Kiika
Obećava
- Poruka
- 58
Boze sta mi se desilo petog aprila... ispadose mi dvoje prijatelja iz kanua i utopise se oboje. Njega nismo ni nasli do sutradan... Spasilacka ekipa je radila samo dva sata na tome da ga nadu i onda su zavrsili, kazu isplivace negdje. I onda one scene sutradan kada su ga izvlacili iz rijeke, pa onda sahrane itd.
Ovakve stvari su uzasne i teske ali ima jedna dobra stvar u njima: da se ponekad nesto ruzno u zivotu ne desi onda ne bi znao ni ko su ljudi oko tebe. Kako su neki prijatelji reagovali hladno na to da treba da idemo da ga trazimo, to je cudno jedno. Nisu ni posli sa nama, a kao bili su njegovi prijatelji. Kazu, sta tu ima da se trazi, zivot ide dalje... A meni je i pored toga sto su pretpostavili da je mrtav bilo bitno da krenemo duzinom rijeke pa do mora i da probamo da vidim da ga mozda nije voda izbacila i on se tu sad smrzava, onesvjesten... ko zna, prezive ljudi svakakva cuda. A ako je bilo bar 0,1% sanse da je ziv, pa valjda je ljudski i prijateljski da se u tim najtezim momentima ne odustane od covjeka. Tako da sam se razocarala u neke ljude.
U medjuvremenu od mog drugog drustva koji su znali sta se desilo, niko se nije sjetio da me upita kako mi je, i da li mogu pomoci. A ja nisam mogla 4 dana da oka sklopim. Jednom zaspah i odmah sam imala takve more... Samo da mi je bilo da je neko bio pored mene, odmah bi se osjecala sigurnije i bolje bi spavala.
I onda pocnem da analiziram sve svoje prijatelje i dodem do zakljucka da nemam bas ni jednog onog pravog. Steta.
Mislila sam godinama da mi je M prava drugarica ali sad je upoznala nekog momka sa kojim je vec godinu dana u vezi i ja vise ne postojim. Ne izlazimo, rijetko se vidamo, a kad mi treba nije tu. I kad mi je ponekad potreban prijatelj onda se ne bi osjecala slobodnom da je zovem, sigurno ima planove sa momkom kao i uvijek, a on joj je prioritet. Zivi njegovim zivotom.
Mislila sam da mi je L kao brat, ali onda se sjetim necega sto se desilo prije par godina i ne mogu da mu oprostim. Slagao je i ja sam zbog toga izgledala kao kreten. Isto tako, ne sjecam se kad sam ga vidjela a da nije pijan, uvijek pije, alkoholicar je i to se pogorsava iz godine u godinu, utice mu na psihu i vise nije onaj covjek koga sam upoznala prije nekih 6 godina.
R ima dijete od 4 godine i samohrana je majka. Ona je ok, ali ne mogu da se oslonem na nju jer uvijek mjenja planove po 100 puta tako da uvijek na kraju sve otpadne. Nema vremena nikada za neko druzenje, a i ono malo sto provodimo skupa je u nekoj frci.
Za B sam mislila da mi je kao otac i imali smo dobar odnos sve dok se ne ozeni na nekom zenskom koja ga sada poslije 5 god braka tretira kao psa, a on ne smije da izade iz kuce jer ce biti katastrofa, a kada je u kuci ona ne govori sa njim... i tako vec par godina. Tako da kad sam ga zvala da mu kazem da smo imali takvu nesrecu na kanuu, on me nije ni slusao, a sutradan je zvao da mi kaze da sad mozemo govoriti jer juce mu je zena bila u autu dok smo pricali. Kao da imamo neku aferu pa da ne moze da prica sa nekim koga zna vec 10 godina. Dakle, nije tu kad mi treba, a sve zbog toga sto ne zeli da kod kuce pravi sran''e. Covjeku je 60 godina, ali je sebi svasta dopustio i to sto sam ja ostala zilion puta da ga cekam da odemo na neki koncert, a on se nikad nije pojavio, to je jedna stvar ali kad mi treba neko da me saslusa i prica sa mnom a on ne moze jer mu je zena terorista, e tu ja vec vucem crtu. Dosta je bilo.
A je takav tip da je tu kad treba da se ide napolje, i kada je festa. Sa njim ne mogu o svemu ni da pricam jer je odrastao u izobilju i jos uvijek ne radi mada mu je 30 godina, nema ni potrebe jer mu roditelji imaju toliko para da je sebi mogao da kupi i super stan i najbolje auto... Njegova prespektiva na zivot je sasvim drugacija od moje, i njegovi prijatelji su ljudi koji se dobro provode, a ne oni koji bi uradili nesto za njega u slucaju potrebe. Tako da on i ne zna da cijeni neke prave stavri u zivotu.
A ja sam takav tip da se smijem i sve je super vecinom vremena ali nekada dode mi takav period kada stvari ne idu najbolje, i onda mi treba prijatelj... A njih nema... izgleda.
Ovakve stvari su uzasne i teske ali ima jedna dobra stvar u njima: da se ponekad nesto ruzno u zivotu ne desi onda ne bi znao ni ko su ljudi oko tebe. Kako su neki prijatelji reagovali hladno na to da treba da idemo da ga trazimo, to je cudno jedno. Nisu ni posli sa nama, a kao bili su njegovi prijatelji. Kazu, sta tu ima da se trazi, zivot ide dalje... A meni je i pored toga sto su pretpostavili da je mrtav bilo bitno da krenemo duzinom rijeke pa do mora i da probamo da vidim da ga mozda nije voda izbacila i on se tu sad smrzava, onesvjesten... ko zna, prezive ljudi svakakva cuda. A ako je bilo bar 0,1% sanse da je ziv, pa valjda je ljudski i prijateljski da se u tim najtezim momentima ne odustane od covjeka. Tako da sam se razocarala u neke ljude.
U medjuvremenu od mog drugog drustva koji su znali sta se desilo, niko se nije sjetio da me upita kako mi je, i da li mogu pomoci. A ja nisam mogla 4 dana da oka sklopim. Jednom zaspah i odmah sam imala takve more... Samo da mi je bilo da je neko bio pored mene, odmah bi se osjecala sigurnije i bolje bi spavala.
I onda pocnem da analiziram sve svoje prijatelje i dodem do zakljucka da nemam bas ni jednog onog pravog. Steta.
Mislila sam godinama da mi je M prava drugarica ali sad je upoznala nekog momka sa kojim je vec godinu dana u vezi i ja vise ne postojim. Ne izlazimo, rijetko se vidamo, a kad mi treba nije tu. I kad mi je ponekad potreban prijatelj onda se ne bi osjecala slobodnom da je zovem, sigurno ima planove sa momkom kao i uvijek, a on joj je prioritet. Zivi njegovim zivotom.
Mislila sam da mi je L kao brat, ali onda se sjetim necega sto se desilo prije par godina i ne mogu da mu oprostim. Slagao je i ja sam zbog toga izgledala kao kreten. Isto tako, ne sjecam se kad sam ga vidjela a da nije pijan, uvijek pije, alkoholicar je i to se pogorsava iz godine u godinu, utice mu na psihu i vise nije onaj covjek koga sam upoznala prije nekih 6 godina.
R ima dijete od 4 godine i samohrana je majka. Ona je ok, ali ne mogu da se oslonem na nju jer uvijek mjenja planove po 100 puta tako da uvijek na kraju sve otpadne. Nema vremena nikada za neko druzenje, a i ono malo sto provodimo skupa je u nekoj frci.
Za B sam mislila da mi je kao otac i imali smo dobar odnos sve dok se ne ozeni na nekom zenskom koja ga sada poslije 5 god braka tretira kao psa, a on ne smije da izade iz kuce jer ce biti katastrofa, a kada je u kuci ona ne govori sa njim... i tako vec par godina. Tako da kad sam ga zvala da mu kazem da smo imali takvu nesrecu na kanuu, on me nije ni slusao, a sutradan je zvao da mi kaze da sad mozemo govoriti jer juce mu je zena bila u autu dok smo pricali. Kao da imamo neku aferu pa da ne moze da prica sa nekim koga zna vec 10 godina. Dakle, nije tu kad mi treba, a sve zbog toga sto ne zeli da kod kuce pravi sran''e. Covjeku je 60 godina, ali je sebi svasta dopustio i to sto sam ja ostala zilion puta da ga cekam da odemo na neki koncert, a on se nikad nije pojavio, to je jedna stvar ali kad mi treba neko da me saslusa i prica sa mnom a on ne moze jer mu je zena terorista, e tu ja vec vucem crtu. Dosta je bilo.
A je takav tip da je tu kad treba da se ide napolje, i kada je festa. Sa njim ne mogu o svemu ni da pricam jer je odrastao u izobilju i jos uvijek ne radi mada mu je 30 godina, nema ni potrebe jer mu roditelji imaju toliko para da je sebi mogao da kupi i super stan i najbolje auto... Njegova prespektiva na zivot je sasvim drugacija od moje, i njegovi prijatelji su ljudi koji se dobro provode, a ne oni koji bi uradili nesto za njega u slucaju potrebe. Tako da on i ne zna da cijeni neke prave stavri u zivotu.
A ja sam takav tip da se smijem i sve je super vecinom vremena ali nekada dode mi takav period kada stvari ne idu najbolje, i onda mi treba prijatelj... A njih nema... izgleda.
....
