- Poruka
- 6.825
U astronomiji, crna rupa je naziv za objekat čije je gravitaciono polje toliko jako da nijedan oblik materije ili radijacije ne može da se otisne od nje, uključujući i kvante svetlosti za koje se smatra da imaju najveću brzinu u prirodi, zbog čega objekat pri posmatranju deluje crno (odatle i naziv). Opšta teorija relativnosti crnu rupu opisuje kao mesto u kome je prostor-vreme beskonačno zakrivljeno.
Pojam crne rupe
Termin crne rupe je sasvim novog datuma. Godine 1969. skovao ga je američki naučnik Džon Viler kao grafički opis jedne zamisli koja je stara najmanje dve stotine godina. Ova zamisao potiče iz vremena kada su postojale dve teorije svetlosti. Jedna od njih smatra da svetlost ima korpuskularnu prirodu i da na nju deluje gravitacija. (Međutim, mi danas znamo da su obe teorije tačne i da svetlost ima dualnu prirodu odnosno da je i talas i čestica). Crne rupe su objekti sa gravitacionim poljem toliko jakim da nijedan oblik materije ili radijacije ne može da se otisne od nje. Čak ni kvanti svetlosti, za koje se smatra da imaju najveću brzinu u prirodi, ne mogu da pobegnu njenoj jakoj gravitacionoj sili, zbog čega nam deluje crno (po čemu je dobila i ime - crna rupa). Opšta teorija relativnosti je opisuje kao mesto u kome je prostor-vreme beskonačno zakrivljeno.
Istorija pojma
Pošavši od pretpostavke da na svetlost utiče gravitacija, profesor sa Kembridža Džon Mičel objavio je 1783. godine rad u kome je istakao da bi zvezda dovoljno masivna i zbijena imala tako snažno gravitaciono polje da joj ni svetlost ne bi mogla pobeći. Smatrao je da postoji mnogo ovakvih zvezda. Iako mi ne bismo bili u stanju da ih vidimo, mogli bismo da osetimo njihovu gravitaciju.
Na sličnu zamisao je nekoliko godina kasnije došao francuski naučnik Laplas. On je u svojim radovima istakao da malo znamo o prirodi svetlosti da bismo mogli da pretpostavimo kako na nju deluje gravitacija i da nije sasvim na mestu izjednačiti svetlost sa topovskom đuladi u Njutnovoj teoriji gravitacije, jer je brzina svetlosti konstantna.
Teorija koja objašnjava na koji način gravitacija utiče na svetlost pojavila se 1915. godine kada je Ajnštajn objavio svoju opštu relativnost. Međutim, proći će mnogo vremena dok se koncept crne rupe potpuno ne usvoji.
Karl Švarcšild je, nekoliko meseci kasnije, rešio Ajnštajnovu jednačinu polja gravitacije, što je dovelo do boljeg razumevanja crnih rupa i do snažnog uticaja Ajnštajnovih jednačina na kosmologiju. Zanimljivo je to da je te jednačine rešio dok je bio na frontu, a rešenja poštom poslao Ajnštajnu. Međutim, ubrzo je umro od bolesti koju je zaradio u ratu. Tada je već bilo poznato da su crne rupe, u stvari, poslednji stadijum evolucije zvezde koja ima dovoljno veliku masu.
Godine 1928. mladi diplomac Subramanijan Kandrasekar iz Indije izračunao je koliko bi zvezda morala biti masivna da bi se suprostavila sopstvenoj gravitaciji kad istroši svoje gorivo a da ne postane crna rupa. Kandrasekar je izračunao da ta granica iznosi 1,4 Sunčeve mase i ona je danas poznata kao Kandrasekarova granica. Artur Edington se suprotstavio Kandrasekaru smatrajući da će se zvezda ,,nekako” sigurno odupreti kolapsu, i donekle je bio u pravu, jer se ispostavilo da se zvezde sa masom između 1,5 i 2 Sunčeve mase mogu odupreti gravitacionom kolapsu zbog načela isključenja između protona i neutrona u jezgru, i takve zvezde se nazivaju neutronske zvezde. Ali zvezde sa masom iznad 2 Sunčeve mase ne mogu izbeći kolaps i one postaju crne rupe.
Pojam crne rupe
Termin crne rupe je sasvim novog datuma. Godine 1969. skovao ga je američki naučnik Džon Viler kao grafički opis jedne zamisli koja je stara najmanje dve stotine godina. Ova zamisao potiče iz vremena kada su postojale dve teorije svetlosti. Jedna od njih smatra da svetlost ima korpuskularnu prirodu i da na nju deluje gravitacija. (Međutim, mi danas znamo da su obe teorije tačne i da svetlost ima dualnu prirodu odnosno da je i talas i čestica). Crne rupe su objekti sa gravitacionim poljem toliko jakim da nijedan oblik materije ili radijacije ne može da se otisne od nje. Čak ni kvanti svetlosti, za koje se smatra da imaju najveću brzinu u prirodi, ne mogu da pobegnu njenoj jakoj gravitacionoj sili, zbog čega nam deluje crno (po čemu je dobila i ime - crna rupa). Opšta teorija relativnosti je opisuje kao mesto u kome je prostor-vreme beskonačno zakrivljeno.
Istorija pojma
Pošavši od pretpostavke da na svetlost utiče gravitacija, profesor sa Kembridža Džon Mičel objavio je 1783. godine rad u kome je istakao da bi zvezda dovoljno masivna i zbijena imala tako snažno gravitaciono polje da joj ni svetlost ne bi mogla pobeći. Smatrao je da postoji mnogo ovakvih zvezda. Iako mi ne bismo bili u stanju da ih vidimo, mogli bismo da osetimo njihovu gravitaciju.
Na sličnu zamisao je nekoliko godina kasnije došao francuski naučnik Laplas. On je u svojim radovima istakao da malo znamo o prirodi svetlosti da bismo mogli da pretpostavimo kako na nju deluje gravitacija i da nije sasvim na mestu izjednačiti svetlost sa topovskom đuladi u Njutnovoj teoriji gravitacije, jer je brzina svetlosti konstantna.
Teorija koja objašnjava na koji način gravitacija utiče na svetlost pojavila se 1915. godine kada je Ajnštajn objavio svoju opštu relativnost. Međutim, proći će mnogo vremena dok se koncept crne rupe potpuno ne usvoji.
Karl Švarcšild je, nekoliko meseci kasnije, rešio Ajnštajnovu jednačinu polja gravitacije, što je dovelo do boljeg razumevanja crnih rupa i do snažnog uticaja Ajnštajnovih jednačina na kosmologiju. Zanimljivo je to da je te jednačine rešio dok je bio na frontu, a rešenja poštom poslao Ajnštajnu. Međutim, ubrzo je umro od bolesti koju je zaradio u ratu. Tada je već bilo poznato da su crne rupe, u stvari, poslednji stadijum evolucije zvezde koja ima dovoljno veliku masu.
Godine 1928. mladi diplomac Subramanijan Kandrasekar iz Indije izračunao je koliko bi zvezda morala biti masivna da bi se suprostavila sopstvenoj gravitaciji kad istroši svoje gorivo a da ne postane crna rupa. Kandrasekar je izračunao da ta granica iznosi 1,4 Sunčeve mase i ona je danas poznata kao Kandrasekarova granica. Artur Edington se suprotstavio Kandrasekaru smatrajući da će se zvezda ,,nekako” sigurno odupreti kolapsu, i donekle je bio u pravu, jer se ispostavilo da se zvezde sa masom između 1,5 i 2 Sunčeve mase mogu odupreti gravitacionom kolapsu zbog načela isključenja između protona i neutrona u jezgru, i takve zvezde se nazivaju neutronske zvezde. Ali zvezde sa masom iznad 2 Sunčeve mase ne mogu izbeći kolaps i one postaju crne rupe.