Banović

Srđevdanci iz prijedorskog kraja nalaze se u 7 parohija: Jelići, Kozarac, Ljubija, Marićka, Plančište, Prijedor i Rakeljić. Prema knjizi „Srpska prezimena u Bosni“ od Đorđa Janjatovića u prijedorskom protoprezviteratu spominju se sledeća prezimena koja slave Srđevdan:

Banović............Rakeljić
Bjelajac............Rakeljić
Bogdanović......Jelićka, Prijedor
Vučićević..........Palančište
Grajić...............Palančište
Grbić................Ljubija
Krivaja.............Marićka
Ličan................Palančište
Marić................Marićka
Radonjić...........Kozarac
Savanović.........Ljubija, Prijedor
Stakić...............Marićka
Stegić...............Palančište, Prijedor
 
Prezime je izvedeno od starohrvatske upravnog naslova ban, što znači „upravitelj zemlje“ ban Hrvatske, Bosne, Mačve, Vlaške, Moldove u Rumunjskoj; a može značiti i upravitelja grada (ban od Severina spominje se 1308. godine). Također može značiti gospodin i gospodar u bugarskom jeziku, ali i naslov koji se iz poštovanja davao ljudima u Dubrovniku i u Crnoj Gori.
Inače, imenica ban potječe iz avarskog jezika: bajan, baan, ban sa značenjem vođa horde. Čini se da korijen riječi baj iz turkmenskog jezika i znači bogat.
Što se pak tiče imenice banovac, ona u hrvatskom jeziku ima više značenja:
1a. onaj koji je odan banu; banov čovjek,
1b. u povijesnom kontekstu viceban, podban; uvod u pad tvrđave Neorić u turske ruke (1538) bila je pogibija njezina zapovjednika (banovca) kojeg su pri osiguravanju hrane za uskoke u tvrđavi u Petrovu polju ubili Turci. Mjesto njegove podbanove, banovčeve pogibije u selu Kadina (Kadijina Glavica) odnosno vrelo prozvano je Banovača;
1c. pripadnik banske vojske (najčešće bana J. Jelačića),
2. nekadašnji starohrvatski srebreni novac koji hercezi i banovi kuju od početka 13. do polovice 14. stoljeća (1 banovac = 16 bagatina, 200 banovaca = grivna slovinska, marca slavonica).
Imenica banovac se koristi i u toponimiji: Banovci pokraj Slavonskog Broda, Vinkovački Banovci, te Veliki i Mali Banovac pokraj Pakraca.
U Hrvatskoj danas živi 930 osoba s prezimenom Banovac, a najviše ih je u Istri i srednjoj Dalmaciji.
Istog su jezičnog postanja prezimena: Ban (2.850, Zagorje, Primorje), Banić (2.230, srednja i sjeverna Dalmacija), Banov (110, Biograd), Banović (1.700, posvuda), Banac (110, Baranja, Dubrovnik), Banak (Virovitica, Zagreb, Međimurje), Banec (Ivanec, Međimurje), Banovec (130, Prigorje).
 
U srednjovjekovnoj Bosni prezimena su dobijana na više načina, najčešće patronimikom, ali i prema zanimanjima, osobinama, običajima i podnebljima. Prezimena izvedena od titula prate se u srednjem vijeku kroz primjere Vojvodić od titule vojvoda, Tepačić (Tepčić) od titule tepčija (Vuk Tepčić), Banić (Pribislav Banić) i Banović (Vučihna Banović) od titule ban. Primjer kneza Vučihne Banovića, vlastelina porodice Pavlovići je ilustrativan za demonstraciju izvorišta prezimena u svojstvu (osobini) koja ukazuje na titulu, a nije titula njegovog oca. Njegov otac bio je knez Radoslav Obradović zvani Ban. Radoslav Obradović nije imao titulu bana, nego nadimak Ban. On je imao titulu kneza. Njegov nasljednik je knez Vučihna Banović, koji je prezime dobio po nadimku svoga oca. I danas imamo primjere kojima svojstvom ranijih titula obdarujemo svoju okolinu. Tako kažemo da je neko car, paša i sl., misleći na osobinu i svojstvo osobe a ne na titulu.
 
Prahistorija
Neposredno podrucje opstine Banovici do sada arheoloski gotovo nije ispitano, sto ne znaci da ovaj kraj nije bio naseljen u neolitu i da nema ostataka iz te davne proslosti ljudskog roda. Podrucje Banovica tek ocekuje arheologe, istrazivace koji ce o tome dati konacni sud. Najstarije poznato naselje na teritoriji opstine Banovici je Gradina u selu Tulovici. To je brdo nadmorske visine 510 m sa vecim ravnim proplankom na vrhu koji je bio opasan zidom od kamena. Temelji ovog zida vide se i danas; debeli su oko 2 m. Prilikom gradnje nije upotrebljavan malter niti kakav drugi vezivni materijal. Jednostavno, odabirani su veci kameni blokovi iz prirode i slagani u zidove. Sa Gradine se pruza vidik nekoliko desetina kilometara. Bio je to zivotni prostor i skloniste u slucaju iznenadnog napada neprijatelja. Kuce za stanovanje bile su smjestene unutar zida i njegovoj blizoj okolici. Gradjene su od pletera nad iskopanom jamom i ljepljene blatom. Glavno zanimanje ovih prahistorijskih ljudi bilo je stocarstvo i od broja stoke zavisio je njihov drustveni ugled. Uzgred, bavili su se lovom, ribolovom i primitivnom zemljoradnjom. Poznavali su tehniku pravljenja piva od jecma i cesto su se opijali. Svoje mrtve su sahranjivali pod gomilom kamenja. Prema nadjenim ostacima keramike, nacinu i tehnike gradnje zida, sasvim je sigurno da je to mjesto bilo naseljeno tokom starijeg zeljeznog perioda. Tu je zivjelo neko ilirsko pleme vjerovatno pocetkom prvog milenija prije nase ere. U borbi sa Keltima Iliri su poceli stvarati vece plemenske zajednice koje ce se osobito ucvrstiti u kasnijim borbama sa Rimljanima.
 
Rimsko doba
Posljednja teritorija koju su Rimljani osvojili na Balkanskom poluostrvu bila je centralna Bosna u koju je vjerovatno spadalo podrucje Banovica. Savez Ilirskih plemena Desidijata koji su naseljavali ovu oblast tri godine su pruzali zestok otpor rimskim legijama da bi ocuvali svoju slobodu. Posljednja bitka se odigrala oko grada Ardube (Vranduk), gdje je otpor Ilira bio slomljen i mnogi borci zajedno sa plemenskim starjesinom Batonom zarobljeni. Posle toga, Bosna je postala jedna od najmirnijih rimskih provincija. Tragovi dugotrajne rimske vlasti (oko 500 godina) jos i danas su vidljivi po mnogim mjestima Bosne. Nekoliko rimskih novcica nadjeno je i u Litvi i Banovic Selu. Novcici poticu iz doba imperatora Karakale i Gordijana (3 vijek). Mozda je ovaj kraj u rimsko doba bio slabo naseljen ili cak nenaseljen, a nadjeni novac je vjerovatno dospio trgovackim ili vojnim komuniciranjem preko ovog podrucja.
 
Srednji vijek
Prema izvorima i naslagama soli u podrucju Tuzle, cijela oblast u kojoj su nastali i Banovici u srednjem vijeku nosila je naziv Soli. Kao pogranicna oblast Bosne ona je cesto mijenjala gospodare. U pocetku je duzi period bila pod vlascu Vizantije. U X i XI vijeku nalazi se u sastavu Srbije kneza Caslava i Bodina. Poslije spajanja Hrvatske drzave sa Madjarskom, zupa Soli dolazi u neposredno susjedstvo sa ovom mocnom drzavom (1102) Madjara. To je bilo sudbonosno za ovo podrucje, jer ostaje kroz cijeli srednji vijek, sa manjim prekidima, u interesnoj sferi madjarskih kraljeva. U doba Kulina bana (1180-1204) ova zupa sa podrucjem Banovica ulazi prvi put u sastav bosanske drzave. U 13. vijeku Madjari izdvajaju oblast Usore i Soli u posebnu banovinu pod neposrednom upravom madjarskih kraljeva. Iz toga doba vjerovatno potice predak Bozicka Banovica koji je nosio titulu bana za ovo podrucje.
 
Stecak Bozicka Banovica
U Bosni postoji vise hiljada srednjovijekovnih nadgrobnih spomenika koje narod naziva stecci, mramorovi ili kamenje. Oni su obicno smjesteni na nekom uzvisenom mjestu kraj puta ili vode sa sirokim vidikom. Klesani su u kamenom bloku raznih oblika. Ispod ovih grobnica sahranjivani su bogatiji od XIII do XVI vijeka. U podrucju opstine Banovici ima nekoliko nekropola sa steccima raznih dimenzija i oblika. Vecina ovih spomenika je bez natpisa, grubo oklesanih i manjih dimenzija. Medju njima se istice stecak Bozicka Banovica kod skole u Banovic Selu. To je nadgrobni spomenik od kamenog bloka krecnjaka sa lijepo okresanom povrsinom u obliku sarkofaga, sa kamenim postoljem velicine 2,20x0.90x0.70 m. Ivice sarkofaga su ukrasene motivom pletenog uzeta a sa zapadne strane urezan je ornament cvijeta stilizovanog ljiljana. Sa juzne bocne strane stoji natpis (Na Bosancici) sljedeceg sadrzaja: "Ase (ovdje) lezi Bozicko Banovic na svojoj zemlji na plemenitoj Dramezini a postavise (stecak) Hlapac i Obodan i Branko sa bracom". Stecak Bozicka Banovica sudeci prema obliku slova pripada XV vijeku i za nas je od velike vaznosti prije svega radi prezimena Banovic. Ocito je da se po njemu i citav kraj zove Banovici. Vjerovatno je Bozicko svoje prezime dobio od nekog blizeg ili pretka koji je upravljao ovim krajem kao ban.
 
Zupa Dramesin
Drugi vazan podatak sa natpisa je da je Bozicko bio sahranjen na "zemlji svojoj plemenitoj" koja se zvala Dramesin. To je najstariji spomen bosanske zupe Dramesin o kojoj nesto vise imamo podataka iz vremena turske vlasti. U jednom popisu turskih spahija iz 1711. stoji da se zupa Dramesin nalazi u nahiji Koraj, sandzaku Zvorniku, elajetu Bosna. Opisuje i njene granice: na jugu Kladanj, na istoku Gostilj, na sjeveroistoku Spreca i na sjeveru Smoluca. U zupi Dramesin spominju se i neka sela koja su bila zemljisni posjed vise turskih aga i begova kao Predrazici, Grivice, Gornja Visca, Podgorje, Banovici i Turija. Zupa Dramesin kao geografski i administrativni pojam izgubio se tokom 18. vijeka.
 
Tursko doba
Poslije pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine, Madjari su uspjeli da zauzmu i zadrze sjeverni dio zupe Soli do rijeke Sprece, tako da su Banovici ostali u turskim rukama. Kad je sultan Sulejman II unistio ugarsku vojsku kod Mohaca (1526.) granice turskog carstva pomjerile su se daleko preko Save. Tada je od istocne Bosne nacinjen Zvornicki sandzak a zupa Soli pretvorena je u tuzlansku nahiju. Prilikom vojno-teritorijalne podjele Bosne ova oblast sa podrucjem Banovica cinila je tuzlansku kapetaniju. U doba turske vladavine u nahiji tuzlanskoj, kao i citavoj Bosni, dolazi do velike migracije i promjene stanovnistva. Glavni razlozi iseljavanja i doseljavanja stanovnistva u ovom podrucju bili su cesti ratovi izmedju Turske i Austrije. Cesti ratovi, bune i neredi ostavili su teske posljedice na podrucju Banovica. Mnogi ljudi su izginuli, a narod osiromasio. Po jednom opisu iz doba okupacije Banovici su bili malo naseljen, zabacen i tesko pristupacan kraj obrastao u gustu sumu. Na Konjuhu je suma bila tako gusta da je usred suncanog ljetnjeg dana od krosnji drveca vladala skoro potpuna tama. U Oskovi je posojao jedan han, a u Mackovcu sumska uprava. U ovo vrijeme pocelo se sa eksploatacijom rudnog blaga i sumskog bogatstva. Pravo na eksploataciju davale su austrougarske vlasti privatnim kapitalistima pod zakup. Ali na same Banovice to nije imalo mnogo uticaja, jer rudnici se nisu otvarali iako su vec tada na mnogim mjestima ove regije bile otkrivene naslage uglja.
 
BANOVICI DANAS
Opstina Banovici ima povrsinu od 176 km2 i u njoj zivi preko 22 000 stanovnika. Opstina ima 20 naseljenih mjesta. U urbano podrucje grada spadaju jos naselja: Radina, Jezero i Oskova. Najveci broj radnika zaposljeva rudnik "Banovici", zatim "Borac" iz Travnika. Opstina Banovici granici sa opstinama Zivinice, Lukavac, Zavidovici i Kladanj. Medju osnovnim privrednim resursima kojima raspolaze opstina Banovici je kvalitetan visokokalorican mrki ugalj-koji je bio i ostao osnovna pretpostavka privrednog i drustvenog razvoja ove komune. Rudne rezerve ovog lezista iznose 300 miliona tona cija je prosjecna kaloricna vrijednost oko 4.100 kcal/kg. Pored metalopreradjivacke industrije, pristupilo se i razvoju drugih privrednih grana koje omogucavaju vece zaposljavanje zenske radne snage. Tako je uz pomoc Kombinata konfekcije odjevnih predmeta i obuce "Borac" iz Travnika, i uz napore drustveno-politicke zajednice izgradjen pogon konfekcije. Banovici su danas moderno urbanizovana sredina sa znalacki projektovanim stambenim zgradama, komfornih stanovima, drustvenim, privrednim i komunalnim objektima, sa zelenim povrsinama i cistim ulicama. Izgradnja, kao i sve ostalo u ovom gradu pocinje sa izgradnjom pruge Brcko-Banovici. Na ledini obrasloj sikarom izgradjuju se barake kao jedini komfor za prenociste i odmor graditelja.

Grad Banovici odlikuje se po savremenim urbanistickim rjesenjima i stalnom pracenju i realizacije generalnog urbanistickog plana i, u tom sklopu, trazenju najboljih i najcjelishodnijih rjesenja. Opstina Banovici ima veoma solidne uslove za razvoj turizma i sa malo volje i entuzijazma, ova grana privrede u narednom periodu zauzimace posebno mjesto. Istina, u razvoju ove djelatnosti nema se dovoljno iskustva ni potrebnih kadrova, ali je neophodno da se sva prirodna bogatstva iskoriste na najekonomicniji nacin. Blizina izletista u predjelima "Mackovca" i Konjuha i prirodne ljepote kojim obiluje okolina daju dobre uslove za to. Bogate povrsine suma crnogorice, liscara i cetinara koje u sebi skrivaju krupnu i sitnu divljac, omogucavaju odmor i rekreaciju uz lov, a planinske rjecice bogate su ribom, narocito pastrmkom. U neposrednoj blizini Banovica ima puno izletista pogodnih za dnevni i nedjeljni turizam. Nisu daleko izletista u okolini vijenca (ali ova mjesta se ne preporucuju za odmor zbog velikog broja minskih polja koja su postavljena u toku agresije na BiH), jezero Modrac. Posebno se istice jezero zvano Brestica bogato ribom. Jezero je udaljeno od Banovica nesto vise od 3 kilometra. Tokom agresije na BiH od strane cetnika grad Banovici su pretrpili manju materijalnu stetu. Banovici su rijedak grad u BiH koji ima 5 dobitnika najveceg ratnog priznanja "Zlatni Ljiljan". To najbolje pokazuje pozrtvovanost u odbrani svog ognjista i cijele Banovicke opstine. Opstinu Banovici cini 98% bosnjacko (muslimansko) stanovnistvo.
 
Poreklo loze Đinđić
Legenda o babi Raduni
Neobično prezime pokojnog premijera Zorana Đinđića vrlo je retko kod nas. Prema nekim podacima, koje je čuo naš astrolog Dragan Đinđić Stanković, potomak ove loze po majčinoj liniji, Đinđića možda ima jedva oko hiljadu.
Ne samo što je neobično i retko, nego što prezime Đinđić prate i legendarna predanja o njegovom nastanku. Jednu verziju je čuo Dragan Đinđić Stanković kao momak, pre četvrt veka, od jednog starog Kotoranina.
U plemenu Vasojevića, pričao mu je taj čovek, postojala je žena koju su, zbog slobodne ljubavi sa jednim čovekom, rođaci poslali u Kotor i zabranili joj da koristi njihovo prezime Vasojević.
U velikoj kotorskoj luci ova žena ostaje trudna i rađa sina. Prilikom krštenja deteta, sveštenik kotorske crkve u knjige nije smeo da upiše prezime Vasojević. Pošto se njegova majka uvek doterivala i nosila đinđuve, svi su je u tom kraju zvali Đinđa. Svešteniku je tako palo na pamet da mališanu da prezime Đinđić.
Poreklo i genezu porodice Đinđić je istražio, i pre nekoliko godina o tome objavio knjigu "Repa sa korenom", jedan od potomaka ove familije – Bogoljub M. Đinđić. U pomenutoj publikaciji je dao i šematski prikaz rodoslova sa oko dve hiljade imena.
Romansiranu priču o svojim korenima autor počinje begom baba-Radune sa unukom Bogdanom iz Donje Morače u sjenički okrug.
Raduna je udajom ušla u čuvenu porodicu Banović. Rodila je sina Strahinju koji je izrastao u lepog, pametnog i hrabrog momka. Čim je stasao za pušku, postao je strah i trepet za Turke. Branio je selo od njihovih napada, pljački i odvođenja dece u janičare. Strahinja se oženio devojkom iz susednog sela i dobio sina Bogdana.
Iznenada, nadvio se crn oblak nad Banoviće. Stigla je vest da je Strahinja glavu izgubio čuvajući granicu od Turaka. Ubrzo se ispostavilo da nije poginuo u ratu od Turčina, nego da ga je ubio prvi komšija pucajući mu u leđa. Radunu je najviše bolelo što se kasnije njena snaja udala za Strahinjinog ubicu.
Jednog dana je dotrčao kod nje mali Bogdan i rekao: "Pa, baba, što ti meni ne kažeš da je sadašnji čovek moje majke ubica oca mog?" Kad je videla da dete traži očevu pušku da ubije majku i očuha, Raduni nije bilo druge do da beži ne bi li sačuvala unuka.
Nastanili su se u Divljoj Reci. Kad su komšije htele da objasne ko je Bogdan, govorili su: "Onaj Bogdan Đinđin", jer je Raduna bila poznata po tome što je stalno nosila đinđuve. Kad je Bogdan po ženidbi dobio prvog sina, u knjige je upisan kao Negovan Đinđić, sin "Bogdana Đinđinog". Rodiće se potom i Simeun, Vučina i Gajo.
Gajo Đinđić je imao četiri sina: Nova, Pavla, Jova i Petra, kao i dve kćeri. Porodica živi u stalnom strahu od napada Turaka. Jednom im čak kradu devojke, ali se one nekim čudom spasavaju od harema. U strahu da bi ponovo mogle biti otete, otac ih sklanja u Srbiju. Jedne noći, dok se vraćao iz vodenice, Gaja ubijaju Turci. Na samo nekoliko stotina metara od kuće.
Po izbijanju narodnog ustanka u Bosni i Hercegovini, u leto 1875, mnogo je dobrovoljaca i iz sjeničkog kraja. Među njima je i Nikola Đinđić. Ispostavilo se kasnije da je ovaj hrabri ratnik, sa majkom i dve sestre, prilikom iseljavanja Đinđića iz Divlje Reke, jedini pošao prema Nevesinju. Ostali su se naselili uglavnom u Toplici: u Zdravinje, Prekopuce, Krnjigrad...
Tragično preminuli srpski premijer Zoran Đinđić pripadao je grani iz Prekopuca. Kob prvog Đinđića, baba-Raduninog sina Strahinje, nije ga, nažalost, mimoišla.
 
Nešković, Čajetina (Užice), ogranak Banovića i Banjana (Nikšić); u Opletac (Okletac), Bajina Bašta, potomci Domazeta iz Crne Gore, od koga: Arsenijević, Đokić, Lazić, Leontijević, Krstić, Matić, Minić, Nikolić i Simić, svi u tome području; Cetinje; Štitarice i Polja (Mojkovac); u Mahalu i Gostilje (Zeta), srodnici Lađića
 
Banović, kod Cetinja u 14. v. vidi: (Prekornica i Donja Sela), Rijeka Crnojevića. Od njih su u Dalmaciji, porijeklom su od Sarajeva; Ledenac (Njeguši), Cetinje (po ocu Ban) u 1334. god.; Kovači i Glavati (Grbalj), Budva; Nikšićko Prekovođe; Bar; Perast i Donji Stoliv (Boka Kotorska). Ovi su iz Raške; od Rijeke Crnojevića odselili se u Darzu i Tuđemile (Bar), a u Vraku (Skadar) kao: Banjević; Počekovići i Petrovići (Nikšić), jesu potomci Maleša (Maleševaca). Najbliži su Dedijerima (Aleksićima) u Oputnoj Rudini. Od njih su u Srđevcu (Gacko); Iz Pive oni su preseljeni u Gračanicu Sokolsku (Srbija), Banović, Joković, Pejović i Kecojević i drugi, potomci Tripka koji sa Kosova dođe u Donje Banjane; grana Radetića (Petrovića) iz Lutova (Bratonožići) preselili su se u Pipere; Nikšić i odatle jedni se preselili u Oputne Rudine (Nikšić)
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top