1913. godine Jovan Tomić je kvalifikovao Albance kao “najsvirepije” stanovništvo, kao “stalne predstavnike nereda i bezvlašća”, pa je “reč Arnautin bila sinonim za nasilnika i pljačkaša” (Jovan Tomić, 1913b:13–14), dok je Jaša Tomić pisao da su Albanci menjali veru “kao odelo” jer je ona kod njih “bila uvek stvar trgovine”, da su skloni da posle predaje napadaju protivnika, da su napadali i bolničare, da su njihovi ranjenici napadali srpske ranjenike čak i u beogradskoj bolnici “gde ih je donelo milostivo srce Srbinovo, da ih vidaju”. Smatrao ih je “pljačkašima i nasilnicima” kojih su se bojali čak i Turci, navodio da veruje turskim građanima iz Prištine i Peći koji su govorili “da voliju snositi svaku drugu vladu, nego zulum Arnauta”. Njihovu hrabrost je tumačio “arnautskim divljaštvom” jer “što je veći divljak tim je hrabriji i svirepiji. Na početku ta njegova hrabrost i divljaštvo raste, ako ima uspeha, i tada on postaje krvožedna životinja. Ali ako mu pođe zlo, u njega uđe životinjski strah, svaka disciplina prestaje, i od onoga što se zove vojnik, ne ostaje u njemu ničega” (Jaša Tomić, 1913:34,69–73,126–131,150,169).