Beograd kao književno nadahnuće

Милунка Савић

Buduća legenda
Poruka
36.021
Војислав Илић


НАД БЕОГРАДОМ

Спомениче неми прохујалих дана,
Зашто ти је чело суморно и тавно?
Да л' се сећаш, можда, крвавих мегдана,
Што дигоше у зрак твоје име славно?

Ил' гробове бројиш туђинских синова,
Што падоше редом под зидине твоје,
- Занесени чаром освајачких снова
Далеко од крила домовине своје?

Јест, и сада често, кад те кроз ноћ гледам,
Укажу се људске горостасне сени:
С размрсканим грудима, са челима бледим,
И уснама хладним у крвавој пени...

И ја слушам шапат непојмљивог збора,
Шапат који тихо умире и тоне...
То је, можда, израз дубокога бола?
То су, можда, речи које клетвом звоне?

О, колевко снова, надања и мука
Заривено лежи у камену твоме,
Што их сруши смрти оружана рука
У данима славе, у помаму своме!

И ти јоште живиш!... Твоју седу главу
Не положи у гроб тако бурно време!
Можда чекаш снова поништену славу,
Тај блеђани призрак будућности неме?
 
Lament nad Beogradom

Milos Crnjanski

JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, tresnje u Kini,
prividjaju mi se jos, dok ovde cutim, bdim i mrem
i lezim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to vise i nismo mi, zivot, a ni zvezde,
nego samo cudovista, polipi, delfini,
sto se tumbaju preko nas, i plove i jezde,
i urlicu: " Prah, pepeo, smrt je to."
A vicu i rusko "nicevo" -
i spansko "nada".

Ti, medjutim, rastes, uz zornjacu jasnu,
sa Avalom plavom u daljini, kao breg.
Ti treperis, i kad ovde zvezde gasnu,
i topis, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajis kao iskopan stari mac.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plac.
A kad mi se glas, i oci, i dah, upokoje,
Ti ces me, znam, uzeti na krilo svoje.

ESPANJA i nas Hvar,
Dobrovic mrtvi, sejk sto se u Sahari beli,
prividjaju mi se jos, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes.
Samo, to vise nismo mi, u mladosti i moci,
vec neki papagaji, cimpanzi, neveseli,
sto mi se smeju i vriste u mojoj samoci.
Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche! " dere.
Drugi mi sapuce: "Cadavere!"
Treci: " Les, les,les."

Ti, medjutim, siris kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budis veselost, sto je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistas, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orac peva, i u zimsko doba,
prelivsi krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ces me, znam, poljubiti kao mati.

TI, PROSLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci,
prividjate mi se jos, kao san, talas, lepi cvet,
u drustvu maski, koje je po meni doslo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija sto se plavi,
nego neke rusevine, aveti, i stecci,
sto ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kazu: " Tu lezi pasa! - Prosjak! - Pas!"
A vicu i francusko "tout passe".
I nase " proslo".

Ti, medjutim, stojis nad sirokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao stit.
Ti pevas vedro, sa grmljavinom dalekom,
i tkas u stoleca, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imas streljaca pogled prav i nem.
Ti i plac pretvaras kao dazd u sarene duge,
a hladis, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dodje cas, da mi se srce staro stisa,
Tvoj ce bagren pasti na me kao kisa.

LIZBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
prividjaju mi se jos, dok mi zizak drsce ko prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to vise nisu, ni zene, ni ljudi zivi,
nego neke nemocne, slabe, i setne seni,
sto mi kazu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im zivot bas nista nije dao,
pa sapcu " nao, nao, nao"
i nase " ne, ne".

Ti, medjutim, dises, u nocnoj tisini,
do zvezda, sto kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slusas svog srca lupu, u dubini,
sto udara, ko stenom, u mracni Kalemegdan.
Tebi su nasi boli sitni mravi.
Ti biser suza nasih bacas u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ucuti, da spi,
uzglavlje meko ces mi, u snu, biti, Ti.

FINISTERE i njen stas,
brak, poljupci bura sto je tako silne bila,
prividjaju mi se jos, po neki leptir, bulke, klas,
dok, u proslosi, slusam, njen korak, tako lak.
Samo, to vise nije ona, ni njen glas nasmejan.
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
sto vice: zrak svake srece tone u Okean.
Pa mi mrmlja reci "tombe" i "sombre".
Pa kresti njino " ombre, ombre". -
i nas "grob" i "mrak".

Ti, medjutim, kreces, ko nas labud vecni,
iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor recni,
Ti se dizes, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja cu negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko sto uz mrtvog Tuarega cuci mati,
Ti ces, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dusu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.

ZIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pucini,
prividjaju mi se, na kraju, ko san, kao i s
mrt
jednog po jednog glumca naseg pozorista.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili vise,
nego neka pena, trenuci, sapat u Kini,
sto sapce, kao i srce, sve hladnije i tise:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, tresnje, ni mandarin.
Niko i nista.

Ti medjutim,sjas,i sad, kroz san moj tavni,
kroz bezbroj suza nasih, vecan, u mrak i prah.
Krv tvoja,ko rosa pala je na ravni,
ko nekad, da hladi tolikih samrtnicki dah.
Grlim jos jednom na Tvoj kamen strmi,
I Tebe,i Savu, i Tvoj Dunav trom.
Sunce se radja u mom snu.Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime Tvoje,kao iz vedrog neba grom.
A kad i meni odbije cas stari sahat tvoj,
to ime ce biti poslednji sapat moj.
 
BEOGRAD, PREKOOKEANSKI BROD

Ponovo dozivam prekookeanske brodove
tvojih grudi, grade za samospoznaju!
Nekada bio si meni daleka, nedosežna
žena,
a sad evo me kako hodam tihim ulicama
predgrađa, tako običnim u golubinjem
polumraku; pohodim tvoje staretinarnice
sa gravirama, inkunabulama i mapama
lepim u svojoj nemosti; dodirujem
skupocene
čaše od muranskog stakla, nezaražene
smrću;
drage su mi na srcu kapije od kovanog
gvožđa
što vode u skrovite tvoje vrtove, gde
sede
gole žene, dobrotvori svetlosti;
osluškujem razmirice vrana po
parkovima,
pratim svu tu prebujnu stvarnost što
prolazi
kao pored velike vode; ali ja ti ne dajem
ništa što već u tebi ne postoji
odvajkada.
Telo tvoje ima tajne luke, lagune i
ustalasala
žita koja hrane narode i bude kamen
želje.
Ti si knjiga koja obuhvata sve knjige;
razlistala bela ruža koju su mi dobri
anđeli
poverili da sa svake njene latice ispijam
rosu umlja nekog nepoznatog; sam Bog
odredio je
tvoj položaj, tlocrt i tajanstvene mere,
tako da te vidim sa svake razdaljine.
Ti, međutim, više i nisi na zemlji, već
si
ogledalo koje je poletelo ka nekom
drugačijem
sjaju; prsten si jedinog mog venčanja,
palimpsestični grade! Apokaliptična
dojiljo!
Pomešali smo krv – ja iz vena, a ti iz
tvojih
zagrljenih reka nad kojima kraljuješ i
sad smo jedno
u drugom, ne može nas rastaviti nikakvo
uzmicanje.

(Dragan Jovanović Danilov)
 
Dobrodošli u Beograd

Po mišljenju Beograđana, Beograd je veliki i izuzetno lep grad. U svakom slučaju, stigli ste u pravom trenutku, jer Beograd nikada nije ni veći ni lepši nego što je danas.
Čekali smo preko 7.000 godina da nam doðete, a vas nije bilo. Gradili smo puteve i mostove, a vas nije bilo.
Podizali smo hotele, a vi niste dolazili. Štedeli smo na školama i bolnicama da bismo sagradili aerodrom. Čekali smo, a vi niste doleteli.
Gde ste bili do sada? Nećete valjda reći da je bilo značajnijih i lepših stvari koje ste morali da vidite?
Nemojte više tako.
Pogledajte kako je naš Beograd lep i veliki.
Da je London lepši, mi bi živeli u njemu a ne ovde.

(Duško Radović)
 
Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo;
i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskosi; i za letnjih oluja
kad se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim
vetrom, nosi kisu pomesanu sa prasinom panonske ravnice; i u prolece
kada izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteza
od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato; kao naknada ovoj
cudnoj varosi za sve ono cega u njoj nema i uteha zbog svega onog sto
ne bi trebalo da bude. Ali najveci raskos toga neba nad Beogradom, to
su suncevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani kao pustinjske
vizije, a zimi prigusene tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako
doba godine vrlo su cesti dani kada se oganj toga sunca koje zalazi u
ravnici, medju rekama pod Beogradom, odbije cak gore u visokoj kupoli
neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po rasutoj varosi. Tada
suncano rumenilo oboji za trenutak i najzabacenije uglove Beograda i
odblesnje u prozorima i onih kuca koje inace slabo obasjava.

(Ivo Andrić)
 
bila sam u pragu i londonu
prosla kroz atinu vecni rim
videla sam napulj i veronu
jarkim suncem obasjani rim
gledala sam raksos i bogatstvo
mnogo cari seretala sam tad
ali nigde nigde ne pronadjoh
to sto ima moj voljeni grad

moj beograd
srce ima
i u srcu ljubav cistu
beograd ruke siri svima
svakom radost pruza istu

ja se divim carima pariza
prag ce uvek biti zlatni grad
postujem ih ali ljubav moju
ima samo moj voljeni grad

moj beograd srce ima...
 
BEOGRAD

Ti trazis grad u gradu Beogradu,
a on se veselo prebrojava.
Bas kao da izgovara, slog po slog,
najtoplija imena ovog sveta:

Spasoje, Vukasin, Milivoje, Ja Aco,
Petronije, Ranisavka, Leposava, Ja Strajo.

Pomislis: gorak je grad
zbog neispunjenih prostora u sebi,
tamo nekih taraba, tresanja i dvorista
sto zute seoskim letom.

Tada se dogodi cudo:
grad ti se usred vida za dva koplja ozida.

Toliko da se zbunis.

Al opet prozivka iskreno najsaljivija:

Ja Mitar, Jevstasije, Milomirka, Ruza.
Ja cedni otac Pantelija i Grozda.

Ti trazis grad od Cvetka i Kalemegdana.
A on izmice ka Savi.
I uz put vidis ljude kako se zagledaju
u neispunjene prostore u sebi:
u tamo neke tarabe, tresnje i dvorista
sto zute seoskim letom.

I tako- do prvih ladja.

A grad izmakne ka Dunavu.

Ali kada je sve vec jasno
i vise nema povratka,
prepukne grad na najgradskijem mestu.

Koliko da se provuce harmonika.

Pa opet tamo neka taraba, tresnja i dvoriste
sto zute seoskim letom.

I kaplju, slog po slog,
najtoplija imena ovoga sveta:

Radovan, Ja Ljubinko, Ilija, Velizir, Vasa,
Milisav, Ja Lazar, Andjelko, Andjelija, Sava,
Svetozar, Radomir, Lepotinjka, Ja Arsa.

Ti trazis grad u gradu Beogradu.
A svirala kroz pesmu progovara.

(Branko V. Radičević)
 
Милутин Бојић

СИНГИДУНУМ

Ноћас сам те снио, престонице бела,
Китњасту и младу у сутону. Златна
На тврђави зрцају се платна,
Горди сведок моћи и крвавих дела

Сањао сам твоје торње и кубета
И свечани холост, што врх тебе клизи,
Докле у даљини по стењу и низи
У сутону сивом зрео живот цвета.

Окружена плавим висовима, слушаш
Шумор снажних река, јер су твоје чело
Браздале године и време је плело
Златан венац којим невернике кушаш.

Снио сам те лепу, али данас, јао!
Разривена зјапе твоја горда недра.
Са храмова твојих песма није ведра
А на твоје чело црне је сумор пао.

Улицама пустим густи снег се слеже
Изнад кућа дршће лик туге и страха,
А градом препуним самртнога даха
Одјекује тупо бат туђинске страже.

(1916)
 
БАЛАДА О ЗАСПАЛОМ ГРАДУ

Сањају фењери низ пусти сиви тротоар,
Низ кровове дуге капљу месечине беле,
По моме лицу ноћ и болесни пејзаж
Шарају фантастичне аквареле.

Мутне су сенке фабрика и зграда;
Спавају уморно расцветали дрвореди,
Месец је жива, жута балада,
Што на кривом димњаку замишљено као Сатир седи.

Лутају крововима вампири и метеори,
У златној магији звезданих кола,
Блудом су премазани сви прозори;
У кафани на скверу заљубљено јеца циганска виола.

Црвене се прозори као отворене ране,
Капљу мелодије са касно осветљених балкона,
Невидљиве руке градом разбацују жуте шафране
Са ладном тугом несрећног Скарона.

(Раде Драинац)
 
Cini mi se da i on ovde pripada:

A. Dedic

Ne daj se Ines (odlomak)

Ne daj se Ines
ne daj se godinama moja Ines
drukčijim pokretima
navikama
jer...još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
tvoja soba-divota
gazdarica ti je u bolnici
Uvjek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama
po poklonima
pratila me slijedećeg jutra do stanice
i ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list
niz jednu Beogradsku padinu
u večernjem sam odjelu
i opkoljen pogledima
ne daj se mladosti moja
ne daj se Ines
 
A moze i ovo

Milan Rakic

Večiti putnik

Ja sam bio stvoren, Gospo,da se rodim'
Da živim,i umrem, sve u istoj kući,
Da celog života, nikud nemičući,
U istome kutu razgovore vodim,-

A ja belim svetom rasuh život ceo;
I na obalama gde je večna plima,
I u svakom gradu, svakom mestu, ima
Po kap moje krvi i mog srca deo.

Ko raskinut đerdan, snizali se moji
Dani, razbacani, tuđi jedan drugom,
I u lutalačkom mom životu dugom
Nigde jedan spomen uz drugi ne stoji.

Sad sam silom čudi, Gospo, ne znam čije,
Na severu mrtvom, gde se mrzne more,
Gde ni jedna tica propevala nije,
Gde prastare šume nikad ne šumore,
I gde snežne jele što proleća broje
Kao bele duvne nepomično stoje...

Sve su jutros jele obvijene snegom,
I drvene kuće, ko od snega cele,
Pod crkvenim tornjem spokojno se bele,
Ko šatori beli pod pobednim stegom.

No misao moja nije tako bela,-
U meni se budi opet čežnja stara,
I sapćući tajno, ko večernja vrela,
Pred očima mojim stare slike stvara.

I ja vidim druge predele, i boje
Druge, s puno sunca, s dve goleme vode,
Gde šlepovi niski ukotvljeni stoje
I brodovi puni u daljinu brode.
Gde nad mirnom vodom, u večernje vrele,
Bde starinske kule s mrke citadele...
 
Уздах са Дунава


На Калемегдану, посред старог града,
Где Београд грле и Дунав и Сава,
Једно Српче гледа земље наших нада,
Што их тајно крије та даљина плава.

Огромна равница пред њиме се пружа
Несрећна и лепа, као српска туга,
У тој земљи има и поља и ружа,
Ал' слобода само тој се земљи руга.

Столећима Србин у тој земљи живи,
Ал' Немац и Мађар вечито га гоне,
Једино се Србин тој земљи не диви,
Јер његова звона само на плач звоне.

Ту је Банат, Бачка, ту је и Срем равни,
Далмација, Босна - све то земље Срба,
Ту је и Хрватска: свуд спомени славни,
Чувају се тајно место српског грба.

И док сунце греје Велику Србију,
На Калемегдану док цвеће мирише,
Српче стоји тако, сузе му се лију,
И његово срце овако уздише:

"О велике земље, о Српски Народе,
Када ће и за те доћи живот прави?
Што судбина крије буктињу слободе?
Велико пролеће кад ће да се јави?

С Дунава и Дрине, Тимока, Вардара,
Кад ће у бој поћи наше моћне чете,
Да униште једном име господара,
Који као тиран гуши земље свете."

(Владислав Петковић-Дис )
 
ПЛАЧИ ОПЕТ БЕЛИ ГРАДЕ *

Плачи опет бели граде своју потамнелост,
вођа народа као цвет прецвета и опаде,
јер и земља заједно с тобом рида
што прима онога кога се није надала тако брзо примити,
чекањем тридсетпетих текућих година
пошто је већ прошло шест тисућа и девет стотина.

(После 1433. године)

* 6935. јесте година од створења света, а 1427. од Христовог рођења, када је умро деспот Стефан Лазаревић)
 
О СЛАВНИ БЕОГРАДЕ

(Одломак из шесте песме «Пјесни Разлике»)

А и славни Биограде и ти ми говори,
тврдине и зграде тко твоје обори?
Твоја ли крајишта, о славни Биограде,
осташе за ништа, у забит сва саде?

Тко копшја и сабље сада ће ломити
и оружне корабље Дунавом водити?
Гдје ли су тве шајке, Дунавом проплиле,
које су јунаке плијенови' храниле?

Мавро Ветрановић (1482 – 1567)
 
ОРЛЕ ХВАЛНИ, БЈЕЛИГРАДЕ СЛАВНИ
(Одломак из песме «Пјесна о избављенију Сербије»)

Орле хвални, Бјелиграде славни!
Узвишуј се превише облака!
Гласи твоји нек су свету јавни,
Јер у теби већ нема Турака!

Нејма оџа ни лудих хаџија,
Гордељивих нејма јаничара,
Нити турских ага, ни спаија,
Ни њихових ножа, ни ханџара!
(1789)

Доситеј Обрадовић
 
BELGRADE

You are a white bone among the clouds

You arise from your flames
From the plowed up grave
From the scattered ashes

You arise from your vanishing

The sun keeps you
In its golden sarcophagus
High above the howl of centuries

And carries you to the wedding
Of the fourth river of heaven
To the thirty-sixth river of earth

You are a white bone among the clouds
The bone of our bones

Vasko Popa
 
Milunka, imas li negde potpun tekst:
Evo vece pada, sva raznobojna mirno tece Sava...
Ja ga postavila pre neki dan na pdf "Beograd", baš kao odgovor na tvoj post. :)

Ево вече пада,
Сва разнобојна, мирно тече Сава,
И тамномрка над њом, Мала Ада,
Ко цвет водени над таласом спава…

Миришу липе с питомог Врачара,
„Нешто се миче, и нешто се мрда“,
И, као око које се отвара,
Засветле ватре с Топчидерског брда.

Rakić, a to je inače deo pesme "Tri pisma". Samo u ovom delu se pominje Beograd.
 
Заслужена тема заслужном граду.
Иако не живим у њему осећам да њему припадам више него било ком другом месту и граду.
Ако имаш још песама само 'лепи'
 
Ja ga postavila pre neki dan na pdf "Beograd", baš kao odgovor na tvoj post. :)

Ево вече пада,
Сва разнобојна, мирно тече Сава,
И тамномрка над њом, Мала Ада,
Ко цвет водени над таласом спава…

Миришу липе с питомог Врачара,
„Нешто се миче, и нешто се мрда“,
И, као око које се отвара,
Засветле ватре с Топчидерског брда.

Rakić, a to je inače deo pesme "Tri pisma". Samo u ovom delu se pominje Beograd.

:super::super:
Hvala puno!
 
NA TERAZIJAMA

Ko da izmeri
bezmerje?
U neimenovanom
hodu
od tasa
do tasa?
Preteže težina.
Trenuci se samo
ugledaju na
kapi,
što pod krinkom vode
s nadmoćnim
spokojem
ističu iz česme
odmilele na leđima
neuništivim
bronzanih kornjača.
Vreva se kotrlja
niz padinu.
Vreme stoji
samo trolejbusi prolaze.

(Neda Kovačević)
 
PRED OKNIMA BEOGRADA

Avgust 1997
Kad zudnje nisu uzajamne,
Poljupci se pretvaraju u ujede
I u ocima grada
uzalud trazis svoje iscezlo lice.
Beogradski izlozi
vriste nanjusivsi Glad
iza cvrsto stisnutih usana
nekih novih zagrljenih parova,
Sraslih u svojim nemirima,
Prolistalih iz tla koje im izmice
I iz zla vremena.

Dosljaku s pamcenjem u krvi,
prostirkom od zezenog zlata
grad otvara dveri do svojih tajnih odaja:
Knjigama koje neme govore
Muzikom koja zavestava svoje odjeke
Muzama, umesto ljudima
da joj upamte Prostor i Vreme.

Bestidne goropadi
orgijaju u sparusenim glavama suncokreta.
Vetrovi im povijaju stabljike u pijanoj igri.
Vrhovi planina bezglasno umiru
u sonati sopstvene spoznaje.
Po busenju kraj drumova,
Neznani putnik prepoznaje njihova imena.
Traziti svoj lik u potamnelom staklu izloga,
isto je sto I skalpelom praviti rez
po opni mozdane mrene srasle s culom vida
Jednom, kad ni 'dovidjenja' nismo mogli reci.

Vozaci poludelog vremena ne gaze ptice,
vec devojke krilate, uzletele nad plocnicima
rasute kose poput svile
kojom u vecnosti vezu pokrove
za svoje usnule dragane.

Gori nebo iznad Usca
U vizijama slikara
Galopiraju novi vekovi nad rekom
Neki drugi svetovi kojih nema
U oknima bez svetlosti
Grada koji nestaje

(Snežana Ivković)
 
POVODOM STARE ČESME

Došla si nam ipak, poznanice stara
Iz vremena davno prohujalih dana,
Iz srećne prošlosti Starog Kalendara
Kad si svakom od nas bila draga, znana.

Dugo si čamila ukraj skromnog kutka
Topčiderske porte u strpljivoj nadi
Da ćemo se opet jednog trenutka
Videti gde nekad prolazismo mladi.

Mnogi tvoji znanci iz negdašnjih dana
Nisu među živim žiteljima grada.
Ostala je samo pregršt veterana
Pognutih ramena, duhig sedih brada.

U vremenu davnih, starih srpskih nošnji,
Libadeta, bundi, biser-tepeluka,
Kroza senke gustih kestenova krošnji
Slušala si kliktaj dečjih nestašluka.

Gledala si s njima pre tol’kih dekada
Fijakere, čeze i konjske tramvaje,
Povorke litija i starih parada,
Za podvige bojne orne naraštaje.

Nizaše se dani, godine, vremena,
Menjali se ljudi, događaji, stanja,
Tištala nas mnoga životna bremena,
Rađale se priče za nova predanja.

Staviše te opet pored Moskve stare,
U kraj Terazija posve drugog lika
Da gledaš moderne, nove trotoare,
Dočaravaš sebi nov soj prolaznika.

I sad kad te tvoji poznanici sedi
Gledaju na novom, svetlijem vidiku,
Čini im se kao lik tvoj da ti bledi,
Gledajući novu, sivu prozaiku.

Jer negdašnja lica i mamljive tvari
Izčezoše kao nevidljive seni,
Kestenovo lišće i travnjaka čari,
Kao da su sudbom večno pogrebani.

Al’ ti ćeš ostati i dalje da snivaš
O prošlosti davnoj i zbivanju novom,
Da viziju novih pregnuća prizivaš,
Naraštaju novom blagim, nemim slovom.

(Aleksandar Sekulić)
 
"A ovaj grad je lep...lepo prljav i mali, zapušten i olinjao, ima u njemu baš mnogo onog što se zove levo-desno i onog gore-dole, baš dovoljno toga, tih pravaca, ulica, i ima dovoljno i zelenog i dovoljno sivog, i nešto manje drugih boja, alii ipak ima dovoljno svega, pa kroz sve to kad prođeš i spustiš se na reku, bilo koju od dve, vidiš ga lepo, još lepše, sa svim onim starim visokim kranovima i dizalicama, dobar je, izmrcvaren, ali dobar, nije on kriv, nije on birao sastav ljudi, koji su dolazili i odlazili, nije on birao ovakav svet, jedino onaj koji mu je davno izabrao da ga jednom baš ovde ljudi naprave, baš na ovom mestu, i da bude baš ovakav, ne baš srećan grad, ali sasvim dobar i dovoljno lep, e taj je znao razlog svemu tome."
(S. Valjarevic)
 

Back
Top