vuda
Domaćin
- Poruka
- 3.387
Zamislio sam se dokle smo stigli ,kad sam procitao tekst koji sam iskopao na internetu...
Bas me interesuje sta mislite o tome........
Da li je ovo republika ,anarhija,feudalizam ili sta vec........(nije bitan zvanican naziv sadasnjeg sistema).U kojoj smo to sada USTVARI godini....?
IZVODI IZ ŠTAMPE / PRESS CLIPPING
Dnevni list “Danas” , 26. jun 2003. godine
Može li Srbija da bira između monarhije i republike
Surova opomena iz grada na Nevi
U vreme pripreme za pisanje novog ustava nije moguće zaobići temeljno pitanje budućnosti Srbije: hoće li ostati republika ili će postati parlamentarna monarhija? Naravno, odgovor mogu dati građani Srbije na referendumu. Ako, pak, neke političke snage budu uspele u tome da se referendum o ovom pitanju ne organizuje, to će biti pouzdan znak da nema zrelosti da se kritički razmotre sve mogućnosti racionalnog organizovanja društvenog života. Ukoliko bi se problem ignorisao ili nasiljem i političkim smicalicama skidao sa dnevnog reda dobićemo potvrdu da nema demokratije. Onda će nastupi radikalizacija sukoba u društvu.
Na ovim prostorima živi se u republici od 1945. Nastala je kao plod pobede onih snaga koje su vodile borbu protiv fašizma i za revolucionarnu promenu odnosa u društvu republikanske snage izašle su kao pobednik nad snagama odanim monarhiji, koje nisu mogle da nađu vitalnost u odbrani starih društvenih odnosa, a bitnu podršku naroda i međunarodne antifašističke koalicije izgubile su zbog kolaboracije sa okupatorima.
Republika je uvela ravnopravnost žena, proglasila ravnopravnost naroda i narodnosti, omogućila besplatno školovanje, čak i nasiljem sprovela obnovu i industrijalizaciju zemlje, stvorila uslove za rad i prosperitet miliona ljudi. I međunarodni položaj naše zemlje, objektivno, bio je dobar.Sve dok su republikanske snage, oličene u KPJ-SKJ, imale i zastupale nove ideje društvo u celini je napredovalo.
Međutim, nije dugo vremena trebalo da prođe, a nove ideje zamenjene su monopolom vlasti. Vreme je prolazilo, spas je potražen u naciji, privilegije upravljačkog sloja su rasle, a uz to, naravno, i idejna i stvarna represija prema neistomišljenicima.
Definitivna destrikcija društva nastupa krajem osamdesetih godina. Institucije Republike stale su u odbranu "starog poretka. U parlamentu Republike sa lakoćom su prolazili zakoni i odluke koje znače uvođenje fašizma. Vodeće političke snage rezolutno su odbijale ideju o ulasku u Evropsku zajednicu. Opredelile su se za samoizolaciju, nacionalizam i RAT. Tako je razorena Jugoslavija.
Za našu temu bitno je istaći da se sve to dešavalo u republikanskom društvenom uređenju. Po definiciji je, navodno, javno da bi republika morala biti najdemokratskiji oblik društvenog uređenja. Teoriju na stranu, u iskustvu republike je činjenica da je sopstvene građane progonila, na organizovan način odvodila u smrt i organizovala ratišta u susednim zemljama, odnosno u, tada, svojoj "južnoj pokrajini".
Dakle, sve što je propalo, s razlogom je i moralo da propadne. Kao i ranije, monarhiju, takav ishod zadesio je i republiku. I u jednom i u drugom slučaju uzrok je poznat.
Danas živimo na razvalinama republike. Staro je uništeno a novo nije ni sagledano ni izgrađeno. Da je to tačno pouzdan svedok je činjenica da su propali pokušaji da se izabere predsednik Republike. Naše uređenje bi se moglo zvati v.d. republika. Takvo stanje nije u Makedoniji, Sloveniji, Hrvartskoj. Stoga bi se moglo reći da Srbija sada ima prinudu, ali i privilegiju da bira hoće li republiku ili parlamentarnu monahriju? U štampi je uočljivo da pojedini stranački predstavnici unapred zahtevaju od princa Aleksandra Karađorđevića "da se odrekne pretenzija na krunu" praveći, pritom, neopravdane analogije sa njegovim ocem. Takođe, princu se zamera da je "stupio u službu britanske kraljice"!? A da nije možda trebalo da čeka da stupi u službu Jugoslavije iako mu je oduzeto državljanstvo? Treba priznati da posle Drugog svetskog rata rođeni Karađorđević nije ni odgovoran ni kriv za okolnosti koje su ga stavile u položaj da deo svojih prava ostvari tek nakon demokratskih promena 2000.
Nikome nije dopušteno da personalno zahteva od nekoga da se odrekne prava koje je potpuno legitimno, a hoće li biti ostvareno, o tome će odlučiti građani Srbije na referendumu.
Moguće je da će istorija pokazati da je ideji republike zadat završni udarac činjenicom da je bilo moguće ubiti premijera Vlade Srbije.
Podsetimo se, nedavno je bila proslava 300. godišnjice osnivanja Sankt Peterburga, grada na Nevi. To je bio praznik za čitav svet. Na tu proslavu, značajniju od jednog grada nije bio pozvan niko da predstavlja našu zemlju! Toliko o ugledu našeg društvenog uređenja.
Mogućonst da Srbija, na demokratski način, odabere parlamentarnu monarhiju kao oblik stabilnog uređenja, predstavlja izazov za totalni raskid sa prošlošću u kojoj su se građani navikli da država može da čini zločine u ime svojih državljana.
Parlamentarna monarhija pruža šansu da se našoj zemlji vrati čast i ugled saborca iz anfitašističke koalicije, imajući u vidu činjenicu da je kralj Petar II Karađorđević pozvao pripadnike "Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini" da se stave pod komandu maršala Tita i da se u redovima NOV bore za oslobođenje zemlje. Time bi bila stavljena tačka na pokušaje revizije istorije.
Konačno, nema nikoga ko bi za događaje u našoj zemlji mogao da okrivi prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića. Na planu činjenica stvari stoje kako je gore navedeno. Imamo li pravo da se odreknemo mogućnosti da sami izaberemo kakvo društveno uređenje hoćemo? Poslednje, ali ne najmanje važno - ko bi bio verodostojan predstavnik Srbije: stranački kandidat koji postaje predsednik Republike ili ličnost koja predstavlja sve građane Srbije i ima obavezu prema njima a ne prema političkim strankama? Tačno je da Ustav ne može predvideti smenu kralja, za razliku od predsednika republike. Ionako bune, ustanci i revolucije nisu regulisane ustavima, a događaju se. Bilo je tako 1804. i konačno 2000. A sada te datume slavimo.
U vreme republike njeni vrhovni predstavnici živeli su i upravljali zemljom iz monarhove rezidencije, iz Belog dvora na Dedinju. O takvoj praksi nisu odlučivali građani na referendumu. Približava se čas za istorijski kompromis na ovim prostorima. Ne tako davno, u Italiji, pokušali su to Aldo Moro i Enriko Berlinguer. Nije im bilo dopušteno. Naš najnapredniji čovek koji je fašistu poslao u Hag, ubijen je kao premijer Vlade Srbije. Ponovo Srbija traži sopstveni identitet da bi mogla da živi u skladu sa sobom i da sarađuje sa drugima. Još uvek naša stabilna moneta za odnos sa svetom su zločinci. Položaj nam zaivisi od činjenice hapšenja i isporuke Sudu u Hagu.
Parlamentarna monarhija implicira jasnu profilaciju političkih stranaka na centar, levicu i desnicu. U takvim uslovima poigravanje sa nacionalizmom nije presudno za dobijanje vlasti. S pravom treba očekivati da 2004. dvesta godina od pobune protiv bespravlja, građani Srbije mogu da odaberu opciju jednakosti pred zakonom, bratstva među ljudima i slobode da biraju kako će organizovati svoj život. Tada će predstavnik naše zemlje biti pozivan i uvažavan na svakoj svečanosti u svetu. Time će biti potvrđeni svi pojedinačni i nacionalni identiteti ljudi koji žive na ovim prostorima.
Autor: Vladimir Krstulovic
http://www.royalfamily.org/press/press-det/stampa-danas_yu.htm
:???:
Bas me interesuje sta mislite o tome........
Da li je ovo republika ,anarhija,feudalizam ili sta vec........(nije bitan zvanican naziv sadasnjeg sistema).U kojoj smo to sada USTVARI godini....?
IZVODI IZ ŠTAMPE / PRESS CLIPPING
Dnevni list “Danas” , 26. jun 2003. godine
Može li Srbija da bira između monarhije i republike
Surova opomena iz grada na Nevi
U vreme pripreme za pisanje novog ustava nije moguće zaobići temeljno pitanje budućnosti Srbije: hoće li ostati republika ili će postati parlamentarna monarhija? Naravno, odgovor mogu dati građani Srbije na referendumu. Ako, pak, neke političke snage budu uspele u tome da se referendum o ovom pitanju ne organizuje, to će biti pouzdan znak da nema zrelosti da se kritički razmotre sve mogućnosti racionalnog organizovanja društvenog života. Ukoliko bi se problem ignorisao ili nasiljem i političkim smicalicama skidao sa dnevnog reda dobićemo potvrdu da nema demokratije. Onda će nastupi radikalizacija sukoba u društvu.
Na ovim prostorima živi se u republici od 1945. Nastala je kao plod pobede onih snaga koje su vodile borbu protiv fašizma i za revolucionarnu promenu odnosa u društvu republikanske snage izašle su kao pobednik nad snagama odanim monarhiji, koje nisu mogle da nađu vitalnost u odbrani starih društvenih odnosa, a bitnu podršku naroda i međunarodne antifašističke koalicije izgubile su zbog kolaboracije sa okupatorima.
Republika je uvela ravnopravnost žena, proglasila ravnopravnost naroda i narodnosti, omogućila besplatno školovanje, čak i nasiljem sprovela obnovu i industrijalizaciju zemlje, stvorila uslove za rad i prosperitet miliona ljudi. I međunarodni položaj naše zemlje, objektivno, bio je dobar.Sve dok su republikanske snage, oličene u KPJ-SKJ, imale i zastupale nove ideje društvo u celini je napredovalo.
Međutim, nije dugo vremena trebalo da prođe, a nove ideje zamenjene su monopolom vlasti. Vreme je prolazilo, spas je potražen u naciji, privilegije upravljačkog sloja su rasle, a uz to, naravno, i idejna i stvarna represija prema neistomišljenicima.
Definitivna destrikcija društva nastupa krajem osamdesetih godina. Institucije Republike stale su u odbranu "starog poretka. U parlamentu Republike sa lakoćom su prolazili zakoni i odluke koje znače uvođenje fašizma. Vodeće političke snage rezolutno su odbijale ideju o ulasku u Evropsku zajednicu. Opredelile su se za samoizolaciju, nacionalizam i RAT. Tako je razorena Jugoslavija.
Za našu temu bitno je istaći da se sve to dešavalo u republikanskom društvenom uređenju. Po definiciji je, navodno, javno da bi republika morala biti najdemokratskiji oblik društvenog uređenja. Teoriju na stranu, u iskustvu republike je činjenica da je sopstvene građane progonila, na organizovan način odvodila u smrt i organizovala ratišta u susednim zemljama, odnosno u, tada, svojoj "južnoj pokrajini".
Dakle, sve što je propalo, s razlogom je i moralo da propadne. Kao i ranije, monarhiju, takav ishod zadesio je i republiku. I u jednom i u drugom slučaju uzrok je poznat.
Danas živimo na razvalinama republike. Staro je uništeno a novo nije ni sagledano ni izgrađeno. Da je to tačno pouzdan svedok je činjenica da su propali pokušaji da se izabere predsednik Republike. Naše uređenje bi se moglo zvati v.d. republika. Takvo stanje nije u Makedoniji, Sloveniji, Hrvartskoj. Stoga bi se moglo reći da Srbija sada ima prinudu, ali i privilegiju da bira hoće li republiku ili parlamentarnu monahriju? U štampi je uočljivo da pojedini stranački predstavnici unapred zahtevaju od princa Aleksandra Karađorđevića "da se odrekne pretenzija na krunu" praveći, pritom, neopravdane analogije sa njegovim ocem. Takođe, princu se zamera da je "stupio u službu britanske kraljice"!? A da nije možda trebalo da čeka da stupi u službu Jugoslavije iako mu je oduzeto državljanstvo? Treba priznati da posle Drugog svetskog rata rođeni Karađorđević nije ni odgovoran ni kriv za okolnosti koje su ga stavile u položaj da deo svojih prava ostvari tek nakon demokratskih promena 2000.
Nikome nije dopušteno da personalno zahteva od nekoga da se odrekne prava koje je potpuno legitimno, a hoće li biti ostvareno, o tome će odlučiti građani Srbije na referendumu.
Moguće je da će istorija pokazati da je ideji republike zadat završni udarac činjenicom da je bilo moguće ubiti premijera Vlade Srbije.
Podsetimo se, nedavno je bila proslava 300. godišnjice osnivanja Sankt Peterburga, grada na Nevi. To je bio praznik za čitav svet. Na tu proslavu, značajniju od jednog grada nije bio pozvan niko da predstavlja našu zemlju! Toliko o ugledu našeg društvenog uređenja.
Mogućonst da Srbija, na demokratski način, odabere parlamentarnu monarhiju kao oblik stabilnog uređenja, predstavlja izazov za totalni raskid sa prošlošću u kojoj su se građani navikli da država može da čini zločine u ime svojih državljana.
Parlamentarna monarhija pruža šansu da se našoj zemlji vrati čast i ugled saborca iz anfitašističke koalicije, imajući u vidu činjenicu da je kralj Petar II Karađorđević pozvao pripadnike "Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini" da se stave pod komandu maršala Tita i da se u redovima NOV bore za oslobođenje zemlje. Time bi bila stavljena tačka na pokušaje revizije istorije.
Konačno, nema nikoga ko bi za događaje u našoj zemlji mogao da okrivi prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića. Na planu činjenica stvari stoje kako je gore navedeno. Imamo li pravo da se odreknemo mogućnosti da sami izaberemo kakvo društveno uređenje hoćemo? Poslednje, ali ne najmanje važno - ko bi bio verodostojan predstavnik Srbije: stranački kandidat koji postaje predsednik Republike ili ličnost koja predstavlja sve građane Srbije i ima obavezu prema njima a ne prema političkim strankama? Tačno je da Ustav ne može predvideti smenu kralja, za razliku od predsednika republike. Ionako bune, ustanci i revolucije nisu regulisane ustavima, a događaju se. Bilo je tako 1804. i konačno 2000. A sada te datume slavimo.
U vreme republike njeni vrhovni predstavnici živeli su i upravljali zemljom iz monarhove rezidencije, iz Belog dvora na Dedinju. O takvoj praksi nisu odlučivali građani na referendumu. Približava se čas za istorijski kompromis na ovim prostorima. Ne tako davno, u Italiji, pokušali su to Aldo Moro i Enriko Berlinguer. Nije im bilo dopušteno. Naš najnapredniji čovek koji je fašistu poslao u Hag, ubijen je kao premijer Vlade Srbije. Ponovo Srbija traži sopstveni identitet da bi mogla da živi u skladu sa sobom i da sarađuje sa drugima. Još uvek naša stabilna moneta za odnos sa svetom su zločinci. Položaj nam zaivisi od činjenice hapšenja i isporuke Sudu u Hagu.
Parlamentarna monarhija implicira jasnu profilaciju političkih stranaka na centar, levicu i desnicu. U takvim uslovima poigravanje sa nacionalizmom nije presudno za dobijanje vlasti. S pravom treba očekivati da 2004. dvesta godina od pobune protiv bespravlja, građani Srbije mogu da odaberu opciju jednakosti pred zakonom, bratstva među ljudima i slobode da biraju kako će organizovati svoj život. Tada će predstavnik naše zemlje biti pozivan i uvažavan na svakoj svečanosti u svetu. Time će biti potvrđeni svi pojedinačni i nacionalni identiteti ljudi koji žive na ovim prostorima.
Autor: Vladimir Krstulovic
http://www.royalfamily.org/press/press-det/stampa-danas_yu.htm
:???: