Malo je reći da živimo u svetu simbola

Грб папе Бенедикта XVI је дизајнирао надбискуп Андреа Кордеро Ланца ди Монтеземоло. Грб се састоји од штита и спољних орнамената.

Ознаке на грбу, глава Маора, Корбинијанов медвед и шкољка се не односе само на његово порекло, већ и на његову веру у Бога, на коју се хришћани позивају да би издржали искушења и напоре света, као и на његов позив да шири веру другима.

Симболизам шкољке је вишеструк. Свети Аугустин је једном шетао уз обалу мора, размишљајући о несхватљивој тајни Светог Тројства. Наишао је на дечака који је шкољком сипао морску воду у малу рупу. Када га је Аугустин питао шта ради, он му је одговорио: „Пресипам море у ову рупу.” Тако је Аугустин схватио да човек никада неће продрети у дубине тајне Бога.

Корбинијанов медвед

Легенда каже да је на путу за Рим, коња носача светог Корбинијана убио медвед. Он је наредио медведу да носи терет. Када су стигли, Корбинијан га је ослободио службе и медвед се вратио у Баварску.

Импликација ове приче је како је хришћанство укротило и припитомило дивљаштво паганизма и тако створило темеље за велику цивилизацију у Војводству Баварске. У исто време, Корбинијанов медвед, као Божји створ носач, симболише тежину положаја који Бенедикт XVI носи.

(Wikipedia)
 
"Evo priče o medvedu...

Moja kuma je udata za Kanađanina, pa je on pokušao da joj nametne neke perverzne navike: kampovanje u divljini. Samo jedne godine mu je to pošlo za rukom, posle je kuma stavila veto na taj vid zabave.

Elem, divljina, širina, uđeš u taj kao park i onda ono - rečice, ribe, drveće, šatori i slično. Život s prirodom. A NA ULAZU ti daju neki letak sa određenim uputstvima, pa između ostalog stoji ovako nešto: AKO VAS napadne ovakav medved (slika), onda lezite i pravite se mrtvi, i on će da ode... AKO VAS napadne ovakav medved (slika), onda trčite što brže možete...

Jedne godine je, kažem, kuma Srpkinja pristala na takvo letovanje.”

Nikola S.

www.putovanja.info
 
Poslednja izmena:
MEDVED - Simbol uskrsnuća, novog života. Povezan je sa obredima inicijacije i prelaza.

U alhemijskoj tradiciji - označava nigredo - tamu inicijacijske smrti, kao stadijum prima materia - osnovne supstancije sveta.

U hrišćanskoj tradiciji - medved je Đavo, zlo, svirepost, pohlepa, seksualna želja. Davidova borba s medvedom je simbol sukoba Hrista i Đavola.

Izvor: Mali rečnik tradicionalnih simbola (Mario Lampić)
 
SIMBOLIKA MEDVEDA KOD SLOVENSKIH NARODA

’’Po horizontalnom rasporedu divlje životinje su u odnosu na njihovog ’’pastira’’ (boga) raspoređene u nizu od medveda preko jelena, pa do vuka. Gledano s pozicije čoveka, njemu najbliža divlja životinja je vuk, a najdalja – medved. S druge strane, po narodnim predstavama, medved od svih životinja ima najviše antropomorfnih osobina: ''Medved je, po predanju, bio čovek, pa je pretvoren u medveda zato što je nogama mesio hleb''. Ili je svetac pretvorio bogatog čoveka u medveda, jer mu nije želeo dati malo vune, pa se u nju sakrio. Mečka je, po predanju, stvorena od pastorke koju je maćeha terala da ispere crnu vunu da bude bela. U mnogim krajevima postoje priče kako je medved ukrao ženu i živeo s njom i imao s njom poroda. U tim pričama se obično ističe kako je medved ženi ’’izlizao tabane’’, pa zato ona ne može pobeći od njega. Verovatno da se iza toga krije posebna mitska sposobnost medveda da ženu prevede u drugi svet i da joj time ’’smrski puteve’’ i prekine sećanje na raniji život. Jedan kratak zapis takve vrste iz Hercegovine, s početka ovog veka (XX vek) glasi: ’’ Za međeda vjeruju da nosi mlade žene i djevojke u jamu. Tu joj izliže tabane da ne može pobjeći, donosi joj hrane, i s njom spolno opći, kao čovjek sa ženom.’’ ’’Za neobično krupna čovjeka vele ’gradio ga međed’.’’ Mitskog je karaktera i predanje iz okoline Aleksinca da mečka svake godine dobije po jedan bubreg, pa su tako Cigani, rasporivši jednu mečku koja je pala s drveta, u njoj našli sedamdeset bubrega. Inače, Cigani su se dresiranom medvedu najčešće obraćali imenom Martin.

U nekim verovanjima kod Istočnih Slovena medved se javlja kao domaćin zverima i time postaje drugo lice boga stoke Volosa. O njegovoj ’’pastirskoj’’ ili zaštitničkoj funkciji prema domaćim životinjama svedoči i jedno verovanje kod Rusa: da bi se stoka množila, treba na Ivanjdan pre sunca proneti između nje medveđu glavu, a zatim je zakopati u sredini dvorišta. Uzevši da je Volos samo hipostasa drevnog indoevropskog boga mrtvih – Velesa, razumljivo je izgrađivanje tabua za medveda, počevši od njegovog eufemističkog imena (’’onaj koji jede med’’, ili za mečku – ’’ona koja meči’’), pa do praznika u okviru godišnjeg kalendara. Pošto se medved smatra domaćinom svih zveri, on je na neki način i gospodar bolesti kao personifikovanih bića. Otuda i verovanje da mečkar s medvedom kad pođe iz sela odnese svaku bolest. U jednoj beloruskoj basmi nečista sila koja izaziva bolest prikazana je kao žena s medveđom njuškom i vučjim zubima: ’’ Iшла бабка iз кесу, iз лесу, з мядзведчым ротом, с воучымi зубамы.'''

U narodnim bajanjima kod balkanskih Slovena karakteristična su dva oblika lečenja u kojima sudeluje medved. To je gaženje bolesnika, koje izvodi dresirani medved i kađenje medveđom dlakom. I jedan i drugi oblik predstavlja ostvarivanje simboličke veze s medvedom (dodirom i udisanjem), kao s onim koji može odneti bolesti od čoveka. U okolini Đevđelije u Makedoniji medved gazi porodilju da je preko noći ne bi gazila senka, vid nečiste sile koja se pojavljuje kao mačka ili kokoška. Da bi odagnali vihor, koji po narodnim verovanjima može biti uzročnik bolesti, u Levču su pri njegovoj pojavi vikali:

’’Trmka ti na glavi,
mečka ti na putu!’’

Iznošenjem nekih podataka o medvedu otvorena je rasprava o ulozi grupe životinja u narodnoj magiji, čiji je status određen opozicijom blisko/daleko. Po ovoj opoziciji čoveku je najdalji medved, a najbliži konj, dok je ritualno najčistija ovca. Suprotnost dva kruga životinja dobila je odraz u jednoj basmi ’’od plača’’:

’’Onde zaspalo
mečka i meče,
kod men zaspalo
ovca i jagnje.’’

U ovoj sažetoj basmi podeljena su dva sveta (daleki i bliski), pa je slikanjem ravnoteže između njih izvršena klasifikacija po kojoj plaču (odnosno njegovom izazivaču) nema mesta, jer on napušta idealnu jednakost ova dva sveta, čime se on i upućuje u neki drugi prostor.’’
 
MEDVED je jedan od glavnih likova u narodnim predstavama o životinjama. Medved je najbliži vuku s kojim ga objedinjavaju slična demonološka i druga verovanja.

Poreklo medveda narodne legende vezuju za čoveka koga je Bog kaznio za zgrešenja tako što ga je pretvorio u životinju: vodeničara koji je varao na vagi, pekara koji mesi hleb nogama... Po nekim legendama, Bog je čoveka pretvorio u medveda zbog ubistva roditelja, zbog negostoljubivosti ili zbog žudnje za vlašću koja bi ljudima uterivala strah i trepet u kosti.

Ljudsko poreklo medveda odražava se u verovanjima da kada se medvedu skine koža, on izgleda kao čovek: mužjak kao muškarac a medvedica ima dojke kao žena. Medved ima ljudske oči, tabane i prste, ume da hoda na dve noge, da se umiva, doji, da mazi i voli svoju decu, da se moli, raduje i pati kao čovek, on razume ljudski govor, i sam ponekad govori, a takođe posti čitav božićni post – sisa šapu. Kao i ljudi, medved nije ravnodušan prema medu i votki. On je «mudrac» i poseduje um, mada, kako kažu, «medved ima mnogo misli, ali one ne izlaze napolje». Dokaz za njegovo ljudsko poreklo lovci su videli u tome što pas na isti način laje na čoveka i medveda, drugačije nego na životinje.

Kao i vuk, medved može da rastrgne kravu samo uz Božju dozvolu, a čoveka napada jedino po Božjem ukazanju, za kaznu zbog počinjenog greha. Žene napada samo radi toga da bi ih poveo sa sobom, da bi živeo s njima. Verovanje je da se iz veze medveda i žene rađaju ljudi koji poseduju junačku snagu. Kada naiđu na medveda, ljudi se prave mrtvi kako ih ne bi dirao, a žene mu pokazuju svoje grudi.

Liku medveda svojstveni su bračna simbolika, simbolika plodnosti i roda. Ako bi mladu naterali da pogleda medveda u oči, onda su, po njegovom mumlanju mogli odrediti da li je nevina ili nije. Kada bi se dogodilo da mlada nije bila nevina, pevali su da ju je pocepao medved. Da bi muž prestao da je vara, žena je vaginu mazala medveđom mašću. Smatralo se da se žena može izlečiti od jalovosti ako preko nje pređe pripitomljeni medved. Za ideju plodnosti vezan je i običaj maskiranja u medveda za vreme svadbenih, belopokladnih i božićnih obreda.

Medveđom dlakom kadili su porodilje i obolele od groznice. Kroz medveđe vilice provlačili su bolesno dete. Verovalo se da će onaj koji pojede medveđe srce biti izlečen od svih bolesti. Medveđom mašću mažu čelo detetu da ima dobro pamćenje. Desno oko medveda kače oko vrata detetu, da bi bilo hrabro. Nokti i dlaka medveda su korišćeni kao amajlije.


Izvor: Slovenska mitologija – enciklopedijski rečnik (S. Tolstoj, Lj. Radenković)
 
Poslednja izmena:
Morala sam da postavim ove slike. Prekrasne su.

xmsozp.jpg
vzu4hd.jpg
2jg7bec.jpg
 
PTICA

''1. Letenje predodređuje ptice da budu simboli veza između neba i zemlje. U grčkom je sama reč mogla biti sinonim nebeskog znaka i poruke. Isto značenje imaju ptice i u taoizmu gde besmrtnici stavom podražavaju ptice da bi pokazali kako su lagani, oslobođeni zemaljske težine. U Bramanama se prinositelj žrtava ili obredne plesačice često nazivaju ptice koje lete ka nebu. Ptica je u toj sferi i slika duše koja se oslobađa tela, ili opet slika intelektualnih funkcija (razum je najbrža ptica, kaže Rgveda). Slično bi se mogli protumačiti i neki praistorijski crteži ljudi-ptica (Altamira, Lasko): kao uzlet duše ili ekstatični let šamana.

Ptica kao simbol nebeskog sveta suprotstavlja se zmiji kao simbolu zemaljskog sveta.

2. Ptice još češće simbolizuju duhovna stanja, anđele, viša stanja bića. Mnogobrojne plave ptice (Meterlenk) u kineskoj književnosti iz doba dinastije Han su čarobnice, besmrtnice, nebeski glasnici. I na Zapadu i u Indiji ptice sleću na grane stabala sveta – hijerarhijski. U Upanišadama se spominju dve ptice: jedna jede plod sa stabla, a druga samo posmatra, jedna je simbol aktivne individualne duše (jîvâtmâ), a druga Sveopšteg duha (Atma) koji je samo saznanje. One se zapravo ne razlikuju i zato se ponekad prikazuju kao jedna ptica sa dve glave. Ptice su, posebno u islamu, simboli anđela. Jezik ptica, o kojemu govori Koran, jezik je bogova, duhovno saznanje. Po ji (Po-yi), koji je Juu-Velikom pomogao da organizuje svet, razumeo je ptičji jezik pa je možda zato i mogao da savlada ptice-Varvare. Ptice selice – kao one kod persijskog pesnika Fari-od Din Atara ili u Aviceninoj Priči o ptici su duše na inicijacijskom putovanju. Genon upozorava, između ostalog, i na rimski auspicij: zar gatanje prema letu i pevanju ptica nije nekakvo poznavanje ptičjeg jezika, odnosno nebeskog jezika? Pesnik Sen Džordž Pers je, bez sumnje, naslutio neku vrstu iskonske čistote tog jezika kad je napisao: Ptice nam čuvaju nešto od pesme stvaranja.

3. Lakokrilost ptica, kao što se često događa, sadrži i negativan aspekt: sveti Jovan od Krsta vidi u njoj simbol operacija mašte, lakokrilne, ali i lakoumne kako bez metoda nesuvislo leti tamo-vamo: u budizmu bi to bila rastresenost.

Možda taoizam prikazuje Varvare kao ptice da bi istakao njihovu iskonsku spontanost, silovitu i neobuzdanu. Haos se u Kini predstavlja kao žutocrvena ptica, kao ognjene kugle, koja nema lice, ali ima šest nogu i četiri krila, može da igra i da peva, ali ne može ni da jede ni da diše. Zabeležimo još i verovanje starih Kineza da će biti nemira i nereda u Carstvu kad ptica razori svoje gnezdo.

4. Na Istoku još treba spomenuti indijski simbol Kinaru, pola čoveka, pola pticu, koji svira gitaru i povezuje se najčešće sa osobama sunčanog ili kraljevskog značenja: Višnuom, Surijom ili Budom.

5. Najstariji vedski tekstovi pokazuju da je ptica (uopšte, a ne određena vrsta) bila simbol naklonosti bogova prema ljudima. Tako će ptica u nedostupnoj planini tražiti somu, to jest ambroziju, napitak besmrtnosti, da bi ga donela ljudima. Ptice su, pošto su napale zmije, donele pobedu Arijcima nad Varvarima koji su im pružili otpor. Kasnije će Ramajana slaviti vernost ptice Jataji koja je stradala kad je pokušala da spreči čudovište Ravanu da otme Situ. Prema mističnom tumačenju mnogih hindua, u toj priči ptica, koja pokušava da zaštiti dušu od besomučnih nasrtaja duha zla, simbolizuje naklonost bogova. Ako se verovalo da su bogovi bića koja lete (kao anđeli u Bibliji), onda su ptice bile živi simboli božanske slobode, lišene zemaljskih slučajnosti (tromost nasuprot lakoći koju bogovi poseduju u najvišem stepenu). Ptičje gnezdo, to gotovo nedostupno utočište skriveno na vrhu stabla, je slika raja, najuzvišenijeg boravišta u koje će duša stupiti ako uspe da doleti do njega oslobodivši se ljudskog tereta. Iz toga proizlazi verovanje da je sama duša ptica, a Upanišade preciziraju: ptica selica (u sanskritu Hamsa; upo. nem. Gans), što je u vezi sa verovanjem da se duša seli iz tela u telo, sve do poslednjeg uzleta do tog gnezda u kojem će konačno naći utočište od opasnosti seljenja. Taj je toliko snažan simbol da je jednoga dana, pre stotinjak godina, Ramakrišna pao u zanos kad je ugledao potpuno belu pticu selicu kako izlazi iz crnog oblaka.

6. U keltskom svetu ptica je, bilo da se radi o labudu (Irska), ždralu ili čaplji (Galija), guska (Britanija), gavran, carić ili kokoška, najčešće glasnik ili pomoćnik bogova i drugog sveta. Ulati su lovili ptice vozeći se u kolima, a u tekstovima se tu i tamo mogu naći znakovi da su jeli patke. Ipak, izgleda da to nije bilo uobičajeno, a, uzevši u celini, pticama se u keltskom svetu iskazivalo poštovanje. Prema jednom kratkom odlomku iz Mabinogija o Puilu, velška boginja Rijanon (velika kraljica) imala je ptice koje su budile mrtve i morile žive svojim umilnim pevanjem. Galija, u plastici iz rimskog doba, ima jedno božanstvo sa pticama. Posvećeni su mu spomenici u Aleziji (Zlatna obala), u Kompjenju (Oaz), u Matrinjiju i Avanšu (Švajcarska). Ovde se još mogu spomenuti Odinove i Votanove ptice u germanskom području.

7. Kad su Abisinci, pod Avramovim vođstvom, krenuli prema Meki, Bog je na njih poslao jata ptica po imenu Ababil koje su ih gađale okamenjenom glinom (Koran, 105, 3). U islamskim predanjima neki sveci se nazivaju zelenim pticama, a anđeo Gabrijel ima zelena krila. Duše mučenika leteće u raj kao zelene ptice (Koran, 2, 262).

Opšte je poznato verovanje da ptice imaju svoj jezik. U Koranu (27, 16) piše da je Solomon znao taj jezik. U slavnom delu Mantiq al- Tayr (Govor ptica) klasik persijske književnosti Farid al Din Atar služi se tom temom da bi opisao teškoće mističkog traganja za božanskim.

Ptica je simbol besmrtnosti duše, i u Koranu (2, 263; 3, 43; 67, 19) i u poeziji. Duša se upoređuje sa sokolom kojeg zove Gospodarov doboš, sa pticom zarobljenom u glinenom kavezu itd. Kao i u većini drugih predanja, u islamskoj mistici često se duhovno rođenje upoređuje sa pomaljanjem duhovnog tela, koje kida svoj zemaljski omotač kao što ptica razbija svoju ljusku.

8. Ptica, simbol duše, ima ulogu posrednika između neba i zemlje. Otisak dropljinog stopala je zajednički simbol sjedinjenja duša i smbol plodnosti, silaska duša u materiju, za nekoliko berberskih marabutskih plemena. Tuaregi iz Aira, na jugu Hogarskog masiva u Sahari, nose na svojim štitovima znak u obliku dve nasuprot položene dropljine noge, Šin. Taj simbol se sreće u Indiji, u keltskom svetu, crow’s foot, na šamanskoj odeći iz. uralsko-altajskih predanja pa sve do pećine Lasko.

Severnoamerički Hopi takođe pripisuju pticama magičnu moć komuniciranja sa bogovima. One se često prikazuju sa glavom okruženom oblacima, simbolima kiše koja je dar bogova i oplođuje zemlju ili sa prekinutom kružnicom koja predstavlja stvaranje, život, otvorenost i vrata, simbol komuniciranja.

9. U vezi sa ornitomantijom, Ibn Haldun kaže da se radi o sposobnosti nekih ljudi da govore o nepoznatom koja se budi kad ugledaju pticu kako leti ili životinju kako prolazi, te da zadrže koncentraciju duha i kad one iščeznu. To je sposobnost duše da izazove brzo razumevanje viđenog i čutog koje pobuđuje slutnju. Ona pretpostavlja bujnu i snažnu maštu.

Obe grane arapske ornitomantije temelje se na tumačenju smera leta posmatranih ptica i na tumačenju njihovih krikova
.

10. U Kurdistanu, za Jezidije kao i za Vernike istine (Ahl-i-Haqq) ptica kao simbol pojavljuje se otkad postoji duhovni svet. Zato Jezidije Boga iz doba kad je zemlja bila pokrivena morem prikazuju kao pticu koja sedi na grani stabla čije korenje uranja u vazdušni prostor. Tako je i u kosmogoniji Vernika istine: Bog se prikazuje kao ptica sa zlatnim krilima, dok zemlja i nebo još ne postoje. Setimo se na početku Postanja (1,1) Duh Božji lebdi, kao ptice, nad prvobitnim vodama.

11. Ptica se često pojavljuje u afričkoj umetnosti, posebno na maskama. Simbol je snage i života; često i plodnosti. Ponekad se, kao kod Bambara, sa pticom, na primer ždralom, povezuje dar govora. Na vazama je česta tema borbe ptice sa zmijom, što je slika borbe života sa smrću.''
 
PTICA
(nastavak)

''12. Jakuti veruju da posle smrti i dobri i loši putuju na nebo gde im se duše pretvaraju u ptice. Te duše-ptice sleću verovatno na grane stabla sveta, što je gotovo univerzalna mitska slika.

Isto tako, u Egiptu, ptica sa glavom muškarca ili žene simbolizuje dušu pokojnika ili dušu boga u poseti zemlji. Zamišljanje duše kao ptice, pa, prema tome, poistovećivanje smrti sa pticom potvrđeni su religijama starog Bliskog istoka. Knjiga mrtvih opisuje smrt kao sokola koji uzleće, a u Mesopotamiji umrle zamišljaju kao ptice. Mit je verovatno još stariji: na preistorijskim spomenicima Evrope i Azije stablo sveta ima dve ptice na svojim granama. Te ptice su, uz kosmogonijsko značenje, po svoj prilici simbolizovale dušu pretka. U srednjoazijskim, sibirskim i indonezijskim mitologijama ptice koje sede na granama stabla sveta predstavljaju duše ljudi. Pošto se šamani mogu preobraziti u ptice, to jest s obzirom na njihovo stanje duha, oni mogu da lete do stabla sveta da bi odatle natrag doveli duše ptice.

Bez sumnje, najstariju potvrdu u verovanju u duše-ptice sadrži mit o Feniksu, ognjenoj ptici grimizne boje, dakle, sastoji se od vitalne snage, koja kod Egipćana predstavlja dušu. Feniks, sublimirani dublet orla, koji je na vrhu kosmičkog stabla, na čijem je dnu zmija, predstavljao je krunu Dela u alhemijskom simbolizmu.

13. Male ptice, kao i leptiri, često predstavljaju ne samo duše mrtvih, to jest oslobođene duše koje se vraćaju u nebesku domovinu gde čekaju na svoju reinkarnaciju, nego i duše dece. To nalazimo u verovanjima uralo-altajskih naroda Srednje Azije. Goldi kažu da će trudna žena saznati hoće li joj dete biti dečak ili devojčica ako u snu vidi pticu i uspe da razazna kog je pola.

14. Noćne ptice često se dovode u vezu sa duhovima, dušama mrtvih koje noću jecaju pored svojih bivših boravišta. Kod Negrita Semangra, mrtvi svojom pesmom izazivaju strah u selu vraćajući se, prema predanju, u svoje porodice da bi ubili svoje roditelje, jer ne vole da budu sami.

Burjati iz Sibira veruju da sova tera duše žena umrlih na porođaju, koje dolaze da muče žive. Da bi od duhova odbranili stoku, Vakuti pribiju na vrata staje sovinu glavu. U Altaju je šamanska odeća, koja je uvek ornitomorfna, često ukrašena sovinim perjem, a prvobitno je celo odelo podsećalo na sovu. Prema narodnom verovanju u Altaju, sova tera sve duhove. Na dosta mesta je i danas običaj, kad se razboli dete, da se uhvati sova i hrani kako bi oterala zle duhove koji napadaju kolevku. Kod Jogula, prilikom svetkovine medveda, jedna osoba prerušena u sovu treba da drži na odstojanju dušu ubijenog medveda.

15. U ezoterijskoj tradiciji postoji pravi sistem podudarnosti između ptica, boja i psihičkih nagona. Četiri glavne boje predstavljaju: crni gavran, simbol razuma; zeleno-plavi paun, simbol ljubavne čežnje; beli labud, simbol libida koji rađa telesni život, a putem logosa i duhovni život; crveni feniks, simbol božanske sublimnosti i besmrtnosti. Postoje mnoge varijante tih tablica podudarnosti. Na primer, ljubav, od telesne do božanske, predstavlja golubica, Afroditina ptica, te golub i patka; uzvišenost duše opet golubica, te orao i simorg; posredovanje između božanskog i ljudskog gavran i labud, koji imaju ulogu vodiča i glasnika (ovde je neobičan i značajan spoj crnog i belog); lešinar i feniks su vodiči duša; orao, soko i ara imaju solarno i uransko značenje, simbolizuju uspeh u ratu, lovu i žetvama; noćne ptice imaju lunarno i htonsko značenje.

16. U snovima je ptica simbol snevačeve ličnosti. Američki pisac Truman Kepot analizira u svom romanu Ubistvo sa predumišljajem slučaj mladića koji je bez vidljivog razloga ubio nekoliko osoba: Celog života – kao siromašnom i zlostavljanom detetu, kao neobuzdanom mladiću, kao zatvoreniku – Periju se u snu pojavljivala velika žuta ptica nalik na papagaja, anđeo osvetnik koji je napadao njegove neprijatelje ili mu je pomagao kada bi se našao kao sada, u smrtnoj opasnosti: „Podigla me u vazduh, a ja sam bio lak kao miš. Penjući se sve više, mogao sam dole da vidim trg, ljude kako viču i trče, šerifa kako nas gađa: svi su bili besni što sam slobodan, što letim, što sam bolji od svih njih.“ U snu se ptica grabljivica pretvorila u pticu zaštitnicu. Ta ambivalentna slika odgovara crtama Perijeve ličnosti koju je opisao psihijatar doktor Džons: ...neprekidan jedva savladavan bes, koji bi provalio kad god bi imao osećaj da je prevaren, ponižen ili smatran manje vrednim od ostalih. Pre su ti izlivi besa najčešće bili usmereni na predstavnike autoriteta: oca, brata, narednika u vojsci i doveli su do veoma agresivnog ponašanja... bes je u njemu „rastao“... žestina njegove ljutnje i nemoć da je savlada ili kanalizuje odaju bitnu slabost u strukturi njegove ličnosti... Ta udvojenost neintegrirane ličnosti odražavala se u snu kao ptica, čas grabljivica čas zaštitnica.''
 
Kad smo kod ptica:

Петао у лику демонског бића


"Петао је поред пса и коња једна од оних животиња које прате душу, па се у ритуалима старих Германа појављују као жртве умрлима". /Вилхелм Коперс/

"Са светим Мратом стоји петао у интимној култној вези утолико што му се приноси на жртву. Петао је био и атрибут светога Саве, као што је орао атрибут Зевсов. У народној традицији се каже да је свети Сава увек носио уза се петла" /Милан Ђ. Милићевић/

Култ петла у митологији Срба. Петао игра нарочиту улогу у српској митологији. Мрвама које се покупе са трпезе Бадње вечери, па заједно са кукурузом - који је био стављен испод бадњиданске софре која се прави на слами - и преосталим зрневљем жита које је од сламе отпало, ујутру се, на Божић, хране кокоши, дакле и петлови, којих обавезно има у јату, и то у кругу који се направи од конопца. Када се овоме дода ритуално уношење сламе - за постављање софре Бадње вечери, а затим да се те исте вечери на симболичан начин хране дивље животиње, и у томе реду дивље птице - штеточине, уз широко распрострањени обичај да се домаћа женска чељад првог дана Божића, рано ујутру мора најпре омрсити врапцем или голубом који се пече на огњу од бадњака - заједно са божићном печеницом, онда се као несумњив може извести закључак: добар део обичаја око Бадњег дана повезан је са житним демоном сагледаним у лику птице. Разуме се, и сам житни демон - петао, односно птица, показује се у амбивалентном облику, уосталом, слично митској змији, вуку и коњу. Наиме, житни демон има два противречна лика: доброћудни - кога репрезентују домаћа кокош и петао, и злоћудни и дивљи - у облику гаврана или вране, које знају да упропасте летину када у јату навале на поља у време сазревања жита и кукуруза, сунцокрета и другог сличног биља. Као што пас може бити полаженик, тако и кокош. Ова је пракса присутна и у источној Србији, посебно код земљорадничког становништва, нешто мање сточарског, код кога ту улогу преузимају пас, јагње или свиња, чак и крава.

Петао атрибут хтонског или соларног Бога. Према старијим мишљењима "петао" се фиксира за хтонски свет. Ми ћемо се, пак, на основи бројних чињеница и сами уверити да се "петао", нарочито "бели петао", тумачи као атрибут соларних божанстава, пре свих: Перуна, Дажбога, Световида, Триглава. Има се утисак да се митолози сасвим слажу с тим да "петао" припада овим боговима словенског пантеона, али је разлика само у томе што наведена божанства интерпретирају као ликове "хтоничног пантеона". И сама обичајна пракса код Срба даје основу за амбивалентно тумачење праве функције митскога "петла". Чајкановић и Кулишић су покушали да проблем разреше тако што су приметили како се словенском Дабогу - данас сасвим извесно соларном богу, приносио на жртаву петао "познати атрибут хтоничних божанстава" (Чајк., Ш, 1994: 159). То исто важи и за култ соларног Световида. "Петао је, све до у XVIII век, приношен на жртву светоме Виту у Прагу", који беше заменио "ранијег незнабожачког Световида, који је код Словена био велико хтонично божанство [...]. Петао је, међутим, у вези са оним нашим свецима за које смо видели да су наследници старинског нашег бога мртвих: то су свети Мрата и св. Сава. Са светим Мратом стоји петао у интимној култној вези утолико што му се прописно приноси на жртву" (Чајк., III, 1994: 102). Са "хтоничним божанствима обично је у вези и петао. Још у старо-вавилонској религији он је манифестација Нергала, бога доњега света" (Чајк., III, 1994: 101). Једном речи, Чајкановић пориче и Дабогу и Световиду соларни карактер и, природно, доводећи их у везу са петлом, и митском "петлу" приписује хтонична својства. Овоме је сасвим супротно мишљење Владимира Живанчевића, према коме су "медвед, змија и зрикавац подземне, телеурске, хтонске животиње и стоје насупрот соларним животињама светлости: петлу, лаву и орлу" (Живан., 1963: 45).

Готово је у детаљу ово гледиште преузео Ш. Кулишић, додајући како је "у вјеровању и обичајима словенских народа пијетао уједно у вези са хтонским демонима, са којима се црни пијетао и потпуно поистовјећује. Нидерле посебно указује на улогу пијетла у погребним обичајима, о чему говоре остаци из старих словенских гробова [...]. Како истиче Нидерле, особито је значајно двојно значење које се у словенских народа придаје кокоши и пијетлу. Док им се, с једне стране, приписује плодотворна моћ, с друге стране, у њима је народ видео нечисшту силу. [...} код Срба у култу мртвих пијетао се често јавља као жртва замјене. [...] Цијели низ наших обичаја приликом првог орања и сјетве, жетве и вршидбе, а затим о Божићу и Новој години веома досљедно открива ово значење и ову улогу пијетла и кокоши. Ако бисмо, уз то, прихватили и мишљење Чајкановића да се у нашим обичајима на Бадње вече кокоши уједно појављују и као представници душа покојника" петао се, дакле, никако онда "не појављује као соларна животиња" (Кулишић, 1953: 205).

Међутим, пажљивим читањем Нидерлеа, могло би се закључити и то да се корен поменуте заблуде налази у неразликовању "црног" и "белог" петла, као год и у случају "белог" и "црног" коња. Како је еволуција ишла од хтонске ка соларној митологији, "петао" је и даље остао атрибут датога божанства, при чему је само божанство попримило соларна обележја поставши "ратни бог", односно Бог "јахач на коњу", док су његови атрибути: петао и коњ, променили боју, постали су "бели".
 
Петао у амбивалентној улози у обреду у источној Србији. Због свега што је речено овде је од посебног значаја да се поближе одреди култни смисао који у источној Србији има ритуално клање петла, које се лоцира око два празника са битно различитом митолошком мотивацијом и смислом: у време Светога Илије односно, други, када се празнује Мратиндан.

а) На Илиндан се у Заглавку, у Кални, коље најстарији петао, који се као жртва приноси св. Илији да не пушта громове и огањ. Верују да ако би такав петао остао жив после Св. Илије, да би тада неизоставно умро домаћин куће. У Неготинској Крајини, међутим, верују да уколико се не закоље најстарији петао уочи Св. Илије да ће тада умрети дете. Најзад, због чињенице да петао представља демонску силу, нужно је заклати га у реченом времену како "не би клео децу" (Костић, 1969: 391). Овде је очито да се "петао" појављује у лику атрибута соларнога божанства, Перуна.

б) Међутим, у зони тзв. "шопског ареала", такође у делу источне Србије, односно у појединим крајевима Западне Бугарске, позната је далеко раширенија пракса ритуалног клања петла, али не уочи Св. Илије, већ Св.Мрате - чија је митолошка супстанција скроз-наскроз хтонична. Свака кућа ујутру пре сунца о Светом Мрати, или уочи празника, после заласка сунца, закоље било црно пиле, "мратинче", или "црну" кокош, петла, најчешће без белеге. Од кокошке се спреми ручак, а перје, ноге и врат окаче се о вериге и након 40 дана - пошто за то време, висећи на веригама као симболу врховног бога добију особену магијску и заштитну моћ - користе се касније за "кађење" собе у којој су новорођенче и породиља, дакле, за време њихове "религијске" нечистоће. Исто тако, ако се деца плаше, ово перје ставе на жар и њиме их каде. Пиле које се овим поводом коље у неким крајевима назива се "марта" или "мрата". Њему би црвеним концем везивали кљун, да не даје гласа приликом клања, које се обавља по заласку сунца. Клање је обављала најстарија жена у домаћинству и то на кућном прагу, као култном месту породице - станишту култа предака. У пределу Буџака жене су клале петла, а вериге би тада окретали наопако, такође у ступу, на коју су стављали жар. Према народном веровању то се чини како би се вуцима затворила уста. Сви ови примери доказују да: мратинци, праг, вук, петао и вериге изврсно митолошки кореспондирају и, како би рекао Чајкановић, стоје у вези са хтонском природом древног српског врховног божанства.

У наведене две ритуалне праксе са "жртвовањем петла" показују се хтонски и соларни карактер обреда и култа. У време Мратинаца наглашен је хтонски карактер. То се види још и из чињенице што петла коље жена, у чему се видље остаци матријархатског принципа. Са друге стране, у ритусу фиксираном за "жртвовањем петла" уочи Св. Илије, препознајемо рецидив патријархатске културе, при чему се, најпре, као извршилац жртве појављује домаћин, који коље петла.

в) Као што се делови "мратинског петла" или "пилета" користе у магијске и заштитне сврхе породиље и новорођенчета - ради одржања и поспешивања здравља и живота, тако се о Ђурђевдану користи "јаје" у ритуалу прве муже оваца. Јаје, заједно са кравајем и груменом соли, вазда је на тзв. хтонским култним местима у овоме сложеном ритуалу: а) налази се у бошчи у којој су биљке набране два дана уочи Ђурђевдана - које треба да преноће у врту, како би се ујутру рано, пре сунца, од њих исплели венци; б) затим, то исто јаје налази се крај реке или извора, где се плету венци. в) Исто тако, увече пре Ђурђевдана, оно је у рупи, испод котла, ведра код прве муже оваца; г) најзад, после муже, однесе се крадомице у шуму и у мравињак закопа заједно са кравајем и сољу, како би се сутрадан, на Ђурђевдан рано ујутру, донело отуд и д) од свега тога магијским поступком, сачинила храна овцама - у циљу плодности стоке.

Па ипак, коликогод у овоме ритусу били препознатљиви елементи соларне симболике, морамо уочити да се "петао", и његов симбол "јаје" појављује и у систему лунарне симболике. Наиме, лако се уочава у нашем комплексном Ђурђевдаском ритуалу како јаје дејствује под окриљем ноћи и мрака, земље. Наиме, а) јаје у торби са цвећем мора да преноћи у Градини, да би се б) увече када се у већини крајева источне Србије врши мужа оваца, ставило испод котла, у рупу, а затим, да још једном в) преноћи - сада у мравињаку како би се, коначно, г) пре изласка ђурђевданског Сунца отуд донело и ставило у крму намењену ритуалном храњењу оваца. Дакле, како јаје вазда бива: или испод земље, поред извора - свакако у мраку или ноћи, то се и његова пуна дејствена моћ фиксира за ова три битна лунарна атрибута: ноћ, земљу и воду - извор.

г) Елементи хтоничне природе "петла" препознају се и у погребном култу. Указујем овде бар на два важна сегмента из ове сложене праксе. На јужнословенском простору веома је раширен обичај да се мора строго пазити „да мртваца не прескочи мачка, кокошка, пас и др., па се зато мртвац и не оставља сам и у мраку" (Василев, 1958: 196). Други пример тиче се ритуалнога клања петла (кокоши) као супституције за тзв. трећу главу, када двоје из куће умру за непуну годину дана. У том случају се и дан-данас у источној Србији жртвује петао (кокош, пиле) као замена за трећу главу. Најчешће се тој "трећој глави" - петлу, приређује комплетан ритуал сахрањивања: прави се "сандучић", копа се "гроб", поставља "крстача", и при томе се дају сва подушја овој ("петловој") глави - "гробу", која иначе иду и уз гроб другоумрлога. Недавно је у ископану раку у селу Белоињу (Сврљиг) била припремљена "жива кокош" - јер је другоумрли била "жена"! - са намером да се баци у раку са другоумрлим укућанином, и тако "жива" закопа. На наговор "цивилизованијих" учесника у погребном ритуалу, ипак је тој кокоши била само "заврнута глава" и тако усмрћена била је бачена у раку и закопана!

Карактеристичне форме топонима у Србији са основом петао и кокош-ка: Петлова чука, Петловац, Петловица, Петлова коса, Петлов Бунар, Петлово бојиште, Петлоовача, Петлов метерис, Пијетлово брдо, Петлово брдо, Петловац река, Петлови Рид; Кокошица, Кокошице, Кокошаре, Кокошја глава; у Црној Гори: Кокошињак; у Босни: Петловац, Петловача; у Македонији: Кокошкина краста, Петловац, Петле, Петлечка река; у Славонији: Петловац, али и облици Петех и Петелинец.

Sreten Petrović, Srpska mitologija

dy4q6f.jpg
2wf6ah4.jpg
 
Poslednja izmena:
Evo mene opet. Na svaka dva meseca se pojavljuje. Možda ima i tu neke simbolike? :think:

Prošli put kada sam bio ova tema je bila u povoju. Bogami, moram da vas pohvalim!!! Svaka čast šta ste napravili od teme. Ovo je najbolja i najpotpunija tema na forumima.

Bar sam nešto naučio... Mnogo toga sam naučio.

Ljudi, ODLIČNI STE!!! Nastavite tako.

Pozdravljam autora kao i sve koji dopunjavaju temu svojim prilozima. :klap: :klap: :klap:

Izvinite ali ja prosto ne mogu da sakrijem svoje oduševljenje. :rumenko:

Fridrih se vratio! Potpuno si u pravu za temu. Antihristu a i ostalima (anima.., ognjena..itd), sve pohvale. Nisam ni znala koliko ne znam. Ubedljivo najbolja tema na forumu.
 
Fridrih se vratio! Potpuno si u pravu za temu. Antihristu a i ostalima (anima.., ognjena..itd), sve pohvale. Nisam ni znala koliko ne znam. Ubedljivo najbolja tema na forumu.


Hvala Strelice. Ja znam da ti pripadaš onoj grupi koja redovno prati ovu temu.

Stvarno svaka čast na trudu, svima! Ne učestvujem na temi, ali je pratim, samo što nisam do sada htela da je kvarim. :klap: :)

Hvala ILO na pohvalama, samo ne bih se složio sa drugom tvojom rečenicom (zapravo sa ovim što je 'boldirano'). Ja mislim da to nije tačno, a i takođe mislim da si sama toga svesna. :)

Pozdrav za ove.:p
 
Poslednja izmena:
SOVA

''1. Zato što se ne izlaže dnevnoj svetlosti sova je simbol tuge, tame, setne i samotnjačke povučenosti. U grčkoj mitologiji ona prikazuje Atropu, onu od Parki koja kida nit sudbine. U Egiptu izražava hladnoću, noć, smrt.

2. U indijskoj ikonografiji sova se ponekad dodeljuje majcei Varahi, ali se njeno značenje ne može tačno odrediti.

3. Sova je u drevnoj Kini imala važnu ulogu: to je bila strašna životinja za koju se verovalo da je progutala svoju majku. Simbolizuje jang, čak i višak janga. Pojavljivala se tokom dugodnevice, a izjednačavala se sa bubnjem i munjom. Povezivala se i sa kovačnicom. Bila je amblem Žutog vladara i prvog topioničara Huang Tija. Kao višak janga, sova je izazivala sušu, a deca rođenja na sovin dan (dugodnevica) bila su nasilna (možda oceubice). Da li je deljenje supe od sove vazalima uvek istog dana bio ritual iskušavanja, pročišćenja ili pričesti? Ili svega toga zajedno? Bilo kako bilo, sova se uvek smatrala okrutnom i zlokobnom životinjom. To je jedan od najstarijih kineskih simbola, još iz takozvanog mitskog doba. Prema nekim autorima, mogla bi biti podudarna sa zmajem-bakljom, amblemom druge dinastije, Jin.

4. Sova je amblem munje, lik joj se nalazio na kraljevksim barjacima. To je ptica posvećena kovačima i solsticijima; u pradavnim vremenima bila je zaštitnik posebnih dana kad su kovači izrađivali mačeve i čarobna ogledala.

Nije potrebno reći kako Kinezu ne bi moglo pasti na um da na vrata svog ambara prikuju sovu!

5. Za Indijance iz severnoameričke Prerije sova noću može da pruži pomoć i zaštitu. Odatle upotreba sovinog perja u nekim obrednim svetkovinama.

U inicijacijskim obredima Zajednice Mide, kod Algonki Indijanaca, u obrednoj loži sedi čovek sova koji pokazuje put u Zemlju izlazećeg sunca, kraljevstvo mrtvih. Tu bi sova imala funkciju vodiča duša.

Sova se može smatrati i za glasnika smrti pa prema tome i zlokobnom pticom: Kad sova zavija, Indijanac umire (Maja Kiče); vrač Šorti, koji je otelotvorenje zle sile, može da se pretvori u sovu.

6. Ćuk pripada precima sveta, punim mudrosti i iskustava, prema jednoj apokrifnoj isoimenoj galskoj legendi. Trebalo bi ga dakle svrstati među prvobitne životinje i verovatno se može poistovetiti sa sovom. Te se životinje ipak ne pojavljuju u keltskom verskom simbolizmu. Sova se ovde uzima u lošem smislu pod uticajem hrišćanstva. Povoljni simbolizam ćuka stariji je i verovatno predhrišćanski. Blodeved, nevrna Levova žena, iz Mabinogija o Mat, pretvorena je u sovu za kaznu zbog preljube sa susednim velikašem.''
 

Prilozi

  • sova.jpg
    sova.jpg
    10,9 KB · Pregleda: 45
  • sova u letu.jpg
    sova u letu.jpg
    4,7 KB · Pregleda: 45
  • sumska sova.jpg
    sumska sova.jpg
    10,7 KB · Pregleda: 45
SOVA (ĆUK)

''1. Sova koju prati zao glas da je kradljivica i od koje smo napravili simbol ružnoće – što nije i Rableovo mišljenje – bila je Atinin znak. Pošto je noćna ptica i povezana sa mesecom, sova ne može da podnese sunčevu svetlost, pa se po tome suprotstavlja orlu koji tu svetlost prima otvorenih očiju. U tome, kao i u njenoj vezi sa Atinom Menervom, moguće je, po Genonu, videti simbol racionalnog saznanja – percepcija (mesečeve) svetlosti putem odraza – koje se suprotstavlja intuitivnom saznanju – neposredna percepcija (sunčeve) svetlosti. Zato je sova verovatno i tradicionalno obeležje vračeva: simbolizuje njihov dar vidovitosti, ali posredstvom znakova koje oni tumače.

U grčkoj mitologiji sovu predstavlja Askalaf, sin Aherona i nimfe mraka Orfne; Askalaf je video da je Persefona okusila voće iz podzemlja (zrno nara) i odao je te joj tako uskratio svaku nadu da se konačno popne na svetlost dana.

Sova, Atinina ptica, simbolizuje misao koja vlada u tami.

2. Kod Asteka je sova, uz pauka, simbolička životinja boga podzemlja. U više kodeksa se predstavlja kao čuvarka mračne zemljine kuće. Pridružena htonskim silama ona je i otelotvorenje noći, kiše i oluja. Taj simbolizam se ponekad povezuje sa smrću i silama mesečevo-zemaljskog nesvesnog koje upravljaju vodama, rastinjem i rastom uopšte.

Među grobnim nalazima iz perioda civilizacije pre Inka, Šimi (Peru) često se sreće prikaz žrtvenog noža u obliku polumeseca, nad kojim je lik poluljudskog, poluživotinjskog božanstva u obliku noćne ptice, sove ili ćuka. Taj simbol, koji je očigledno povezan sa pojmom smrti ili žrtve, ukrašen je ogrlicama od bisera i morskih školjaka, grudi su obojene crvenom bojom, a tako prikazano božanstvo često se nalazi između dva psa čije značenje psihopompa je dobro poznato. Taj ćuk ili sova često drži žrtveni nož u jednoj ruci, a u drugoj posudu za sakupljanje krvi.''
 

Prilozi

  • mali tjuk.jpg
    mali tjuk.jpg
    6,8 KB · Pregleda: 42
  • tjuk.jpg
    tjuk.jpg
    4,6 KB · Pregleda: 48
FENIKS​

Rinasce piu gloriosa («On nastade nov u većem sjaju»)​


Feniks je po egipatskoj mitologiji sveto mitološko biće koje ima oblik vatrene ptice. Simbol je vatre, uskrsnuća i besmrtnosti. Kod Grka je preuzet iz egipatske kulture, a mnogi drugi narodi su preuzeli Feniksa od Grka, tako da je u periodi ranog hrišćanstva postao simbol Isusa. U slovenskoj mitologiji nosi naziv Žar ptica.

Prema legendi, živi 500, 1461 ili 12594 godina (zavisno od izvora). Feniks je muška ptica crveno-zlatne boje. Sam se leči kad je povređen i pomoću suza može izlečiti bilo kakvu ranu. Nakon kraja životnog kruga Feniks napravi gnezdo, zapali ga i zajedno sa njim izgori, a iz pepela nastane mladi Feniks. Mladi Feniks pepeo pretvori u jaje i nosi ga u grad Heliopolis (grčki: Grad sunca) u Egiptu.

Grci su Feniksa opisivali kao petla ili orla polaganog i veličanstvenog leta, sjajnog perja purpurno-crvene boje koje se prelivaju. Živi pokraj bunara u Arabiji. U zoru bi se kupao u vodi bunara, a Apolon bi zastao sa kočijama da čuje njegovo pevanje.

Legenda kaže da Feniks živi više vekova. Pošto nije u stanju da produži svoju vrstu, jer ne postoji ženka njegove vrste, nekako je, ipak, morao da osigura potomstvo. Kad oseti blizinu smrti, napravi gnezdo od mirišljavog bilja i čarobnih trava, smesti se u njegovom središtu i zapali ga. Iz pepela se rodi novi Feniks, koji ostatke svog oca odnosi u Heliopolj, gde je poštovan bog Sunca, čija inkarnacija je orao.

Mit o Feniksu opstaje vekovima, od egipatske i antičke religije, prema kojoj duša pokojnika postaje Feniks, do srednjeg veka, u kojem je ova ptica bila simbol vaskrsnuća Hrista. Kineska mitologija takođe poznaje ovu fantastičnu pticu, kojoj daje androginu prirodu, u isti mah mušku i žensku.

Feniks je otelotvorenje blaženstva i najviše harmonije i ostvareni platonovski mit. Simbol je blagosti, jer se hrani jedino rosom i ne ostavlja trag ni na čemu na šta sleti.

Ezoterička i alhemijska nauka takođe se bavi proučavanjem simbolike besmrtnosti Feniksa. Purpurna čaplja iz Egipta, gde je rođen mit o Feniksu, bila bi simbol dela na stadijumu crvenog, koji odlikuje obnavljanje sveta, tj. alegorija sunca koje se diže.

Kineski taoisti su Feniksa nazvali Ptica od cinobera. Pojava Feniksa označavala je mir, blagonaklonu vladavinu i pojavu velikog mudraca. Par Feniksa naznačavao je kombinaciju cara i mudraca.

U rimskoj tradiciji Feniks je simbol carske apoteoze i neprestanog postojanja Rimskog Carstva.

Kao Zlatno runo kod Habzburga, Feniks je kod Hoencolerna postao viteški red, simbolizujući večnost ove carske germanske porodice koja je Nemačkoj dala više careva. Ovaj orden je bio rezervisan za carsku porodicu, potom je proširen i na članove plemstva koji su joj učinili visoke usluge i tako doprineli njenoj besmrtnosti. Posle 1789. emigranti koji su služili u vojsci Kondea dobijali su orden ovog reda i formirali neku vrstu društva, Društva francuskog jezika reda Feniksa, sve do 1815. otkad je orden olako dodeljivan te je izgubio na vrednosti.


Priredila: N.J. (anima.art)

Literatura: Mali rečnik tradicionalnih simbola, Enciklopedija mitova i mitologije, Slovenska mitologija.
 
Veruje se da je kult sove jedan od najstarijih i da je vezan za kult Boginje Majke i tajni kult Glave. Kao simbol pojavljuje se u najranijim vremenima uz ljudsku glavu i rogate životinje ( bik i jarac ). Po osnovnoj konotaciji kao kult vezan je za tamu i smrt, magiju i INICIJACIJU, okultizam, veštičarenje i Mesec. Ali, u isto vreme, kult je i REINKARNACIJA, ponovno javljanje iz tame, ponovno rođenje, zadiranje u podsvest i u samu dušu.Smatra se da je kult/simbol sove osnova filozofije najtajnih društava savremenog sveta, a da osnovne postulate kulta sove nalazimo sačuvane prvenstveno u keltskoj mitologiji.

Sova je boginja noći - reprezent iskonske svemudrosti, mudrosti koja se otkriva samo odabranima.Odabranima je dato i zadato da vode svet i oni se toga moraju prihvatiti.U tom smislu nema cene ispunjavanju zadatog cilja....

Sova je bila vezana za volesove - filosove - filozofe : Pythagoras, Xenophanes, Democritus, Hippocrates, Socrates, Plato, Aristotle, Euclid, Archimedes i druge, sve one čija su filosoviranja kroz ideju i praksu oblikovala osnove zapadne civilizacije.

Uz kult sove kao simbola moći-noći vezan je i strah.On je osnova filozofije nadmoći odabranih nad većinom. Za kreiranje sveopšteg sistema nadmoći i straha, u okviru timova kreatora, posebno mesto zauzimaju PROGRAMERI. Jedan od najvećih medju njima bio je i Walt Disney.

zlw60o.jpg
9rkqvk.jpg
2qxlxth.jpg


FILOZOFIJA - Philosophia - ljubav ili težnja prema mudrosti i znanju

Filo - sovija

Transformacija v u f, i obrnuto, je česta pojava: Stefan - Stevan (Stephan), kova - kofa, sofra - sovra, von - fon...

Philo - Filo - Vilo (na grč. philos znači prijatelj; phileo znači volim, težim za nečim; na eng. will znači VOLJA - naša reč u direktnoj povezanosti sa glagolima voleti, hteti, želeti).

Sovija od reči SOVA, tj. sovuljina, sovuljaga, sovljaga

Na engleskom OWL jeste sova, buljina (poznato je da sove imaju buljave, krupne oči, sintagma sovinski pogled ~ Onim svojim sovinskim pogledom prosto je gutao tu ženu).

Diznijev junak Šilja (Goofy) - Mikijev najbolji prijatelj - ima buljave, velike oči.
142x6xx.jpg


Na italijanskom GUFO znači sova. Šilja je visok i mršav "momak". Obična ušara vodi pritajen život. Najbolji način da u šumi ostane neprimećena jeste, bez sumnje, maskirati se u granu. Ona to radi izvrsno. Već sama boja njenog perja, kestenjasta na pruge i tamne mrlje, podseća na granu na kojoj sedi. Zatim, ona podešava i oblik svoga tela: izduži se i istegli tako da podseća na štap - mršavi, izduženi, šiljati štap.

Owl - (s)oul - duša
U Starom Egiptu sova se koristila, tj. crtala za označavanje "slova M".
25asztk.png


"Jedna od manje poznatih karakteristika jezika srbskog ( i svih jezika gde su vokali čisti - latinski, italijanski, španski...) je njegova lekovitost sadržana u pozitivnim vibracijama njegovih čistih glasova. To se posebno odnosi na zvuk (vibraciju) zvuka/slova "M". To je čuveno AUM ili OM. Njegovim izgovaranjem pri posebnom položaju tela postiže se kompleksno vibriranje čitavog tela koje dolazi IZNUTRA. Izgovorno silaženje u UM kao efekat ima niz pozitivnih posledica po onoga ko to izvodi. To silaženje u UM ( AUM ) ( Bog umni ) kasnije je postalo za mnoge zaboravljena tehnika i praksa, a zadržalo se u hrišćanstvu jedino kao izreka na kraju molitvi ( AMIN ). Na sanskritu izgovaranje sloga AUM ( OM ) naziva se OMAN, kasnije u izgovoru prevedeno u AMIN."

Inače, sova je u mitologiji SIMBOL MUDROSTI. Atena se u Homerovim pesmama naziva sovolikom. Ona je boginja mudrosti. Po predanju rodila se iz Zeusove glave.

Sova je mudrost - mudrost je unutarnje svetlo - unutarnje svetlo jeste iluminacija.
 
FENIKS

''1. Prema Herodotu ili Plutarhu feniks je mitska ptica iz Etiopije, neuporedive lepote, obdarena izvanredno dugim životom. Kad se feniksu približi trenutak smrti, on savije gnezdo od mirisnih grančica i u njemu izgori od vlastite topline, da bi zatim uskrsnuo iz svog pepela. Dakle, simbolizam se jasno pokazuje: uskrsnuće i besmrtnost, ciklično rađanje i umiranje. Zbog toga je u srednjem veku feniks postao simbol Hristovog uskrsnuća, a i simbol Božje prirode, dok je simbol ljudske prirode bio pelikan.

U starom Egiptu feniks se zvao benu (čaplja) i povezivao se sa dnevnim sunčevim ciklusom i sa godišnjim ciklusom poplava Nila. Kao simbol sunca, povezivao se i sa centrom kulta sunca, egipatskim Heliopolisom. Možda Grad sunca nije od početka bio egipatski grad, nego Zemlja sunca, Homerova Sirija. Arapi veruju da feniks može da sleti samo na planinu Kaf, pol i centar sveta.

Egipatska purpurna čaplja podseća i na ahemijsku crvenu menu, takođe simbol regeneracije. Taoisti feniksa zovu cinoberova ptica (tanniao), a cinober je crveni živin sulfid. Feniks je amblem juga, leta, plamena, crvene boje. On je simbol sunca, života i besmrtnosti. Feniks je ptica koja prenosi besmrtnike. On je amblem Niukoua koji je napravio čeng, muzički instrument u obliku feniksa čiji zvuk imitira natprirodnu feniksovu pesmu.

Kineski feniks je androgin, muško i žensko (fonghoang). Muški feniks je simbol blaženstva; ženski feniks je amblem kraljice, a zmaj je kraljev amblem. Muški i ženski feniks zajedno su simboli sjedinjenja sretnog braka. Sjao Šeov i Long Jiov feniks nisu samo slika bračne sreće; oni odvode supružnike u raj besmrtnika. Pjan He je upravo od feniksa saznao za žad dinastije Ču, simbol besmrtnosti, a fonghoang, izraz čistog janga, pojavljuje se samo u vreme sretnih vladavina.

Za Al-Džilija feniks je simbol onoga što svoje postojanje crpi samo iz svoga imena, onoga što izmiče ljudskom razumu i mišljenju. Kad što se predstava o feniksu može dobiti samo uz pomoć imena kojima se obeležava, tako se Bog može shvatiti samo posredstvom njegovog imena i njegovih svojstava.

2. Ta prekrasna i čudesna ptica uzdizala se zorom nad vode Nila kao nekakvo sunce; legenda je prikazuje kako izgara i gasi se kao sunce, u tami noći, i ponovo se rađa iz svog pepela.

Feniks je simbol uskrsnuća koje očekuje pokojnika posle merenja duša (psihostazija), ako se isravno pridržavao žrtvenih obreda i ako je njegova negativna ispovest ocenja kao verodostojna. Pokojnik sam postaje feniks. Feniks često nosi zvezdu koja je znak njegove nebeske prirode i života u drugom svetu. Feniks je grčko ime ptice benu; često se nalazi na pramcu svetih barki koje se pomaljaju u neizmernom žaru svetlosti... simbolu sveobuhvatne Ozirisove duše koja će se beskonačno rađati iz same sebe, dok je vremena i večnosti.

3. Feniks je ušao u grčke i rimske mitove iz Egipta, gde je zbog svojih osobina uživao velik ugled. Hrišćani su ga, od Origena smatrali za svetu pticu i simbol nesalomive volje za preživljavanjem, uskrsnuća, pobede života nad smrću.’’
 
GOLUB​


Golub je simbol životnog duha, duše, prelaza iz jednog stanja ili sveta u drugi. Predstavlja duh svetlosti, čednost, blagost i mir. Posvećen je svim velikim majkama i nebesnim caricama. Simbolizuje ženstvenost i materinstvo.

U egipatskoj tradiciji – simbol nevinosti.

U grčko rimskoj – simbol je ljubavi i životne obnove. Atribut Zevsa koga su hranili golubovi. Golub sa maslinovom grančicom je simbol mira i životne obnove – amblem Atene.

U hebrejskoj trasdiciji – simbol Izrailja. U Starom zavetu golub je simbol jednostavnosti, nevinosti, krhkosti i prostodušnosti. Otelotvorena mrtvačeva duša.

U hinduističkoj tradiciji – golubovi, kao i sove i gugutke, su glasnici boga mrtvih, Jame.

U hrišćanstvu – golub predstavlja sveti duh, čistotu, nadahnutu misao, mir, krštenje, prizor blagovesti. Sedam darova Duhovnih predstavlja se kao sedam golubova. Vernici su jato golubova.
- Golub sa maslinovom grančicom je simbol mira, praštanja i oslobođenja. (Golubica iz Nojevog kovčega u povratku je donela maslinovu grančicu mira između Boga i čoveka.)
- Golub sa palmovom grančicom je simbol pobede nad smrću.
- Beli golub je spasena duša, naspram crnom gavranu greha.
- Par golubova je simbol supružanske naklonjenosti i ljubavi.
U hrišćanskoj ikonografiji kao beli golub se ponekad prikazuje treće lice sv. Trojice.

U islamskoj tradiciji – tri svete device predstavljaju se kao kamenovi ili stubovi s golubovima na vrhu.

U japanskoj tradiciji – simbol dugovečnosti.

U kineskoj tradiciji – simbol dugovečnosti, vernosti, urednosti, detinje ljubavi, proleća.

U sumersko-semitskoj tradiciji – simbol božanske moći. Posvećen Astarti i atribut je Ištar, kao velike majke.

Literatura: Mali rečnik tradicionalnih simbola
 

Prilozi

  • Simbol mira.jpg
    Simbol mira.jpg
    1,6 KB · Pregleda: 44
Hijeroglif

Na engleskom je hieroglyph = hieroglip, hieroglib (hieroglibos)...

Hiero - glib

Hiero (JRS) - Eros, Jaros, Bog Jar...

Glib (GLB) - dubina.

Otud i glagol zaglibiti, tj. pasti u duboko blato, imati veliki problem...

Ili reč glup (GLP) - duboko neznanje.

Onomatopeje GLP ili GLB prilikom bacanja kamena u duboku vodu.

Hieroglif je Jarova dubina - misao Boga iskazana znacima, i to još izdubljeno - urezano.

GOLUB je, osim sinonima ljubavi, i simbol čistote, mira i slobode, sublimacije nagona i prevlasti duha. Njegova krila se tumače kao sudeoništvo u božanskoj lepoti (često se na freskama slika golubica umesto Svetog Duha), a u nekim religijskim slikama duša koja se približava svetlosti prima oblik golubice.

v42ed4.jpg
 
ŽDRAL

''1. Na Zapadu je ždral opšti simbol gluposti i nespretnosti, nesumnjivo zbog nezgrapnog stava ptice koja stoji na jednoj nozi. Videćemo da se u Kini iz iste činjenice izvodi sasvim drugačiji zaključak. Legendarni ždral filozofa Leonikusa Tomeusa, čije postojanje spominje Bifon, ukazuje na primernu vernost, a i dugovečnost, konstantu ždralova simbolizma na Dalekom istoku. Još je značajniji ples ždralova koji nakon izlaska iz lavirinta izvodi Tezej, i kome ekvivalent nalazimo u Kini. Svakako je u vezi s cikličnim aspektom samog lavirintskog iskušenja, jer ždral je ptica selica. U drevnoj Kini ples ždralova upućuje na sposobnost letenja, pa po tome i stizanja do Ostrva besmrtnih. Ples se oponaša pomoću čula. Mada je ždral simbol dugovečnosti – u ovom slučaju ga povezuju s kornjačom – on je nadasve taoistički simbol besmrtnosti. Japanci veruju da ždralovi (Tsuru) žive hiljade godina. Starcima se često daruju slike ili crteži na kojima su prikazani ždralovi, kornjače i borovi, simboli dugog života. Prema egipatskim predanjima tokom vladavine Manesova sina pojavio se iznad Nila dvoglavi ždral: najavio je razdoblje procvata.

2. Verovalo se da ždral živi hiljadu godina i da poseduje tehniku disanja koja pogoduje dugom životu, a koju treba oponašati. Njegova belina bila je simbol čistoće, a glava rumene boje (boje cinobera) pokazivala je trajnost njegove životne snage, koncentraciju janga: Vratio se ždral nakoh hiljadu godina, kaže jedan natpis iz doba Tang; cinober mu posipa glavu, neokaljani sneg odeva telo (po Belperu). Na ždralu obično jašu besmrtnici. Ždralova jaja služe za pripremanje droga besmrtnosti. Ciklično vraćanje ždrala očigledno je simbol preporoda. Zato je on uz stablo šljive amblem proleća. Cinober koji mu je na glavi dovodi ga u vezu i s alhemičarskom peći, s vatrom u toj peći. Ptica Bi Fang, slična ždralu, koja takođe ima samo jednu nogu, je genij vatre; najavljuje požar.

Sasvim je dugačije tumačenje u Indiji: nesumnjivo zbog nekih odlika njegovog ponašanja, ždral je ovde simbol izdajstva. Bagalâ-mukhî, božanstvo s glavom ždrala, varalica je, personifikacija razornih nagona i sadizma.

3. U inicijacijskoj tradiciji Bambara okrunjeni ždral stoji u početku govora. Početak svakog početka reči je okrunjeni ždral. Ptica reče: ja govorim. Okrunjeni ždral perjem, krikom i svadbenim plesom spaja tri temeljna atributa reči: lepotu (važi za najlepšu pticu), zvuk (on jedini, kažu, savija glas dok kriči) i pokret (njegov ljubavni ples pruža nezaboravni prizor). Zato se tvrdi da su ljudi oponašajući ga naučili da govore. Međutim, duboki razlog vrednovanja te ptice proizlazi iz uverenosti Afrikanaca da je on svestan svojih sposobnosti (takvim se doživljava), da ima spoznaju o sebi. Znači da je ždral u početku Božjeg govora, čovekove spoznaje Boga, po tome što je simbol kontemplacije sebe samog. Sledi rasuđivanje (implicitno, intuitivno): čovek je spoznao govor o Bogu tek kad je spoznao sebe, pa spoznaja Boga proizlazi iz spoznaje sebe. Takav bi bio duboki simbolizam okrunjenog ždrala.

4. U keltskim zemljama glavni predstavnici šakala, ždral i čaplja, ponekad se označavaju ravnopravno s labudovima, ali redovno viđeni u lošem smislu, profilaktičkoj funkciji. Njihov simbolizam se zato doživljava obrnutim ili suprotnim. Malo je, međutim, verovatno da je taj pogrdni simbolizam prevagnuo u Galiji, gde ima svedočanstava o ždralovima puzdane mitološke vrednosti (bik s tri ždrala na galo-rimskom žrtveniku pronađenom u temeljima Notr-Dama u Parizu). U nekim germanskim krajevima ždral je imao religioznu funkciju: živi ždral ili njegov lik posvećeni su bogu koji je imao funkcije analogne Hermesovim, odnosno bogu putovanja.’’
 

Prilozi

  • Bronzani zdral ispred dvorane Taihe.jpg
    Bronzani zdral ispred dvorane Taihe.jpg
    6,8 KB · Pregleda: 42
  • origami zdral.jpg
    origami zdral.jpg
    4 KB · Pregleda: 44
  • zdral na rimskom novcicu.jpg
    zdral na rimskom novcicu.jpg
    9,5 KB · Pregleda: 44
  • Zdral u letu.jpg
    Zdral u letu.jpg
    3,6 KB · Pregleda: 42
GOLUB

''U običnom govoru, golub je lakoveran čovek, ali poetičnije, on je simbol ljubavi. Oba tumačenja se mogu objasniti njegovim umiljatim ponašanjem. Simbolizam ljubavi je lakše objasniti parom golubova, kao i kod drugih životinja: patke, vodomari, feniksi..., tim pre što ovde na jajima sedi mužjak.

U drevnoj Kini, prema osnovnom ritmu godišnjih doba koji je izmena jina i janga, kobac se preobražava u goluba, a golub u kopca, pri čemu je golub simbol proleća i pojavljivao se u aprilu na dan prolećne ravnodnevnice.

U Kabiliji, golubovi okružuju grob svetog muslimana, zaštitnika sela; ali, na drugim mestima, golubovi su zloslutan znak, jer se veruje da je njihovo gukanje jadikovka mučeničkih duša.


GOLUBICA

''1. Gotovo je nepotrebno podsećati da je golubica simbol Svetog Duha; personifikuje ga u prikazima Trojstva. Ona je Duh Božji, koji lebdi nad vodama neodređene praiskonske materije. Bela golubica je simbol čistote, a prema Jevanđelju i simbol bezazlenosti.

Nakon epizode Nojeve barke, golubica donosi maslinovu grančicu – mir i sklad. Devuku navodi da je golubica u staroj Grčkoj povezana sa skladom i njegovim simbolom, brojem osam. Služila je pri određivanju povoljnih predznaka i proricanja u Dodonskoj šumi. Bila je simbol sublimovanog Erosa. Dodonski hrast je bio posvećen Zevsu, ali su se uz njega nalazile i svete golubice, simboli Velike telurske majke, što ukazuje na drevnu hijerogamiju nebeskog Boga oluje sa velikom Boginjom plodnosti. Postojala je, dakle, analogija između uloge bika, koji je pored Vrhovnog uranskog boga, i uloge golubice, koja je pored Velike telurske boginje. Kao i sve krilate životinje, tako i golubica simbolizuje sublimaciju nagona i prevlast duha. Prema Talmudu, golubica uči čistoti. U Grčkoj je bila sveta Afroditina ptica; boginji su je darivali ljubavnici. Na nadgrobnim reljefima golubica, simbol duše, često pije iz posude koja je simbol izvora sećanja.

Postavljena u ikonografsku vezu sa dvostrukom ribom, podseća na oplođivanje praiskonskih voda po duhu, i na preporod koji omogućuju hrišćanski sakramenti krštenja i krizme.

2. Golubica predstavlja dušu pravednika. Među najstarijim tekstovima, koji se odnose na golubicu-dušu, je i priča o mučeništvu svetog Polikarpa, prema kojoj je iz mučenikovog tela, u trenutku njegove smrti, izašla golubica. Prudencije priča da se u trenutku smrti svete Eulalije videla golubica belja od snega kako poleće prema nebu. Isto se spominje u vezi sa svetom Skolastikom, čiju je dušu, prema pričanju Grgura Velikog, video sveti Benedikt u liku golubice. Jedan kapitel u Bresciji prikazuje Justinu muku; iz usta joj izlazi golubica. Čistota se uvek upoređuje sa golubicom, a njena krila sa oslobođenjem od zemaljskog. Grgur Nisenski je razradio odnos između golubičinih krila i milosti Svetog Duga. Golubičina krila iskazuju učešće u božanskoj prirodi. Duhovnim rastom duša ide iz lepote u lepotu, tj. iz golubice u golubicu.

Njena lepota je predmet divljenja. Kad se u Pjesmi nad pjesmama hvali prijateljica kaže se da ima oči kao golubica, jer je njen duhovni pogled usmeren Bogu. Dušu, koja ima pogled golubice, oživljuje Duh Sveti: srodna je duhu koji sveta ptica simbolizuje. Onoliko koliko se duša približava svetlosti, kaže Grgur Nisenski, postaje lepa i u svetlosti dobija oblik golubice.

Kod Origena izraz oči kao u golubice znači čist pogled (Homilije 2, na Pjesmu nad pjesmama). Sa očima golubice mogu se uporediti oči prosvetljenog čoveka.

Golubica traži društvo. Da bi se okajalo neznanje i nemir, žrtvuje se golubica.’’
 
GARUDA​

Garuda je sveta ptica boga Sunca Višne, a predstavlja je grabljivica sa ljudskom glavom, sa tri oka i orlovim kljunom. Budući da je rođaka i neprijatelj Naga, zmije sa sedam glava, Garuda se često prikazuje kako kljunom trga zmije i gazi ih nogama s kandžama. Zmije koje ubija, umesto gušterove glave imaju ponekad čovečju.

Borba ptice i zmije uobičajena je tema azijske ikonografije: u njoj se vidi slika borbe života i smrti, dobra i zla, uranskih i ktonskih sila te slika dvostrukog aspekta Višne, koji ubija i vaskrsava, koji razara i iznova gradi. Možda će psihoanaliza u zmiji sa čovečjom glavom, koju drobi ptica, otkriti sliku nesvesnog koga guši razum ili želje potisnute moralnim zabranama.

(Rečnik simbola, J. Chevalier, A. Gheerbrant)




BORBA ZMAJA I PTICE​


"Kako je Sunce obično predstavljeno likom ptice, borba dva principa prikazivana je kao sukob dva simbola – zmaja i ptice. Taj način prikazivanja stigao je u hrišćansku crkvenu simboliku iz kultura Bliskog istoka, a može se videti na vitražima i freskama srednjevekovnih hramova. Ti simboli su u Indiji sveta ptica Garuda i zmaj voda Naga, koga ona drži u kandžama. U japanskoj mitologiji sveta ptica Pengu drži zmiju.

Simboli antagonističkih sila kosmičkog haosa i sila poretka nisu svojina samo Starog sveta..."

Aleksandar Gorbovski

Ceo tekst pogledati:
http://www.astronomija.co.yu/knjige/gorbovski/13.htm
 
Poslednja izmena:
GAVRAN

''1. Zbog boje, tužnog krika i zbog toga što se hrani mrtvim životinjama, gavran je ptica lošeg predznaka. U Kini i Japanu je poznat taj simbolizam, ali nema bitnu ulogu. Gavran je tamo simbol sinovske nazahvalnosti: činjenicu da hrani oca i majku jedna pesma iz vremena dinastije Han je smatrala znakom čudesnog uspostavljanja društvenog poretka. U Indiji Mahabharata poslanike smrti poredi sa gavranima. Njihov zlokobni aspekt potvrđuje i podatak da je u Laosu voda koju gavrani zaprljaju, nečista za obredna prskanja: vodu treba uzeti pre nego što gavrani dođu da piju.

2. Japanci ipak misle de ja gavran (karasu) simbol porodične ljubavi. Japanska deca u osnovnim školama pevaju:

Zašto gavran peva?
Jer u planini
Ima drago dete od sedam godina.
Gavran peva
Drago moje! Drago moje!
Peva
Drago moje! Drago moje!


(Graktanje gavrana u Japanu se kaže: kâ kâ, a dragi kavai)

U Japanu je gavran istovremeno i božanski poslanik, a za Čeue je ptica dobrog predznaka, vesnik njihovih pobeda i znak njihovih vrlina. Taj gavran je bio crven, boje sunca. U Kini je gavran solarna ptica. Deset gavranova je poletelo sa duda Istoka da bi doneli svetu svetlost, simbol koji je, kako se čini prešao u Šinto. Ji – Dobri Strelac ubio je strelama njih devet: inače bi spalili svet.

Na kamenim skulpturama iz epohe Han, u krilu sunca nalazi se gavran sa tri noge; to je pokretački princip sunca i možda predstava janga, koji je neparan. Tri njegove noge su amblem kineskih careva, koji kao i tronožac odgovara solarnom simbolizmu: svitanje, zenit i sumrak.

3. Gavran je simbol pronicljivosti. U Postanju (8, 6-7) on odlazi da proveri da li se zemlja posle potopa pojavljuje ispod voda: A poslije četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji bješe načinio; i ispusti gavrana, koji jednako odlijetaše i dolijetaše dokle na presahnu voda na zemlji.

4. U Grčkoj je gavran bio posvećen Apolonu, a vrana Atini. Prema Strabonu, smeštaj omfalosa u Delfima određuju gavranovi; prema Pindaru, orlovi; prema Plutarhu, labudovi. Te tri ptice imaju zajedničku ulogu poslanika bogova i obavljaju proročke funkcije. Gavranovi su bili i obeležje Mitre. Smatralo se da mogu da odvrate od uroka.

5. U keltskim legendama gavran je vrlo čest, a ima proročku ulogu. Pseudo-Plutarh, koji se oslanja na galska predanja, tumači ime Liona, Lugdunum, kao brežuljak gavranova, a ne više kao Lugov brežuljak; let gavranova pokazao je osnivačima gde treba podići grad. U Irskoj, boginja rata Bodb nosi ime vrane. Gavran takođe igra temeljnu ulogu u velškoj priči Ronabvijev san: pošto su Arturovi vojnici poklali Ovejnove gavranove, ovi žestoko odvrate i iseku vojnike na komade. Gavrana još uvek nalazimo u irskom folkloru. Kod Gala je bio sveta životinja. U germanskoj mitologiji gavranovi su ptice i pratioci Votana.

U skandinavskoj mitologiji na Odinovom prestolu sede dva gavrana, jedan je Hugin, duh, a drugi Munin, pamćenje; uz boga su i dva vuka: dva gavrana predstavljaju princip stvaranja, a dva vuka princip razaranja.

6. Kod Tilingit Indijanaca (severozapadna obala Pacifika) centralni božanski lik je Gavran, praiskonski junak i demijurg, koji stvara svet ili ga uređuje, širi svuda civilizaciju i kulturu, stvara i oslobađa sunce, itd. Dodaje mu dinamički i organizatorski element.

U Severnoj Americi Vrhovno nebesko biće najčešće teži da se stopi sa mitskom personifikacijom groma i vetra, koje predstavlja velika ptica (gavran, i tako dalje): udarcem krila on pokreće vetar, jezik mu je munja (ibidem).

Tokom prolećne svetkovine kod Mandana prvi čovek, glasnik obnove, podseća na povačenje voda, go je, obojen u belo, sa ogrtačem napravljenim od četiri kože belog vuka, i sa dve gavranove oderane kože sa perjem na glavi.

Gavran se kao vesnik boga groma i munje susreće i kod Maja (Popol-Vuh).

U Crnoj Africi gavran ima ulogu vodiča i zaštitničkog duha. Kongoanski Likube i Likuale smatraju ga pticom koja upozorava ljude na opasnosti koje im prete.

7. U snovima je gavran loš predznak i negativan simbol vezan za strah od nesreće. Blizak je tami. U pratnji mračnih oblaka nadleće strašna bojna polja. Postao je tako posmrtna ptica.

Pošto sve što je mračno i što dotakne smrt može da najavi nesreću, tako je i gavran vesnik nesreće...

Junak legende o Frithjofu sluša portivrečne savete dve ptice, jedne bele a druge crne. U njemu počinje borba koja simbolizuje psihičku borbu između jasnih i mračnih misli.

8. Gavran je i simbol samoće ili, bolje, svojevoljnog osamljivanja onoga koji je odlučio da živi na višem nivou. On je jedno od obeležja nade, jer prema Suetonu, neprekidno ponavlja: cras, cras, tj. sutra, sutra.

9. Simbolizam gavrana je, kao što smo videli, pun protivrečnosti. On je demijurg i junak koji prenosi civilizaciju, vidovit je i prorok, ptica sunca i tama, najavljuje nesreću i smrt, a ponekad i štiti. To dvojstvo je poteklo od njegovih raznolikih fizičkih svojstava, a svakako je poslužilo kao oslonac jednom simboličkom tumačenju: Racionalno (sociološko) objašnjenje bi bilo: ratarski narodi su tokom setve privlačili ptice, i njihova prisutnost je bila znak civilizacije i napretka. Kasnije je, međutim, jer bi gavran pojeo seme (i požnjeveno zrno), seljak počeo prema toj ptici da oseća odbojnost i strah. Očigledno je da je taj osećaj prevagnuo i zadržao se do naših dana. Još jedno objašnjenje se temelji na istoj simbolici: pošto je crno boja početka (crna boja alhemičarskih mena, noć majčinskog krila, skrivene zemljine brazde, i tako dalje), crna boja je povezala gavrana sa operacijama klijanja i oplodnje; pošto živi u vazduhu, u vezi je sa demijurškim radnjama i sa duhovnom moći neba; pošto leti, prirodno je vesnik neba i obdaren je proročkom magijom; krila mu daju vrednost uspinjanja.''
 
SIMBOLIKA GAVRANA KOD SLOVENSKIH NARODA

’’Gavrani su u narodnim epskim pesmama vesnici smrti – oni su očevici dalekih krvavih događaja o kojima ljudima saopštavaju. Crna boja koju ima gavran, i jedenje lešina, učinili su da ova ptica dobije ulogu posrednika između sveta živih i sveta mrtvih. To je jedna od ’’graničnih’’ životinja koja može da vidi oba sveta. Otuda joj se u jednoj basmi od bolesi očiju pridaje uloga da odnese bolesno oko, a da donese zdravo, to jest, da skine bolest s njega i da je ostavi ’’iza granice’’:

’’Otud lete dva arvana gavrana,
pa odneše oko mutno i krvavo
i doneše lako kao pero,
blago kao mleko’’.

U Bosni je na htonskom obeležju koje ima gavran zasnovan postupak davanja soli stoci – radi zdravlja – kroz njegovu osušenu glavu, što se može tumačiti kao oblik komunikacije s bogom stoke. U Šumadiji se smatralo da gavran štiti selo od gradonosnih oblaka i on nije ubijan. Kroz šupljine za oči na osušenoj glavi gavrana devojka ’’pogledava’’ momka da bi ga opčinila. U jednom rukopisu XIV-XV veka iz manastira Hodoš, preporučuje se onima koji žele sreću na kocki da drže kod sebe gavranovo srce, a za uspešnu trgovinu vinom treba držati gavranovu glavu.’’
 

Back
Top