Nadanja i ocekivanja

gospodjica14

Poznat
Poruka
7.429
Nesto sam ceprkala po netu i zivotu pa dodjoh do ovoga, mada mislim da je pitanje vise za psihologiju nego filozofiju... Uglavnom, sta se desava kada vama bliski ljudi iznevere vasa ocekivanja?Koliko je uopste umesno nesto od nekoga ocekivati?Sta se desava kada sami sebe izneverite?I kako se osecate kada znate da se nesto od vas ocekuje?Da li vas sputava to saznanje?Mozete li da napravite razliku izmedju zelje i ocekivanja?
 
@seducer, to je mnogo lakse reci no uciniti :) A mene bas muce ta ocekivanja, ili ja ne mogu da ih ispunim ili ne mogu ispuniti moja... Recimo da bi se slozila sa tezom (nije moja, al nema veze) da se resavanje ovakvih problema povezuje sa samim karakterom osobe.Znaci pesimizam ili optimizam.Optimista ce naravno imati velika ocekivanja ali zavisi koja vrsta optimiste je u pitanju, postoje oni koje kada neko izneveri lako predju preko toga,nadajuci se da imati ponovo sansu za uspeh.I to su oni koje nije lako izneveriti,a i kad ih iznevere ne nerviraju se zbog toga. Druga vrsta optimista su oni koji kada ih iznevere ne gube nadu, nego jednostavno nemaju veru u tu osobu u koju su ranije imali.Pesimista nikada nema prevelika ocekivanja.Uglavnom misli na losije ako ne najgore, pa i ako se to lose desi on ne okleva.Mi uvek nesto ocekujemo,od nas od drugih,i to ne moze da se promeni,i ne treba.Ispunila nam se ocekivanja ili ne bez ocekivanja nemamo formiranu licnost.
A kada sami sebe izneverimo...ponovo se vracamo na pesimizam i optimizam.Optimista ce malo razmisljati o tome,i procice ga,tako da optimisti sebe retko razocaraju.Ako se razocaraju,i pritom ne mogu da se povrate,to predstavlja trenutak kada su postali pesimisti, sto se retko desava. Pesimista sebe cesto razocara.Jer kad bolje pogledas pesimisti nisu preterano zaovoljni svetom koji ih okruzuje, tako da nisu zadovolji ni samim sobom u potpunosti.Kada se razocaraju u sebe,a toje obicno trenutak kada daju vise paznje necemo sto ocito ne zasluzuje toliku paznju, bivaju povredjeni....i tada zale sto su sebi dali dozu optimizma. Jbga. Inace, tesko je kada znas da nesto moras da uradis jer je to nesto sto neko drugi ocekuje od tebe, obzirom da u tom slucaju zadovoljavas tog drugog i zapostavljas sebe.Tada zaboravljas na svoje zelje,ispunjavajuci tudje.Plus imas dodatni pritisak ukoliko ne uspes u tome i mislim da takva situacija osobu sputava samo tako. E, a ne znam da napravim razliku izmedju zelja i ocekivanja:) Eto, bila sam opsirna za oboje:D
 
@seducer, to je mnogo lakse reci no uciniti :) A mene bas muce ta ocekivanja, ili ja ne mogu da ih ispunim ili ne mogu ispuniti moja... Recimo da bi se slozila sa tezom (nije moja, al nema veze) da se resavanje ovakvih problema povezuje sa samim karakterom osobe.Znaci pesimizam ili optimizam.Optimista ce naravno imati velika ocekivanja ali zavisi koja vrsta optimiste je u pitanju, postoje oni koje kada neko izneveri lako predju preko toga,nadajuci se da imati ponovo sansu za uspeh.I to su oni koje nije lako izneveriti,a i kad ih iznevere ne nerviraju se zbog toga. Druga vrsta optimista su oni koji kada ih iznevere ne gube nadu, nego jednostavno nemaju veru u tu osobu u koju su ranije imali.Pesimista nikada nema prevelika ocekivanja.Uglavnom misli na losije ako ne najgore, pa i ako se to lose desi on ne okleva.Mi uvek nesto ocekujemo,od nas od drugih,i to ne moze da se promeni,i ne treba.Ispunila nam se ocekivanja ili ne bez ocekivanja nemamo formiranu licnost.
A kada sami sebe izneverimo...ponovo se vracamo na pesimizam i optimizam.Optimista ce malo razmisljati o tome,i procice ga,tako da optimisti sebe retko razocaraju.Ako se razocaraju,i pritom ne mogu da se povrate,to predstavlja trenutak kada su postali pesimisti, sto se retko desava. Pesimista sebe cesto razocara.Jer kad bolje pogledas pesimisti nisu preterano zaovoljni svetom koji ih okruzuje, tako da nisu zadovolji ni samim sobom u potpunosti.Kada se razocaraju u sebe,a toje obicno trenutak kada daju vise paznje necemo sto ocito ne zasluzuje toliku paznju, bivaju povredjeni....i tada zale sto su sebi dali dozu optimizma. Jbga. Inace, tesko je kada znas da nesto moras da uradis jer je to nesto sto neko drugi ocekuje od tebe, obzirom da u tom slucaju zadovoljavas tog drugog i zapostavljas sebe.Tada zaboravljas na svoje zelje,ispunjavajuci tudje.Plus imas dodatni pritisak ukoliko ne uspes u tome i mislim da takva situacija osobu sputava samo tako. E, a ne znam da napravim razliku izmedju zelja i ocekivanja:) Eto, bila sam opsirna za oboje:D

Pa.. znash kako... postoji jedna razlika...

Nisam uslovljen da za nikog radim nista, niti ima ko sta da ocekuje od mene. Od sebe ne ocekujem nista osim onog sto okarakterizuje moje osobine i moj karakter, i to da odzrim eventualno poboljsam. Ako ne uspem, nisam uspeo... to nije razlog da ja treba da padam u depresiju i da automatski josh vishe unistavam sebe.

Mislim da zbog situacije u kojoj se nalazish neko drugi bih ti verovatno bio vishe od koristi :).

Malo su to delikanta pitanja za nekog ko se u osnovi razlikuje :). Ja ti samo mogu reci da se ocekivanja i zelje uvek menjaju.
 
Nesto sam ceprkala po netu i zivotu pa dodjoh do ovoga, mada mislim da je pitanje vise za psihologiju nego filozofiju... Uglavnom, sta se desava kada vama bliski ljudi iznevere vasa ocekivanja?Koliko je uopste umesno nesto od nekoga ocekivati?Sta se desava kada sami sebe izneverite?I kako se osecate kada znate da se nesto od vas ocekuje?Da li vas sputava to saznanje?Mozete li da napravite razliku izmedju zelje i ocekivanja?
Sebe izneverim oko 5 puta dnevno, a od nedavno su i ljudi to počeli da čine i to baš onako..... masovno. Povezujem to sa laganim koračanjem u svet odraslih :lol: gde svako zaista samo i isključivo gleda svoju guzu i ništa drugo. Odustajem od očekivanja, želje nikada nisam ni imala, još bih da zadržim nadu, ali i to je pod znakom pitanja.....
 
Sebe izneverim oko 5 puta dnevno, a od nedavno su i ljudi to počeli da čine i to baš onako..... masovno. Povezujem to sa laganim koračanjem u svet odraslih :lol: gde svako zaista samo i isključivo gleda svoju guzu i ništa drugo. Odustajem od očekivanja, želje nikada nisam ni imala, još bih da zadržim nadu, ali i to je pod znakom pitanja.....
Ne budali. Ti baš skontala obrnuto. Ovo što su citirali gore je vrhunska filozofija života i ko je spozna pred njim su sva vrata širom otvorena.

Pogledaj zadnju stranu linka:
http://forum.krstarica.com/threads/215965&page=8
 
Poslednja izmena:
... Uglavnom, sta se desava kada vama bliski ljudi iznevere vasa ocekivanja?Koliko je uopste umesno nesto od nekoga ocekivati?Sta se desava kada sami sebe izneverite?I kako se osecate kada znate da se nesto od vas ocekuje?Da li vas sputava to saznanje?Mozete li da napravite razliku izmedju zelje i ocekivanja?

Želja je mnogo širi pojam. Reč "očekivanje" me asocira na čekanje nečeg zauzvrat... ili, još banalnije - stajanje na autobuskoj stanici ili peronu... proveravanje bankovnog računa... Ukratko: nešto vrlo prozaično.
Ne očekujem, ali se uvek nadam.
Ne znam da li i kada i šta ljudi očekuju od mene. Ali, kad mi to kažu, ne osećam se sputanom već, recimo, ponekad dužnom da odgovorim na njihova očekivanja.
A kad samu sebe izneverim - e, to je isuviše lično pitanje. ;)
 
Poslednja izmena:
Pa.. znash kako... postoji jedna razlika...

Nisam uslovljen da za nikog radim nista, niti ima ko sta da ocekuje od mene. Od sebe ne ocekujem nista osim onog sto okarakterizuje moje osobine i moj karakter, i to da odzrim eventualno poboljsam. Ako ne uspem, nisam uspeo... to nije razlog da ja treba da padam u depresiju i da automatski josh vishe unistavam sebe.

Mislim da zbog situacije u kojoj se nalazish neko drugi bih ti verovatno bio vishe od koristi :).

Malo su to delikanta pitanja za nekog ko se u osnovi razlikuje :). Ja ti samo mogu reci da se ocekivanja i zelje uvek menjaju.

Mozda trenutno nisi uslovljen...ali, evo ti primer, mozda je malo drastican, no tako je to u zivotu; ako otkriju da ti je dete astmaticar, bices uslovljen da saznas sve sto mozes da saznas o toj bolesti, da ga stalno vodis kod lekara, brinuces se...zar ne? Znaci uslovljen si, to se ocekuje od tebe, ti konacno sam od sebe to ocekujes... Najlakse je izgovoriti frazu "ne nedaj se nicemu i nadaj se svemu. ne ocekuj nista i ocekuj sve", tesko je ziveti tu frazu, jer te sam zivot suocava sa XY situacija nadanja i ocekivanja koja treba da ispunis ti, ili ocekujes da ispune prema tebi...mislim da ako prevedemo "ne ocekuj nista i ocekuj sve" to zapravo znaci kretanje linijom manjeg otpora.
 
Nesto sam ceprkala po netu i zivotu pa dodjoh do ovoga, mada mislim da je pitanje vise za psihologiju nego filozofiju... Uglavnom, sta se desava kada vama bliski ljudi iznevere vasa ocekivanja?Koliko je uopste umesno nesto od nekoga ocekivati?Sta se desava kada sami sebe izneverite?I kako se osecate kada znate da se nesto od vas ocekuje?Da li vas sputava to saznanje?Mozete li da napravite razliku izmedju zelje i ocekivanja?

Mislim da mesas luksuzno i agresivno ocekivanje. Prvo ti je ono dje ocekujes nesto genijalno od nekoga, a ako ne ispadne genije, to ne znaci da treba da se ljutis, vec i dalje mislis da je ta osoba iznad proseka... za neku stvar. (Primer jedan). Drugo ti je kad ocekujes od nekoga da uradi nesto sto ne moze niko, jer ti se on cini sposobnim, a kad ne uradi to i dokaze da je isti kao i svi, ti mu oderes kozu, i obrises ruke vlaznim maramicama
 
Mozda trenutno nisi uslovljen...ali, evo ti primer, mozda je malo drastican, no tako je to u zivotu; ako otkriju da ti je dete astmaticar, bices uslovljen da saznas sve sto mozes da saznas o toj bolesti, da ga stalno vodis kod lekara, brinuces se...zar ne? Znaci uslovljen si, to se ocekuje od tebe, ti konacno sam od sebe to ocekujes... Najlakse je izgovoriti frazu "ne nedaj se nicemu i nadaj se svemu. ne ocekuj nista i ocekuj sve", tesko je ziveti tu frazu, jer te sam zivot suocava sa XY situacija nadanja i ocekivanja koja treba da ispunis ti, ili ocekujes da ispune prema tebi...mislim da ako prevedemo "ne ocekuj nista i ocekuj sve" to zapravo znaci kretanje linijom manjeg otpora.

Nesto je u tvojoj mogucnosti nesto nije. Ako moje dete pati od astme ja cu pokushati maksimalno da mu pomognem. Ako ne mogu da mu pomognem, a trudim se, onda znachi da jednostavno postoje vishi ciljevi. Zivot nije surov, ako ga ti ne gledash surovo. Za sve postoji vishe razlog, bili mi svesni njega ili ne. Ali, to je vec druga tema.

Pre bih ja to stavio kao svoj problem, ali ne shvatam ja to kao "ocekuje se od mene" u vidu tog nekog pritiska da ako ne uspem, nisam vredan zivota ili da evociraju bilo kakve destruktivne misli o sebi. Ovo ne znachi da sam sebichan i da ne bih dao sve od sebe. Naravno da bih, ali ako nekim slucajem nedaj Boze ne bih uspeo, to ne znachi da nisam vredan zivota. Jednostavno vishi ciljevi ili razlozi. Pratim svoje akcije, trudim se da ne greshim ni prema svetu ni prema ljudima. Ako postoji ikakav cilj na ovom svetu to je da se ne nanosi zlo (po mojim gledanjima).

Pritisak je najgora stvar po organizam.
 
Ne budali. Ti baš skontala obrnuto. Ovo što su citirali gore je vrhunska filozofija života i ko je spozna pred njim su sva vrata širom otvorena.

Pogledaj zadnju stranu linka:
http://forum.krstarica.com/threads/215965&page=8
Ne razumem šta si hteo reći, a čini mi se da ni ti ne razumeš šta sam ja htela reći. Ako te zanima imaš opširnije u blogu "Prijateljstvo".
Ne znam na šta si mislio pod "vrhunskom filozofjom života" i ne znam na koji me post upućuješ ovim linkom.

Ja niti sam pisala o policističnim jajnicima niti sam pisala o muškarcima. Konkretno, baš sam mislila na ljude uopšte, pa samim tim na - prijatelje. Tj. ljude koje smatramo istim.
 

Back
Top