smeh
Veoma poznat
- Poruka
- 13.755
Moji bratanci imaju nepunih 9 i 7 godina. Uglavnom su dobra deca, što, naravno ne znači da su savršeno poslušni (daleko od toga! ). Manje probleme uglavnom sami rešavamo i posebno ja se trudim da ih što menje kažnjavam za gluposti koje prave, a što više objašnjavam, i rekla bih da to ima dosta efekta.
Danas su im roditelji otišli na neku proslavu i ostavili ih kod bake (moje mame) na čuvanje. Ja sam bila u svojoj Igraonici, mama mi je javila da su izrazili želju da dođu. Kako je bilo kasno, a danas sam se dosta natrčala, poručila sam im da slušaju baku, a mi ćemo brzo doći.
Već sam se spremala da krenem, kada me je mama pozvala i unezvereno pitala: "Jesu li oni kod tebe?" Bila sam zgranuta, Igraonica nije daleko od naše kuće, ali ih, naravno, ne puštamo da dolaze sami. Ukratko mi je objasnila da ih nema 20-tak minuta i kao bez duše sam pošla prema kući... Šta mi se motalo po glavi tih 10-15 minuta koliko mi je trebalo da stignem (i uz put gledam svuda okolo u nadi da ću naići na njih) - ne smem ni da se prisećam. Znam samo da sam neprekidno ponavljala: "Samo da budu dobro!" Preznojala sam se jedno 5 puta! Već pred kućom mi se mama javila da su došli i tu sam "pukla". U životu se nisam toliko uplašila, još uvek se tresem, plačem... ma...
Njima sam odmah rekla da tako nešto ni po koju cenu ne smeju da ponove, da smo se prepali u strahu za njih, da brinemo toliko zato što ih volimo, ali oni više nisu toliko mali da ne znaju šta se sme a šta se ne sme... Kaznu su zaslužili, ali nisam pametna da odredim kakvu? batine su isključene jer su protiv mojih principa + prošlo je vreme, a i da sam htela - nisam imala snage (bukvalno) ni ruku da podignem.
Ružno mi je i da prenosim roditeljima kao tužibaba, pa da ih oni kažnjavaju, mada svakako moraju da znaju šta se dogodilo...
Ne radi se sad samo o tome da su kaznu zaslužili, nego se postavlja pitanje šta je to što će ih sprečiti da prave slične gluposti, jer sam stvarno u panici šta sve može da im sedesi... daleko bilo
Danas su im roditelji otišli na neku proslavu i ostavili ih kod bake (moje mame) na čuvanje. Ja sam bila u svojoj Igraonici, mama mi je javila da su izrazili želju da dođu. Kako je bilo kasno, a danas sam se dosta natrčala, poručila sam im da slušaju baku, a mi ćemo brzo doći.
Već sam se spremala da krenem, kada me je mama pozvala i unezvereno pitala: "Jesu li oni kod tebe?" Bila sam zgranuta, Igraonica nije daleko od naše kuće, ali ih, naravno, ne puštamo da dolaze sami. Ukratko mi je objasnila da ih nema 20-tak minuta i kao bez duše sam pošla prema kući... Šta mi se motalo po glavi tih 10-15 minuta koliko mi je trebalo da stignem (i uz put gledam svuda okolo u nadi da ću naići na njih) - ne smem ni da se prisećam. Znam samo da sam neprekidno ponavljala: "Samo da budu dobro!" Preznojala sam se jedno 5 puta! Već pred kućom mi se mama javila da su došli i tu sam "pukla". U životu se nisam toliko uplašila, još uvek se tresem, plačem... ma...
Njima sam odmah rekla da tako nešto ni po koju cenu ne smeju da ponove, da smo se prepali u strahu za njih, da brinemo toliko zato što ih volimo, ali oni više nisu toliko mali da ne znaju šta se sme a šta se ne sme... Kaznu su zaslužili, ali nisam pametna da odredim kakvu? batine su isključene jer su protiv mojih principa + prošlo je vreme, a i da sam htela - nisam imala snage (bukvalno) ni ruku da podignem.
Ružno mi je i da prenosim roditeljima kao tužibaba, pa da ih oni kažnjavaju, mada svakako moraju da znaju šta se dogodilo...
Ne radi se sad samo o tome da su kaznu zaslužili, nego se postavlja pitanje šta je to što će ih sprečiti da prave slične gluposti, jer sam stvarno u panici šta sve može da im sedesi... daleko bilo