Odavno razmisljam da se registrujem i postavim pitanje..pa evo sad se javljam. Mozda ko od vas ima slicno iskustvo, mozda mi neko nekim savjetom misljenjem moze pomoci:
I suprugu i meni je ovo drugi brak. On iz prvog braka ima sina sa kojim se uopste ne vidja i sa kojim nije uopste u kontaktu. Ja iz prvog braka imam kcerku koja zivi sa nama.
Kako smo kcerka i ja godinama zivjele same..ona je prilicno posesivna kad sam ja u pitanju. Isti slucaj je i sa suprugom...tako da sam ja stalno izmejdu dvije vatre. Njih dvoje se uopste ne osvrcu na mene kako je meni u tim njihovim unakrsnim vatrama nego mi oboje bezuslovno postavljaju uslove..da sam samo s njim tj s njom. Suprug je cesto nekorektan i nepravedan prema mom djetetu. pokusala sam s njim o tome razgovarati no on ne zeli uopste na tu temu da razgovara. PAr puta kad se kcerka ponijela nepristojno prema njemu, ja sam je ukorila i objasnila joj da to vise ne radi prvo zbog sebe a zatim i zbog njega. S njom do sada nije bilo problema, uvijek me je slusala i ako je bilo potrebno njemu se i izvinjavala za svoje ponasanje. No, ona je sad 18. godina..cini mi se u malo zakasnjelom pubertetu a on ..ni on nista bolji od nje nije.
Tako da mi je kcerka rekla da ne zeli vise s nama da zivi da bi da se osamostali. On ne zeli vise nju u kuci. Mada je njoj 18. godina, nije otresito i samostalno dijete.On je postao agresivan prema meni i stalno me napada pitajuci kad ce kcerka da nas napusti. Pokusala sam s njim lijepo razgovarati, meni je takvo njegovo ponasanje i takvi zahtijevi su mi suludi, ona je moje dijete ne znam kakva da je. A nije ni problem, niti smo kad zbog nje isakim imali problema. Solidan je djak i odgovorno je dijete. No, on ne zna stati stalno me optuzuje kako ne znam odgajati dijete i kako sam je razmazila kako je nevaspitana...Na svu njegovu galamu ona se dijete pocela povlaciti i zatvarati u svoju sobu, izbjegavati susrete s njim, sto nije dobro za nju.
Nemam familiju nemam nikog ko bi mi pomogao. Kcerkin otac nije ziv, nemam nikog ni od njegove familije.
Osjecam da sma na rubu zivaca, razapeta izmedju njih dvoje. Pokusavam im oboma ugoditi ali se uvijek zavrsava istim...bitno ti je samo sta on kaze, mene vise ne vidis, ja ti vise nisam bitna..ili...samo ti je bitno da je tvojoj kcerki dobro a gdje sam tu ja....i tako danima. razmisljala sam da pomognem kcerki da se odvoji od nas, Makar nece slusati njegove stalne kritike i galamu,pa onda dok se snadjem da i ja napustim kucu. Bilo da zivim s njom ili sama. Samo, ovako..ja bar ne vidim nikakvog izlaza niti rjesenja.
Sta ja to pogresno i naopako radim? Gdje grijeim ? Da li je moguce kakvo 'srednje' rjesenje za nas troje?
I suprugu i meni je ovo drugi brak. On iz prvog braka ima sina sa kojim se uopste ne vidja i sa kojim nije uopste u kontaktu. Ja iz prvog braka imam kcerku koja zivi sa nama.
Kako smo kcerka i ja godinama zivjele same..ona je prilicno posesivna kad sam ja u pitanju. Isti slucaj je i sa suprugom...tako da sam ja stalno izmejdu dvije vatre. Njih dvoje se uopste ne osvrcu na mene kako je meni u tim njihovim unakrsnim vatrama nego mi oboje bezuslovno postavljaju uslove..da sam samo s njim tj s njom. Suprug je cesto nekorektan i nepravedan prema mom djetetu. pokusala sam s njim o tome razgovarati no on ne zeli uopste na tu temu da razgovara. PAr puta kad se kcerka ponijela nepristojno prema njemu, ja sam je ukorila i objasnila joj da to vise ne radi prvo zbog sebe a zatim i zbog njega. S njom do sada nije bilo problema, uvijek me je slusala i ako je bilo potrebno njemu se i izvinjavala za svoje ponasanje. No, ona je sad 18. godina..cini mi se u malo zakasnjelom pubertetu a on ..ni on nista bolji od nje nije.
Tako da mi je kcerka rekla da ne zeli vise s nama da zivi da bi da se osamostali. On ne zeli vise nju u kuci. Mada je njoj 18. godina, nije otresito i samostalno dijete.On je postao agresivan prema meni i stalno me napada pitajuci kad ce kcerka da nas napusti. Pokusala sam s njim lijepo razgovarati, meni je takvo njegovo ponasanje i takvi zahtijevi su mi suludi, ona je moje dijete ne znam kakva da je. A nije ni problem, niti smo kad zbog nje isakim imali problema. Solidan je djak i odgovorno je dijete. No, on ne zna stati stalno me optuzuje kako ne znam odgajati dijete i kako sam je razmazila kako je nevaspitana...Na svu njegovu galamu ona se dijete pocela povlaciti i zatvarati u svoju sobu, izbjegavati susrete s njim, sto nije dobro za nju.
Nemam familiju nemam nikog ko bi mi pomogao. Kcerkin otac nije ziv, nemam nikog ni od njegove familije.
Osjecam da sma na rubu zivaca, razapeta izmedju njih dvoje. Pokusavam im oboma ugoditi ali se uvijek zavrsava istim...bitno ti je samo sta on kaze, mene vise ne vidis, ja ti vise nisam bitna..ili...samo ti je bitno da je tvojoj kcerki dobro a gdje sam tu ja....i tako danima. razmisljala sam da pomognem kcerki da se odvoji od nas, Makar nece slusati njegove stalne kritike i galamu,pa onda dok se snadjem da i ja napustim kucu. Bilo da zivim s njom ili sama. Samo, ovako..ja bar ne vidim nikakvog izlaza niti rjesenja.
Sta ja to pogresno i naopako radim? Gdje grijeim ? Da li je moguce kakvo 'srednje' rjesenje za nas troje?