- Poruka
- 3.235
Skander je zakon!
- Ej, molim te, aj opet reci kako se ono zove novac u toj tvojoj Hrvatskoj!
- Kuna, kažem, i znam reakciju jer sam je u ovoj sobi vidio već tri puta.
Skander i njegova četiri tjelohranitelja još su se jednom razvalili od smijeha, kompanjoni po tepisima na kojima sjede, on na svom divanu.
Kuna, naime, na lokalnom dijalektu kojega koriste znači, da prostite, šupak i društvo u sobi umire od smijeha na činjenicu da postoji valuta koja se tako zove.
Sjedim sa Skanderom, najmoćnijim čovjekom dijela svijeta koji Pakistan odvaja od Afganistana, na rubu Peshawara. Službeno, naravno, ništa osim granice ne odvaja Pakistan i Afganistan, neslužbeno, postoji područje od tridesetak kilometara uz granicu u kojemu pakistanska država ne samo da nema nikakve ovlasti nego mu ne smije ni prići. Skander, simpatični brko, plemenski je vođa, što bi se reklo predsjednik, premijer i cijela vlada u jednom čovjeku, koji ima ekskluzivnu moć nad ovim dijelom svijeta i tamošnjih sedamdesetak tisuća stanovnika.
A područje, da se razumijemo, nije tek neka pustopoljina: preko njega u ostatak svijeta iz Afganistana prolazi gotovo sav heroin kojim se snabdijevaju Europa i Amerika, oružje, konji, roba sa svih strana svijeta, ma sve čime se može trgovati.
Na deset metara od mjesta na kojem sjedimo je cesta koja od Peshawara vodi prema prijevoju Khyber, službenoj granici dvije zemlje i točno tu, na cesti pored nas, prestaje vlast službenog Pakistana. Uz rampu stoji pakistanska policija kontrolirajući cestu koja vodi u drugi svijet, ali je promet kod njih slab. Nije ni čudo: sva vozila nakrcana ilegalnom robom prolaze kroz dvorište neposredno do Skanderovog ureda, policajci ih s deset metara udaljene ceste nijemo prate pogledom, a dažbine se plaćaju izravno Skanderovim tjelohraniteljima.
Uspio sam dogovoriti susret s ovim očito vrlo uspješnim biznismenom i vladarom zahvaljujući prijateljima u Peshawaru. No, u moju je korist išla činjenica da sam prvi Hrvat za kojega je Skander čuo, a kako, osim dolara na stranim bankama, iz hobija skuplja i novčanice egzotičnih zemalja, plemenski vođa pristao me primiti u svom uredu.
I dok smo tako divanili, jer to se na divanu na kojem sjedimo i radi, nakon bojažljivog kucanja na vratima, u pratnji Skanderovog tjelohranitelja pridružio nam se na kratko visoki pakistanski policijski časnik, vrlo poniznog ponašanja. Posao je očito bio hitan i riješen je u par minuta tihog razgovora s kojega je Pakistanac pun poštovanja prema vladaru svijeta otišao zadovoljan - sa sto rupija (sedam kuna) koje mu je u džep spremio sam Skander.
Ostatak našeg jednosatnog razgovora protekao je, što bi diplomati rekli, u prijateljskom tonu, posebno nakon što je Skander ušmrkao par crtica iz papirića u kojem je bio smeđi prah, heroin.
- Mogu liznuti, pitam.
- Možeš, naravno, ali ti ne bih savjetovao ako nemaš iskustva...
- Pa i nemam baš, priznajem, doduše imao sam jednog poznanika koji je imao iskustva, ali mu nije pomoglo...
- Onda bolje nemoj, kaže Skander, ovako čisti heroin ne dolazi na europske ulice, tamo bi ubio i iskusnog ovisnika, meni je trebalo šest godina da se naviknem.
- Očito si puno vježbao, dobro si navikao, mislim, ali mudro šutim.
Skandera sam zapravo htio sresti jer tražim veze kako bih uspio ne toliko ući koliko preživjeti u Afganistanu koji mi se nekako nalazi na Svilenoj cesti kojom posljednjih mjeseci putujem. Dobro, nije da mi je baš na putu, ali kad sam već toliko blizu teško je odoljeti i ne pokušati putovati Afganistanom, zemljom koja mi odavno draška maštu. Taj smo službeni dio razgovora brzo riješili, ipak smo mi iskusni diplomati, pa smo mogli prijeći na neformalnije druženje.
- Ibrahime, pokaži gostu... mahne rukom Skander jednom od tjelohranitelja, a Ibrahim iz sanduka smještenog u kutu sobe počinje vaditi naoružanje koje bi doteklo za omanju bojnu, ili kako se to već danas zove...
- Uzmi, što se bojiš, uvjerava me Skander...
- Nije napunjeno?
Smiju se, inače se ljudi ovdje puno smiju, primjećujem, ne znam je li to stvar nacionalnog karaktera ili svega onoga što se u ovaj sat konzumiralo.
- Naravno da je napunjeno, tko šeta uokolo s praznim naoružanjem... Ej, vidi ovu, Kreenkove, omiljeno oružje Bina Ladena, Saddama i mene, čudo od puške, kaže Skander ponosno.
- Čudo od puške, čudo od društva, potvrdim.
Kad smo odgledali arsenal oružja izvadio je iz kutije veliki grumen smeđe mase, otprilike kilogram opijuma i par tabla hašiša.
- Ma samo se slikaj, ionako ti nitko neće vjerovati, smije se Skander dok odbija cigaretu koju mu nudim. A ne, kaže, ne puši, ne pije, voli zdrav život...
- Mo'š mislit, odšutim...
Ugodno smo tako pričali, Skander i ja, fotografirali se, jedino mi nije dopustio slikanje s lažnim dolarima izvađenima iz njegove čarobne škrinje, ne želi se zamjeriti Amerikancima u Afganistanu s kojima očito obavlja puno uspješnog posla. Eto ti lažni euri pa ih slikaj, to možeš, zaključio je.
I dok smo se pozdravljali napomenuo je da se svakako moramo vidjeti kad se vratim iz Afganistana, ima mi još puno toga ispričati i pokazati.
I taman da ću izaći iz ovog bunkera - Ali Babine pećine natovarene blagom strogo zabranjenim u zapadnoj civilizaciji - kad me presječe Skanderov glas.
-Stani!
Što sam sad zeznuo, protrnem...
- Ej, aj još samo jednom reci kako se ono zove novac u toj Hrvatskoj!
Napisao: Jasen Boko
Slobodna Dalmacija, 21. lipanj 2008
Hrvatska
- Ej, molim te, aj opet reci kako se ono zove novac u toj tvojoj Hrvatskoj!
- Kuna, kažem, i znam reakciju jer sam je u ovoj sobi vidio već tri puta.
Skander i njegova četiri tjelohranitelja još su se jednom razvalili od smijeha, kompanjoni po tepisima na kojima sjede, on na svom divanu.
Kuna, naime, na lokalnom dijalektu kojega koriste znači, da prostite, šupak i društvo u sobi umire od smijeha na činjenicu da postoji valuta koja se tako zove.
Sjedim sa Skanderom, najmoćnijim čovjekom dijela svijeta koji Pakistan odvaja od Afganistana, na rubu Peshawara. Službeno, naravno, ništa osim granice ne odvaja Pakistan i Afganistan, neslužbeno, postoji područje od tridesetak kilometara uz granicu u kojemu pakistanska država ne samo da nema nikakve ovlasti nego mu ne smije ni prići. Skander, simpatični brko, plemenski je vođa, što bi se reklo predsjednik, premijer i cijela vlada u jednom čovjeku, koji ima ekskluzivnu moć nad ovim dijelom svijeta i tamošnjih sedamdesetak tisuća stanovnika.
A područje, da se razumijemo, nije tek neka pustopoljina: preko njega u ostatak svijeta iz Afganistana prolazi gotovo sav heroin kojim se snabdijevaju Europa i Amerika, oružje, konji, roba sa svih strana svijeta, ma sve čime se može trgovati.
Na deset metara od mjesta na kojem sjedimo je cesta koja od Peshawara vodi prema prijevoju Khyber, službenoj granici dvije zemlje i točno tu, na cesti pored nas, prestaje vlast službenog Pakistana. Uz rampu stoji pakistanska policija kontrolirajući cestu koja vodi u drugi svijet, ali je promet kod njih slab. Nije ni čudo: sva vozila nakrcana ilegalnom robom prolaze kroz dvorište neposredno do Skanderovog ureda, policajci ih s deset metara udaljene ceste nijemo prate pogledom, a dažbine se plaćaju izravno Skanderovim tjelohraniteljima.
Uspio sam dogovoriti susret s ovim očito vrlo uspješnim biznismenom i vladarom zahvaljujući prijateljima u Peshawaru. No, u moju je korist išla činjenica da sam prvi Hrvat za kojega je Skander čuo, a kako, osim dolara na stranim bankama, iz hobija skuplja i novčanice egzotičnih zemalja, plemenski vođa pristao me primiti u svom uredu.
I dok smo tako divanili, jer to se na divanu na kojem sjedimo i radi, nakon bojažljivog kucanja na vratima, u pratnji Skanderovog tjelohranitelja pridružio nam se na kratko visoki pakistanski policijski časnik, vrlo poniznog ponašanja. Posao je očito bio hitan i riješen je u par minuta tihog razgovora s kojega je Pakistanac pun poštovanja prema vladaru svijeta otišao zadovoljan - sa sto rupija (sedam kuna) koje mu je u džep spremio sam Skander.
Ostatak našeg jednosatnog razgovora protekao je, što bi diplomati rekli, u prijateljskom tonu, posebno nakon što je Skander ušmrkao par crtica iz papirića u kojem je bio smeđi prah, heroin.
- Mogu liznuti, pitam.
- Možeš, naravno, ali ti ne bih savjetovao ako nemaš iskustva...
- Pa i nemam baš, priznajem, doduše imao sam jednog poznanika koji je imao iskustva, ali mu nije pomoglo...
- Onda bolje nemoj, kaže Skander, ovako čisti heroin ne dolazi na europske ulice, tamo bi ubio i iskusnog ovisnika, meni je trebalo šest godina da se naviknem.
- Očito si puno vježbao, dobro si navikao, mislim, ali mudro šutim.
Skandera sam zapravo htio sresti jer tražim veze kako bih uspio ne toliko ući koliko preživjeti u Afganistanu koji mi se nekako nalazi na Svilenoj cesti kojom posljednjih mjeseci putujem. Dobro, nije da mi je baš na putu, ali kad sam već toliko blizu teško je odoljeti i ne pokušati putovati Afganistanom, zemljom koja mi odavno draška maštu. Taj smo službeni dio razgovora brzo riješili, ipak smo mi iskusni diplomati, pa smo mogli prijeći na neformalnije druženje.
- Ibrahime, pokaži gostu... mahne rukom Skander jednom od tjelohranitelja, a Ibrahim iz sanduka smještenog u kutu sobe počinje vaditi naoružanje koje bi doteklo za omanju bojnu, ili kako se to već danas zove...
- Uzmi, što se bojiš, uvjerava me Skander...
- Nije napunjeno?
Smiju se, inače se ljudi ovdje puno smiju, primjećujem, ne znam je li to stvar nacionalnog karaktera ili svega onoga što se u ovaj sat konzumiralo.
- Naravno da je napunjeno, tko šeta uokolo s praznim naoružanjem... Ej, vidi ovu, Kreenkove, omiljeno oružje Bina Ladena, Saddama i mene, čudo od puške, kaže Skander ponosno.
- Čudo od puške, čudo od društva, potvrdim.
Kad smo odgledali arsenal oružja izvadio je iz kutije veliki grumen smeđe mase, otprilike kilogram opijuma i par tabla hašiša.
- Ma samo se slikaj, ionako ti nitko neće vjerovati, smije se Skander dok odbija cigaretu koju mu nudim. A ne, kaže, ne puši, ne pije, voli zdrav život...
- Mo'š mislit, odšutim...
Ugodno smo tako pričali, Skander i ja, fotografirali se, jedino mi nije dopustio slikanje s lažnim dolarima izvađenima iz njegove čarobne škrinje, ne želi se zamjeriti Amerikancima u Afganistanu s kojima očito obavlja puno uspješnog posla. Eto ti lažni euri pa ih slikaj, to možeš, zaključio je.
I dok smo se pozdravljali napomenuo je da se svakako moramo vidjeti kad se vratim iz Afganistana, ima mi još puno toga ispričati i pokazati.
I taman da ću izaći iz ovog bunkera - Ali Babine pećine natovarene blagom strogo zabranjenim u zapadnoj civilizaciji - kad me presječe Skanderov glas.
-Stani!
Što sam sad zeznuo, protrnem...
- Ej, aj još samo jednom reci kako se ono zove novac u toj Hrvatskoj!
Napisao: Jasen Boko
Slobodna Dalmacija, 21. lipanj 2008
Hrvatska
