DVOSTRUKI PARADOKS GLOBALIZACIJE

Moreplovka.pa sta?

Primećen član
Poruka
753
Prvi put u istoriji se pojavio pravi globalni ekonomski sistem, sa do sada nezamislivim izgledima za blagostanje. Istovremeno - paradoksalno - proces globalizacije izaziva nacionalizam koji preti njenoj potpunoj realizaciji. Osnovna premisa globalizacije je da ce konkurencija izabrati najefikasnije; to je proces koji, po definiciji, podrazumeva pobednike i pobedjene. Gubitnik ce otici da trazi utehu u politickim institucijama koje su mu bliske i nece se umiriti tako sto će shvatiti da su prednosti globalnog rasta dugorocno vece od troskova. Stavise, da bi ostale konkurentne, mnoge zemlje su primorane da redukuju socijalni zakon - to je zadatak koji je osudjen da izazove unutrasnje proteste. U periodima ekonomskih problema ove tendencije se sire. Ukratko: ako jaz izmedju svetskog ekonomskog i politickog poretka ne bude znatno smanjen, dve strukture ce na kraju oslabiti jedna drugu.Sta mislite o ovome?
 
Prvi put u istoriji se pojavio pravi globalni ekonomski sistem, sa do sada nezamislivim izgledima za blagostanje. Istovremeno - paradoksalno - proces globalizacije izaziva nacionalizam koji preti njenoj potpunoj realizaciji. Osnovna premisa globalizacije je da ce konkurencija izabrati najefikasnije; to je proces koji, po definiciji, podrazumeva pobednike i pobedjene. Gubitnik ce otici da trazi utehu u politickim institucijama koje su mu bliske i nece se umiriti tako sto će shvatiti da su prednosti globalnog rasta dugorocno vece od troskova. Stavise, da bi ostale konkurentne, mnoge zemlje su primorane da redukuju socijalni zakon - to je zadatak koji je osudjen da izazove unutrasnje proteste. U periodima ekonomskih problema ove tendencije se sire. Ukratko: ako jaz izmedju svetskog ekonomskog i politickog poretka ne bude znatno smanjen, dve strukture ce na kraju oslabiti jedna drugu.Sta mislite o ovome?

''Капитализам је теорија да ће најгори људи, дјелујући из својих најгорих побуда, некако произвести највеће добро.''
 
Glupost,blagostanje,tctctctctc.
Globalizacija - Novi svetski poredak je običan fašizam,koji za cilj ima da prepolovi stanovništvo zemlje,da 5% njih vlada a da 95% budu ekonomski robovi.
(more)plovka i pre nego što počneš da postuješ prikupi malo informacije.:dash::thumbdown:
 
Lupaš ti kao i svi ovi žutaći.Šta je globalizacija nego čist fašizam,kretenčino jedna.

Po čemu je globalizacija fašizam?

Ekonomska perspektiva globalizacije jeste povod za ozbiljnu diskusiju, ali treba gledati i ostale aspekte - nauka, obrazovanje, razvoj, umetnost, sociološki aspekt. Na sve ove aspekte globalizacija deluje krajnje pozitivno.

Paradoksalno je to što globalizacija zaista deli svet na nekoliko načina. Deli zemlje na pro i kontra globalizacije, deli samu zemlju na delove društva koji su pro i kontra globalizacije.

Ipak, svako ko je protiv samog procesa globalizacije je ili nerealan ili licemeran, zato što smo svi uključeni u taj proces, zapravo, taj proces je uključen u naš život. Načini na koji se postiže globalizacija je druga stvar i tu svi vidimo mane.
 
NOVI SVETSKI RUČAK




Najveći deo abonenata globalnog tržišta u poslednjih godinu dana primao je na kućnoj adresi kratko, ali uverljivo obaveštenje da su šeme glavnih drmatora u areni finansijskih špekulacija nešto zapele i da je vaša patriotska, pardon – sada samo potrošačka dužnost – da ih iz te bule izvadite. Iako su predsednici investicionih fondova i banaka sebi godišnje dodeljivali premije koje su se kretale od više stotina milona, pa sve do par milijardi dolara, na kraju su ipak pristali da obavezu spasavanja svetske ekonomije omoguće svakom, uključujući i one čiji dnevni prihod ne prelazi 1 $ per capita. Obaveštenje, doduše, nije bilo ovako opširno, jer je bilo zapisano na običnom fiskalnom računu koji se izdaje pri kupovini goriva i osnovnih životnih namirnica. Nagli skok cena namirnica i njihova sve češća nestašica, koja, po rečima predstavnika Svetke banke i UN, uskoro treba da postane standard, zatekli su nespremne samo one koji još veruju da je proces globalizacije u nekakvoj korelaciji sa napretkom većeg i siromašnijeg dela čovečanstva.

Ko je pojeo sav pirinač?

Cena pirinča, koja se u Aziji utrostručila u toku samo jedne godine, osim što je milione nasiromašnijih naterala da pravdu potraže na ulici, donela je i par duhovitih objašnjenja za nastalu situaciju. Tako je američki predsednik Buš sasvim ozbiljno izjavio da je krivac za pokupljenje hrane, pre svega, indijska srednja klasa, koje je usled narasle ekonomske moći, počela da jede više. Reč "bestidno" nije upotrebio. Najdalje su, svakako, otišla dva profesora sa londonske Škole za higijenu i tropsku medicinu, okrivivši gojazne ljude ne samo za nestašicu hrane, nego i za globalno otopljavanje. Nešto inventivniji u traženju odgovora bili su analitičari koji su vrtoglavo povećanje cene hrane povezali sa rastom industrije za proizvodnju biogoriva. Konstantan rast ove industrije ostavlja sve manje obradivih površina za proizvodnju hrane, što ima za rezultat smanjenu ponudu i na kraju višu cenu. Znači, stvar je jasna. Prošle godine je proizvedeno tri puta manje pirinča, pa zato ove godine za njega treba izdvojiti tri puta više para. Činilo se da je nesporazum rešen i da samo još jednom treba proveriti podatke o proizvodnji pirinča za prošlu godinu, koji će nam potvrditi da su to pravi razlozi za iznenadno poskupljenje. Međutim, na sajtu Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), zvanične agencije Ujedinjenih nacija, podaci su govorili drugačije. Umesto da bude znatno manja, globalna proizvodnja žitarica je u poslednje tri godine zapravo beležila konstantan rast. U sezoni 2006. svetska proizvodnja žitarica iznosila je 2.012,9 miliona tona, procenjena proizvodnja 2007. bila je 2.108,5 miliona tona, a pretpostavljena količina za 2008. iznosiće 2.164 miliona tona. Sopštenje koje je izdao FAO, a 22. maja prenenela agencija Frans pres, govori da su svi shvatili poentu.

"Bez obzira na rekordnu proizvodnju, očekuje se da će u 2008. cene hrane ostati visoke, što će uskratiti pristup namirnicama za najsiromašnije slojeve stanovništva, saopštila je Organizacija za hranu i poljoprivredu".

Izgleda da klasična teorija tržišta, po kojoj se cena formira na osnovu ponude i tražnje, nije funkcionisala u ovom slučaju. Budući da su realna proizvodnja i ponuda bile srazmerne realnoj tražnji, koju ni već pomenut „dobar apetit Azijata“ ipak nije mogao da utrostruči, morali smo da tražimo drugi odgovor. Jedina stvar koja nam je još padala na pamet graničila se sa ekonomskim svetogrđem. Globalno tržište nije funkcionisalo, bar ne onako kako je to bilo obećano. Već deceniju dugo zaklinjanje domaćih i stranih eksperata u isceliteljske moći otvorenog tržišta i globalne konkurencije, kao i dobrobit koju donosi svima, a naročito najsiromašnijima, prestalo je da deluje uverljivo, ali i dobronamerno. Ako plaćamo skuplju hrani pri istom nivou proizvodnje, pitanje koje se logično nameće jeste – kome odlazi razlika u ceni. Običnim farmerima svako ne. Galopirajuće cene goriva, semena i veštačkog đubriva desetkuju sitne proizvođače hrane širom sveta, od Meksika i Britanije pa do Kanade i Indije, u kojoj je došlo do prave epidemije samoubistava lokalih farmera, suočenih sa siromaštvom i gubitkom zemlje. Da bi neupućen čitalac shvatio kako se formira cena hrane u svetskim okvirima, i čiji se sve prsti nalaze u tegli s medom, nužno mora imati u vidu najvažniju robu na tržištu, koja je ujedno i glavna poluga za kontrolu globalne ekonomije, a to je novac.



Koliko vas košta novac?

Nedavni slom visokorizičnih hipotekarnih kredita poslužio je kao povod za učvršćivanje "novog poretka novca" ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i širom "pregrejane" nam planete Zemlje. Emitovanje kreditog novca nužno sa sobom povlači emitovanje novih kredita jer pozajmica predstavlja glavnicu, ali da bi dužnik bio u stanju da vrati celokupan kredit, banka mora da emituje nov kredit koji će pokriti iznos kamate prethodnog kredita.

...

Dilema je bila prosta: bankrot i kolaps najvećih igrača, odgovornih za nastalu situaciju, ili inflacija putem kreiranja novih kredita koji bi zapušili nastalu rupu. Izbor centralnih banaka širom sveta, predvođenih američkom Bankom federalnih rezervi i Benom Bernankijem, bili su novi krediti i inflacija koja iz toga proizilazi. Tako su glavni krivci, umesto da budu kažnjeni bankrotom, zapravo abolirani, dok su cenu kroz "inflatorni porez" platili svi, a najveću zapravo oni najsiromašniji. Odgovornost je podeljena, ali ne i profit banaka, nastao u vreme kreditne ekspanzije. Bežeći od kolabirajućeg tržišta nekretnina i prateće industrije, "vruć novac" je našao sigurno utočište u trgovini robom, tačnije hranom i naftom. Ako ljudi ne moraju sebi da priušte veću kuću ili bolji auto, ipak moraju da jedu. Na taj način se špekulativni kapital osigurao od novih gubitaka, po cenu uskraćivanja mogućnosti globalnoj populaciji da zadovolji elementarne potrebe. Paradigma novog ekonomskog poretka još jednom je potvrđena.
Umesto da kapital bude u funkciji ljudi i njihove političke volje, ljudi su se zapravo našli u funkciji kapitala. Galopirajuće cene hrane i goriva šalju jasnu poruku. Postojeći ekonomski poredak biće održan bez obzira na broj ljudi koji će biti žrtvovan, pri čemu se nijedna cena ne smatra previsokom. širom "pregrejane" nam planete Zemlje. Emitovanje kreditog novca nužno sa sobom povlači emitovanje novih kredita jer pozajmica predstavlja glavnicu, ali da bi dužnik bio u stanju da vrati celokupan kredit, banka mora da emituje nov kredit koji će pokriti iznos kamate prethodnog kredita. Naravno, svaki naredeni kredit traži novog dužnika i novu emisiju jer banka rizikuje masu insolventih dužnika, koji svoje dugove ne mogu da vrate jer novca za otplatu kamate i glavnice na tržištu prosto nema dovoljno za sve. Sa druge strane, rast kreditnog novca je eksponencijalan, dok je rast dobara i usluga manje-više lineran, što znači da čitav finansijski sistem nužno vodi ka inflaciji i potpunom gubitku vrednosti novca, jer će njegova količina višestruko premašiti količinu raspoložive robe i usluga. Po logici stvari, jedine alternative koje se nameću jesu opšti bankrot dužnika i banaka sa jedne strane ili hiperinflacija sa druge. Jašući na Grinspenovoj zaostavštini niskih kamatnih stopa, jeftinih kredita i smanjenja regulative, banke su tokom poslednje decenije kreirale masivan balon na tražištu nekretnina, nudeći kuće od 600.000 dolara ljudima čiji prihod nije prelazio 16 $ dolara na sat. Zatim su te hipotekarne kredite prepakovali u hartije od vrednosti (CDOs) i prodavali ih na tržištu drugim bankama i investicionim fondovima. Sistem je funkcionisao sve dok su kamatne stope bile niske i dok je postojalo obilje jeftinih kredita, a cene nekretnina su rasle. Sa rastom kamatnih stopa u periodu 2005-2007, pravdanim strahom od inflacije, došlo je smanjenja količine novca i rasta njegove cene, a sposobnost dužnika da servisiraju kamate naglo je pala, obarajući cenu nekretnina, ali i vrednost imovine banaka i investicionih fondova koji su te hipoteke kupili na tražištu. Dilema je bila prosta: bankrot i kolaps najvećih igrača, odgovornih za nastalu situaciju, ili inflacija putem kreiranja novih kredita koji bi zapušili nastalu rupu. Izbor centralnih banaka širom sveta, predvođenih američkom Bankom federalnih rezervi i Benom Bernankijem, bili su novi krediti i inflacija koja iz toga proizilazi. Tako su glavni krivci, umesto da budu kažnjeni bankrotom, zapravo abolirani, dok su cenu kroz "inflatorni porez" platili svi, a najveću zapravo oni najsiromašniji. Odgovornost je podeljena, ali ne i profit banaka, nastao u vreme kreditne ekspanzije. Bežeći od kolabirajućeg tržišta nekretnina i prateće industrije, "vruć novac" je našao sigurno utočište u trgovini robom, tačnije hranom i naftom. Ako ljudi ne moraju sebi da priušte veću kuću ili bolji auto, ipak moraju da jedu. Na taj način se špekulativni kapital osigurao od novih gubitaka, po cenu uskraćivanja mogućnosti globalnoj populaciji da zadovolji elementarne potrebe. Paradigma novog ekonomskog poretka još jednom je potvrđena.
Umesto da kapital bude u funkciji ljudi i njihove političke volje, ljudi su se zapravo našli u funkciji kapitala. Galopirajuće cene hrane i goriva šalju jasnu poruku. Postojeći ekonomski poredak biće održan bez obzira na broj ljudi koji će biti žrtvovan, pri čemu se nijedna cena ne smatra previsokom.

ostatak na...http://www.rtv.co.yu/sr/vesti/agora/
 

Back
Top