Onima koje najviše volim

WEISHAUPT

Iskusan
Banovan
Poruka
6.825
Ovaj tekst napisala je jedna Srpkinja iz Kanade. Iako sam prilično racionalan, da ne kažem bezosećajan, nisam ostao ravnodušan čitajući ih. Njeni ostareli roditelji su još živi, ali su daleko od nje i mnogo joj nedostaju.


Mama i Tata


Naučiše me prvom pogledu na svet... i smehu, pokazujući mi kako je lep i šašav i kako ono što je ozbiljno može da bude tako zabavno, da se zatapše rukama i grohotom nasmeje.

Naučiše me prvom koraku... “Ajde, ti to možeš, ali ako posustaneš tu su naše ruke!” I napravih ga bez straha, jer imadoh čvrst oslonac.

Naučiše me na zagrljaj, a on je bio... pa samo njihov zagrljaj je mogao biti takav... “Stvorena si od naše ljubavi, stvorena si od našeg daha, stvorena si od naše želje i bićeš zanavek naša ljubav, vazduh kojim dišemo i sve naše želje će biti pohranjene u tebi...”

Naučiše me prvim rečima, a one behu “mama... tata…”

Mama i tata!

Sa tim rečima može se porediti samo to, da i sam postaneš učitelj nekom sićusnom biću, koje će ih izgovoriti prve...

Mama, Tata...tako mi nedostajete... kako bih vas volela zagrliti, kako bih volela vaša mila lica videti pred sobom, kako bih volela čuti vaš smeh, osetiti vaše mirise... sa svim tim bi se i moja duša smejala.

Ovako, tek reči napisane, stvoriše sliku doma, onog najlepšeg - roditeljskog i u njemu dva bića kojima sam zahvalna za pogled kojim posmatram svet, za sposobnost da se i u ozbiljnom nasmejem, za korake kojima koračam bez straha, za sposobnost da zagrlim sa jednakom toplinom, pažnjom i ljubavlju, za prve reči... Mama, Tata...

Volim vas! :heart:

 
Ovaj tekst napisala je jedna Srpkinja iz Kanade. Iako sam prilično racionalan, da ne kažem bezosećajan, nisam ostao ravnodušan čitajući ih. Njeni ostareli roditelji su još živi, ali su daleko od nje i mnogo joj nedostaju.


Mama i Tata


Naučiše me prvom pogledu na svet... i smehu, pokazujući mi kako je lep i šašav i kako ono što je ozbiljno može da bude tako zabavno, da se zatapše rukama i grohotom nasmeje.

Naučiše me prvom koraku... “Ajde, ti to možeš, ali ako posustaneš tu su naše ruke!” I napravih ga bez straha, jer imadoh čvrst oslonac.

Naučiše me na zagrljaj, a on je bio... pa samo njihov zagrljaj je mogao biti takav... “Stvorena si od naše ljubavi, stvorena si od našeg daha, stvorena si od naše želje i bićeš zanavek naša ljubav, vazduh kojim dišemo i sve naše želje će biti pohranjene u tebi...”

Naučiše me prvim rečima, a one behu “mama... tata…”

Mama i tata!

Sa tim rečima može se porediti samo to, da i sam postaneš učitelj nekom sićusnom biću, koje će ih izgovoriti prve...

Mama, Tata...tako mi nedostajete... kako bih vas volela zagrliti, kako bih volela vaša mila lica videti pred sobom, kako bih volela čuti vaš smeh, osetiti vaše mirise... sa svim tim bi se i moja duša smejala.

Ovako, tek reči napisane, stvoriše sliku doma, onog najlepšeg - roditeljskog i u njemu dva bića kojima sam zahvalna za pogled kojim posmatram svet, za sposobnost da se i u ozbiljnom nasmejem, za korake kojima koračam bez straha, za sposobnost da zagrlim sa jednakom toplinom, pažnjom i ljubavlju, za prve reči... Mama, Tata...

Volim vas! :heart:


U, bre, dirljivo!
 
pa ne , ali nije poenta da sada neko tu ima iylive kajanja i tuge i da pravi scene koje cak bivaju javno objavljene. mislim sama je kriva, nek se vrati u srbiju ako joj smeta

Pazi, jeste tako kad gledas iz pticije perspektive, ali aj' se spusti malo nize, tamo negde oko srca gde obicno zivi dusa, pa da vidis kako stoje stvari.
Ako text nije izmisljen, tj, ako je sve istina, verujem da je devojka otisla u Kanadu verovatno trazeci svetliju buducnost, a opet sa sobom nije mogla da ponese i svoje roditelje, jer to nije zalog za buducnost. Roditelji su uvek mi. U srcu, u postupku, u delu. Zive sa nama kroz nas.
E, sad, ta devojka, tamo negde sama, verovatno prosla mucenica ko zna sta, a veruj, itekako ume da ti bude lose "u obecanoj zemlji", ma koja bila, da se sigurno sa tugom seca svojih roditelja.
I mene je ganula ova patetika. Valjda joj to i jeste cilj...patetika patetise...sta drugo da radi.;)
Generalno, tu nema polemike dok na svojoj kozi ne osetis.
 

Back
Top