Amnezija

gost 52128

Iskusan
Poruka
6.693
Bas sad gledam neki (jedan od hiljadu) filmova o coveku koji je izgubio pamcenje, pa pokusavam da se uzivim u njegovu situaciju... i dolazim do zakljucka da su uspomene najvece blago. Zamislite to - otvorite oci, i nemate pojma ko ste... Sta mislite, sta bi bila prva stvar koju bi ste uradili? A interesuje me i druga i treca stvar...
(sada sebi malo licim na Dragojla, ne znam zasto :) )
 
pa ono proverila bih da l sam slepa i da l sam imala neko bogatstvo koje su mi sakrili koristeci moje stanje
obradovala bih se ako sam zaboravila da postoji forum ,mislim s ove tacke bih se obradovala,s one tamo ne bih ni znala je l
nemam pojma bre muvalo,to nikako ne mozes da znas sada
 
pa ono proverila bih da l sam slepa i da l sam imala neko bogatstvo koje su mi sakrili koristeci moje stanje
obradovala bih se ako sam zaboravila da postoji forum ,mislim s ove tacke bih se obradovala,s one tamo ne bih ni znala je l
nemam pojma bre muvalo,to nikako ne mozes da znas sada

Naravno da ne mogu da znam, al me interesuje: pazi, mi mora da smo u mnogim stvarima takvi kakvi smo bas zbog uspomena... pa me ineteresuje, koji deo nas, licnosti, nije vezan za to. Recimo, ja volim da idem u bioskop ceo zivot, i imam jako mnogo uspomena, prvo porodicnih, a onda i sire, vezanih za to... a kada bih sve to zaboravila, recimo trideset i nesto godina odlazenja u bioskop, da li bi se uopste pojavio taj impuls da udjem u neku mracnu rupu... ili da zapalim pljugu, na primer :)
Ili bih, recimo, prvo navukla jedan od pet pari patika koje nikada ne nosim, i pocela da trcim u parku, jer se ne bih secala da sam u stvarnom zivotu bila lenjo prase...
 
Hmm... Poznavala sam osobu koja je izgubila uspomene.
Samo, nije to bilo kao u nekom srceparajućem filmu; nije bilo mogućnosti da ponovo pronađe izgubljene delove sebe... Nije amnezija, ali takođe počinje na slovo "a".
Nemate pojma koliko je strašan gubitak identiteta.
 
Naravno da ne mogu da znam, al me interesuje: pazi, mi mora da smo u mnogim stvarima takvi kakvi smo bas zbog uspomena... pa me ineteresuje, koji deo nas, licnosti, nije vezan za to. Recimo, ja volim da idem u bioskop ceo zivot, i imam jako mnogo uspomena, prvo porodicnih, a onda i sire, vezanih za to... a kada bih sve to zaboravila, recimo trideset i nesto godina odlazenja u bioskop, da li bi se uopste pojavio taj impuls da udjem u neku mracnu rupu... ili da zapalim pljugu, na primer :)
Ili bih, recimo, prvo navukla jedan od pet pari patika koje nikada ne nosim, i pocela da trcim u parku, jer se ne bih secala da sam u stvarnom zivotu bila lenjo prase...
kad razmislim,meni bi amnezija bas legla za neke stvari,kad bi moglo da se bira sta ces da zaboravis
da li se zaboravljaju navike?ili dogadjaji,lica?da li se zaboravljaju vestine?znam o tome koliko sam gledala u filmovima
kad legnem uvece ne mogu da zaspim,neke stvari me proganjaju,i bas me strah od starosti jer stari ljudi ne mogu da spavaju ,pa ako budem provodila noci s takvim mislima-amnezija je bolje resenje
al sam zamracila,ne citajte me:(
 
Ja bih volela da zaboravim sve i da pocnem ispocetka. Bas da vidim u kom bih pravcu isla. A tek posle bih se informisala o tome ko sam i sta sam bila, cime sam se bavila itd.
 
ja sam 100% uverena da kada bih otvorila oci i ustanovila da je jutro/dan/svetlo, koliko god nemala pojma ko sam, sigurno bih se okrenula na drugu stranu i rekla jos 5 min/pola sata/ jos malo... neke stvari se ne menjaju...
 
druga stvar bi bila da konacno imam realan razlog za brdo anksioznosti jer j,b,ga ne znam ko sam, pa bih to nemilice koristila:) a onda bih se vratila u krevet da sredim misli...

i sigurna sam da bi imala osecaj da mi nesto sem proslosti zestoko nedostaje to jutro... gile-pas, kad ustanem, radni dan, a on nije tu skroz cudan osecaj...
 
Ja ponekad ne znam ko sam i bez amnezije. :neutral:
Prvo sto mi iz nekog razloga pada na pamet su emocije - prema ljudima koji su bili tu pre amnezije. Da li je moguce zavoleti nekog opet a bez svih onih iskustava i situacija koje su nas u tu ljubav i doveli?
Drugo, specificni talenti od kojih mi zavisi posao. Tu bi bila interesantna prilika da se vidi koliko je od talenta urodjeno a koliko nauceno.
I trece mi ne pada na pamet.

E bas ti hvala, sad ne mogu da spavam. :otkacio:
 
Mislim da bih zbog nekih stvari u zivotu volela da imam delimicnu amneziju... Tacnije, zbog ruznih stvari... Samo da se secam lepih... Al' bi to bilo dobro...

Pa ima i o tome film, onaj Eterenal Sunshine of the Spotless Mind. Kada postoji operacija kojom ti izbrisu samo nezeljene uspomene (na bivseg decka, recimo :mrgreen: ) ... ni za to nisam skroz sigurna da li bih zelela, u stvari. Na neki nacin bi bilo dobro izbaciti shit iz svog inventara, a opet... dosta OK stvari sam uradila samo zato sto se secam onog loseg...
 
Ja ponekad ne znam ko sam i bez amnezije. :neutral:
Prvo sto mi iz nekog razloga pada na pamet su emocije - prema ljudima koji su bili tu pre amnezije. Da li je moguce zavoleti nekog opet a bez svih onih iskustava i situacija koje su nas u tu ljubav i doveli?
Drugo, specificni talenti od kojih mi zavisi posao. Tu bi bila interesantna prilika da se vidi koliko je od talenta urodjeno a koliko nauceno.
I trece mi ne pada na pamet.

E bas ti hvala, sad ne mogu da spavam. :otkacio:

nema na cemu :mrgreen: i meni je to sa voljenima najzanimljivije... i najstrashnije.
 
Ja ne bih volela ni loše uspomene da mi se izbrišu.
Volela bih da mi se izbriše trenutno što mi se loše događa; ali čim su uspomene, znači davno prošlo vreme - znači - prebolela i preživela, nema šanse da bih da ostanem bez tog sećanja
 
Nedavno je u Tokiju otvorena neobična kuća za zabavu i relaksaciju. Posetioci su čuveni magnati Tojote, Micubišija i Kavasakija. Osoblje ove kuće kostimirano je u Diznijeve junake, koji uspešnim poslovnim muškarcima evociraju srećne i bezbrižne dane detinjstva, neopterećenog razmišljanjem o profitiranju i bankrotiranju. Bivše gejše skinule su svilena kimona i obukle kostime Belke, Pate, Snežane i Mini, pružajući biznismenima osećaj infantilnog blaženstva, neophodnog njihovim napetim nervima.

Odmah s vrata posetioci skidaju poslovna odela, presvlače se u špilhozne i na glavu stavljaju štrikane kapice s pomponima. Velike bebe, koje u poslovnom Japanu vedre i smrkavaju, prepuštaju se rukama dobro obučenih dadilja. Omiljene Diznijeve junakinje nude im svu negu koju majka pruža bebi. Daju im da dudlaju mleko na flašicu, posipaju ih između nogu talkom koji miriđe na šumske jagode, mažu ih pomadom protiv ojedanja, prepovijaju ih, štapićima im čiste uši i stavljaju im u usta cuclu. Tako namirene, japanske bebe mogu da se neobavezno džilitaju, da se igraju zvečkom, da prave balone od pljuvačke, da poskakuju u dupku ili da gledaju u prazno ako im se tako prohte.

Razmatrajući surovu činjenicu da je Krstarovo prilično daleko od Japana, u svakom pogledu, i da bi za razliku od japanskih beba, kojote u ulozi krstarovskog infantilca po ceo dan kmečao usran, netalkovan i ojeden, na pamet mu pada kompromisno rešenje: da lepo zamenimo uloge. Muvi dušo... ti seko lepo izgubiš pamćenje, tvoj Koja navuče kostim zločestog vuka, pa te po vasceli dan talkuje između nogu talkom koji miriše na šumsku jagodu, i stavlja ti cuclu u usta. A ti posle gledaj u prazno ako ti se tako prohte.
 
Не може се размишљати о овој теми а да се не дотакнемо питања
Ко/Шта смо ми?

Ја увек дођем до закључка да ми заправо не постојимо...:lol:
и ту се закуцам...:dash:

Моја препорука је књига Умберта Ека

''Тајанствени пламен краљице Лоане'' :)
 
Pa ima i o tome film, onaj Eterenal Sunshine of the Spotless Mind. Kada postoji operacija kojom ti izbrisu samo nezeljene uspomene (na bivseg decka, recimo :mrgreen: ) ... ni za to nisam skroz sigurna da li bih zelela, u stvari. Na neki nacin bi bilo dobro izbaciti shit iz svog inventara, a opet... dosta OK stvari sam uradila samo zato sto se secam onog loseg...

film pokazuje da im nista nije vredelo sto su se izbrisali, kada su opet nasli jedno drugo i opet se svideli jedno drugom... poenta je da ne formiraju uspomene nas i nego mi pravimo njih... a shit iz inventara nije toliko sam dogadjaj, koliko nacin (los i neproduktivan) na koji nas je neki dogadjaj izmenio...

(nemojte primere ekstrema - ratova i smrti - been there, done that - pricam o vecini "normalnih zivotnih" situacija)

ili sto bi rekla moja roditeljica tokom svojih nastupa - mene ces se i osloboditi ali svoje lude pameti neces nikada...

amnezija od sebe ne postoji.
 
Ja ne znam sta bih radila da mi se ne daj boze tako nesto desi. Verovatno bih se pogubila jer se ne secam niceg, ni ko sam ni sta sam. A ne bih volela da se ne secam niceg niti nekih delova svog zivota. Kakvi god da su moji su, i svakom coveki se desavaju i lepe i ruzne stvari. Ne mogu zauvek da se zaborave ali mogu da se ignorisu. Radis lepe stvari i lepo se osecas i ne mislis na ruzno sto ti se desilo. Tako da postoje i druga resenja da nesto zaboravis sto ti se ne svidja.
 
Ja sam uporna i tvrdoglava kao magarac, tako da me ne potresa pomisao na tako nešto.
Iz početka - ok, nema frke, zasuci rukave pa radi iz početka - pa ako i ceo život treba iz početka da shvatiš... bože moj, dešava se : )

E čuj muvalo... mnogo ti je depresivna trema bre... a ja sam jaaako umorna, prosuo mi se jogurt kad sam ga mućkala jutros po nekim papirima važnim i sve što sam radila juče - iz početka sam danas : )
 

Back
Top