- Poruka
- 33.624
prvo da kazem da nemam puno podataka o legendarnoj ' 68... nesto me nije interesovala previse, mislim politika uopste a ne demonstracije.
ali ponekad pomislim da se tada uspelo [akosamih ja dobrorazumeo] mozda bi se izbeglasva ova njasra na ovim prostorima... ili makar ne bi bila u ovom obimu.
ajdemo ali argumentovano o tome...ja bih bas voleo malo vise procitati o tome. iako sam imao prilika da sedim sa direktnim akterima
ali ponekad pomislim da se tada uspelo [akosamih ja dobrorazumeo] mozda bi se izbeglasva ova njasra na ovim prostorima... ili makar ne bi bila u ovom obimu.
ajdemo ali argumentovano o tome...ja bih bas voleo malo vise procitati o tome. iako sam imao prilika da sedim sa direktnim akterima
Sonja Liht
1968. godina
Bili smo realisti, tražili nemoguće
I nakon četrdeset godina od najveće pobune mladih u istoriji, mišljenja o tome šta se, zaista, dogodilo te „vruće” 1968. godine ostaju veoma različita često i protivrečna. Naravno, i pokreti tokom te burne decenije, koji su svoj vrhunac dosegli 1968, bili su veoma raznorodni – od Varšave do Londona, od Berklija do Berlina, od Pariza do Beograda studenti su, ponekad u saradnji sa sindikatima ili umetnicima, ponekad sami, zauzimali univerzitete, ulice i trgove zahtevajući više pravde i prava, manje dominacije, kako kapitala, tako i autoritarne države, više slobode za građane i građanke, humanizaciju poredaka u kojima su živeli uključujući i promenu vladajućih autoritarnih odnosa između polova, uspostavljanje nove kulturne paradigme u kojoj mladi imaju reč, a nisu samo poslušna „dobra deca” ili dobri potrošači.
Studentski pokret je u Beogradu bio donekle drugačiji, od onog na Zapadu, ali i na Istoku. Tako su i njegove kritike drugačije, uključiv onu da je studentski pokret rušio reforme i liberalizaciju društva. Godine 1968. oficijelni projekat socijalizma je i u našoj zemlji još uvek bio svemoćan. Pokušali smo da mu, s jedne strane, damo ljudsku dimenziju a, s druge, koristili smo njegove ideološke parole da bismo dovodili u pitanje same njegove temelje – neslobodu.
Tražili smo da se birokratiji u vrhu jedine i svemoćne partije ograniči vlast, kao i „crvenoj buržoaziji”, koja je u ime vladavine radnika i samoupravljanja preuzimala sve veći deo društvenog bogatstva. Zahtevali smo više slobode reči i okupljanja, uključujući tu i poštovanje autonomije Univerziteta, podigli smo glas protiv policijske brutalnosti i represije.
Ne bi se smelo zaboraviti da su tih godina zabrane knjiga, novina, časopisa, filmova bile svakodnevna pojava, da je, konačno, početkom juna kod podvožnjaka policija pucala u studente, besomučno ih tukla, kao i profesore koji su ih uzimali u zaštitu. Tako je profesor Filozofskog fakulteta Ljubomir Tadić, kao što se to ovih dana moglo pročitati i u feljtonu „Ispljuvak pun krvi” Živojina Pavlovića, krvnički pretučen. Nijedan policajac nije kažnjen niti je i jedan političar zbog tako skandaloznog ponašanja predstavnika sile podneo ostavku – naprotiv.
Odmah posle čuvenog govora Josipa Broza Tita, u kojem je on pred čitavom jugoslovenskom javnošću dao za pravo studentima i tako, još jednom, dokazao svoju državničku mudrost i lukavost, obrušila se i partijska i policijska represija na najaktivnije učesnike studentskog protesta; studenti, pre svega, Filozofskog fakulteta u Beogradu, isleđivani su, hapšeni, suđeni, zatvarani, profesori proganjani i na kraju isterani s fakulteta.
Politička elita se vrlo slično kao što je to učinila i ona na Zapadu i na Istoku reagujući na studentski pokret okrenula konzervativnom, odnosno represivnom načinu reakcije na studentske zahteve. Dakle, ni jugoslovenska ni srpska elita nisu bile usamljene u tome. Nije studentski pokret rušio reforme, rušili su ih oni koji nisu bili spremni da društvu daju više slobode, da se odreknu svoje autoritarne moći – bilo da je reč o kapitalu ili o partijskoj državi