maksifor
Primećen član
- Poruka
- 874
...........imate 15, 16...20 god....razmislite, sto ste do sad postigli? uzecu za primjer godiste 91...to je 16-17 god...mnogo vremena....sto ste uradili za to vrijeme?da li bi se nekim postupkom mogli ponositi..?kada se okrenete i pogledate da kazete ''je, bravo ja, svaka cast..eto ucinio sam nesto u svom zivotu''?
koliko ste propustili stvari...zbog cega se sve kajete?koliko ste svjesni toga da ne znate za koliko cete umrjeti?zar ne izgledaju sad totalno bezazleno i malo svi oni problemi koje smo nekad imali...sve one sitnice oko kojih smo razbijali glavu...?
kad pogledam u nazad sjetim se samo pojedinih dogadjaja, i onda se pitam gdje su ostali?zar svih mojih 15 god moze da stane u 2h razmisljanja?da li to znaci da tih 15god nisu iskoriscene na pravi nacin, ili da pamtimo samo pojedine stvari, dok ostale, koje ne pamtimo sluzile su da razviju nasu licnost, sluzile kao materijal u izgradnji nas samih koji je sad prekriven godinama, osmjesima, i vremenom...?
zivot je sastavljen od trenutaka, al nakon sto se prozive gdje ti trenuci odlaze?.......u zaborav?gdje je to?gdje nestaju tolike sitnice koje nisu beznacajne..koje su nekad vrijedjele...i one se suocavaju sa prolaznoscu..i tako ce biti sa nama...i bas kao olovka kojom sam prvi put napisala slovo tako cu i ja biti zaboravljena, nikad vise spomenuta....
ali da li vrijedi misliti o tome?....da li je dovoljno prihvatiti da cemo nestati, da nece nista ostati od nas (mozda djubrivo)....i zivjeti praveci se lud...uzivajuci u svakom trenutku, i poslije zaboraviti na njega....?je li dovoljno biti srecan sada i ovdje?uzivati, i pustiti svijet da tece, jer i onako ga ne mozemo zaustaviti?a i ne treba ga zaustavljati, jer u tome je char svakog trenutka, svakog dogadjaja, svakog poljupca..sto znate da nece vjecno trajati.....
ali ako se prepustimo, ne razmisljamo, ostavimo sve da bude onako kako jeste, i uzivamo, da li onda postajemo kao ovaj sto, sto stoji ovdje iz godine u godinu, koji pusta da ga lomimo, rezbarimo, i na kraju bacimo...koji ce jednog dana biti spaljen, kojeg se niko nece sjecati, koji nista nece znaciti.....
da li je covijek stvarno toliko razvijeno bice kad misli da svijet baziran na prolaznosti, kad misli da postoje samo proslost sadasnjost i buducnost, kad vidi samo tackice na nebu, kad vjeruje u svoje ne moci, vjeruje u nesto vise...vjeruje u svoju nerazvijenost....kad prati ono sto je diktirano.....kad se radja, zivi i umire....?
zasto bi trazili svrhu zivota, kad imamo zivot??
zasto se nervirati kad ce i onako to proci?
zasto ne okrenuti prolaznost u nasu korist?
zasto brinuti kad nista necemo promjeniti?
zasto se ne opustiti i uzivati u onome sto imamo?
ali i.....
zasto ostavljati trag na pjesku kad ce ga vjetar oduvati?
zasto graditi uspomene kad ce nestati?
zasto plakati kad niko ne cuje?
zasto procitati knjigu koja nije lektira koju neko nece ocjeniti, za koju nam neko nece reci bravo, za koju niko nece znati?
zasto pokusavati kad znamo da necemo uspjeti?
zasto traziti kad ne znamo da li postoji, kad znamo da necemo naci?
zasto uvijek traziti nesto vise, nesto iznad, nesto jace, tragati izvan nasih frekvencija, traziti u prostoru koji samo mi ne vidimo..igrati se corave bake ne nzajuci imena igraca, ne znajuci pravila?
radjamo se, zivimo i umiremo...momenti izmedju toga...mi sami...da li sve to prihvatiti onako kako mozemo da vidimo onako kako za nas jeste, ili izmisljati neke norme, trazeci cilj, svrhu?da li je dovoljno biti srecan??
i da, tesko je prihvatiti da zvijezde ne ispunjavaju zelje, da suze su samo proizvod zljezda, da sjaj u ocima drage osobe je odsjaj ulicne lampe, da srce je samo organ, da snovi su samo slike koje nastaju pod uticajem podsvijesti, da su samo plod nase maste....zar onda nije lakse ne prihvatiti to...?biti srecan, biti sto, dopustiti zivotu da te vodi svojim putevima, a ti samo brinuti o momentima, o osjecanjima, o sjaju u oku, o snovima?
i sta je covjek?samo dio, samo faktor, samo komponenta ovog svijeta...a sta su onda misli svakog covjeka, patnje...samo sitnice, u odnosu na sve sto mozda postoji sto je mozda oko nas.....
vrijeme ce uvijek prolaziti...da li mu se podkloniti, ili se suprostavljati dok nas nosi sa sobom?
da ne morate sve citat....ugl o cemu najcesce razmisljate, koliko vam treba da budete srecni?sve neke svoje misli, trenutke inspiracije smjestite ovdje...
naravno o svim razmisljanjima se moze komentarisat....
koliko ste propustili stvari...zbog cega se sve kajete?koliko ste svjesni toga da ne znate za koliko cete umrjeti?zar ne izgledaju sad totalno bezazleno i malo svi oni problemi koje smo nekad imali...sve one sitnice oko kojih smo razbijali glavu...?
kad pogledam u nazad sjetim se samo pojedinih dogadjaja, i onda se pitam gdje su ostali?zar svih mojih 15 god moze da stane u 2h razmisljanja?da li to znaci da tih 15god nisu iskoriscene na pravi nacin, ili da pamtimo samo pojedine stvari, dok ostale, koje ne pamtimo sluzile su da razviju nasu licnost, sluzile kao materijal u izgradnji nas samih koji je sad prekriven godinama, osmjesima, i vremenom...?
zivot je sastavljen od trenutaka, al nakon sto se prozive gdje ti trenuci odlaze?.......u zaborav?gdje je to?gdje nestaju tolike sitnice koje nisu beznacajne..koje su nekad vrijedjele...i one se suocavaju sa prolaznoscu..i tako ce biti sa nama...i bas kao olovka kojom sam prvi put napisala slovo tako cu i ja biti zaboravljena, nikad vise spomenuta....
ali da li vrijedi misliti o tome?....da li je dovoljno prihvatiti da cemo nestati, da nece nista ostati od nas (mozda djubrivo)....i zivjeti praveci se lud...uzivajuci u svakom trenutku, i poslije zaboraviti na njega....?je li dovoljno biti srecan sada i ovdje?uzivati, i pustiti svijet da tece, jer i onako ga ne mozemo zaustaviti?a i ne treba ga zaustavljati, jer u tome je char svakog trenutka, svakog dogadjaja, svakog poljupca..sto znate da nece vjecno trajati.....
ali ako se prepustimo, ne razmisljamo, ostavimo sve da bude onako kako jeste, i uzivamo, da li onda postajemo kao ovaj sto, sto stoji ovdje iz godine u godinu, koji pusta da ga lomimo, rezbarimo, i na kraju bacimo...koji ce jednog dana biti spaljen, kojeg se niko nece sjecati, koji nista nece znaciti.....
da li je covijek stvarno toliko razvijeno bice kad misli da svijet baziran na prolaznosti, kad misli da postoje samo proslost sadasnjost i buducnost, kad vidi samo tackice na nebu, kad vjeruje u svoje ne moci, vjeruje u nesto vise...vjeruje u svoju nerazvijenost....kad prati ono sto je diktirano.....kad se radja, zivi i umire....?
zasto bi trazili svrhu zivota, kad imamo zivot??
zasto se nervirati kad ce i onako to proci?
zasto ne okrenuti prolaznost u nasu korist?
zasto brinuti kad nista necemo promjeniti?
zasto se ne opustiti i uzivati u onome sto imamo?
ali i.....
zasto ostavljati trag na pjesku kad ce ga vjetar oduvati?
zasto graditi uspomene kad ce nestati?
zasto plakati kad niko ne cuje?
zasto procitati knjigu koja nije lektira koju neko nece ocjeniti, za koju nam neko nece reci bravo, za koju niko nece znati?
zasto pokusavati kad znamo da necemo uspjeti?
zasto traziti kad ne znamo da li postoji, kad znamo da necemo naci?
zasto uvijek traziti nesto vise, nesto iznad, nesto jace, tragati izvan nasih frekvencija, traziti u prostoru koji samo mi ne vidimo..igrati se corave bake ne nzajuci imena igraca, ne znajuci pravila?
radjamo se, zivimo i umiremo...momenti izmedju toga...mi sami...da li sve to prihvatiti onako kako mozemo da vidimo onako kako za nas jeste, ili izmisljati neke norme, trazeci cilj, svrhu?da li je dovoljno biti srecan??
i da, tesko je prihvatiti da zvijezde ne ispunjavaju zelje, da suze su samo proizvod zljezda, da sjaj u ocima drage osobe je odsjaj ulicne lampe, da srce je samo organ, da snovi su samo slike koje nastaju pod uticajem podsvijesti, da su samo plod nase maste....zar onda nije lakse ne prihvatiti to...?biti srecan, biti sto, dopustiti zivotu da te vodi svojim putevima, a ti samo brinuti o momentima, o osjecanjima, o sjaju u oku, o snovima?
i sta je covjek?samo dio, samo faktor, samo komponenta ovog svijeta...a sta su onda misli svakog covjeka, patnje...samo sitnice, u odnosu na sve sto mozda postoji sto je mozda oko nas.....
vrijeme ce uvijek prolaziti...da li mu se podkloniti, ili se suprostavljati dok nas nosi sa sobom?
da ne morate sve citat....ugl o cemu najcesce razmisljate, koliko vam treba da budete srecni?sve neke svoje misli, trenutke inspiracije smjestite ovdje...
naravno o svim razmisljanjima se moze komentarisat....