au majkumu što je teško odgovoriti na neku temu... katastrofičarke odma nalaze da to ne može i tako da se postavi - a može
Šmekerski maniri, pusti da prođem ispred tebe ako je prolaz uzak, nasmeši se, gledaj me u oči kad razgovaramo... Pusti da ponekad dominira i moja, za tebe možda nebitna tema. Učini da se osećam kao da me paljivo slušaš... postavi tu i tamo poneko pitanje dok ti ja o nečemu pričam. Ako ti pričaš... ne viči, ako mi se obraćaš pred ljudima čini to tako da te samo ja čujem i razumem... napravi po neku dobroćudnu grimasu, nek prate i one tvoj govor....
Ako sedimo u restoranu i konobar tebi kaže izvolite, pokaži mu da se prvo obrati meni.... učini to pred celim svetom... pred portirima, vozačima, čistačicama, kuvarima, direktorima.... pokaži svima koji ti se obrate, dok smo zajedno, na neki opušten, nenametljiv način da sam ja važna....
Dodaj mi nešto što mi je možda ispalo, primakni mi stolicu, ustani kad ja ustajem... Neka me dočeka nešto lepo kada se vratim, neka sitnica - kolač ili cvet...
Drži me za ruku dok hodamo ulicama ili dozvoli da ja tebe uhvatim ispod ruke. Uskladi korak sa mnom... Budi prijatan sa ljudima koje usput srećemo, ne ljuti se ako se neko okrene za mnom ili ako uputi nekakav komentar.....................
........... Mogu ja do prekosutra ali evo već je 4, prošlo mi radno vreme - idem kućiiiiiiiiiii