Koliko su danasnji tinejdzeri ambiciozni?

Ja jesam.
I to poprilično.
Kod mene se na stadijumu želja ostaje jako malo, odmah se prelazi na realizaciju.
Namerio sam se...
sly.gif
weight_lift2.gif


To šta ih zanima....
play_ball.gif
starwars.gif
beer.gif
wub.gif
fk-1.gif
Spisku sa svoje strane dodajem i
drivingax6-1.gif
.
 
ne bih mogla da odgovorim da li su, jer bi trebalo sprovesti istrazivanje, u svakom drugom slucaju generalizovala bih neargumentovano. ali, postoji jedna istina. mladi usvajaju ono sto im se ponudi, formiraju misljenja prema onome sto im se servira. mladima konacno treba omoguciti, eventualno pospesiti uslove za samoostvarenje, sto ce direktno uticati i na budjenje ambicija i motivaciju.
 
Što se mene tiče - strašno.

Kako i zašto neću da pišem osim ako nekog izričito ne zanima. Neću da smaram :)

Занима мене :)


Иначе, на тему - морам признати да има амбициозних тинејџера. Ни мање ни више него што их је било у моје време, али их има. Основни проблем незаинтересованих тинејџера је у томе што већина њих не може да спозна себе у тим годинама тј не могу да пронађу ништа довољно занимљиво што би их преокупирало. Узрок свему томе су наравно родитељи.

Ја се сећам када су мени моји говорили пробај сине све што ти се понуди, а што мислиш да је исправно, иди сине тренирај све што тренирају твоји вршњаци итд итд... и тако сам ја са својих рецимо 14 година тј осмог разреда, тренирао све спортове који су у то време могли да се тренирају и увидео који ми спорт иде који не као и то да нисам рођен да се професионално бавим спортом већ само рекреативно. Такође, бавио сам се многим најразличитијим пословима како физичким тако и јелте умним и увидео која област ме највише занима, која област ми најбоље иде као и то да ли да уопште идем на факс или да останем на средњој итд...

Дакле, проблем амбициозности тинејџера потиче од родитеља који свесно или не свесно не пружају деци све могућности и не омогућују им да сагледају све опције и онда многи не спознају себе шта би у животу радили и чиме би се бавили и онда наравно блејаче по крају, дрогЕрају се, пушУ итд...
 
Prvo, moram priznati da sam se mesecima lomio da postavim ovu temu, i nije lose za sada :)
Interesovalo me je, iz prostog razloga sto sam svakodnevno u komunikaciji sa mnogim ljudima, ali posebnu paznju sam obratio na tinejdzere, koji, nazalost, retko ostavljaju dobar utisak nakon prvog razgovora, jer mnogi, vec posle dve reci, ne mogu da sklope dve kvalitetne recenice. Pitam se, da li mladi ljudi danasnjice imaju zelje za ucenjem i usavrsavanjem, kad neki od njih cak ni maternji jezik nisi savladali. Znam da bi mnogi na najlaksi nacin sebi da obezbede "bolji zivot" ali se i postavlja pitanje, gde je tu kvalitet zivota, kada nema osnovnih saznanja a kamoli usavrsavanja u nekoj odredjenoj oblasti.

Dovla je u pravu kada kaze su danasnji tinejdzeri ni manje ni vise ambiciozni od predhodnih generacija. Dokaz je delimicno moja generacija. U srednjoj skoli, fakulteti su bili glavna tema za razgovor. Medjutim, vecina je temu samo nacela i nikad ispricala do kraja. Zao mi je kada vidim danas neke moje drugare kako se pate na gradjevinama, buvljacima...jer znam da su svi mogli mnogo, mnogo bolje...
 
Poslednja izmena:
Jesam.Ali nisam rob svojih ambicija.Idem polako i promisljeno ka njihovom ostvarenju.
A istina je da je danas ambicioznih ljudi(ne samo tinejdzera vec uopste)jako malo.
To je tuzno.Ali u ovoj drzavi vlada takva atmosfera,nekako beznadezna i teska da jednostavno ljudi zaboravljaju i odbacuju svoje zelje.
Naravno,drzava nije jedini krivac,krivi su ljudi koji se povode za masom.
 
Pitam se, da li mladi ljudi danasnjice imaju zelje za ucenjem i usavrsavanjem, kad neki od njih cak ni maternji jezik nisi savladali.
Znam da smo te svi razumeli, ali moraću da te ispravim. Svi smo mi savladali maternji jezik, greška je reći suprotno. Ono što ti želiš da kažeš je da se ljudi ne izražavaju na standardnom jeziku ili bar onako kako priliči nekom od petnaest, šesnaest... dvadeset godina.
Izvinjavam se stvarno zbog ovoga, ali stvar je u tome što maternji jezik ne može da savlada samo neko sa patološkim poremećajima a na to sigurno nisi mislio. ;)

Ja sam ambiciozna, ali mislim da sam među retkima. Videla sam milion slučaja koje ništa ne interesuje, i koji ništa u životu neće da rade "jer ima ko da radi za njih"
Što se mene tiče, to mi je možda i najveća vrlina koju imam. Nenormalno sam ambiciozna
Meni se čini da prevelika ambicioznost može itekako biti mana. Kad kreneš da gaziš preko svega i svakoga da bi stigao do onoga što želiš. To mi se ne dopada.




E sad ja...
Ne znam odakle da krenem.
Da imam zacrtan cilj u životu - nemam, i mislim da retko ko može da ga ima jer svašta može da utiče na to da ti se planovi ako ne izjalove a ono bar izmene. Ali zato znam okvirno šta želim, znam da želim mnogo i radim na tome da se to ostvari.
Volim da učim nove stvari. Volim da učim stvari koje me zanimaju (ovo se odnosi na školu i fakultet, sreća pa na fakultetu ima toga dosta). Ne volim da učim stvari koje me ne zanimaju ali posredno i u njima nalazim satisfakciju - to je, dakle, bio prosek u srednjoj i skupljanje bodova za fakultet da ne dolazim u situaciju zvanu samofinansiranje koja mi je apsolutno neprihvatljiva, ne toliko zbog novca nego zbog sebe, a sada opet nabijanje proseka, za što bolju stipendiju, na primer, za što bolji dom, za što bolje šanse za zaposlenje (što naravno ne zavisi samo od proseka ali će mi jednog dana možda biti prednost pred nekim).
Zacrtan cilj u životu nemam i zbog toga - iskreno - što studiram smer (a i fakultet uopšte!) koji me može odvesti svuda, i koji mi može omogućiti svašta, pa svakom po afinitetima i mogućnostima i uopšte želji da se probija i probije. Na forumu faksa sam pročitala nešto što mi se mnogo svidelo i istovremeno me mnogo ubedačilo - ''naš fakultet ti daje širinu, znanje i mogućnosti da radiš svašta za šta ti nije potreban naš fakultet''. Želim to da iskoristim na najbolji mogući način ali ne želim sebe da pokopam tako što ću se zaposliti kao lektor na neodređeno vreme znajući da sam učila teorije o jezičkom znaku i milion divnih drugih stvari koje mi tad neće trebati. Zanimanje lektora je u redu - ali ne za mene za ceo život. Bar sada to mislim i zato želim da ga isprobam, ali ako je moguće, u toku fakulteta, ili bar na neko kratko vreme. Želim da se bavim književnim prevođenjem. Želim da istražujem jezik. Želim da budem jedan od mostova između Skandinavije i Srbije - malecni, ali postojan. Želim da se bavim jezičkom politikom. Ne želim da mi zanimanje bude leksikograf i da radim na pravljenju rečnika koji se pravi unazad već pedeset godina i pitanje je da li će biti gotov kad moje dete bude bilo na fakultetu, ali želim da se oprobam u tome. Želim da se bavim naukom. Želim da nekome prenosim svoje znanje.

Šta radim po tom pitanju? Učim, čitam, bacakam se na par strana. Za par godina ću zaista morati sama da zarađujem pa je red da pripremu odradim što bolje i zarađujem od nečega što volim i što mi ide.
I još nešto... veze, veze!
Nemate pojma kad će vam ko zatrebati zbog čega. Dobro je ni sa kim ne biti u lošem odnosu. Ne zezam se. Dobro je znati, na primer, ko je šta iz vaše škole upisao. Ne zato da biste negde jeftinije prošli ili došli preko reda nego zato što će vam trebati informacija za koju znate ili pretpostavljate ko bi je mogao imati. Mislim na poslovnu, ali ne mora da bude samo to.
 
I još nešto... veze, veze!
Nemate pojma kad će vam ko zatrebati zbog čega. Dobro je ni sa kim ne biti u lošem odnosu. Ne zezam se. Dobro je znati, na primer, ko je šta iz vaše škole upisao. Ne zato da biste negde jeftinije prošli ili došli preko reda nego zato što će vam trebati informacija za koju znate ili pretpostavljate ko bi je mogao imati. Mislim na poslovnu, ali ne mora da bude samo to.
Dobro, jeste, s tim što su ipak potrebne godine i neko iskustvo da bi se uopšte došlo do takve situacije da su potrebne takve vrste usluga/informacija.



Иначе, на тему - морам признати да има амбициозних тинејџера. Ни мање ни више него што их је било у моје време, али их има. Основни проблем незаинтересованих тинејџера је у томе што већина њих не може да спозна себе у тим годинама тј не могу да пронађу ништа довољно занимљиво што би их преокупирало. Узрок свему томе су наравно родитељи.
Sa ovim se apsolutno ne slažem. Prvo, roditelji mogu uticati na interesovanja svoje dece, ali to u najvećem broju slučajeva dovodi do čak suprotnog efekta, da deca jednostavno omrznu to, jer često smatraju da roditelji kroz njih ispunjavaju neke njihove neostvarene ambicije.
Drugo, najbolje je da sama osoba izabere sebi neko interesovanje, biće joj mnogo lepše i lakše kasnije zbog toga.
Izmedju ostalog, stara kineska poslovica kaže: izaberi posao koji voliš i nećeš morati da radiš do kraja života. ;)
 
Znam da smo te svi razumeli, ali moraću da te ispravim. Svi smo mi savladali maternji jezik, greška je reći suprotno. Ono što ti želiš da kažeš je da se ljudi ne izražavaju na standardnom jeziku ili bar onako kako priliči nekom od petnaest, šesnaest... dvadeset godina.
Izvinjavam se stvarno zbog ovoga, ali stvar je u tome što maternji jezik ne može da savlada samo neko sa patološkim poremećajima a na to sigurno nisi mislio. ;)
.

Ne znam kako prilici tinejdzerima da se izrazavaju, ali ono sto cujem je ocajno.
Pitam skoro jednu tinejdzerku kako se provela na moru...kaze ona...znaci, ledilo, bilo je..ono...znaci......

:confused:
 

Back
Top