Po toj izreci ispada da je sreća
uvek produkt naših želja, odnosno ambicija, snage, volje itd.itd. Mi jesmo krojači svojih sudbina, ali - jedan pogrešan potez makazama (neko nas slučajno ili namerno mune laktom) - i šnit nam ode u peršun.
Nešto mi tu smeta, ako smem da primetim.
Elem:
Ne slažem se.
Pa, vidi nesto slazem se i ja sa izrekom, sa tobom, ali i jedno s tobom ne, a to je ovaj dio:
Otprilike - zacrtaš sebi cilj da budeš srećan pa onda budeš srećan? (onoliko koliko je tvoj um u stanju da prepozna sreću). A ako nisi u stanju da ostvariš željeni cilj, onda nisi zbog toga nezadovoljan/nesrećan, nego kažeš sebi "takva mi je karma, nema veze ... ko zna zašto je to dobro ... i sad ću da budem srećan, pa kud puklo da puklo."
Do sreće se dolazi nekom vrstom samodiscipline? Unutrašnji mir koji kakav god da je, u kakvim god uslovima, mora da bude znak da smo srećni?
Dakle Ono sto tebe cini srecnim, mene ne cini i obratno.
Ne bih da navodim primjere nekih ljudi cija je zivotna filozofija biti srecan i zivjeti punim plucima itd., ali moram ovog, nadam se da ce biti zanimljivo za procitat.
Naime,
covjek je srecan svojim zivotom, a ja da sam na njegovom mjestu daleko od tooga da bih bio srecan, mada mozda i bi al s ove tacke gledista
.
Covjek o kome pricam nema ni prijatelja, ni novaca, ni mjesto prebivalista na nekom normalnom nivou, a uvijek kada ga vidim na ulici--on je gle cuda nasmijan ud uha do uha, ali najiskreniji osmijeh koji svakom pruzi i prema svakom ima dobre namjere--to je covjek.
Radi se o covjeku koji je ispunjen ljubavlju, ali i svojom i malcice od drugih, ali sve je stvar u glavi, neko mu na minimalan nacin stavi da ga postuje i to da je covjecna osoba, on ce da da zauzvrat mnogo vise nego mi njemu i td. PA TO JE LJUBAV prema ljudima, to je prava ljubav koja dolazi ni iz ceka , crpi srecu, ljubav , snagu iz nicega.Kada padne --podize se, nema stajanja, ljubav je ta koja dominira njegovim zivotom, ljubav koja cini da on ima srece vise nego dovoljno.
malo sam se rasprico, ali nadam se da je korisno