Sartid - najveca pljacka

ptica-trkacica

Primećen član
Banovan
Poruka
722
Procitajte ovo, vrlo zanimljivo za procitati u vezi Sartida:

http://www.nspm.org.yu/Prikazi/2007_ant_elita1.htm

„Pedantno iznošenje same hronologije odvijanja ove veoma sporne privatizacije razotkriva u isto vreme pristrasnost ne samo nekih veoma važnih funkcionera tadašnje vlade , već i dela medija (poput novina Danas ili pojedinih članaka u nedeljniku Vreme ). Činjenica da je afera ipak naknadno razotkrivena, a neki od njenih aktera iz državne uprave makar simbolično sankcionisani, ne umanjuje u biti spoznaju da je sama privatizacija de jure ostala neupitna , pri čemu je sama država Srbija ostala materijalno teško oštećena, budući da je železara (sada u rukama U . S. Steel ) bila i ostala najveći srpski izvoznik. O kakvoj se pljački države Srbije radi pokazuje i podaci da je američka firma platila za Sartid svega 23 miliona dolara, a da je u svojoj zemlji, shodno obavezi da se navede realna vrednost objekta «uknjižen kao vrednost od 580 miliona dolara» (str. 54).

«I doista, treba znati šta je sve U . S. Steel , za svoja 23 miliona dolara, dobio. Dobio je, najpre, kompletnu Novu Železaru, sa svih njenih šest čeličana i valjaonica, koje se prostiru na 300 hektara zemlje ! Dobio je Staru železaru, na samoj obali Dunava, s tri livnice. Dobio je fabriku Spin, u kojoj se prave štednjaci «smederevci» (ali i čamci, manji brodovi, ograde, nameštaj i slično). Dobio je Fabriku belih limova u Šapcu, za čiju je izgradnju utrošeno oko 150 miliona dolara. Dobio je Fabriku kreča u Kučevu (a kreč je sastavni deo tehnološkog postupka u metalurgiji). Dobio je luku u Smederevu, za koju se kaže da je «jedna od najznačajnijih u regionu». Dobio je slobodnu carinsku zonu u Smederevu koja se prostire na površini od 21 hektara. Dobio je, dakle, kako je glasio naslov u Glasu javnosti (8 april 2003), «Pola grada za male pare». Samo Železara Smederevo imala je, po bilansu koji je 30. jula 2002. potpisao stečajni upravnik, kapitalnu vrednost od 303,5 miliona dolara ( Inter-Nacional , 23. februar 2004).
«A sve je to, oslobođeno dugova, prodato za bedna 23 miliona dolara. Upravo za toliko je Crvena zvezda 2001. godine prodala jednog jedinog igrača – izvesnog Gorana Drulića ( NIN , 10. jun 2004, str. 30). Ceo metalurški koncer, u koji je uloženo milijardu dolara, i pride još pola grada Smedereva za jednog jedinog igrača. Alal, vera, trgovci ! » (citat str. 54).”

(...)
Ministar Vlahović će se posebno istaći u odbrani postignute cene od 23 miliona dolara. „Taj kompletan paket je vrlo isplativ i povoljan. Naročito kada se uporedi sa ugovorima koji su zaključivani sa čeličanama `Sideks` u Rumuniji, `Košice` u Slovačkoj ili `Nova hut` u Češkoj”, objašnjavao je (Ekspres, 3. april 2003). To, naravno, nikako nije bilo tačno. Košice su, kao što je već rečeno, plaćene 60 miliona dolara, uz prihvatanje celokupnog duga od 325 miliona dolara. Smederevo je, pak, plaćeno svega 23 miliona, i to bez ikakvih dugova. Takođe, U.S. Steel je preuzeo obavezu da tokom deset narednih godina u železaru Košice uloži 700 miliona dolara i da za to vreme ne otpušta radnike. U Srbiji se U.S. Steel obavezao na ulaganje od 150 miliona dolara tokom narednih pet godina, ali je zabrana otpuštanja radnika ovde svedena na svega tri godine! Vlahović je, slično tome, kada su radnici Smederevske železare stupili u štrajk (51) odmah otrčao u Železaru kako bi im objasnio „da je pozitivno što u jednom privatnom preduzeću postoji tako jak sindikalni pokret, ali je dug ovog koncerna bio veći od milijardu i sedam stotina milijardi dolara” ( Glas javnosti , 30, oktobar 2003). Kakve veze ima taj famozni dug - kojeg je, ionako, U.S. Steel oslobođen - sa aktuelnim radničkim nadnicama, ministar Vlahović je tom prilikom nekako zaboravio da objasni.

(...)
Ali, najvažniji znamenjski događaj vezan za U.S. Steel, bar što se reformatora i evaluatora tiče, bilo je svečanom pokretanje „Visoke peći jedan” u Smederevu, 22. juna 2005. godine. Tu peć Amerikanci nisu napravili – mada je neupućenima, po spektakularno organizovanom otvaranju, to tako moglo izgledati. U.S. Steel ju je samo, posle 18 godina, ponovo pustio u rad (53). Ceremoniji je, međutim, prisustvovao celokupni državni vrh Srbije – kao da je napravljena čitava nova čeličana! Tu su bili predsednik republike Boris Tadić, premijer srpske vlade Vojislav Koštunica, predsednik srpske skupštine Predrag Marković, predsednik skupštine Državne zajednice Zoran Šami, potpredsednik srpske vlade zadužen za privredu Miroljub Labus, ministar privrede Predrag Bubalo, ministar rada Slobodan Lalović, princ Aleksandar Karađorđević i još oko 250 zvanica iz vrha političkog i privrednog života Srbije. Prisutan je , naravno, bio i američki ambasador u Beogradu Majkl Polt.
Tom prilikom, srpska javnost je zasuta podacima o izuzetnom značaju Ju Es Stila za Srbiju (54). Najupečatljivije što je rečeno bilo je da je U.S. Steel danas najveći srpski izvoznik. Izvozi se 65 do 70 posto proizvodnje u vrednosti od 347,6 miliona evra godišnje (u 2004. godini). Takođe je rečeno da U.S. Steel Srbija zapošljava 8.550 radnika koje „neće masovno otpuštati ni nakon 2006. godine”. Srpski zvaničnici nisu krili impresioniranost Ju Es Stilom (55). Sve to bilo je krasno – najveći srpski izvoznik, nema otpuštanja, nova ulaganja, američko-srpske veze, američki korporativni duh... Ali, su od srpske javnosti tom prilikom sakrivene bar tri činjenice koje bi, možda, u malo drugačijem svetlu mogle da prikažu čitavu stvar.
Prvo, tačno je da je U.S. Steel najveći srpski izvoznik. Ali, najpre, on to nije postao tek kada ga je preuzeo U.S. Steel. Bio je to i ranije - podjednako 1992, 1997, ili 2001. godine. Takođe, ova kompanija jeste najveći srpski izvoznik, ali je i najveći srpski uvoznik. Srbija nema ni gvozdene rude, niti kamenog uglja. Obe ove sastojnice, ključne za proizvodnju čelika (čine 67% cene), moraju se uvoziti (ruda gvožđa iz Južne Amerike ili Afrike, a ugalj iz Rusije i Ukrajine). Pisac ovog rada je, 10 oktobra 2005, uputio pismo Julijani Mojsilović, direktoru za odnose sa javnošću ovdašnjeg Ju Es Stila. U njemu sam je zamolio za podatak o vrednosti kompanijinog uvoza u Srbiju. Nikada nisam dobio odgovor. Međutim, neki okviri bi se mogli pretpostaviti. U doba kada je Sartid izvozio robu za 400 miliona maraka, uvozio ju je za 300 miliona (Naša borba i Politika, 30. oktobar 1997). Tako, ako danas U.S. Steel izvozi iz Srbije robu za 400 miliona dolara, verovatno da je bar za 300 miliona dolara uvozi. Zapravo, jedina tehnološka komponenta koju U.S. Steel ovde ne uvozi jeste struja. Ali, ni od prodaje struje Ju Es Stilu Srbija nema korist. Cena struje, naime, za proizvođače u Srbiji uveliko je „depresirana”. To je deo dugogodišnje državne politike pomoći srpskoj privredi. Američka komanija, dakle, ovde dobija struju ispod uobičajenih evropskih cena i to je prvi od razloga njene dobre konkurentnosti.

Drugo, tačno je da nije bilo masovnog otpuštanja (što je, uostalom i ugovor o kupovini zabranjivao). Ali, takođe je tačno i to da, kao što je već rečeno, srpski radnici imaju višestruko niže nadnice u odnosu na ostale pogone Ju Es Stila. To je drugi razlog poslovnog uspeha ovdašnjeg ogranka Morganovog kraljevstva. Januara 2004. godine, posle višenedeljnog štrajka (56) (za čim su usledila još dva meseca teških pregovora), rukovodstvo Ju Es Stila umilostivilo se da poveća cenu radnog časa sa 26 na 47 dinara (bruto). Od tada je srpski radnik plaćen oko 90 centi po satu. U isto vreme, Slovaci zaposleni u železari Ju Es Stila u Košicama imaju 3,74 dolara na sat, a američki radnici Ju Es Stila u Pitsburgu 16,98 dolara (57). Srpski radnik svakako da nije četiri puta manje produktivan od slovačkog, niti je šesnaest puta manje marljiv od američkog. Ali, on je presrećan da uopšte ima posao, odnosno da nije na listi za otpuštanje. Danas, krajem 2005. godine, bivši Sartidovi radnici, dobijaju 61,5 dinara na sat – što je i dalje manje od jednog dolara. Ali, ko bi se od radnika smeo buniti. „Jer, Amerikanac može da se naljuti i da otpusti”, reći će vam oni. I to je istina, s obzirom na stalna upozorenje Tomasa Kelija kako postoji „jedna fabrika sličnog kapaciteta u SAD koja zapošljava samo 1.500 radnika” ( Pregled , 29. decembar 2004).

I treće, tačno je da je godišnja vrednost izvoza Ju Es Stila u Srbiji 400 miliona dolara (58). Ali, takođe je tačno i to da U.S. Steel Srbija knjigovodstveno ne iskazuje nikakvu dobit (59), ili je iskazuje u sasvim malom iznosu. Naime, da bi se izbegao porez na korporativnu dobit i podelu profita sa radnicima (60), prihodi se ili prikrivaju, ili odmah prebacuju u investicije (to je, uostalom, verovatno i deo tajne ulaganja Ju Es Stila u Srbiju (61)). Pošto svoje proizvode izvozi, U.S. Steel Srbija je oslobođen i plaćanja PDV-a. Jedini porez koji U.S. Steel zapravo plaća Srbiji jeste onaj na zarade. Ali, zarade su, kao što smo videli, ionako beznačajne. Takve su, onda, i poreske osnovice. Otuda država Srbija zapravo nema nikakve naročite koristi od Ju Es Stila, uprkos sve U.S. Steel propagande.

Znaci sto sam ja do sada uspeo da povezem na ovu temu: preduzece koje je imalo vrednost imovine 580 miliona i 8500 zaposlenih i do tada najveci izvoznik u Srbiji prodato je za neverovatnih 23 miliona i to bez dugova!!!!
A radnike su placali dolar na sat i krajem 2005. US Steel placa radnike manje od 1 dolar na sat, sto znači da su zarade radnika u Sartidu otprilike 160 dolara mesecno, struju placaju isto tako kao i radnike mnogostruko manje nego u Evropi i Americi, nisu placali PDV izvoz, kao ni porez na profit, UZAS!!!!!
I kako sam shvatio to im je ona ucveljena kerusina Djindjic omogućio da kupe van tendera za 23 miliona i bez dugova, ma drago mi je da znam je Zveki ucvelio kerusinu MA NEK GORI U PAKLU!!! Za takve kao Djindjic rezervisan je onaj najgori deo Danteovog pakla rezervisan za izdajnike, tamo je sada Djindjic.

A evo kako izgleda njihova propaganda:
http://www.cs.uss.com/profile/index_sr.html
 
Poslednja izmena:
Procitajte ovo, vrlo zanimljivo za procitati u vezi Sartida:

http://www.nspm.org.yu/Prikazi/2007_ant_elita1.htm



Znaci sto sam ja do sada uspeo da povezem na ovu temu: preduzece koje je imalo vrednost imovine 580 miliona i 8500 zaposlenih i do tada najveci izvoznik u Srbiji prodato je za neverovatnih 23 miliona i to bez dugova!!!!
A radnike su placali dolar na sat i krajem 2005. US Steel placa radnike manje od 1 dolar na sat, sto znači da su zarade radnika u Sartidu otprilike 160 dolara mesecno, struju placaju isto tako kao i radnike mnogostruko manje nego u Evropi i Americi, nisu placali PDV izvoz, kao ni porez na profit, UZAS!!!!!
I kako sam shvatio to im je ona ucveljena kerusina Djindjic omogućio da kupe van tendera za 23 miliona i bez dugova, ma drago mi je da znam je Zveki ucvelio kerusinu MA NEK GORI U PAKLU!!! Za takve kao Djindjic rezervisan je onaj najgori deo Danteovog pakla rezervisan za izdajnike, tamo je sada Djindjic.

A evo kako izgleda njihova propaganda:
http://www.cs.uss.com/profile/index_sr.html

Ponovo o Sartidu?
Nikako da prežalite što niste vi učestvovali u tome.
Baš mi drago što se nervirate.
 
Sartid ce sigurno biti nacionalizovan (pre ili kasnije) i onda ce biti prodat NA TENDERU, a ne direktnom pogodbom za tako malu cenu i uz tako lose uslove, novi kupac ce biti (verovatno) Arcelor Mittal - najveci proizvodjac celika na svetu:

http://en.wikipedia.org/wiki/Arcelor_Mittal

http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_steel_producers

Arcelor Mittal proizvodi 117,2 miliona tona celika, US Steel proizvodi 21,2 miliona tona celika (od toga preko milion u Sartidu - kako sam razumeo iz prilozenog)

Lakshmi Mittal je četvrti najbogatiji covek na svetu:

http://en.wikipedia.org/wiki/Lakshmi_Mittal
 
Sartid ce sigurno biti nacionalizovan (pre ili kasnije) i onda ce biti prodat NA TENDERU, a ne direktnom pogodbom za tako malu cenu i uz tako lose uslove, novi kupac ce biti (verovatno) Arcelor Mittal - najveci proizvodjac celika na svetu:

http://en.wikipedia.org/wiki/Arcelor_Mittal

http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_steel_producers

Arcelor Mittal proizvodi 117,2 miliona tona celika, US Steel proizvodi 21,2 miliona tona celika (od toga preko milion u Sartidu - kako sam razumeo iz prilozenog)

Lakshmi Mittal je četvrti najbogatiji covek na svetu:

http://en.wikipedia.org/wiki/Lakshmi_Mittal

Ja bih se na tvom mestu raspitao da li taj Lakšimi Mita ima ćerku...
Ja jurim Miškovićevu Ivanu, trenutno zauzeta sa nekim Pećancem, al' neće to još dugo.
To su provereni retardi.
 
Kada Sartid jednog dana bude nacionalizovan i kada bude novi tender voleo bih najvise da Rusi kupe Sartid - Severstal je jedan od najvecih proizvodjaca celika na svetu, Severstal proizvodi 17,5 miliona tona celika godisnje.

http://en.wikipedia.org/wiki/Severstal

A Severstal je nedavno u Americi kupio za 810 miliona dolara Sparrow Points - kako sam nasao u Wikipediji to je proizvodjac celika koji je nekada gradio most Golden Gejt u San Francisku i George Washinton u Njujorku.

http://en.wikipedia.org/wiki/Golden_Gate_Bridge

http://en.wikipedia.org/wiki/George_Washington_Bridge
 
Procitajte ovo, vrlo zanimljivo za procitati u vezi Sartida:

http://www.nspm.org.yu/Prikazi/2007_ant_elita1.htm



Znaci sto sam ja do sada uspeo da povezem na ovu temu: preduzece koje je imalo vrednost imovine 580 miliona i 8500 zaposlenih i do tada najveci izvoznik u Srbiji prodato je za neverovatnih 23 miliona i to bez dugova!!!!
Najveći izvoznik, a već u drugom delu rečenice pominješ dugove? Nije li ti jasno da tu nešto ne štima?
Elem, Sartrid je godinama bio najveći gubitaš Srbije koga smo svi kroz budžet finansirali. Vrednost imovine na papiru je jedno, a ono što možeš dobiti u prodaji nešto drugo.
 
A inace preduzece US Steel Serbia d.o.o. - nasao sam podatak da je to preduzece samo tokom u 2006. ostvarilo neto dobit 4 milijarde dinara, a sto je 50 MILIONA EVRA!!!!!!!!!!!! I to je profit samo u 2006. godini - 50 miliona evrica!!!
TO JE NAMA NASA BORBA DALA DOBAR PROFIT STRANOG KAPITALA. :mrgreen:
 
Sartid ce sigurno biti nacionalizovan (pre ili kasnije) i onda ce biti prodat NA TENDERU, a ne direktnom pogodbom za tako malu cenu i uz tako lose uslove, novi kupac ce biti (verovatno) Arcelor Mittal - najveci proizvodjac celika na svetu:

http://en.wikipedia.org/wiki/Arcelor_Mittal

http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_steel_producers

Arcelor Mittal proizvodi 117,2 miliona tona celika, US Steel proizvodi 21,2 miliona tona celika (od toga preko milion u Sartidu - kako sam razumeo iz prilozenog)

Lakshmi Mittal je četvrti najbogatiji covek na svetu:

http://en.wikipedia.org/wiki/Lakshmi_Mittal

pa ima li bolji poso nego da kupis jaje za pet dinara a da ga prodas za pedeset.ameri ni da trepnu zaradise milione.
pitaj se dal smo mogli mi da prodamo tom mitalu nasu zelezaru a ne ameri.taj kajmak od par stotina miliona dolara uzimaju ameri i najopasnije od svega i nisu ti izgubljeni milijoni vec lopovske i politicke veze koje su ameri napravili sa nasu srbsku politicku djubrad a te veze ostaju.nisu za prodaju.
 
Иначе, Сартид је продат по правој тржишној цени, а то је тих 20 милиона $.

Али претпоставимо за моменат да су и најлуђа лупетања ових морончина тачна, и да је права цена™ била 600 милиона $, а то је све украо Влаховић.

Тих 600 милиона је 47 € по глави становника, и ви овде годинама губите нерве око те суме...

А на крају сте и од тих фиктивних 47 € добили само kurčinu
 
Иначе, Сартид је продат по правој тржишној цени, а то је тих 20 милиона $.

Али претпоставимо за моменат да су и најлуђа лупетања ових морончина тачна, и да је права цена™ била 600 милиона $, а то је све украо Влаховић.

To je na sudu. Kao nisu mogli da dogovore nadleznost suda ali mislim da su pre par meseci utanacili to. Bice interesantno sta ce se desavati po tom pitanju... da li ce DS Vlahovica pustiti niz vodu... Mada, nije on jedini, tu je i onaj predsednik Trgovinskog suda u Beograd... Kljajevic, da... i jos 4-5 faca..
 
Иначе, Сартид је продат по правој тржишној цени, а то је тих 20 милиона $.

Али претпоставимо за моменат да су и најлуђа лупетања ових морончина тачна, и да је права цена™ била 600 милиона $, а то је све украо Влаховић.

Тих 600 милиона је 47 € по глави становника, и ви овде годинама губите нерве око те суме...

А на крају сте и од тих фиктивних 47 € добили само kurčinu

:hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha:
 
Procitajte ovo, vrlo zanimljivo za procitati u vezi Sartida:

http://www.nspm.org.yu/Prikazi/2007_ant_elita1.htm



Znaci sto sam ja do sada uspeo da povezem na ovu temu: preduzece koje je imalo vrednost imovine 580 miliona i 8500 zaposlenih i do tada najveci izvoznik u Srbiji prodato je za neverovatnih 23 miliona i to bez dugova!!!!
A radnike su placali dolar na sat i krajem 2005. US Steel placa radnike manje od 1 dolar na sat, sto znači da su zarade radnika u Sartidu otprilike 160 dolara mesecno, struju placaju isto tako kao i radnike mnogostruko manje nego u Evropi i Americi, nisu placali PDV izvoz, kao ni porez na profit, UZAS!!!!!
I kako sam shvatio to im je ona ucveljena kerusina Djindjic omogućio da kupe van tendera za 23 miliona i bez dugova, ma drago mi je da znam je Zveki ucvelio kerusinu MA NEK GORI U PAKLU!!! Za takve kao Djindjic rezervisan je onaj najgori deo Danteovog pakla rezervisan za izdajnike, tamo je sada Djindjic.

A evo kako izgleda njihova propaganda:
http://www.cs.uss.com/profile/index_sr.html

ja koliko znam radnici sartida su zadovoljni.
naravno uvek moze vise bolje ali ne vidim da strajkuju.
strajkovali su na pocetku ii to su resili.
ne vidim smisao tvoje teme sem pljuvanja i nekih teorija zavere gde se fabrike poklanjaju, a ne znas cinjenice.
 
A ko je nama branio da pravimo profit pre? Pazi, pričamo o decenijama agonije. Oni su pametniji i sposobniji, priznali mi to ili ne.

ma mi samo vollimo da pljujemo kada neko nesto pokrene, ne daj boze da zarade i dozive uspeh, sartid koji je propadao i propao radnici koji su radili za vazduh dugovi i ko zna sta jos,dosli neki investitori ulozili brdo para napravili organizaciju poceli da zaradjuju, i sad se neko setio da pljuje po sartidu, ali to je sve u svrhi politikanstva i ovih malogradjana koji vole da cuju takve stvari, to su oni koji citaju kurir svaki dan.

sartid ih boli koji je ustao iz pepela , a ne boli ih razvijeni c market koji je exkluzivno otkupio miskovic bez tendera , iako je u igri bio i merkator i ko zna ko jos i sad imamo megamonopol.
 
ja koliko znam radnici sartida su zadovoljni.
naravno uvek moze vise bolje ali ne vidim da strajkuju.
strajkovali su na pocetku ii to su resili.
ne vidim smisao tvoje teme sem pljuvanja i nekih teorija zavere gde se fabrike poklanjaju, a ne znas cinjenice.

Zadovoljni su mnogo, da, pa lepo pise da i krajem 2005. radnici u Sartidu zaradnjuju manje od 1 dolar na sat... kao u Indoneziji.... da, zadovoljni su sto su zaposleni i sto uopste imaju posao, da.
 

Back
Top