SooPeRstAr
Početnik
- Poruka
- 47
Imam 21 godinu i živim u Beogradu. Mnogima će moj problem možda biti jako čudan jer živimo u 21.veku ali šta da radim, navikla sam i ne smeta mi da me ljudi čudno zapitkuju
Elem, kad sam još kao mlađa, neka bude početak srednje škole htela da počnem da izlazim do kad želim ili bar do posle ponoći kao celo moje društvo, roditelji su mi žestoko branili.
Ajd, prešla sam preko toga, jako sam mlada, ima vremena. Mada je to mom društvu tad bilo smešno i izgledalo je kao da ja sa njima ne želim na rodjendane, ali nema veze.
Napunila 17, ne puštaju i dalje. Tu počinju svadje sa njima, zatvaranje u sobu, moje bežanje sa časova, dobro pa se nisam drogirala nikad. Nisam spavala, izgubila sam samopouzdanje.
Napunila 19, krenula na fakultet. Veliki deo prijatelja mi se otcepio, neki su odavno već i odustali od pozivanja mene u izlaske pa makar do 02h, petkom i subotom uveče ja sam sedela kući, sama, u sobi. Da. Glava je počela da me boli svaki dan, ujutru mi se nije ustajalo, em ne izlazim em na fakultetu užasna, sa roditeljima je počeo da se gubi svaki vid komunikacije osim "Ćao" kad dođu kući, prijatelji su mi se sveli na jednu jedinu koja me je razumela i bila sa mnom danju, ja nisam znala zašto uopšte ustajem ujutru, dečka, hobija, interesovanja - NIŠTA, ništa me nije zanimalo, ništa se nije dešavalo, svaki dan otkad ustanem dok ne legnem - potpuno isti. A na ekskurzije sam mogla. ! 10 dana sama u Španiji s nepoznatim vodičima i kolegama s faksa, a u Beogradu sedenje u kući.
Kad bih pokušala da se potrudim da se izborim da roditelji steknu poverenje u mene, da ne brinu toliko, sve se gubilo rečenicama tipa " Ko će te vratiti kući", " Nemam para"(ovo sam uvek razumela) itd. Ubijali su u meni uvek svaku reč i ja sam opet ostajala sama vikendom kući pri tom - majka je od skora počela da pije svaki dan, ne puno ali ja ostajem sama kući i još gledam nju pijanu.
Napunila 21. I dalje isto. Sad uopšte više o tome ni ne pričamo, ja sam izgubila svaku volju za izlaskom, kad treba da odem na piće s drugaricom ili neeee daj Bože dečkom, ja se unervozim i mrzi me i izmišljam zašto ne mogu, kao imam obaveze. Noću uopšte ne spavam, tonem u neki san i onda se paralizujem i ne mogu da se pomerim, haluciniram da idem do kupatila da se osvežim ali ustvari ostajem u krevetu. Srce mi tuče već godinu i po dana non-stop ubrzano, ne mogu od njega da spavam, nemam vazduha. Preko dana ne mogu ni gutljaj vode da uzmem odmah trčim u WC da se ispraznim.
Kad sam odlazila kod doktora, govorili su tinejdžerska nervoza, ma proći će to ti je samo periodični stres itd. Naravno, nisu oni krivi, nisam njima pričala sve ovo ko bi slušao osim profesionalnih ljudi za to ali za psihijatra ili psihologa još uvek nemam snage.
Eto, možda mi bude ovako lakše, samo sam htela da podelim sa ljudima da zaista postoje osobe koje u ovom veku nemaju svoju punu slobodu sa 21 godinom, da je dobro brinuti i čuvati se ali sve ima svoje granice, da žive sa roditeljima s kojima ne pričaju i s kojima ne mogu da pričaju ni nakon 7 godina truda, svaki dan lagano shvatam i ne vidim uopšte izlaz ali kao teram dalje.
Bukvalno sam robot.
PS. Izvinjavam se na dugačkom postu.
Elem, kad sam još kao mlađa, neka bude početak srednje škole htela da počnem da izlazim do kad želim ili bar do posle ponoći kao celo moje društvo, roditelji su mi žestoko branili.
Ajd, prešla sam preko toga, jako sam mlada, ima vremena. Mada je to mom društvu tad bilo smešno i izgledalo je kao da ja sa njima ne želim na rodjendane, ali nema veze.
Napunila 17, ne puštaju i dalje. Tu počinju svadje sa njima, zatvaranje u sobu, moje bežanje sa časova, dobro pa se nisam drogirala nikad. Nisam spavala, izgubila sam samopouzdanje.
Napunila 19, krenula na fakultet. Veliki deo prijatelja mi se otcepio, neki su odavno već i odustali od pozivanja mene u izlaske pa makar do 02h, petkom i subotom uveče ja sam sedela kući, sama, u sobi. Da. Glava je počela da me boli svaki dan, ujutru mi se nije ustajalo, em ne izlazim em na fakultetu užasna, sa roditeljima je počeo da se gubi svaki vid komunikacije osim "Ćao" kad dođu kući, prijatelji su mi se sveli na jednu jedinu koja me je razumela i bila sa mnom danju, ja nisam znala zašto uopšte ustajem ujutru, dečka, hobija, interesovanja - NIŠTA, ništa me nije zanimalo, ništa se nije dešavalo, svaki dan otkad ustanem dok ne legnem - potpuno isti. A na ekskurzije sam mogla. ! 10 dana sama u Španiji s nepoznatim vodičima i kolegama s faksa, a u Beogradu sedenje u kući.
Kad bih pokušala da se potrudim da se izborim da roditelji steknu poverenje u mene, da ne brinu toliko, sve se gubilo rečenicama tipa " Ko će te vratiti kući", " Nemam para"(ovo sam uvek razumela) itd. Ubijali su u meni uvek svaku reč i ja sam opet ostajala sama vikendom kući pri tom - majka je od skora počela da pije svaki dan, ne puno ali ja ostajem sama kući i još gledam nju pijanu.
Napunila 21. I dalje isto. Sad uopšte više o tome ni ne pričamo, ja sam izgubila svaku volju za izlaskom, kad treba da odem na piće s drugaricom ili neeee daj Bože dečkom, ja se unervozim i mrzi me i izmišljam zašto ne mogu, kao imam obaveze. Noću uopšte ne spavam, tonem u neki san i onda se paralizujem i ne mogu da se pomerim, haluciniram da idem do kupatila da se osvežim ali ustvari ostajem u krevetu. Srce mi tuče već godinu i po dana non-stop ubrzano, ne mogu od njega da spavam, nemam vazduha. Preko dana ne mogu ni gutljaj vode da uzmem odmah trčim u WC da se ispraznim.
Kad sam odlazila kod doktora, govorili su tinejdžerska nervoza, ma proći će to ti je samo periodični stres itd. Naravno, nisu oni krivi, nisam njima pričala sve ovo ko bi slušao osim profesionalnih ljudi za to ali za psihijatra ili psihologa još uvek nemam snage.
Eto, možda mi bude ovako lakše, samo sam htela da podelim sa ljudima da zaista postoje osobe koje u ovom veku nemaju svoju punu slobodu sa 21 godinom, da je dobro brinuti i čuvati se ali sve ima svoje granice, da žive sa roditeljima s kojima ne pričaju i s kojima ne mogu da pričaju ni nakon 7 godina truda, svaki dan lagano shvatam i ne vidim uopšte izlaz ali kao teram dalje.
Bukvalno sam robot.
PS. Izvinjavam se na dugačkom postu.
Poslednja izmena: