mir i svetsko dobro svet se mora utopiti u zlo.” Vajshaupt je godinama razrađivao taj plan.

Međutim, nije baš sve išlo po planu. Godine 1782. održan je Masonski kongres u Vilhelmsbadu. Na njemu su pojedini uticajni masoni napali iluminatsku trojku Spartakus - Filo - Katon za zloupotrebu svetskog masonskog bratstva zarad svojih ličnih ciljeva i ciljeva Reda iluminata. Najglasniji u osudi bio je Volfgang Amadeus Mocart, koji se izletao u javnosti, neretko u svojim delima iznoseći izvesne masonske tajne. On je Vajshaupta nazvao podlacem i zaverenikom. Time je potpisao svoju smrtnu presudu. Vajshaupt mu se zakleo da će ga ubiti kad-tad. “Brate, ako odaš i najmanju tajnu, nabiću ti sveću u lobanju da ti do pakla osvetli putanju”, kazao mu je krajem večeri pozdravivši se s njim. Zaključak Kongresa bio je da su iluminati opasno tajno društvo infiltrirano u svetsku masoneriju i da zaslužuju svaku osudu. No nisu svi masoni bili protiv iluminata. Bilo je i otvorene podrške Vajshauptovim principima. Najglasniji u odbrani bili su grof Kaljostro i kardinal Roan, najveći razvratnici svoga doba. I upravo ti protivurečni stavovi izazvali su sukobe u samom iluminatskom bratstvu. Iz reda je za sva vremena bez pogovora izašao prvo Fon Cvek, a zatim posle niza sukoba i svađa oko toga ko će biti starešina i Fon Knige. Vajshaupt ostaje sâm na svom putu.

Godinu dana kasnije Amerika stiče samostalnost, ali ne rešava problem ropstva. Naprotiv. Ona ga negira kao problem i ostaje robovlasnička država, što Vajshaupta navodi da odabere neku drugu zemlju za veliku revoluciju. U igri i dalje ostaje Bavarska, ali se sve više razmišlja i o Francuskoj. Francuski iluminati se nisu podelili kao nemački. Svom vođi su nudili svaku podršku i očekivali akciju u dogledno vreme. Vajshauptovim ne malim planovima najpozitivnije je odgovorio Maksimilijan Robespjer, glavni iluminat u Francuskoj.
 
Godina 1785. bila je najgora u istoriji Reda iluminata. Vajshauptov kurir, izvesni Lance, nosio je Robespjeru poverljiva iluminatska dokumenta o zaveri da se smeni francuska vlada, kao i vlada u Bavarskoj. Na putu od Frankfurta do Pariza doživeo je oluju. Munja je udarila u kočije i ubila ga na licu mesta, dok je vetar razneo papire na sve strane. (Hrišćanski maloumnici su to tumačili kao božju kaznu.) Pismeni bavarski seljaci predali su papire kancelarijama bavarske policije širom zemlje, koja je sastavila mozaik i bila užasnuta “satanskom zaverom ne samo protiv svih evropskih vlada, već i protiv boga i čoveka”. Poverljivi papiri sadržavali su imena i adrese. Umesto da bude poražena, bavarska vlada porazila je iluminate proglasivši njihov red opasnom satanskom organizacijom i zvanično zabranivši njihov rad u Bavarskoj. (Kome je još pošlo za rukom da zabrani tajno hermetičko društvo?!) Policija je provalila u njihovo sedište u Ingolštatu, zaplenila svu imovinu i pohapsila dosta iluminata. Vajshaupt napušta zemlju. Odlazi prvo u Beč, zatim u Veneciju, gde premešta iluminatsku centralu, da bi se na kraju obreo u Francuskoj. Robespjer ga je sproveo u Ren-l-Šato, samostan na jugu Francuske. Samostan je nazvan Jakobinski dominikanski manastir, po jakobinskim klubovima čiji je predsednik bio upravo Maksimilijan Robespjer. Bavarska vlada obavestila je sve evropske vlade, čak i francusku sa kojom nije bila u najboljim odnosima, na opasnost koja im preti od iluminata. Ali braća u njihovim redovima zataškala su celu stvar. Za kratko vreme o iluminatima se više nije ni govorilo.

Naredne četiri godine Spartakus provodi u strogoj tajnosti, u pomenutom manastiru i na putu od manastira do Pariza, gde se sastajao sa masonima i iluminatima i učestvovao u pripremama za veliku revoluciju. Tu se redovno sretao sa velikim francuskim misliocima i budućim vođama revolucije. Na putu je imao malu pratnju svoje braće. Da bi sakrio svoj identitet morao se oblačiti kao običan fratar. Plamen revolucije trebalo je da zapali četiri hiljade ljudi, neredima u centru Pariza, i to dve hiljade mesara i razbojnika iz Marseja i južne Francuske, jako omraženih među Parižanima, hiljadu Venecijanaca i hiljadu Nemaca. Tada na scenu stupaju plemići iluminati koji podižu narod na ustanak, svaki u svom kraju, širom Francuske, koja preko noći postaje iluminatska država, pošto će kralj biti svrgnut s prestola. Vajshaupt je predviđao munjevit uspeh.

I najzad je osvanula nedelja, 14. juli 1789. godine. Bio je to topao i sunčan dan, i većina Parižana našla se na izletu u okolini grada. Vajshaupt je šetao vrtovima Monsoa u društvu lorda Ektona i izvesnog doktora Rigbija razgovarajući s njima o dnevno-političkim temama. (Obojica njegovih sagovornika bili su masoni i članovi britanskog poslanstva u Parizu.) U gradu je bilo neverovatno mirno. Tek negde oko podneva iz pravca Bastilje digao se jedan gust oblak dima. Sva trojica su ga primetila, ali je jedino Vajshaupt reagovao: “Izgleda da su izbili neki nemiri u gradu. Možda je na pomolu i revolucija.” - “Ma dajte, brate Vajshaupt”, hladnokrvno je odreagovao uštirkani engleski lord Ekton. “Verovatno neko pali smeće pored reke. Kakvi nemiri?... Kakva revolucija?...” I zaista, napad dve hiljade marsejskih koljača na Bastilju i Dom invalida i nije izazvao neku veliku pometnju u gradu. Kraljevski zatvor je brzo pao i bio spaljen do temelja. Revolucionari su u njemu zatekli svega sedam zatvorenika: četvoricu falsifikatora, dva ludaka, od kojih je jedan bio Markiz de Sad, i grofa De Solanža, zatvorenog na zahtev porodice. Besnim revolucionarima je danima pre toga bilo pričano kako je Bastilja puna političkih zatvorenika, protivnika kralja Luja Šesnaestog. Oni su svoj bes jednim delom iskalili na zatvorskim čuvarima, čije su odsečene glave nabili na koplja i prošetali ih okolnim ulicama, a drugim delom na slučajnim prolaznicima koje su nasumice ubijali. Kralj je čuo za nekakve nemire i poslao je vojsku da ih uguši. Tek krajem dana došlo je do sporadičnih sukoba između revolucionara i kraljeve garde, te su se obični građani pozatvarali u kuće. Moglo bi se slobodno reći da prva faza revolucije nije uspela.

Narednih dana na scenu stupaju pariski plemići iluminati. Oni kupuju svu hranu u gradu, preostalim Marsejcima dovlače pomoć od hiljadu Nemaca i isto toliko Venecijanaca plaćenika, koji zatvaraju prilaze gradu. Izazvane su veštačke nestašice hrane i gladan narod se spontano okuplja po ulicama. Tu ih dočekuju Robespjer i njegovi jakobinci sa zahtevom da se sruši kralj, svaljujući svu krivicu na njega. Njihove kolege u unutrašnjosti, svako u svom kraju, dižu narod na ustanak. Dolazi do masovnog stradanja sveštenika i plemića koji nisu članovi bratstva, do pljačke i paljevina zamkova i crkava širom Francuske, i do osnivanja Narodne garde. Kralj ostaje na prestolu, dok država tone u potpunu anarhiju. Došlo je do neslaganja političkih vođa oko glavnih pitanja revolucije, pošto su jedni bili za republiku a drugi za monarhiju. Narod je bio nezadovoljan, jer se u suštini ništa nije promenilo. Kralj je i dalje stanovao u dvorcu u Versaju odakle je nadgledao rad nove Skupštine. Pored anarhije, u gradu je vladao i teror. Svako je gledao da nahuška masu na svoje protivnike i da ih pošalje na giljotinu. Pariz je još bio i miran koliko je bilo krvavo u provinciji. Nekome je odgovarao sav taj haos, a taj neko nije bio Adam Vajshaupt, i sâm nezadovoljan razvojem situacije. On se obraćao i svojim mecenama u Frankfurtu, ali oni su mu odgovarali da sve teče po planu. Prošle su čitave dve-tri godine u međusobnim razmiricama političkih rivala koji su održavali status quo. Vajshaupt je te godine provodio u osami, kajući se što se uopšte upuštao u jednu takvu avanturu, ne zbog silnih leševa širom zemlje, već zbog sopstvenog neuspeha. On je bio jedan od glavnih pokretača krvoprolića koje je nadmašilo Vartolomejsku noć i pokolje protestanata iz 1572. godine, ali već je bilo kasno za sve.

U poznu jesen 1791. godine, pri jednoj od njegovih retkih poseta haotičnom Parizu, Spartakus je izdao prvi, poslednji i jedini nalog za nečije ubistvo. Dogodilo se to tako što je u jednoj pariskoj loži po ko zna koji put sreo Volfganga Amadeusa Mocarta, koga je zbog njegovog detinjastog ponašanja mrzeo iz dna duše bez obzira što je voleo njegovu muziku. Na izlasku iz lože Mocart ga je bratski pozdravio, naklonio mu se i ispustio neobično zvučne vetrove pri tom gledajući ga pravo u oči i cerekajući se, zapravo vrišteći kao kakvo podlo dete. Vajshaupt ga je tada zadnji put video. Nije se smirio sve dok od bečkog kompozitora Antonija Salijerija, Mocartovog najvećeg suparnika koji ga je mrzeo više nego bilo ko drugi, nije dobio obaveštenje da ga je otrovao, da je njegovoj porodici rečeno kako je umro usled premnogo rada a premalo sna (Mocart je diktirao note Salijeriju i uspeo da završi Rekvijem, koga je u stvari pisao za svoju sahranu a da toga nije ni bio svestan), a da je njegovo telo sahranjeno bez obeležja na sirotinjskom groblju. Zbog odavanja izvesnih masonskih tajni u profanim krugovima njegovu su smrt priželjkivali brojni masoni. Bio je to neravnopravan obračun dva švapska genija.
 
Vajshaupt je u manastiru dočekao vest o pogubljenju kralja Luja XVI, dalekog potomka Isusa Hrista, januara 1793, optuženog za izdaju naroda i kontrarevolucionarno delovanje. Još pola godine traju trvenja između jakobinaca i žirondinaca oko uređenja zemlje, sve do juna kada Robespjer zavodi jednogodišnju jakobinsku diktaturu. Na spoljnom planu, revolucionarna Francuska odnosi veličanstvene pobede nad koalicijom svih zapadnoevropskih feudalnih država i kapitalističke Engleske i Holandije, dok se na unutrašnjem planu, pored do tada nezapamćenog progona crkve i sveštenika, i masovne konfiskacije zemlje, događa ono što je Vajshaupt najmanje očekivao: zbog svoje sujete, jedne majmunske osobine, udaraju iluminati na iluminate. Brat Robespjer poslao je mnoge svoje dojučerašnje saradnike na giljotinu. Iskusni Spartakus je procenio da Robespjer neće još dugo terorisati zemlju i narod. Za sve vreme terora on nijedanput nije došao u Pariz. Sedeo je u manastiru i u potpunoj samoći započeo rad na svom životnom delu, koje je polako pisao u narednih desetak godina. Pomenuto delo više je podsećalo na traktat i nosilo je radni naslov “Protokoli iluminata”. U njemu je tek trebalo izneti detaljan plan, podložan promeni od strane ovlašćene braće u doglednoj budućnosti, o potpunom osvajanju sveta i uspostavljanju Novog svetskog poretka. Na početku tog obimnog posla, jula 1794. do njega stiže vest da je jakobinska diktatura oborena a Robespjer završio na giljotini, što ga nije mnogo iznenadilo. Iluminatska Francuska uspostavila je unutrašnji mir, i pored neuspelih jakobinskih ustanaka iz 1795. i 1796. godine, da bi se okrenula osvajačkim ratovima pod konzulom a kasnije i carem, velikom iluminatskom zvezdom, Napoleonom I Bonapartom. Ostareli Vajshaupt imao je prilike da ga sretne samo jedanput, u jednoj pariskoj loži, početkom devetnaestog veka, i da mu poželi sve najbolje kao prvom caru cele Evrope. Njihov kratki susret omaleni Bonaparta je iskoristio da mu se zahvali na blagoslovu i pohvali, i da ga nazove najumnijim čovekom epohe. “Čovek kao ja mora da dokaže kako je lako jednoj pametnoj glavi da vlada stotinama hiljada ljudi”, kazao mu je Vajshaupt na rastanku.

Adam Vajshaupt se vratio u nemačke zemlje 1807. godine, nedugo nakon prodora Napoleonove vojske i osnivanja Rajnskog saveza, svenemačke države po njegovom modelu, i nastanio se u tirinškom gradiću Goti. Ostatak života proveo je na putu između Gote i Lajpciga, gde se često susretao sa bratom Johanom Volfgangom Geteom i raspravljao o tome šta je mogao a šta ne da učini. Njemu je predao i rukopis “Protokola iluminata”. Umro je 1811. u Goti, u šezdeset i trećoj godini života, uveren da će Napoleon ostvariti njegove snove, izgovorivši poslednje reči: “Nikad nisam ni pomislio da ću stvoriti novu religiju.” Tri godine kasnije, avgusta 1814, papa Pije VII vratio je jezuitima sva njihova pređašnja prava i privilegije, čime je pokopan Vajshauptov razlog za opštu pobunu, ali ne i ono što je ostalo od nje. Mnogo kasnije, krajem devetnaestog veka, tačnije 1897, trinaestočlani savet iluminata završio je novu verziju njegovih “Protokola iluminata” i dao im ime “Protokoli sionskih mudraca”. Ta knjiga je u dvadesetom veku podmetnuta Jevrejima i bila je jedan od razloga za progon tog naroda. Ona je nagovestila velike svetske revolucije, dva svetska rata i sve ostale Vajshauptove vizije. A bankarska porodica Rotšild ispunila je svoje obećanje: ime Adama Vajshaupta ostalo je poznato jako malom broju ljudi.
 
POREKLO ZAVERE


U drevnim vremenima ljudi su se informisali najviše pripovedanjem „upućenih” i „učenih”. Iz predstava i mitova učenih proroka nastale su i sve religije. Na primer, stotine miliona ljudi širom planete i danas zna za postojanje „Raja” i „Pakla” i tome se generacije povinuju verujući u ovo kao „Božju volju”. Onaj ko je sprovodio „Božju volju”, bio je Gospodar (Gospod, Lord) i on je smatran Bogom, Božjim sinom ili Božjim izaslanikom.

Obični ljudi koji su želeli da budu vladari morali su da stvore neku predstavu o sebi koja bi ih prikazala kao gospodare ili bogove koji kontrolišu prirodne sile. Narod je samo od sile mogao da se plaši i sili da se povinuje. Da li će sijati sunce, padati kiša, sevati munje, da li će u moru biti ribe, da li će zemlja biti plodna... sve su to određivali „bogovi”. (Danas je najveća sila novac.)

Njihovi sveštenici (PR agenti) išli su u narod i širili priču o Bogovima. „Bogovi” su zidali ogromne hramove (kako bi se raja osetila majušno) i u njima svojim agentima davali instrukcije. Tako su neki „bogovi” ostali zabeleženi u kamenu kao ogromni ljudi (golijati) natprirodnih moći, neki su imali glave i osobine najmoćnijih divljih zveri, a neki su imali krila pomoću kojih su leteli kao anđeli ili demoni i nadgledali noću šta sanja narod. Jadni narod, u svom neznanju, mogao je samo da veruje i da se plaši. I da sluša svoje gospodare.

Kako nije bilo televizije narod se verovatno noću najviše zabavljo gledajući u zvezde. O tome šta se na nebu među zvezdama i bogovima događa tumačili su drevni „analitičari” koji su predskazivali sudbinu čitavom narodu. Ogromni hramovi – osmatračnice u drevnom Vavilonu, Indiji, Americi – imali su najverovatnije tu funkciju. Ovi drevni „bogovi” morali su zato da budu veoma vešte arhitekte, zidari i prosvetitelji (sveštenici). Ono što je nesporno, to je da su zaista imali neka znanja koja su im davala ogromnu moć u odnosu na običnu raju, ali znanja koja i danas predstavljaju veliku enigmu za nas obične ljude. Da li su to bila saznanja koja su njima ostavile drevne civilizacije iz vremena pre Potopa, čuveni Atlantiđani? Ili vanzemaljci koji su navodno stvorili civilizaciju na Zemlji?

Svejedno, tehnika vladanja narodom najstarija je veština koju su najinteligentniji pojedinci ili vanzemaljci postavili kao temelj ljudske civilizacije. Narod bez gospodara je kao čovek bez mozga. (Kada želite da uništite jedan narod samo mu dajte demokratiju!)

DREVNI BOGOVI KAO ZIDARI I SVEŠTENICI

Jedan od velikih drevnih arhitekata i zidara vavilonske imperije, koji se iz nekih razloga veoma malo pominje u popularnoj istoriji, bio je jedan u nizu haldejskih vladara - Gudeja od Lagaša. Živeo je, pretpostavlja se, oko 2400. godina pre Hrista. Haldeja (Kaldu) je tada bila centar svih škola koje su se bavile izučavanjem astrologije, astronomije, crne magije, tajnama brojeva i geometrije, i, naravno, proricanjem sudbine, vidovnjaštvom i alhemijom. Reći za nekoga u to vreme da je Haldejac, značilo je da je on čarobnjak. U nekim zemljama severne Evrope ostao je termin za gatara - „galdir”, izveden iz korena reči „haldir”.

Haldejci su zapravo bili nastavljači drevnih učenja, pa su ih zvali Čuvarima (tajni i znanja). Hebrejska reč „ir” (ili „ur”) znači „čuvar”. Tako je i mesto u Haldeji gde su se „čuvale” i prenosile sve ove veštine nazvano Ur.

Gudeja je tako zidao i putovao. Neki istraživači smatraju da u ono vreme nije bilo slova za G pa su se mnoga imena pisala prvim susednim slovima (a izgovarala slično). Ako se G njegovog imena zameni sa J dobije se reč Judeja ili Juda. Ovaj vladar nije nosio bradu i bio je ćelav tako da izgleda i kao indijski Buda.

Da li je moguće da je Gudeja, sveštenik i graditelj iz Haldeje, greškom ili namerno, u Bibliji zapisan kao Juda (na hebrejskom znači hvaljeni), sin Jakova? Da li je on i Buda?

Da li je možda baš Gudeja izgradio prvi „Solomonov hram”, za koji se inače kaže da je imao karakteristike feničanske arhitekture? (Biblija kaže da je majka Kralja Solomona bila iz Ur-a).

Da li je ovo čista slučajnost ili je u Starom zavetu nešto prećutano, a nešto pomešano?

Imena vladara pre Gudeje takođe su zanimljiva. Tu je bio kralj Irarum. On je imao sina Dar-a koji je imao kraljevsku titulu (Ašak, što znači sin Boga). Njegov sin je bio Kab (Kabulum), a njegov Akab. On je bio otac Gudeje. Koliko su ova sva imena kada se izgovore slična imenima koja su zapisna u Starom zavetu?

Irarum = Abram (Avram)
Ašak= Išak
Akab =Jakob (Jakov)
Gudea = Judea

U Bibliji stoji da i je patrijarh Avram bio Haldejac iz Ur-a. On je dostigao velika saznanja o astrologiji i u „haldejskim veštinama”. Iako se za Avrama nigde ne kaže da je bio čarobnjak, kaže se da je „sve nadmašivao u otmenosti i mudrosti”.

Njegova „otmenost” u to vreme mogla je značiti samo da je bio plemenitog roda. Njegovo poreklo se tako može povezati (iz citata Eusebijusa) kako doseže do drevnih golijata, odnosno prvih gospodara sumerske civilizacije (onih koji su pali sa neba - annunaki), što znači i do Nimroda.

Avram je došao u Egipat i tu podučavao egipatskog faraona astronomiji. Ista saznanja preneo je i u Grčku. Dakle, putovao je i prenosio učenje o postojanju „jednog boga”.

(Neki istoričari veruju da je i Isus Hrist kao sin Gospoda(ra) bio zapravo arhitekta i sveštenik, a ne drvodelja i sveštenik. Nesporno je da je Isus iz Nazareta bio veoma učen, a najvažnija škola za vladarske sinove je bila arhitektura. Njegova namera je bila da gradi crkvu u Petri. Da li je možda u prevodu Biblije došlo do greške ili je i ovo prećutano?)

O vladavini Gudeje ostalo je ipak dosta materijalnih dokaza. Za razliku od njega, iza kralja Solomona kao i njegovog oca kralja Davida nema nikakvih materijalnih dokaza da su zaista postojali. Nijedan arheološki ostatak koji bi to potvrdio ili opovrgao. Istraživanja i danas traju.

Solomonov Grad, za koji se u Bibliji tvrdi da je postojao u Jerusalimu, veruje se da je bio okrenut prema današnjoj džamiji Al Aksa. Izraelski arheolozi su očajnicki kopali pokušavajući da nađu ostatke, ali nema nikakvih opipljivih dokaza. Ime kralja Solomona nije uklesano ni na jednoj tabli, prepisu ili ukrasu. Nijedan vazal koji mu je plaćao taksu nije ostavio o tome nikakav zapis. Nijedan vojnik od njegove ogromne osvajačke vojske nije ostavio nijedan šlem, sablju ili štit sa oznakama njegove armije. O drevnom Kanaanu i drevnoj Filistini ima arheoloških tragova, ali o Solomonovom gradu nema.

Da li je Solomon izmišljen lik kao i njegov otac David? A Avram? Ako jesu, kome je trebala da priča o moćnoj Solomonovoj kraljevini, njegovom zlatu, njegovim brojnim potomcima i „izabranom izraelskom narodu”? Ko je i zašto sve te lepe priče zapisao u Starom zavetu?

Solomon je navodno vladao od 1000. do 929. godine p.n.e. a doživeo je skoro 100 godina. Imao je ogromno kraljevstvo i moćnu vojsku, bio oženjen faraonovom kćerkom, a imao je i 700 drugih žena i nekoliko stotina konkubina. Njegovi potomci su danas Jevreji širom sveta.
 
KO SU KREATORI SVETSKE ZAVERE?

Zavera sa ciljem da se porobe svi ostali narodi na svetu uglavnom se pripisuje Jevrejima. Ogroman broj tekstova na Internetu, kao i knjiga sa „dokazima” o „jevrejskoj zaveri” publikovan je poslednjih godina širom sveta. Veliki broj Jevreja čak i veruje u to.

Ali, može li jedan narod uopšte da smišlja nešto i da o bilo čemu odlučuje? Ako bi narod bio u stanju da misli i da sobom vlada, a posebno da kuje zavere, gospodari (gospodi i bogovi) nikada ne bi ni postojali, zar ne? Ako su pak zaveru smislili jevrejski vlastelini, znači da su to potomci kralja Davida. To je loza kojoj je pripadao, misli se, i Isus iz Nazareta koji je postao Hristos.

Hristos potiče od grčke reči „kristos” i znači pomazan mirom. Mazanje mirom upražnjavano je prilikom krunisanja za kralja. Ako je Isus iz Nazareta bio miropomazan, znači da je imao oca (jer se tada samo po ocu nasleđivao tron) i drugačije ne bi mogao da bude izložen ovom ritualu. Ako nije imao oca nije mogao biti Gospodov sin. Ali šta ako su David i Solomon izmišljeni likovi? Neverovatna zavrzlama oko koje je pravu prašinu podigao nedavno i visokotiražni pisac Dan Brown rušeći mit o Isusu Hristu kao „božjem sinu”. Ali, ko je onda napisao izuzetno umnu hrišćansku filozofoju iz Novog zaveta? I najzad, kome je smetalo kasnije širenje baš tog učenja po Evropi?

Istina je izgleda mnogo neprijatnija za one Jevreje koji veruju u jevrejsku zaveru (i njihovu supremaciju), jer ćete videti da su baš oni, u nekoliko istorijskih perioda, ne samo bili lakoverne žrtve „zaverenika”, već će to biti ponovo. U Bibliji je to i zapisano u Starom zavetu, gde prorok Zaharije (12:7-10; 13:8, 9) predviđa napad na Jerusalim čije spasavanje i obnova će uslediti od ruke samog Gospoda (Mesije): „...dva dela će tada biti odsečena i umreće, ali treći deo će opstati”.

KO SU JEVREJI?

Reč „JEVREJ” je srpska transkripcija engleske reči JEW, a što je skraćenica od JUDE. Judeja je naziv samo jedne oblasti u drevnom Izraelu, koja je dobila naziv po plemenu JUDEJA. Svi stanovnici ove oblasti mogu se tako nazvati Judejcima, iako nisu svi Judejci bili iz plemena Judeja (bilo je tu i Levita i pripadnika drugih plemena). Pored ovog plemena u drevnom Izraelu je živelo još dvaneast plemena. Nakon smrti legendarnog Kralja Solomona, Izrael se podelio na Severno kraljevstvo Izraela u kome su bila plemena (Ruben, Simeon, Dan, Naftali, Gad, Ašer, Išahar, Zebulun, Efraim i Manaši). U Južnom delu su bila plemena Benjamina i Judeja, kao i delovi Levita, koji su bili raštrkani svuda. Ovaj južni deo je nazivan Judejskom kraljevinom. Šizma između Severnog i Južnog kraljevstva trajala je decenijama, pa su se razvili toliko neprijateljski odnosi da su čak i ratovali među sobom. Zbog podela je nastalo i trinaesto pleme.

Biblija kaže da je narod čitavog Izraela, očajan ovim bespoštednim ratovima i borbom za prevlašću plemenskih vođa, željno iščekivao jednog moćnog gospodara (mesiju) koji bi ih spasao i ponovo ih sve ujedinio, stvorio mir i obnovio staru kraljevinu Kanaan.

Dakle, Judeji (Židi) su bili samo jedno pleme Izraela, i pripadnici drugih plemena se nisu mogli nazivati Judejima (u transkripciji Jevrejima), ali su svi Judeji bili Izraelci.

U Novom zavetu, u svojoj poruci crkvi u Smirni, Isus Hrist pominje „Sinagogu Satane” i obraća se „onima koji kažu da su Judejci, a nisu”. Drugim rečima, postojala je novostvorena sinagoga Izraela (sa učenjem donetim iz Vavilona) koja nije bila judejska. „Znam tvoja dela i nevolju i siromaštvo (ali si bogat) i huljenje onih koji govore da su Judeji, a nisu, nego skupina Satanina.” (Otkrivenje 2:9).

Zato ću dalje izostaviti pojam „Jevrej”, jer se on, kako tvrdi Bendžamin Fridman, uvodi tek negde u 16. veku.

Razjedinjena i posvađana izraelska plemena postala su 721. godine p.n.e. lak plen za moćnu asirsku vojsku koja je okupirala Severni Izrael i ogroman broj Izrailja odvela u ropstvo. Većina se nikada više nije vratila u Izrael i za njih se kaže da su to deset izgubljenih plemena Izraela.

Kada su vavilonski vojnici 586 godine p.n.e. okupirali Palestinu, razorili su Solomonov hram u Jerusalimu i odveli u ropstvo Judejce. Neki pripadnici judejskih plemena su se ipak vratili u Judeju i kasnije sazidali novi hram, takozvani Drugi hram (koji je kasnije razorio Titus). Ali, njihov povratak u Judeju je, možda, baš početak jedne neverovatne priče iz koje će kasnije nastati ono što danas nazivamo - „svetskom zaverom”. Tako bar otkrivaju istraživanja o istoriji Izraela nekih najuglednijih izraelskih istoričara (Helene Blavatski, Sesil Rota i drugih koje je obradila Barbara Ejho, na čiji ću se rad („MYSTERY, BABYLON THE GREAT - CATHOLIC OR JEWISH?”) najviše pozvati u ovom tekstu.

KOME JE BIO POTREBAN STARI ZAVET?

Odlazak Izraelaca u Veliki Vavilon bio je isto kao kada bi danas neki Srbin iz teške zabiti u Srbiji, iz sela gde nema ni struje ni vodovoda, otišao u Njujork. Vavilon je tada bio centar raskalašnog života, bogatstva, sa ogromnim brojem astronomskih opservatorija, školama arhitekture, astrologije i alhemije, pravo stecište gnostika. Tu su Izraelci upoznali razne doktrine istočnjačkog misticizma, tajnu brojeva, slova, osnove astronomije i astrologije, veštinu gledanja u zvezde i proricanje sudbine, crnu magiju, kao i veštinu trgovine i baratanja novcem. Naučili su i da pišu svete knjige posebnim alegorijskim jezikom i tako su savladali veštinu drevnih vavilonskih Pisara. Hebrejsko pismo i magična snaga slova (svako slovo je i značenje, a ne samo znak), takođe potiče iz Vavilona (Helena Blavatski). Sva ova znanja oni su kasnije, kada su se vratili u Izrael, usmeno prenosili kao učenje „o skrivenoj mudrosti” koje se i danas naziva „kabala” („qabb lâ” znači „primljena doktrina”, a „hokmah nistarah” znači „skrivena mudrost”).

U Haldeji, gnostičkom centru vavilonske imperije, Izraelci su se mogli diviti arhitekturi, slikama i skulpturama lavova i ptica napravljenih kako u kamenu tako i od čistog zlata koji su bili simbol moći vavilonskih vladara.

Tu su bili fascinirani ne samo bogatstvom i raskoši, već i opštim razvratnim životom, ali i brojnim paganskim običajima koji su uključivali i prinošenje ljudskih žrtava.

U knjizi „Okultna teokratija” (Occult Theocrasy ) Edit Star Miler kaže da reč „tanaim” na hebrejskom znači „učitelj zakona”, a rabini (učitelji) koji su prenosili ova vavilonska učenja su postali prvi kabalisti.

To su bili prvi hebrejski Pisari koji će kasnije napisati Stari zavet. Jedna sekta ovih kabalista, koja je formirana još u Vavilonu, nazvana je farisejima. To se smatralo najvišim rangom među verskim učiteljima. Sekta je nakon povratka u Judeju počela kabalu da prenosi najpre usmeno, smatrajući to velikom tajnom. Nakon nekoliko stotina godina odlučili su da svoja učenja zapišu. Tako je nastao Talmud, Sepher ha Zohar. Miler piše da postoji judejski i vavilonski talmud. Vremenom je vavilonski prevagnuo i uglavnom se on učio u sinagogama.

Nejasno je zašto su se ovi Izraelci uopšte vratili u Palestinu, ako su već došli u poziciju da steknu sva ova znanja, a veruje se da su se mnogi, ne samo obogatili u Vavilonu, već su i zauzeli određene visoke društvene pozicije. Jevrejski istoričari smatraju da su oni želeli da predstavljaju novu aristokratiju među Judejcima, jer su postali učeni stvarima o kojima niko u Izraelu ništa nije znao. Njihov navodni cilj bio je da podriju dotadašnju aristokratiju u Judeji, koja je počivala na krvnom nasledstvu, i postave se kao vrhovno sveštenstvo koje bi dalo i svog čoveka za Mesiju.

Tako su još u Vavilonu formirali tajno bratstvo - „haburah”. Termin „Vavilonsko bratstvo” pominje i Dejvid Ajk u svojim knjigama.

Postoji i drugo verovanje jednog američkog istraživača, a to je da su u nameri da nateraju narod da se iz bogatog Vavilona posle 40 godina ropstva vrati na ispošćenu palestinsku zemlju, članovi Vavilonskog bratstva IZMISLILI priču o slavnoj istorijskoj prošlosti Izraela i to zapisali kao istoriju i proroštvo. Tako su neuk narod iz Judeje možda predstavili kao potomke nekada moćnog izraelskog kralja Solomona koji je za sobom ostavio ogromno zlato (sakriveno negde u Palestini) i moralnu obavezu svojim potomcima da mu čuvaju kraljevstvo, kome je već pretila opsnost da bude okupirano tuđim vojskama.

Kralj Solomon je tako opisivan kao moćni i mudri vladar oko čijeg trona su bili poređani lavovi i paunovi od čistog zlata (kao i Mojsijevo zlatno tele). Umni fariseji su tu videli odličnu priliku da postanu novi gospodari čitavog Izraela i lagodno žive prodajući narodu maglu u obliku lepih priča i verovatno kujući planove da im dovedu i proroka od krvi i mesa koji bi bio predstavljen kao krvni naslednik kralja Davida.

Nije li upravo čudna koincidencija da su pisari Starog zaveta tako zapisali kako je i patrijarh Avram išao iz Vavilona, odnosno iz Ura (u Haldeji ) prema drevnom Kanaanu baš putem kojim su Hebreji ubeđivani da krenu natrag u Palestinu?
 
ČUVARI, KABALISTI, ANĐEOLOZI, DEMONOLOZI, PROROCI, ZIDARI, VLADARI... BOGOVI!

Druga skupina Izrelaca (Judejaca) koja je povezana sa kabalom bili su Eseni, monaška zajednica koja je živela u pustinji Kumran, na obali Mrtvog mora, ranije nazivanog Gomora. „Jevrejska enciklopedija” njihove kabalističke principe opisuje kao „judaizovane elemente iz istočnjačke mistične tradicije”. Eseni su bili, po Flavijusu Jozefusu, „Čuvari tajnih zapisa kabale”. Sami su izučavali demonologiju i anđeologiju, što su takođe preuzeli iz Vavilona.

Eseni su tvrdili da su legitimni „sinovi Zadoka”, odnosno potomci sveštenstva iz Solomonovog hrama. Njima se pripisuje pisanje Skripti iz Mrtvog mora koji su otkriveni 1945. godine. Helena Blavatski ih opisuje kao paganske sveštenike pristalice grčke boginje Dijane iz Efesa, gde su „tanaimi” osnovali školu u kojoj je predavana haldejska mistična religija. Oni su preuzeli i učenja budista i verovali su u reinkarnaciju. (Da li i to ima veze sa Gudeom koji je ličio na Budu?)

Neki masonski pisci (Christopher Knight and Robert Lomas) u ovo društvo su svrstali Isusa Hrista i Jovana Krstitelja, što verovatno nije tačno, tvrdi Barbara Ejho. Ipak, ovi masonski pisci otkrili su, možda i nepažnjom, da će iz ovog društva biti uzdignut lažni prorok u vreme „Velike Tribulencije”, pre konačnog postavljanja novog sedišta crkve u Jerusalimu, na čijem čelu će biti „Pravi Mesija”.

U knjizi „Bela Boginja” Robert Grejvs povezuje Esene sa otpadnicima plemena DAN na čijem čelu je bio Samson iz Nazareta. Njihov Prorok je smatrao da DAN treba da ima vodeću mesijansku ulogu u Izraelu, nakon smrti Samsona. Ovo proroštvo je navodno zapisano u kosmičkom krugu Ouroboros (verovatno u sazvežđu Zmijonoše, koje je u moderoj astrologiji izbačeno kao trinaesti znak).

Ouroboros (žderač repa) je drevni znak zmije (serpenta) koji se pominje kao vrhovna sila u skoro svim religijama. U Rajskom vrtu, zmija je Zlo (Satan). Zmija je simbol cikličnog kretanja Univerzuma, odnosno njegovog osnovnog principa: kreacija nastaje iz destrukcije, život iz smrti, povezanost onog što je iznad sa onom što je ispod... Bioenergija u našem organizmu kreće se kao zmija, DNA lanac se uvija kao zmija. Ouroboros se hrani sopstvenim repom i tako preživljava. To je točak vremena koji sam sebe troši, kao život u sagorevanju, da bi nakon punog kruga sve krenulo iz početka. To je alhemijski znak vremena 12 + 1.

Zmija je bila i sastavni deo znaka teozofa i gnostika drevne Haldeje. U raznim varijacijama amblem gnostika sa Zmijom nosi poruku: „Pedet Finis Aborigine”, što znači: „Traži kraj u početku”. Ovaj aksiom označava plan grupe drevnih haldejskih gnostika da se vrate u budućnost, tako što će ići kroz vreme unatrag, preko Rajskog vrta do Postanka. (Kakva koincidencija: Veliki majstor italijanske masonske lože Gustavo Rafi, u intervjuu datom podgoričkoj „Pobjedi”, krajem oktobra 2007. kaže da masone ne zanima vlast, već nešto sasvim drugo: „Svet je izgubio kompas... Istorijski gledano, tržište je vratilo sat vremena za 50 godina unazad i zato je neophodna nova renesansa modernog sveta koja će čoveka vratiti sopstvenim vrednostima. Ovo je suštinska vizija i cilj masonerije u savremenom svetu.”)

Serpent je kao simbol koji se stalno pojavljuje u drevnom Vavilonu, zatim Egiptu, pa u Grčkoj (Eskulap i Higija).

Zmija obmotava Zemlju, naša galaksija je u obliku Zmije. Centar Mlečnog puta je 26 stepeni i 54 minuta u sazvežđu Strelca. (Ili bi to to trebalo da bude sazvežđe Zmijonoše?) Ono se približava 27 stepenu i nulta minuta je u 2010 . godini. U godini 2012. centar će biti 27 stepeni i jedan minut.

To je početak NOVOG DOBA (27+1=10=1+0=1) - NEW AGE

Znak Suntelia Aion je sunce koje izlazi iz usta Ouroborosa, što će se dogoditi u vreme zimskog solsticija u decembru 2012. godine, a što je približno sa kalendarom drevnih Maja (28. 10. 2012). To je simboličan datum u kome dolazi do početka Velike promene, koja će eskalirati u „Vatrenom prstenu” (Quetzalcoatl).

Da li to u filozofskom smislu znači da bez postojanja Dobra ne bi bilo ni Zla, jer Zlo ne bi imalo čime da se hrani?

HRIST I ANTIHRIST

Postoji veliki broj dokaza da dinastija Merovinga potiče iz plemena DAN („Izgubljeno pleme Dan”), koje je i dalje u sukobu sa plemenom Judeja (iz koga je potekao Isus iz Nazareta, ali i Marija iz Magdale). Priča o Samsonu i njegovoj borbi sa lavom je alegorijsko proroštvo koje kaže da će pleme DAN (iz koga je Samson) pokušati da razori pleme Judeja i postavi Mesiju iz svog plemena koji će zavladati Izraelom.

Naime, snažni Samson se nakon borbe sa lavom okrenuo u stranu da još jednom osmotri mrtvog lava, kada je ugledao u lešini mnoštvo pčela na medu. I Samson je podigao ruke i probao med, a onda ga odneo majci i ocu i nahranio ih.

U tumačenju ovih alegorija (Da li vavilonskih pisara?) proizilazi da će iz lešine mrtvog lava (koji simboliše Judeju) pleme Dan (simbol pčela) proizvesti Zlatno Doba (koje simboliše med) koji će ih sve hraniti.

Dakle, ako je pleme Judeja dalo Hrista, pleme DAN će dati Antihrista. DAN će vladati severnim delovima kraljevstva sa planine Sion, (zove se i Planina Hermon). Ovu Kanaansku teritoriju DAN je izabrao jer se nalazi na lokaciji tačno 33 stepena geografske širine i dužine (po starom merenju kada je Pariz do 1884.bio nulti meridijan) i to je mesto gde su, po Bibliji, sišli sa neba nefilimi ili annunaki (anđeli koji su pali na Zemlju) i začeli sa zemaljskim kćerkama ljudski rod. Ime jednog od anđela je bilo Satan. Ovo objašnjava zversku prirodu Antihrista i njegove krvne loze.

Kakva koincidencija da se pisac knjige „Da Vinčijev kod” zove baš DAN (Brown)!

Ovi gnostici iz Haldeje navodno su verovali da su odeđeni da ispune jedno biblijsko proročanstvo po kome baš oni treba da pokore čitav Univerzum obmotavajući ga po principu Ouroborosa. U Bibliji je ovo zapisano u poglavlju 8. knjige Jezekilja kome je Bog dao vizije o mestu gde se nalazio hram judejskih mudraca koji su tu, uz odobrenje kralja Solomona, izvodili rituale u čast boginje Dijane.

Odluka da se pokori čitav Univerzum doneta je navodno još 929. godine p.n.e. a po zamisli samog kralja Solomona i njegovih učenih mudraca sa Siona, utvrdio je profesor Sergej Nilus kada je prvi predstavio javnosti famozne „Protokole Sionskih mudraca”. Ali da li je to onaj kralj Solomon o kome nema nikakvih dokaza da je uopšte postojao? Da li je profesor Nilus ipak doveden u zabludu? Ili je NEKO mnogo kasnije došao na ideju da sve ovo vešto iskoristi i zaista krene u pokoravanje (i pljačku) sveta?

Latinska reč „vatican” izvedena je iz dve reči: vatis = prorok i can = zmija. Vatikan - grad i bazilika Svetog Petra u Rimu, sagrađeni su na starom paganskom mestu nazvanom Vaticanus Mons ili Vaticanus Collis, što znači „brdo proroštva” ili „zmija proroštva”. Novčići kovani u Vatikanu često su nosili oznaku CITTA DEL VATICANO što znači Grad Proroštva. („The Wine of Babylon”).

„Kata” je na grčkom predlog koji označava kretanje ka nekom cilju. „Holos” znači ceo. Kata + holos = katholikos, što znači težnja ka sveobuhvatnom. Princip koji simboliše ouroboros (uroborus) je upravo taj, a to je, pokazalo se, i vekovna doktrina Rimokatoličke crkve. Zločini koje je ova doktrina počinila u svetu u ime borbe protiv jeresi, poznati su.

Krilata zmija (serpent, aždaja, zmaj) nalazi se na starom papskom grbu u vatikanskom muzeju, kao i na podu Vatikana.

Kako je ovaj simbol vavilonskih alhemičara i pagana stigao u sedište hrišćanske crkve u Rimu, postao deo njene doktrine i našao se, ne samo na podu, već i na grbu i papskoj kruni? Mnogo vekova kasnije on će se naći i na grbovima najmoćnijih srpskih vladarskih dinastija - Brankovića, Jugovića, Crnojevića. I Obrenovići su imali na grbu uroborusa.

Sve je više sumnji poslednjih godina izneto o tome da li je rimkatolička crkva uopšte hrišćanska. Za mnoge istoričare i istraživače brutalni i genocidni zločini koje je crkva činila u raznim istorijkim epohama, odraz su uprvo satanističke doktrine u borbi protiv „jeresi”, a koju je ova crkva sprovodila u ime „hrišćanske vere”. Znamo iz istorije da su „jeretici” bili baš oni koji su bili tvrđi u svojim hrišćanskim uverenjima. Pljačka i sticanje ogromnog bogatstva putem krstaških ratova takođe nemaju veze sa hrišćanstvom.

Zanimljiva je i knjiga izdata 1962. pod naslovom „Zavera protiv crkve” („The plot against Church”), koju je napisala grupa sveštenika rimokatoličke crkve i potpisala se kao Maurice Pinay. U knjizi se navodi kako je ova Crkva razradila brojne doktrine za pokoravanje naroda i država, a najmoćnije su bile - komunizam, fašizam i nacizam. Ustaški pokret u Hrvatskoj takođe je delo istih ideologa.

Da li je rimokatolička crkva od početka bila formirana kao zaverenički projekat vavilonskih kabalista i alhemičara ili su se oni u ovu instituciju infiltrirali vremenom i preoblikovali je preuzevši kontrolu nad njom? To je upravo tema istraživanja koje je sprovela Barbara Ejho u svom radu „MYSTERY, BABYLON THE GREAT - CATHOLIC OR JEWISH?”
 
ALEKSANDRIJSKI GNOSTICI, ANĐELI I ISCELITELJI

Pre nego što dođemo do formiranja rimokatoličke crkve, vratimo se još malo judejskim gnosticima i kabalistima, koji su se kao „Vavilonsko bratstvo” našli u Filistini kako bi preuzeli funkciju nove judejske aristokratije i postavili svog čoveka kao Mesiju, odnosno vladara na prostoru starog Kanaana (Izraela i Judeje).

Grupa ovih gnostika boravila je i u Aleksandriji u Egiptu. Aleksandrija je u to vreme bila stecište gnostika svih istočnjačkih škola i tu se obavljala razmena učenja gnostika iz Grčke i Judeje. U slučaju pada Jerusalima, Aleksandrija bi bila centar kabalističkih učitelja u kome bi oni nastavili rad.

Tako su se vremenom judejska kabala i grčka neoplatonska filozofija sintetizovale. Stvoren je nov kabalizam u obliku hrišćanske (učene) terminologije.

U osnovi ovog novog gnosticizma je mešavina učenja koje uključuje i istočnjački misticizam sa svojom poznatom školom koja uči da se nakon smrti duša oslobađa iz tela i odlazi u nebo kako bi se ujedinila sa bogom. I mnogi bogovi iz Vavilona i Egipta dobili su nova imena, pa su postali grčki bogovi. Tako su antičku Grčku, kako nas laike i danas uče, stvorili bogovi sa Olimpa, baš kao što su Rim stvorili Romul i Rem koje je dojila vučica. Naravno, pravo je svakoga da u ovo veruje, ali i da mu ponešto nije realno.

Po „Jevrejskoj Enciklopediji” gnosticizam je „...bio jevrejski mnogo pre nego što je postao hrišćanski”. ( Ovde se koristi termin jevrejski, iako se ova reč pojavila mnogo vekova kasnije. Ja ću se za sada radije držati termina „Vavilonsko bratstvo”, videćete kasnije zašto.)

Tajna doktrina aleksandrijskih gnostika je tako postala hristijanizovana verzija onoga što je bilo sastavni deo vavilonske kabale. Tako je gnostičko jevanđelje bazirano na kabalističkom poimanju oslobađanja duha od materijalnog sveta uz pomoć anđela.

Savremenik Isusa Hrista bio je i Filo Judeus (30 p.n.e. do 45 n.e.). Ovom helenizovanom Judejcu iz Aleksandrije pripisuje se alegorizacija i misticizam u pisanju Starog zaveta. „Filo je bio tada Pisar bez premca u ezoterijskom znanju”, tvrdi Helena Blavatski, izuzetan autoritet u proučavanju teozofije. Filo je bio i član elitnog aleksandrijskog teozofskog društva nazvanog „Terapeuti”, koji su se nazivali i „Ezoterijski krug prosvećenih ljudi” (Illuminati) ili „Mudraci”.

Oni su bili iscelitelji fizičkih i mentalnih bolesti i učenici ezoterijske škole. Neki sledbenici hrišćanstva takođe su pripadali ovom društvu „Terapeuta”.

I „Terapeuti” i „Eseni” upražnjavali su celibat, sledeći gnostičko uverenje da je materijalni svet stvorio zli anđeo Demijurg (Satan), te umnožavanje ljudi znači širenje satanske populacije.

Nakon Filove smrti uzdiglo se u Aleksandriji društvo „Ormus”, poznato i kao „Mudraci svetla”. Ime su dobili po „misterioznoj” materiji „orme”. I danas neki istraživači nagađaju šta je to tačno, a koja je sastavni deo vode, ali i Sunca, i sadrži neke metale među kojima i zlato, platinu, iridijum... Ova materija je, navodno, povezivala duhovni i materijalni svet. Ormus se nosio kao beli prah, koji je nazivan belo zlato (monoatomsko). Bila je to vrsta soli iz koje je poticala mudrost (Filozofski kamen), ali je korišćen i kao hrana i lek. Nosio se na glavi, u kapama. To je verovatno so koju pominje Isus Hrist svojim apostolima učeći ih da su oni Svetlost sveta i So na zemlji. Društvo „Ormus” imalo je kao svoj znak crveni krst. (Krst je preuzet od egipatskog simbola života - ank-a). Mešavina magije, alhemije i fantastike koja je prisutna i u Novom zavetu svakako je delo Pisara iz ove škole.

JUDAIZERI I KRIPTO-JEVREJI

Dva veka kasnije Filov sistem alegorijske interpretacije Biblije učili su Klement i Origen u svojoj katehetičkoj školi u Aleksandriji gde su sintetisali neoplatonizam sa hrišćanskim učenjem kako bi proizveli hrišćansku verziju gnosticizma. Ovi pogrešnim imenom nazvani „Crkveni očevi” bili su asketi. Kasnije su formirali monaška društva koja su vremenom prerasla u duhovnu aristokratiju koja je bila iznad običnih građana. Dakle, duhovnici posebnih moralnih karakteristika, posebno učeni, koji su zbog toga tražili i dobili najviši društveni status u Judeji. Poznati su kao judaizeri. Veruje se, mada ne postoje pisani izvori, da su oni uveli i pojam Goja, što se odnosilo na sve one pojedince i narode koji ne pripadaju veri koju je propovedalo vavilonsko kabalističko bratstvo, kroz svoje škole i svoja učenja. Tako su samo njihovi sledbenici jedini imali pravo na Spasenje.

Ako se ovde primeni pojam Jevrejin (kako se prevodi i iz Talmuda), i koji danas obuhvata i Judejce i Izrailje i Hazare i svakog ko primi „judejsku veru” (jer i tako se postaje Jevrejin), znači da su oni praktično svi već judaizovani, odnosno preko „judejske vere” prevedeni u isti narod. Jedan narod, jedna nacija, jedna vera. Isti princip koji ima i islam. Hrišćani su, međutim, i nacionalno i etnički podeljeni. Ali šta je prava judejska vera - učenje Hristovo, Mojsijevo (Tora) ili vavilonski Talmud?

Ipak, ova novokomponovana duhovna elita prilično je iritirala Judejce.

Konstantna borba za vlast plemenskih starešina i njihovo nastojanje da baš iz njihovog plemena potiče Mesija (Spasitelj) učinilo je da narod počne da gubi nadu da će Spasioca ikada dočekati. Kada je rimski imperator Titus razorio Drugi (Solomonov) hram (oko 70. n.e.), staro judejsko sveštenstvo, nasleđeno po krvi (sadukejci - potomci Zadoka), prilično je izgubilo svoj uticaj. To je bila prilika da fariseji ojačaju svoj uticaj i maksimalno razviju „alhemijske” doktrine (verske običaje) prekopirane iz Vavilona i Aleksandrije, i da preuzmu potpunu duhovnu upravu nad neukim i lakovernim narodom.

Ovo falš sveštenstvo judaizera prihvatiće kasnije hrišćansko učenje, ali tako da je delovalo kao „peta kolona” među Hristovim sledbenicima.

Deo Judejaca iz Vavilonskog bratstva u Egiptu preobratilo se u začetnike hrišćanstva, i postali su kripto-talmudisti. Za Grke je to ipak bila samo jedna nova vrsta „judaizma”.
 
JUDAIZERI OSVAJAJU RIM

Jevrejska komuna u Rimu je najstarije mesto naseljavanja Jevreja u Evropu. Za razliku od brutalnog odnosa prema Jevrejima u Filistini (misli se na sva plemena koja su od 300. godine p.n.e. živela na prostoru bivšeg Kanaana), odnos Rimljana prema jevrejskim robovima u Rimu je bio mnogo bolji.

Ovi dobri odnosi posledica su savezništva i prijateljstva Makabejaca sa Rimljanima. Tako su neki od Jevreja, koji su pripadali bogatijim društvenim slojevima i zahvaljujući Makabejcima, došli do veoma visokih državnih pozicija u Rimu, pa su držali i sopstvene robove.

Pominje se naročito naklonost Julija Cezara prema Jevrejima. Kasnije im je naklonjen bio i Augustus („Jewish Virtual Library”).

U vreme ranog hrišćanstva jevrejska zajednica u Rimu imala je 40 000 članova.
Nihov broj u Rimu je bio sve veći nakon masovnih deportacija posle razaranja Jerusalima 70. godine n.e. i odvođenja Jevreja (iz svih plemena) kao robova širom Rimske imperije.
Najveća koncentracija Jevreja bila je na mestu današnjeg Vatikana.

Sama jevrejska zajednica u Rimu od početka je bila u konstantnom sukobu hrišćana i judaizera. Kako bi iznutra razorili hrišćansku zajednicu judaizeri su se čak lažno preobraćali u hrišćanstvo, kako bi i tu unutar hrišćanskih kongregacija delovali kao „peta kolona”.

Apostol Pavle se još u Filistini hrabro suprostavljao ovim lažnim hrišćanima, pa su ga oni često proganjali, tako da je morao da pobegne od njih iz Jerusalima.

Zanimljivo je da je on i pre nego što je morao da napusti Jerusalim prorokovao da će hrišćanske crkve i u Rimu biti infiltrirane jereticima, među kojima će biti najviše judaizera. Posebno je ukazivao na ove jeretike u Korintu i Galateji upućujući im poslanicu: „... I za lažnu braću koja dođoše i privukoše se krišom da uhode slobodu našu koju imamo sa Isusom Hristom, da nas porobe. Kojima se ni sahat ne podasmo u pokornost da istina jevanđelja ostane među nama” (Galatima 2:4, 5).

Pavle je verovatno anticipirao da se judejska jeres, koja se prvo pojavila u Korintu i Galatiji, može kasnije razviti i u drugim crkvama, posebno u Rimu koji je bio centrar tadašnje najveće vojne i političke moći.

Iz Pavlove poslanice Rimljanima (16:5-15) vidi se da je hrišćanska zajednica u Rimu tada bila podeljena na više crkava, kao i da su već postojale trzavice između hrišćana Jevreja i nejevreja.

„Iz ovog razloga doktrinarna pozicija jevrejske hrišćanske zajednice u Rimu, sa snagom i uticajem koji je bio predodređen da raste, nosila je veliki teret u sukobljenosti sa judaizerskom doktrinom koju su nametali sledbenici vavilonskog učenja”, veruje Barbara Ejho. Zato u svojoj poslanici Rimljanima apostol Pavle im nalaže da imaju „revnost za boga, ali ne po razumu i zakonu, već po osećaju pravednosti...” „...Jer je Hristos svršetak zakona. Koji god veruje, opravdan je”.

Ovome je suprotan bio koncept vere judaizera koji su nametali veru po napisanim pravilima odnosno po zakonu.

Najuticajniji među judaizerima bio je Valentinus, čija je gnostička škola opstala 600 godina, sve do danas. On je Judejac rođen u Egiptu 100. godine n.e.
Valentinus je prvi tvrdio da ima vizije uskrsnulog Hrista, nakon čega je otpočela njegova karijera kao učitelja u Aleksandriji.

Valentinus se 136. godine n.e. premestio u Rim gde je osnovao drugu školu gnosticizma i povukao sa sobom veliki broj sledbenika iz Sirije i Egipta. U Rimu se predstavljao kao Hrišćanin. Tu je osnivao i vodio najrazornije tajne sekte za hrišćane.

Zbog stalnih nemira, od Rima do Egipta, koje je jevrejska zajednica podeljena na hrišćane (Jevreje i nejevreje) i talmudiste, činila, Klaudijus koji je vladao od 41. do 54. godine n.e. izdao je edikt kojom je svim Jevrejima zabranio da se „sakupljaju u skladu sa tradicijama i načinom njihovog života”. Naložio je i proterivanje Jevreja iz Rima gde su bili najviše koncentrisani.

Tada je hrišćanska zajednica u Rimu, koju su sačinjavali nejevreji, istinski počela da se razvija. Ali to je trajalo sve dok Klaudijus nije umro, nakon čega se judaizeri ponovo vraćaju u Rim i zauzimaju pozicije u hrišćanskoj zajednici nejevreja.

Paljenje Rima, koje je istorija pripisala Neronu, najverovatnije je delo „jevrejskih fanatika” koji su za to optužili hrišćane tako što su ih cinkarili rimskim iperatorima, baš kao što su Judejci optuživali Pavla vladarima Tesalonikija; kao što su cinkarili Isusa Hrista kod Pontija Pilata, imputirajući mu da se proglašava za kralja Judeje i time nipodaštava rimskog Cezara.

Da li je „alhemijska” doktrina sa podmetanjem i lažnim optuživanjem bila začetak globalne političke doktrine „Divide ut regnes” i „Divide et impera”, koju će kasnije vekovima upražnjavati Vatikan šireći svoj politiički uticaj i moć u svetu, propovedajući upravo „mir među ljudima”?

Da li je ovo začetak doktrine u strategiji prikrivenog ratovanja cionista, gde će Mosad to uzeti i kao svoj moto („kee betachbulot ta'ase lecha milchama”), a što je danas poznato po „false flag” terorističkim operacijama širom sveta?

NULLA DISCORDIA MAIOR QUAM QUAE A RELIGIONE FIT - NEMA VEĆE NESLOGE OD ONE KOJA NASTAJE ZBOG RELIGIJE

Šema preuzimanja vlasti u Rimu otkrivena je kada su dva preobraćena Židova postala rimokatolički sveštenici. („La Civita Cattolica”).

Mnogo godina pre pada Rimske imperije, čuvena braća Leman, koji su se preobratili iz judaizma u katoličanstvo i postali sveštenici rimokatoličke crkve, u jednom svom radu napisali su:

„O, Izrailji Rima, mi razumemo držanje naših ljudi. Ako ste prihvatili pravo posedovanja u koje se zaklinjete, kladimo se da će za 30 do 50 godina Rim biti u vašim rukama.” (ff. „Rome et les juives” - „Rome and the Jews”).

„I “proročanstvo” se obistinilo. Grad Rim je brzo pao u ambis, i bio je ekonomski i materijalno potčinjen Jevrejima, kao i svi drugi glavni gradovi velikih evropskih nacija” („La Civita Cattolica”).

Nakon 363. godine n.e. oživljavaju „jevrejske studije” u Rimu i mnogi školovani učitelji kabale doprinose razvoju jevrejske tradicije kod rimskih Jevreja, uvodeću u verske običaje liturgijske tečajeve (koji će se kasnije proširiti po celom Rimu).

Da li su upravo ti „liturgijski tečajevi” našli put ka rimokatoličkoj crkvi? Malo po malo oni su se utkali u ono što će kasnije postati rimokatolička misa?

„Katolička enciklopedija” upravo tako i definiše katoličku liturgiju, kao prenesenu iz Mojsijevih zakona, koja „korespondira sa zvaničnom službom u Hramu Starog Zakona”.
 
ŠTA JE SVE PREUZETO IZ SINAGOGE?

Sveštenstvo (posrednik između čoveka i boga)

Papa = jevrejski visoki sveštenik

Skup kardinala (70) = 70 Mojsijevih mudraca

Ispovedanje greha = traženje oprosta

Dnevna Misa žrtvovanja = dnevno plajnje ponuda

Oltar za žrtvovanje

Oltarske posude zlatne i srebrne = nalik na drevne posude u kojima se čuvao ormus?

Sveštenička odora


Kardinalska kapa

Darovanje

Crkveni hramovi

Liturgija

Obavezna nedeljna služba = jevrejski sabath

Duhovni praznici

Skapular (natplećnik)

Vaferi i pričest

Paljenje sveća

Sveta vodica

Krštenje = Bar Mitzvah

Nema spasenja izvan Crkve = Goje moraju biti preobraćeni u judaizam da bi mogli biti spaseni.

Što znači da je katolička misa hristijanizovana verzija služenja u sinagogama „koju su vodili” učeni mudraci.

Tako, za mnoge preobraćenike u katolicizam (Jevreje) to u stvari nije značilo menjanje vere i preobraćanje, već nastavak judaizma.

(U originalnoj verziji Biblije, kako je kasnije otkrio Martin Luter, nigde se nije pominjala crkva kao institucija, posebno mesto za molitve i postojanje posrednika - sveštenika). Sve ovo bilo je napisano u latinskoj vulgata Bibliji.

Dakle, ako su judaizeri imali glavnu ulogu u formiranju i osnivanju Rimokatoličke crkve, da li je moguće da je ovaj projekat zapravo bio mudra kreacija Vavilonskog bratstva kako bi kroz instituciju za Goje iznutra podrili hrišćanstvo, te da ova institucija 17 vekova funkcioniše kao prikriveno oružje satanista? Ili je, možda, i sama podela vernika na dve žestoko sukobljene religije, kojoj će se kasnije priključiti i islam, na principu zavadi pa vladaj, smišljeni projekat, kojim će se vremenom izvršiti pokoravanja i kontrole čitavog sveta.

U tom smislu uloga Isusa Hrista, “božjeg sina”, ostaje nejasna. Za koga je radio?

Najzad, da li je Vavilonsko bratstvo na bilo koji način zaista i bilo sukobljeno sa rimskim okupatorima, ili je u potpunosti sarađivalo sa njima?
 
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa]:dash::dash::dash:

Šta ti izigravaš ovde? Ako ti tema nije zanimljiva - nije trebalo ni da dolaziš ovde da se pobalegaš. :dash:

000202C6.gif
 
ARMAGEDDON


Da li je nekad neko od vas dao sebi za pravo da racionalno razmišlja o Armagedonu? A ne da bezrezervno i bezuslovno veruje u ono što kaže Biblija, da je Har-Magedon, bitka na brdu Megidu, kraj Jerusalima, gde će se u sudnjem danu sudariti nekakve božje i satanske vojske.

Ovo što sledi su najveće masonske tajne. Vežite se, polećemo.

Dok ja ovo pišem, niko, pa ni ja, ne zna šta će da bude sa mnom za minut-dva, za sat, dan ili mesec dana. Zašto? Zato što ja (ne znam za vas) posedujem slobodnu volju. I zato što imam pravo da radim šta hoću. Dakle, niko ne može da predvidi šta ću da uradim u naredna 24 časa, pa čak ni ja sam. I niko ne može da predskaže šta će se dogoditi sa mnom u godinama koje dolaze. Niti može da predskaže bilo šta. Iz toga sledi da ne postoje proroci kojima treba bezuslovno verovati kao nekakvim „božjim” prorocima, jer ni sam bog, ma šta to biće bilo i predstavljalo, ne može znati šta će se dogoditi u budućnosti, iz prostog razloga što sva živa bića poseduju slobodnu volju.

Idemo dalje. Jevrejska elita je veoma davno, verovatno kada su se Jevreji organizovali kao narod, osnovala brojna tajna društva. Jedno od njih, ujedno i najopasnije, bilo je „B'Nai B'Rith”, odnosno „Sinovi zaveta”. Njihov primarni interes i cilj bilo je uspostavljanje što je moguće šire vladavine jevrejske elite; njihov sekundarni cilj bio je da od bistrijih ljudi odaberu „proroke” kojima će naložiti da pišu proročanstva koja će oni ispunjavati. I to se i dogodilo. Imali smo gomilu proroka u Starom zavetu koji su pisali proročanstva, Sinovi zaveta su ih ispunjavali – i slepe narodne mase su verovale da se proročanstva ispunjavaju do detalja.

Prošlo je na desetine vekova od njihovih prvih tajnih akcija. Prvog dana maja 1748. godine, u bavarskom gradu Ingolštatu, rodio se Johann Adam Weishaupt. On je na svoj 28-mi rođendan, 1 maja 1776. godine osnovao Red illuminata. Da ovom prilikom ne ulazimo u detalje, on je između ostalog isplanirao Francusku buržoasku revoluciju koju su u delo sproveli braća iluminati. Bio je doktor kanonskog prava i profesor na univerzitetu u Ingolštatu sve do 1785. godine, kad je morao da beži iz Bavarske jer je na volšeban način razotkrivena njegova zavera da se smeni tadašnja bavarska vlada. I da ne dužimo priču, čovek je umro u izgnanstvu 1811. godine, iza sebe ostavio gomilu raznoraznih spisa i pamfleta, i, između ostalog, svoje životno delo, pod naslovom „Protokoli iluminata”.

Tokom cele 1897. godine, po dva puta mesečno, u švajcarskom gradu Bazelu, na obali Bazelskog jezera, u dvoru Žana Kalvina, sastajao se krem krema tadašnje masonerije. Predsedavajući tih skupova bio je Teodor Hercl (umro 1904. godine ne dočekavši ništa od onoga što je isplanirao), osnivač modernog cionizma i prvi i glavni zagovornik obnavljanja države Izrael. Oni su na 24 sastanka prepravili Vajshauptovu knjigu „Protokoli iluminata”, povećali je sa 17 na 24 poglavlja i dali joj naslov „Protokoli skupova sionskih mudraca”, odnosno „Protokoli sionskih mudraca”. U njoj su se nadogradili na Vajshauptova „proročanstva” vezana za čitav niz svetskih revolucija, dva svetska rata, svetske ekonomske krize i ostale prirodne i neprirodne nepogode, i sve što su napisali bespogovorno su i ostvarili. Ta je knjiga u XX veku namerno podmetnuta Jevrejima, da bi bila razlog za masovne progone tog naroda, naročito od strane nacista, da bi se pobila 1/3 naroda, kako bi se posle WW II obnovila država Izrael i kako niko ne bi smeo da govori protiv njihove zavere. I ja posedujem svoj primerak te knjige, čitao sam je i proučavao više puta, i neodoljivo me podsjeća na proročke knjige iz Biblije. Zapravo, izgleda kao nastavak Biblije. Sve što su isplanirali, sionski mudraci su ispunili. Osim tri stvari: rušenje svih religija, Armagedon i uspostavljanje Novog svetskog poretka, i krunisanje prvog cara celog čovečanstva iz „svetog sjemena Davidova”.

I tek sada dolazimo do glavne teme – Armagedona. Bolje bi mi bilo da ne znam ove stvari, ali kad ih već znam – imam neodoljivu želju da ih podelim sa nekim. Masoni planiraju da izvedu režirani Armagedon. U te svrhe, u toku dvadesetog veka, uspeli su da miniraju 300 velegradova (gradova sa više od 1.000.000 stanovnika) širom sveta, sve posle 1955. godine, tako što su u tunele metroa uzidali atomske bombe. Glavni grad Srbije, Beograd, miniran je tek 1995. godine, kada su završeni prvi tuneli Beovoza, beogradske gradske železnice. Masonsko „proročanstvo” glasi ovako: „Vi kažete da će se na nas dići s oružjem u rukama ako pre vremena prokljuve u čemu je stvar. Ali mi za taj slučaj na zapadu imamo takav terorizujući manevar, da će i najhrabrija srca zadrhtati: metropolitenovi podzemni hodnici biće dotle provedeni u svim prestonicama, odakle će one biti bačene u vazduh sa svim svojim organizacijama i zemaljskim dokumentima.” (Protokoli sionskih mudraca 9.12.) Prema mojim saznanjima, to bi se moglo dogoditi između 2017. i 2026. godine. Novi svetski poredak bi mogao biti proglašen 24. juna 2017. Iza toga sledi masovna seoba masona u Braziliju i Denver. Zašto baš ta dva grada? Kao prvo, brazilski arhitekta Oskar Nimajer sagradio je novi glavni grad Brazilije daleko od mora i morskih talasa, na nadmorskoj visini od oko 1000 metara, na terenu gde se pre prve zgrade nalazila obična brazilska visoravan. To je najmoderniji grad na svetu, čije su zgrade tako građene da ih ne može oštetiti ni najjači zemljotres. Temelji zgrada su „umočeni” u naročitu vrstu ulja, da se pri potresu zgrada može samo ljuljati levo-desno. Brazilija će biti centar novog čovečanstva posle Armagedona. A Denver, planinski grad u Koloradu, biće sedište američke Vlade, Kongresa i Senata. Za Evropu to će biti grad Ex an Provance u Francuskoj. (Neki bogataši iz sveta show business-a već uveliko kupuju kuće i imanja u Provansi).

Fizički, režirani Armagedon izvešće takozvani Savet trinaestorice, najviše telo moderne masonerije. Svih 300 atomskih bombi u metroima u 300 gradova širom sveta povezane su i aktiviraju se pritiskom na jedno dugme, koje se nalazi u Braziliji. Kad se to dogodi, doći će do najvećeg zemljotresa u poznatoj ljudskoj istoriji i maltene sve što je stvorila ljudska ruka biće uništeno za nekoliko sekundi. Tada će se ispuniti Hristovo „proročanstvo” iz Jevanđelja po Mateju: „Kad dakle ugledate mrzost opušćenja, o kojoj govori prorok Danilo, gdje sjedi na mjestu svetome (koji čita da razumije): tada koji budu u Judeji neka bježe u gore; i koji bude na krovu da ne silazi uzeti što mu je u kući; i koji bude u polju da se ne vrati natrag da uzme haljine svoje. A teško trudnicama i dojilicama u te dane. Nego se molite Bogu da ne bude bježan vaša u zimu ni u subotu; jer će biti nevolja velika koja nije bila od postanja svijeta do sad niti će biti. I da se oni dani ne skrate, niko ne bi ostao; ali izabranijeh radi skratiće se dani oni.” (Matej 24:15-22. prevod Daničić-Karadžić)

Ko će biti taj car iz Davidove loze, to niko ne zna. Priča se da se čovek zove Gotlib Bencion i da je rođen u Bjalistoku, u Poljskoj 1923. godine.

Pošto masonerija nije monolitna organizacija, jer ne postoji neka masonska centrala (ako ne računamo glavni masonski hram u Aleksandriji, kraj Vašingtona, u zgradi koja liči na aleksandrijski svetionik iz starog Egipta), možemo se uzdati u to da neki masonski redovi neće pristati na jevrejski diktat.
 
Izveštaji u svetskim medijima često navode, u osnovi tačnu tvrdnju, da svo zlo sveta proizlazi od onih ljudi koji poseduju globalnu kontrolu nad svetskim kapitalom, kao i moć da odlučuju gde će i kada on biti uložen.

Govori se o Svetskim Bankarima. Međutim, reč koja se vrlo retko spominje, a još manje i razume su - ILLUMINATI - intelektualna, ekonomska i politička elita čiji je plan uspostava potpune kontrole nad čitavim svetom. Pripadnici Illuminata ljudi su visokog obrazovanja, eksperti na svom području, podučavani da efikasno deluju na svim nivoima i u svim strukturama svetskih vlada. Njihov je zadatak infiltracija politike čiji su tvorci ljudi koji stoje na čelu tajnih organizacija, od kojih je najpoznatija već spomenuta grupa Bilderberg.

Po pravilu, pripadnici Illuminata deluju iz senke, a osim izuzetaka i kada to nalaže potreba, vrlo su retko eksponirani u javnim medijima. Njihova politika „divide et impera” (zavadi pa vladaj) dobro je poznata još iz vremena Starog Rima, a u efikasnost te politike možemo se uveriti, između ostalog, i na primeru našeg balkanskog prostora unazad poslednjih desetak godina.

Illuminati su kreatori vojnih sukoba koji nastaju gde i kada to oni žele, a njihov je osnovni cilj politička i ekonomska kontrola svih svetskih regija, što postižu i postavljanjem marionetskih vlada u državama koje uskoro ekonomski gotovo u potpunosti postaju zavisne od kredita i stranog kapitala. Mnoge od novonastalih državica srozanih ekonomija i još sumnjivijih demokratija, u kojima cveta siromaštvo najširih slojeva, privredni kriminal i korupcija vladajućih struktura, vrlo dobro svedoče o rezultatima pomno planirane politike Illuminata.

Recept je jednostavan i vrlo efikasan - dovesti na vlast vladajuću strukturu koja, po pravilu, brine isključivo o svojim interesima, a istančanim smislom za pljačku državne imovine za nekoliko godina bezobzirno i u potpunosti ekonomski upropasti vlastitu zemlju. Tada se za sopstvene greške i kriminalne radnje pronalaze fantomski krivci koji ne postoje, ekonomski kolaps putem kontrolisanih medija šminka se i pokušava prikazati kao ekonomski procvat, ali ta kratkoročna politika ne daje rezultata, jer realnost je sasvim drugačija a ekonomski zakoni neumoljivi.

U grčevitim pokušajima očuvanja vlasti i hitne potrebe za novcem, preostala imovina rasprodaje se stranim kompanijama (uključujući delimično i onu već preotetu), sa stranim preduzećima zaključuju se „poslovi veka” (često u korist vlastite štete) i slično. Kada vladajuća struktura dovede zemlju na rub egzistencije, a time konačno ugrozi i svoj vlastiti položaj, na sceni se pojavljuju pravi gospodari.

Tada se, zavisno od potrebe, vlada ili ruši (ima nekoliko načina), ili se zemlji odobravaju simbolični krediti kojima vlada nastoji da sanira ono najnužnije, istovremeno putem medija prikazujući te kredite kao predznak još boljih vremena koja uskoro treba da nastupe. No, zapravo, vladajuća struktura pretvorena je u poslušnu marionetu koja je u svetskim političkim krugovima beznačajan faktor, koja po svaku cenu želi da zadrži vlast, pa stoga pristaje na sve ustupke koji se od nje zatraže, i kojom upravlja strani kapital koji kontrolišu Illuminati.

KO SU ILLUMINATI I KADA SU NASTALI

U senci svake vlade Sjedinjenih Američkih Država već duži niz godina deluje manja grupa ljudi čiji je jedini i isključivi cilj - zagospodariti svetom i uspostaviti „Jednu Svetsku Vladu”. Da bismo dobili potpuniju predstavu o toj velikoj zaveri, potrebno je da se vratimo unazad sve do sredine XVIII veka, kada je i nastala ideja čija se realizacija bliži svom kraju

Pojam Illuminati (Prosvetljeni) uveo je 1760. godine katolički sveštenik Adam Weishaupt. Nedugo zatim napustio je Katoličku Crkvu i osnovao pokret istomišljenika (1. maja 1776. godine) pod istim imenom, koga su finansirali internacionalni bankari.

Od tada, počevši s Francuskom revolucijom, iza svakog svetskog sukoba stoje Illuminati i njihov kapital. Budući da su uskoro postali previše poznati i zbog svojih ideja i planova ozloglašeni, Illuminati započinju delovanje pod raznim drugim imenima, no suština njihovih aktivnosti ostaje nepromenjena. Reč Illuminati Weishaupt je odabrao, kako je i sâm objasnio, zbog toga jer je ta reč izvedena iz pojma Lucifer (Svetlonoša), te da ona označava ljude koji su „nosioci svetla”.

Weishauptov generalni plan bio je kontrola vladajućih struktura u većini zemalja i uništenje svih religija. Inspiraciju je crpeo iz luciferskih tekstova i učenja koja je prihvatio još kada se nalazio u redovima Katoličke crkve. Smatrao je da svoj cilj može postići isključivo ako se narodi pretvore u suparničke tabore koji bi se razlikovali politički, socijalno i ekonomski. Kada bi to bilo postignuto, bilo bi potrebno isprovocirati sukobe, istovremeno naoružavajući obe strane. Ratni sukob iscrpeo bi sve učesnike, a postupno bi slabile i njihove vlade kao i verske institucije.

Današnje aktivnosti Illuminata u svojoj osnovi nimalo ne odstupaju od Weishauptove ideje.

PLAN OPERACIJE

Osnovna obeležja aktivnosti Illuminata:

1. Podmićivanja i ucene uticajnih političara i ostalih ljudi na visokim položajima, u svrhu postizanja potpune kontrole nad njima. Jednom uhvaćena u mrežu Illuminata, osoba je primorana da postupa kako joj se naredi, jer u protivnom sledi kazna - finansijska ili politička propast, diskreditacija u javnosti, fizička pretnja (uključujući i članove porodice), pa čak i smrt.

2. Pripadnici Illuminata koji obavljaju dužnost profesora na raznim Univerzitetima, odabiraju studente s natprosečnim intelektualnim sposobnostima, kao i one koji dolaze iz bogatih i uticajnih porodica. Njima se poklanja naročita pažnja i oni se usmeravaju prema Internacionalizmu. Dodeljuju im se posebne stipendije, odvajaju se od ostalih studenata u nameri da steknu svest o sebi kao o izuzetnim osobama čije je pravo da vladaju onima koji su manje nadareni od njih.

3. Sve uticajne osobe koje potpadnu pod kontrolu Illuminata, uključujući i posebno obučavane studente, u vladama i crkvenim organizacijama odabranih zemalja, deluju „iz senke”, najčešće kao raznorazni savetnici. Na taj način, dugoročno, prihvaćeni od onih koji odlučuju, sprovode tajni plan Illuminata.

4. Nad velikim novinskim izdavačkim kućama potrebno je uspostaviti kontrolu, stoga se odabrani pripadnici Illuminata promovišu za njihove vlasnike. Isti je slučaj i sa nacionalnim TV stanicama.

Uzevši u obzir ove četiri navedene tačke i situaciju koja vlada u masovnim medijima i svetskim političkim strukturama, mora se priznati da su Illuminati u ostvarivanju svog plana vrlo uspešni. Iako prosečni konzument vešto zapakovanih informacija toga nije svestan, svetski mediji su, uključujući i Internet, gotovo u potpunosti kontrolisani. Isti je slučaj i sa vladama gotovo svih zemalja. Baš kako je daleke 1760. Weishaupt i planirao.

Vratimo se počecima Illuminata.
 
Budući da su Velika Britanija i Francuska na izmaku XVIII veka bile najveće svetske sile, Weishaupt je naredio Illuminatima da podstaknu i izazovu kolonijalne ratove, u nameri da se što više oslabi Britanska Imperija. Francuska revolucija imala je istu svrhu - slabljenje Francuske Imperije. Francuska vlada odbila je da poveruje u postojanje Illuminata i njihov plan o početku revolucije koja je trebala da započne 1789, mada je još 1784. godine videla tajni dokument u kome se to navodi i koga joj je Bavarska vlada dala na uvid. Priča je interesantna.

1784. godine Weishaupt je Illuminatima izdao naredbe za početak Francuske revolucije. Nemački pisac Zwack te je naredbe, uključujući i celu priču o Illuminatima i ostalim Weishauptovim planovima, pretočio u formu priče i napisao je knjigu. Kopija te knjige poslata je francuskim Illuminatima na čijem je čelu bio Robespierre, koga je Weishaupt odabrao da započne revoluciju. Čoveka koji je iz Nemačke u Francusku nosio kopiju knjige, izvesnog Lanzea, ubila je munja, a policajci koji su pronašli mrtvo telo i knjigu, odneli su je nemačkim vlastima.

Nakon pažljivog proučavanja sadržaja knjige, bavarske vlasti naredile su policiji pretres Weishauptove novoosnovane lože Veliki Orijent, uključujući i domove najuticajnijih članova. Svi pronađeni dokazi govorili su u prilog tome da se u pronađenoj knjizi nalaze planovi o budućim ratovima i revolucijama.

Godine 1785. bavarska vlada stavila je Illuminate van zakona i zatvorila ložu Veliki Orijent. Godine 1786. javno su objavili detalje zavere u knjizi „Originalni rukopis sekte Illuminati”. Kopije knjige poslate su svim poglavarima evropskih crkava, kao i svim vladama. Međutim, uticaj i moć Illuminata bili su vrlo veliki, tako da je upozorenje bilo uglavnom ignorisano. Bez obzira što su Illuminati stavljeni van zakona, nastavili su sa svojim delovanjem.

U to vreme Weishaupt je naredio Illuminatima da se infiltriraju u Masonske lože, jer je smatrao da su se jedino Masoni pokazali kao pravi internacionalisti. Budući da je dobro poznavao Johna Robinsona, profesora filozofije na Edinburg University i škotskog masona visokog stepena, odlučio je da ga upozna sa svojim idejama i planovima.
Robinson je u Weishauptu prepoznao suparnika, obzirom na planove koje je ovaj imao, ali odlučio je da ćuti i da započne saradnju s njim. Francuska revolucija započela je 1789. godine, baš kako je Weishaupt i odredio. Ali tada je Robinson odlučio da upozori ostale vlade šta im Weishaupt sprema. Iduće godine objavio je knjigu „Dokazi o zaveri protiv vlada i religija”, ali knjiga nije pobudila previše pažnje jer je malo ko verovao da se u tekstu iznose stvarne činjenice. Naravno, Weishauptu je to išlo u prilog.

NAPOLEONOVI RATOVI

Ljudi koji su upravljali Francuskom revolucijom odlučili su da krenu dalje, stoga su započeli sukob širih razmera - Napoleonove ratove. Iskoristili su situaciju u kojoj je jedan deo bankara finansirao Napoleona, dok su drugi finansirali Britaniju, Nemačku i ostale zemlje, ali ono što je bilo ključno bila je činjenica da su svi bankari primali naredbe od Illuminata.

Neposredno nakon početka Napoleonovih ratova, Illuminati su uvideli da će sve zemlje učesnice ratova ubrzo početi da razmišljaju o primirju, jer sukobi su bili ekonomski vrlo iscrpljujući. Odlučili su da organizuju sastanak koji je postao poznat pod imenom „Bečki Kongres”. To je, zapravo, bio njihov prvi pokušaj uspostavljanja jedne svetske vlade, odnosno saveza naroda. Njihova pretpostavka da će prezaduženi vladari pristati na njihove uslove i zajednički dogovor bila je tačna, no Ruski car se žestoko usprotivio bilo kakvom savezu. Besni bankari zakleli su se da će jednog dana uništiti I Cara i celu njegovu porodicu, što je i učinjeno 1917. godine.

Ovde treba napomenuti da su ciljevi Illuminata bili dugoročni i pomno planirani. Zavere bilo koje vrste najčešće su kratkoročne i njihov se cilj ostvaruje u relativno kratkom roku, no to pravilo za Illuminate ne važi. Pripadnici Illuminata u potpunosti su predani svom cilju koji mora biti postignut, nezavisno od toga koliko je za to potrebno vremena.
Ruski Car i njegovi protivnički stavovi na Bečkom Kongresu nisu nimalo pokolebali Illuminate. Shvatajući da se, trenutno, ideja jedne svetske vlade ne može ostvariti, odlučili su da uspostave još jaču kontrolu ekonomija svih evropskih zemalja.

Nakon konferencije u Beču, internacionalni bankari su (odredbom Illuminata) prisilili Britaniju da osnuje novu „Bank of England”, koju su u potpunosti kontrolisali, a koja je pod njihovom kontrolom još i danas.

Weishaupt je umro 1811. godine, a neposredno pre smrti pripremio je plan koga su Illuminati uspešno sprovodili u delo.

REVOLUCIONARNI PROGRAM

Karl Marx je 1848. godine napisao „Komunistički Manifest”, na zahtev i pod kontrolom jedne grupe Illuminata, dok je Karl Ritter, profesor na Frankfurtskom Univerzitetu, napisao anti-tezu, takođe na zahtev i pod kontrolom jedne druge grupe Illuminata. Ideja je bila sledeća - iskoristiti različitost ideologija i time svrstati čovečanstvo u dva suprotna tabora, te potencirati međusobne razlike koje bi dovele do sukoba širokih razmera.

Nakon što je Ritter preminuo, njegov rad nastavio je nemački filozof Friedrich Wilhelm Nietzsche. Njegov zadatak bio je razvijanje ideje rasizma i nacizma, što je kasnije iskorišćeno u Prvom i Drugom Svetskom Ratu.

Godine 1834. italijanski revolucionarni vođa Giuseppe Mazzini bio je odabran od strane Illuminata da predvodi revolucionarni program širom sveta. Nekoliko godina pre nego što je preminuo (1872.), Mazzini je u Illuminate uveo američkog generala Alberta Pikea, koga je fascinirala ideja o jednoj svetskoj vladi. Uskoro je postao ključna figura pokreta Illuminati, te je sastavio nacrt budućih svetskih ratova i revolucija.

SVETSKI RATOVI

Prvi Svetski rat trebalo je, između ostalog, da sruši ruskog Cara, kako su Illuminati i planirali. Prema planu Illuminata, Rusiju je trebalo pretvoriti u ateističku i komunističku zemlju. Kada bi to bilo postignuto, Komunizam bi se postupno širio, slabeći crkvene institucije širom sveta.

Drugi Svetski Rat trebalo je da izbije kao sukob između fašističke ideologije i ostatka sveta. Internacionalni Komunizam trebalo bi da postane snažan isto kao i ostatak hrišćanskog sveta. Kada bi to bilo ostvareno, manipulacija obema stranama ne bi predstavljala problem za Illuminate.

Treći Svetski Rat trebalo bi da izbije između Muslimana i ostatka sveta. Sukob bi bio vrlo iscrpljujući - fizički, psihički, ekonomski i duhovno. Po njegovom završetku, pozornica na koju bi nastupila Jedna Svetska Vlada bila bi pripremljena.

JEDNA SVETSKA VLADA

U posljednjoj fazi zavere, Jedna Svetska Vlada sastojala bi se od nekoliko diktatora - članova Ujedinjenih Nacija, Veća za Inostrane Poslove (američka grupa Illuminata), nekolicine najbogatijih ljudi sveta, i naučnika koji su svojim radom dokazali odanost Illuminatima. Ostatak sveta bio bi organizovan u saveze pod totalnom kontrolom Jedne Svetske Vlade.

Neposredno nakon Prvog Svetskog Rata, Illuminati su u SAD-u osnovali Veće za Inostrane Poslove kojim upravljaju još i danas. U Velikoj Britaniji deluje Britanski Internacionalni Institut, takođe zasnovan i vođen od strane Illuminata. U sklopu tih organizacija postoje i neke manje, no Illuminati upravljaju svakom od njih.

E, sad, ima ljudi koji ne veruju da Illuminati uopšte postoje. Kako da ih razuverimo?

http://www.illuminati-order.org
 
Niko ne zna pouzdano gde je i kada nastala masonerija. Ali se pretpostavlja da je stara preko 6000 godina i da je mlađa jedino od religije Wicca, odnosno veštica. Naime, sada je po masonskom kalendaru 6007. godina. Masonske legende govore da je masonerija nastala na Atlantidi, ali to je malo verovatno. Pre će biti da potiče iz Mesopotamije, preciznije iz Vavilona. Jedan od najstarijih masonskih redova zove se Red Crno Sunce (Order Of Black Sun), postoji i danas i pripada Redu illuminata. (Neću ispasti smešan ako kažem da je pomenuti Red najbolje predstavljen u holivudskom filmu Konan, gde glavnu ulogu igra Arnold Schwarzenegger i gde su kao vođe Reda prikazana draco bića – humanoidni reptili.) Jedan od prvih Velikih majstora illuminata i uopšte masonerije bio je vavilonski kralj Nimrod. Veliki majstori bili su i jevrejski kralj Solomon i fizičar Isak Njutn i mnogi drugi. Teško je reći koji je narod osnovao masoneriju, jer je najverovatnije do osnivanja masonerije došlo preko kontakta između sveštenika i bića iz drugih svetova (annunaki, vanzemaljci), o čemu postoje brojni arheološki tragovi. I u masoneriji se gaje mitovi o tome da masonerija potiče iz drugih svetova. U svakom slučaju, mnogi istorijski spomenici delo su masona. Recimo piramide. I to ne samo čuvene egipatske piramide, već i one u Meksiku i u Kambodži. O čemu govorim? Kad baciš pogled na globus, videćeš da su piramide u Egiptu daleko od piramida Maja i Acteka u Meksiku onoliko koliko su daleko od piramida drevnih Kmera u današnjoj Kambodži. Ti narodi imali su jednog projektanta i izvođača a da nesu ni znali jedni za druge. Razlika u sistemu izgradnje i samom stilu je neznatna i ukazuje na to da su delo jednog arhitekte. Piramide koje je NASA snimila na Marsu ukazuju na isto. Naime Mars ima obilje tečne vode bez obzira što astronomi tvrde da je nema, jer da nema ne bi se mogle formirati polarne kape (lično sam ih video kroz svoj teleskop). Na Marsu se nekada odigrao potop, jer čuveni Ararat iz Biblije nije na našoj planeti (Ararat u današnjoj Turskoj je oko 3000 metara niži od Himalaja), već se nalazi na Marsu kao najviša planina u Sunčevom sistemu (zove se Mons Olimpus i visoka je oko 27000 metara). Takođe, Marsov prirodni satelit Fobos ima kupast krater koji zalazi duboko u utrobu satelita i nekad je bez sumnje bio rudnik, ali niko ne zna ko je koristio njegova rudna bogatstva. Potomci Annunakija (naroda koji je došao iz drugog sveta) su čuveni biblijski nefilimi i oni danas upravljaju masonerijom kao tajni vladari iste. Nefilimi žive oko hiljadu godina i hrane se krvlju. Irski pisac Bram Stoker mislio je na njih kad je pisao roman o Drakuli. Za razliku od Stokerovih vampira, naši nefilimi nikoga ne napadaju, već se hrane krvlju iz zavoda za transfuziju krvi širom sveta. Pomenuti zavodi uvek imaju manjak krvi, bez obzira na veliki odziv dobrovoljnih davalaca, a onaj ko dobija transfuziju skupo je plaća. Ta krv odlazi u masonske lože – pravo kod nefilima – tajnih vladara masonerije i sveta. Imao sam prilike da prisustvujem sastancima masona gde su se pojavljivali Veliki majstori sa maskama na licu, za koje sam više nego ubeđen da nesu ljudskog porekla. E, sad, koji narod danas ima najviše članova u masoneriji teško je reći. Ako bi ti neko rekao da su to Jevreji grdno bi te slagao, jer Jevreja ukupno u svetu nema više od 18.000.000 i naravno da nisu svi masoni. Naprotiv, malo ih je. Pošto u Britaniji ima oko 1.000.000 masona a u USA preko 6.000.000 mogu da tvrdim da je najviše članova masonerije sa engleskog govornog područja te da im je maternji jezik engleski. Masonerija nije monolitna organizacija, centralizovana kao recimo katolička crkva, niti ima nekakvo sedište kao što je to Vatikan za katolike. Centar Masonske konfederacije nalazi se u Aleksandriji, kraj Vašingtona, u zgradi koja je verna kopija nekadašnje Aleksandrijske biblioteke. U samoj masoneriji postoje brojne podele, pa čak i sukobi. Francuski Grand Orient je bacio kletvu na Veliku Ložu Engleske, i obrnuto. Postoji i sukob na višim instancama. Naime dve najjače struje u masoneriji bore se za prevlast. Prva su takozvani judeo-masoni. Druga su takozvani prosvetljeni masoni. Judeo-masoni pripadaju nacionalnom jevrejskom Redu B’Nai B’Rith („Sinovi Zavjeta”) i stari su koliko i jevrejski narod. Oni su, između ostalog, napisali Stari i Novi zavet, izbacili 35 jevanđelja iz Novog zaveta (koja govore o 17-godišnjem Isusovom boravku u Indiji i njegovom braku sa Marijom Magdalenom), napisali i ispunjavali sva biblijska proročanstva, dok su im zaslepljene narodne mase slepo verovale misleći da nekakav bog ispunjava „proročanstva”. Prosvetljeni masoni ili illuminati su stari koliko i ljudska civilizacija (mlađi su samo od religije Wicca, koja je najstarija religija na svetu), i u svojim redovima imaju pripadnike mnogih naroda, ali u Redu dominiraju arijevci, i to pretežno Nemci; u žargonu se čak i zovu „bavarski illuminati”. Kroz istoriju ova dva reda imala su nekad slične nekad različite interese, oba reda imaju bankare i kraljevske porodice kao svoje članove, i uvek su bila u nekoj vrsti sukoba. Illuminati i B’Nai B’Rith su vrh masonerije i nalaze se iznad zarubljene masonske piramide sa Luciferovim svevidećim okom. Sukob između ova dva reda završiće se pobedom jednog i potpunim porazom drugog. Bez obzira ko pobedi – čovečanstvo očekuje uspostavljanje Novog svetskog poretka. Pomenuti sukob je simbolički prikazan na novčanici od 1 USD. Na poleđini te novčanice sa leve strane nalazi se amblem illuminata. Sa desne amblem judeo-masona (podvaljen američkoj naciji kao grb USA); iznad glave beloglavog orla nalazi se Davidova zvezda vešto prikrivena i maskirana kao trinaest zvezdica koje navodno simbolizuju trinaest prvih američkih država. Između ta dva simbola nalazi se tekst: IN GOD WE TRUST i ogromnim slovima ispod njega ONE. Ta reč, ONE, znači da samo jedan od ova dva reda može biti vladar sveta. Pogledaj prvom prilikom pomenutu novčanicu, izanaliziraj sve simbole na njoj, i sve će ti biti jasno. Šta reći na kraju? Recimo to da ja podržavam pobedu illuminata.
 

Back
Top