Istrajnost u dosljednosti ličnim principima

Jasnoća cilja se ne meri tvrdoglavošću već vidjenjem više zavisnosti od drugih....

Veliki ljudi su videli mnogo činilaca koji vode upravo ka njihovom razrešenju problema i to im je davalo snage više nego lična tvrdoglavost....

Sa druge strane , dešavalo se da glad za uspehom donese veliki uspeh , tu je već slučaj tvrdoglavosti i grabeža ukazane prilike....
 
Koliko istrajnost u dosljednosti ličnim principima može da bude pokazatelj ispravnosti tih principa?

Razlikujem dve istrajnosti, sa punom svescu da ih moze biti + beskonacno vrsta.
Jedno je istrajnost srca a sasvim drugo istrajnost volje. Prve asocijacije koje mi se
javljaju sa istrajnoscu srca su Majka Tereza, Gandi,...stade mi mozak, a za istrajnost
volje...uf...bujica asocijacija od koje mi se opet blokirao mozak...Dokle se ono prostirase Rimsko Carstvo:?::-|

Priznajem, imam i ja principe ali bih mnogo voleo da neke od njih promenim PRE nego
sto mi postane jasno da su mene ili nekog drugog, opustosile. To nikako ne znaci da
je istrajnost volje nesto lose - jak i brz konj nije ni dobar ni los - vaznije je ko ce da ga
uzjase, kuda ce da ga usmeri i sta ce da uradi tamo gde je naumio.
 
Mislis po nesvesnoj posesivnoj navici je metode cilja preneo na metode principa , zatim ga ponelo sociolosko pozicioniranje koje je cinio (jer ljudi iz okruzenja ne pamte vase ciljeve, narocito ako su pozitivni, vec vase pozicioniranje).

Tako od istrajnog subjekta dobijemo tvrdoglavost i na kraju drzanje pozicije postaje vaznije od prilaska cilju......

Sto gluplji i neadekvatniji (neslicniji) svet vas okruzuje to je veca sansa za transformaciju redosleda vaznosti.
 
Ако се кроз живот развијамо (као што би требало) онда раније или касније дођемо до закључка да су неки наши принципи просто-напросто погрешни. Онда нам не преостаје ништа друго него да их мењамо. Каква је корист од доследности у грешењу? А кад погледаш, испадне да страшно пуно наших убеђења ("принципа") из младости заправо није тачно и мора да се мења.
 
Principi se menjaju, kao i sav spoljasnji moral.
To su samo programi biokompjutera, obrasci koje mozemo engramisati svesno.
Sto je covek vise fleksibilan i fluidan, to je vise srecan i u ataraksiji.
To me navodi na misao da je "supstanca" sveukupnosti, Duh, upravo takva - fluidna i fleksibilna - moguce da zato i nas zeli takve.
 
Ако се кроз живот развијамо (као што би требало) онда раније или касније дођемо до закључка да су неки наши принципи просто-напросто погрешни. Онда нам не преостаје ништа друго него да их мењамо. Каква је корист од доследности у грешењу? А кад погледаш, испадне да страшно пуно наших убеђења ("принципа") из младости заправо није тачно и мора да се мења.

Управо!
Те стога:


doslednost licnim principima je po pravilu biti tvrdoglav po svaku cenu,i osobe koje robuju svojim principima su obicno jako naporne.Ne kazem da je lose imati ih,ali mislim da mogu poprilino ograniciti i sputati duh.
 
Principi se menjaju, kao i sav spoljasnji moral.
To su samo programi biokompjutera, obrasci koje mozemo engramisati svesno.

Ако сам те добро схватио, ово води релативизацији - идеји да на овом свету не постоје никакви виши циљеви ка којима се треба кретати и виши принципи које би требали поштовати?
 
То ти је оно кад си "морална" само зато што се плашиш казне ако будеш "неморална", а у ствари не разумеш ЗАШТО је све то (с моралом) уопште потребно. "Унутрашњи" морал је кад разумеш (зашто је добро бити добар и зашто је зло бити зао).
 

Back
Top