Usvajanje dece

đila

Početnik
Poruka
8
Pozdrav svima, prvi put. Tema je zapravo uža od naslova - uspešno usvajanje malo starije dece. Idem odmah iz primera na opštu priču: ima jedan dečak čije usvojenje prošle godine nije uspelo, pa je vraćen u hraniteljsku porodicu odakle je bio upućen na adaptaciju kod potencijalnih usvojitelja. On sada ima mnoooogo godina - celih sedam ipo; zdrav, prav, pametan, lep, šarmantan, spretan, veseo :razz:. Da, naravno da ima probleme :roll:, ali ne i nerešive, ukoliko ga usvoje ljudi koji imaju pojma u šta se upuštaju (za razliku od ovih koji su pokušali)...ima problem da poveruje, da prihvati, da pripadne. Očekivano, zar ne? A zašto nije uspelo? Hraniteljica nija bila dobro pripremljena pa je loše pripremila dečaka; potencijalni usvojitelji su loše odabrani i nikako pripremljeni. Izostala je svaka smislena i pravovremena podrška. Dečak je tako još jednom čupan pa presađivan. I sada ponovo čeka usvojenje. Bilo je i obmanjivanja od strane CZSR. (Nameće mi se pitanje - ima li sukoba interesa u činjenici da CZSR staratelj deteta, zainteresovan da reši jedan od svojih "slučajeva", anketira i odabira usvojitelje - doduše iz paketa dostavljenih od strane Ministarstva - i prati uspešnost adaptacije?). Kako bilo, kroz ovaj primer postalo je jasno da VRLO MALO USVOJITELJA ŽELI DA USVOJI STARIJE DETE PRITOM ZNAJUĆI U ŠTA SE UPUŠTA, I DA JE PRIPREMA I ODABIR USVOJITELJA ZA DECU KOJOJ PROLAZI VOZ POTPUNO POGREŠNA. Priprema koju je ovaj par prošao više je bila informativno propagandnog karaktera nego što je bila obuka i osvešćavanje. A podrška se svodila isključivo na "SAMO STRPLJIVO i videćete sami, ići će to", pa kada je zagustilo i na svaljivanje krivice na usvojitelje. Post je konfuzan, jer je tema preširoka; mene u stvari zanima POSTOJE LI LJUDI KOJI ZNAJU ŠTA PODRAZUMEVA USVAJANJE MALO STARIJEG DETETA, KOJI ZNAJU DA JE TO ONO ŠTO ŽELE I UMEJU, I koji znaju na koga mogu odnosno ne mogu da računaju ZA PRAVU PODRŠKU... (Poslednja informacija CZSR u vezi tog dečaka je "teško će se naći neko, znate, svi hoće samo bebe"). Svima hvala na strpljenju. Pozdrav!
 
POSTOJE LI LJUDI KOJI ZNAJU ŠTA PODRAZUMEVA USVAJANJE MALO STARIJEG DETETA, KOJI ZNAJU DA JE TO ONO ŠTO ŽELE I UMEJU, I

Није баш најјасније кога, у ствари, тражиш? Стручњаке, психологе, педагоге и социјалне раднике који се баве тиме или потенцијалне усвојитеље који су спремни да усвоје старије дете са проблемима?
Мислим, слажем се да је неопходна добра припрема и детета и будућих родитеља, али нико не може бити унапред спреман на сваку ситуацију и унапред све знати...па чак ни прави родитељи који подижу своје дете ид првог дана..
 
Da, dobro pitanje. Ne tražim ja nikoga, postavljam pitanje; pitanje / tema bi mogla da ima različit smisao za različite ljude: za ljude iz sistema socijalne zaštite - da li se dobro pokriva usvajanje starije dece (u nekim zemljama ovo se tretira kao "usvajanje dece sa posebnim potrebama", što nije nikakva patologija ali pretpostavlja ozbiljniju pripremu svih aktera i trajnu i sveobuhvatnu podršku) i da li u ovom segmentu metod "slepog upućivanja" dece na usvajanje može da da dobar rezultat; za potencijalne usvojitelje: na mnogim forumima na ovu temu može se pročitati da je usvajanje (posebno starije dece) humani čin ("čin" je nešto jednokratno, kao npr. dati krv), dobro delo, dira nas sudbina starije dece koju niko neće, i nigde to ne ide dublje od toga; kroz rad sa ovakvim novim porodicama (koje su kod nas novijeg datuma jer se tek od nedavno mogu usvajati deca starija od 5 godina!) postaje jasno da postoji neadekvatna priprema i da se neretko proizvodi više štete nego koristi; za NVO i udruženja možda podsticaj da se organizuje neki sveobuhvatni program obuke i podrške u saradnji sa CZSR - blagovremeno; za javno mnenje ... Da ne davim, kod usvajanja starijeg deteta ne bi bilo na odmet da potencijalni usvojitelji makar jednom u pripremi čuju da neki oblici dečijeg ponašanja koja bi iz vizure "običnog" roditeljstva bila skandalozna i ekstremna i zastrašujuća - predstavljaju nešto što je OK i normalno i abecedno obzirom na to da je u životu deteta koje je 5-6-7-8 godina bilo ničije, odbačeno, ... - mnogo štošta okrenuto naglavačke, kao i da se to može prevazići, uz mnogo koordinisanog rada. Apsolutno je nedovoljno imati dobro srce i dobre namere; potrebno je :heart: :heart: :heart: , ali na žalost nije dovoljno, ako je, a jeste, cilj da i dete i porodica budu na dobrobiti.
 
Kakvi su to usvojitelji koji nisu dobro odabrani? I koji je problem sa dečakom, što ne veruje nikome nema osečaj pripadnosti! To bi i trebalo očekivati od malog deteta koji ne zna šta se dešava sa njim kada ga šetaju od jednih do drugih. U celom tvom postu mi je jako žao toga dečaka. Nadam se da će naći dobru porodicu koja će ga voleti.
 
Kakvi su to usvojitelji koji nisu dobro odabrani?.
Pozdrav Blondie2; pa eto, to su ljudi koji su u pripremi ocenjeni kao izuzetno dobar i podoban par, najbolji ikada pripremljen od strane tog-i-tog opštinskog centra; međutim, odabira velikog nije ni bilo jer izgleda :?: da nije bilo puno parova u Bazi spremnih da usvoje starije dete. Kada kažem da nisu dobro odabrani mislim na to da se u zemljama u kojima se već dugo daju na usvajanje starija deca za njih biraju parovi koji već imaju usvojiteljsko iskustvo, koji ne ulaze u to bez prethodnog znanja i samo ljubavlju i humanošću, nego oni koji na neki način imaju dodira sa socijalnom zaštitom, koji su tome profesionalno ili iskustveno bliski i zaista posvećeni. Ako se pitati kakva su to ponašanja deteta sa kojima ne biste ljubavlju i strpljenjem da izađete na kraj, ne mogu da pišem o konkretnom slučaju a i sve je to jaako kompleksno i nezahvalno je vaditi bilo šta iz konteksta. Ima o tome dosta na netu na engleskom jeziku, pokušaću da skinem neka druga slična iskustva i komentare u sledećem postu. Čini mi se da bi tema otišla u prazno ako bi se diskutovalo o tome da li je tu bilo ljubavi na strani usvojitelja i da li su motivi bili pravi, to je druga priča. Jako bih volela da se javi neko sa iskustvom pripreme za usvojenje, sa iskustvom usvajanja starijeg deteta, pa da makar malo doprinesemo da se izbegnu ovakvi neuspesi.
 
Kao što sam obećala, uopšteno za ovaj put:
Prevedeno iz prikaza knjige “Our own” autorke / usvojiteljke Triš Meskju: “Usvajanje starijeg deteta nije za mlakonje”...”Usvajanje starijeg deteta sa sobom nosi čitav niz izazova koji se retko pojavljuju u usvajanju malog deteta. Deca koja više nisu bebe stižu sa ličnim istorijama, potpuno formiranom ličnošću i navikama i intenzivnim besom spram svega što su izgubili. Oni su duboko ožalošćeni, oni se loše ponašaju, (oni dosledno glume odabranu ulogu krijući svoje pravo biće – prim.prev) i vrlo dugo se mogu osećati kao gosti u vašoj kući. Postoji razlog zašto se ovo zove “usvajanje deteta sa posebnim potrebama”. Mnoga od te dece već su živela u više smeštaja, često su bivala gurkana iz biološke u hraniteljsku porodicu i nazad pa u dom i tako ukrug. Mnoga su bila zlostavljana i zapostavljana.”...”Mnogoj od ove dece neophodna je psihoterapije ili obrazovanje primereno deci sa posebnim potrebama. A svoj ovoj deci biće potrebno vreme, nekada mnogo vremena, da se osete zaista dobro u svojoj novoj porodici. Mnoga deca pate za životom koji usvojenjem ostavljaju za sobom – pa čak i ako se taj život sastojao od dugih perioda provedenih u zaključanom plakaru gde su izgladnjivana. Ona pokazuju svoj bol i ljutnju na različite načine. Neka se povlače. Neka postaju divlja od besa.”...”Iskreno rečeno, usvajanje starijeg deteta nije za svakoga. Možda vi imate ono što je potrebno, a možda i ne. Usvojiteljima starije dece potrebna je debela koža, realističan pogled na usvajanje, živci k’o konopci, višak empatije, ekstremno razvijena intuicija i uvrnuti smisao za humor. Više od svega drugog, potrebna im je duboka posvećenost – one vrste koja može da podnese mnoge oluje.”...” Malo avanturizma nije na odmet.” I da dodam: ko uspe da pobedi u teškoj bici ostvaruje ogromnu dobrobit; kada razreše svoje duboke konflikte ova deca cvetaju tako da je ... nebo granica. Zbog toga vredi boriti se, ali ne vredi bezglavo. Suviše se lako može desiti da dobrim namerema bude popločan ... zna se koji put.
 
Za par koji želi da ima dete a ne može to da ostvari prirodnim putem pa mora usvojenjem dovoljna je samo jedna stvar a to je da vole decu! Sve drugo nije bitno, jer kada nešto voliš nije ti teško. Da su oni stvarno želeli dete oni bi tog dečaka i prihvatili nebi ga vratili. Šta oni misle da je to pijaca odeš izabereš dete ako ti ne odgovara vratiš:confused:

Zdravo i normalno dete nazivati "dete sa posebnim potrebama!" Pre bih ja nazvala te usvojioce - "usvojioci sa posebnim potrebama". Jer njima ne treba obično dete nego neko fino vaspitano, poslušno, koje nema ni jednu manu..... !

Mislim da ti usvojioci nisu ni učinili ništa za njega da ga učine posebnim, da bude u centru pažnje. Da gledaju sa njim crtani, da ga vode u pozorište u igraonicu da im dan bude ispunjen aktivnostima u kojima bi on uživao i da rade ono što on želi. Da mu pokažu lepu stranu detinjstva. Ne ovako šetati dete ko kofer od institucije do instiucije pa kome odgovara. Mnoga deca od bioloških roditelja se ponašaju ne razumno, besne i td. a kamoli dete koje ceo svoj život pati.

Možda je grozno reći ali stvano neki ljudi ne zaslužuju da imaju ni svoju ni usvojenu decu. Nije to za svakoga.
 
Па, није за свакога да има децу, слажем се, али је још мање за свакога да усвоји старије дете које вуче озбиљне трауме из првих година свог живота.
Ту, на жалост, није довољна само љубав и добра воља, ту је потребно мноооого стручне едукације и много више енергије него обично, много више стрпљења и што је најважније - константна и квалитетна стручна подршка!
 
OK, Blondie2, u stvari je diiivno što ovo pitanje okida tako burno emotivno reagovanje, dobro srce sve pozlati, a nepravda nas izvodi iz takta. Možda si ti u pravu - ali onda čudi kako su ta dva sporna lika uspela tako vešto da pređu sve te stručne komisije i procene. Ne, nije bilo lova u mutnom. Da ne pitam - šta su uopšte tražili u celoj toj priči? Da je njihova motivacija sporna, verovatno bi tražili bebu, jer to potencijalni usvojitelji mogu da postave kao zahtev. Možda da se zapitaš ovo: "kako ja zamišljam dečaka koji ima problem da poveruje, da pripadne...?" Jer, ako ga zamišljaš kao tužnog, povučenog, ili ljutog, prkosnog, besnog, znaj da su i oni to tako zamišljali. Žena je rekla da bi dala sve da je imala bilo kakvu emotivnu reakciju. Nisu imali za šta da se uhvate. Dečak nudi samo jedno veselo lice koje bi bilo ljupko kada ne bi iz potaje slao mračne poruke iz Senke; on je emocije odavno zaledio, a to odleđivanje ide najteže, i nema neke nade bez dugogodišnjeg specijalnog rada u saradnji terapeutaaa sa svima sa kojima dečak u životu dolazi u dodir (šira familija, škola, trener, doktorka, komšiluk...) Ali ako se radi na pravi način, kakva bi to velika i sjajna pobeda bila i kakva sreća. Ovako, ima tu stvari koje su stvarno "spuki"; i ima ta tačka kada najljudskiji mogući napor može da se izvrne na štetu. I ovo dvoje su pre ovog iskustva bili puna usta kategoričkih stavova, išli su ponekad komšiluku na živce jer su u svakom provocirali preispitivanje (kažem kao komšinica i neki polu-stručnjak); ne dao nam Bog da na svom iskustvu proverimo sve svoje kategoričke stavove. Inače, dečak se sada ponovo procenjuje od strane vajnog sistema socijalne ZAŠTITE (koji nije znao 3 podatka o svom štićeniku kada ga je davao na usvajanje, niti su ga članovi tima lično poznavali, a sve to nakon što se mališa solidno uklopio u hraniteljsku porodicu u kojoj je proveo ceo svesni život i zvao hranitelje mama i tata i imao i braću i sestre); dakle, sada se procenjuje da li je uopšte za usvajanje. U međuvremenu za ispade neafektivne agresije (= agresija bez afekta, "hladna") prepisali su blesuljke. Nadležni psiholog sa njim "radi" - teškim ucenama! Možda da konačno preusmerimo kritiku? (Smem li da kažem - ne kritizerstvo, jer ni ljudima u sistemu uopšte nije lako.)

Hvala, Hellen, to je poenta teme.
 
Nikako nije dovoljna beskrajna zelja i roditeljski nagon. To je dovoljno ako pravis dijete bioloski je li...
A ako zelis da se upustis u nasu administraciju, a potom da testiras svoju snagu licnosti otkrivajuci vec formirano dijete od 7 godina, treba ti malo vise od velike zelje za tim ostvarivanjem.

Zao mi je djecaka i iznad svega mi je zao tih hranitelja. Kada si pomenula da ih oslovljava sa "mama" i "tata", uvidjela sam da nije stavr samo u tome sto se tesko prilagodjava na novo. On je jedno normalno dijete! Da je mene neko sa 7 godina odveo od roditelja i dao me najdivnijim ljudima na planeti, cisto sumnjam da bih fino reagovala, makar to bili stvarno najdivnije osobe koje postoje...
Nije to malo stene koje uzmes pod krov dok se ne javi komsija cija cerkica urnebesno zeli malu kucu i onda ga ti teskog srca poklonis komsijama, mada ti je prirastao za srce, ali znas da mu je tamo bolje, ima bolje uslove...
Koliko god da volim male kuce i mace, oni se lakse pomire sa tim da imaju novi dom, nego jedan djecak od 7 godina.
 
Pa mogu to da razumem. Nagovarala sam svoje da postanemo hraniteljska porodica,naravno nisu zainteresovani :roll:
Ali ja bih svakako htela.Medjutim ocekujem da me neko strucan uputi , ukoliko nemam iskustva.Naravno da bih se trudila da razumem decje potrebe,ali ipak je to dete koje je proshlo kroz jednu jaku traumu.I svako dete na to drugacije reaguje,i prosto posto nisam sa tim imala iskustva...sigurna sam ne bih znala kako da se postavim,u razlicitim situacijama.
Treba da postoji psiholog koji je pratio to dete i koji moze da uputi hranitelje i usvojitelje kako da se postave i ponashaju prema njemu.
 
Nikako nije dovoljna beskrajna zelja i roditeljski nagon. To je dovoljno ako pravis dijete bioloski je li...
A ako zelis da se upustis u nasu administraciju, a potom da testiras svoju snagu licnosti otkrivajuci vec formirano dijete od 7 godina, treba ti malo vise od velike zelje za tim ostvarivanjem.

Zao mi je djecaka i iznad svega mi je zao tih hranitelja. Kada si pomenula da ih oslovljava sa "mama" i "tata", uvidjela sam da nije stavr samo u tome sto se tesko prilagodjava na novo. On je jedno normalno dijete! Da je mene neko sa 7 godina odveo od roditelja i dao me najdivnijim ljudima na planeti, cisto sumnjam da bih fino reagovala, makar to bili stvarno najdivnije osobe koje postoje...
Nije to malo stene koje uzmes pod krov dok se ne javi komsija cija cerkica urnebesno zeli malu kucu i onda ga ti teskog srca poklonis komsijama, mada ti je prirastao za srce, ali znas da mu je tamo bolje, ima bolje uslove...
Koliko god da volim male kuce i mace, oni se lakse pomire sa tim da imaju novi dom, nego jedan djecak od 7 godina.

Šta je onda razlog ljudi koji nemaju decu da idu da usvoje neko dete ako to nije ljubav prema deci, kao i ogromna želja da se imaju:confused:
Ja ako ne budem mogla da imam svoju decu biološki, usvojiću dete iz doma zato što volim decu a ne zato što volim da se mlatim sa našom administracijom koja je užasna. Mnogi ljudi su to izdržali zato što su želeli dete. Ne dobijaju svi stariju decu, koliko se sećam stariju decu dobijaju ljudi koji imaju više od 45 godina. Dok mladji ljudi mogu da usvoje bebu.
Mislim da su iz administracije jako pogrešili oko ovog deteta. Mislim da nisu trebali da ga uzimaju od hranitelja ali šteta mu je već učinjena :cry:
 
Šta je onda razlog ljudi koji nemaju decu da idu da usvoje neko dete ako to nije ljubav prema deci, kao i ogromna želja da se imaju

Мислим да се нисте разумеле.
Јесте то разлог, али често то није довољан услов. Осим пуке љубави у оваквим случејвима и потребно и много стручне едукације.
 
Ne dobijaju svi stariju decu, koliko se sećam stariju decu dobijaju ljudi koji imaju više od 45 godina. Dok mladji ljudi mogu da usvoje bebu.
Razlika u godinama između usvojitelja i deteta ne može biti veća od 45 godina, tako stoji u Porodičnom zakonu.
Ova tema se doduše bavi upravo usvajanjem STARIJE DECE, ali da razjasnimo i to. Dakle i 45-ogodišnjaci mogu da usvoje bebu, a imaju pravo da se izjasne u tom smislu. Prilikom pripreme potencijalnim usvojiteljima se postavljaju pitanja koja se njihove granice: da li žele isključivo muško ili žensko, do koje starosne dobi, da li imaju "rampu" po pitanju rasne, etničke, verske pripadnosti, dalje po pitanju zdravlja deteta odnosno da li bi pristali da usvoje dete sa nekim hendikepom ili posebnim potrebama i u kojoj meri; i svi kandidati moraju da odgovore na ta pitanja a njihovi "uslovi" se poštuju; za vreme obuke stalno se potencira da je potpuno u redu imati jasne zahteve u ovom smislu, jer se od usvojitelja očekuje da budu u stanju da održe svoju novu porodicu na opštu dobrobit a ne da budu sveci. Ume da bude prilično neprijatno i otrežnjujuće kada dođete u situaciju da se izjasnite, naročito na temu boje kože: obično se pognu glave i kaže se "pa, znate, jaa ne bih imao/la ništa protiv toga i toga, ali sredina je surova..."; i to bude ohrabreno, i to bude uvaženo. Baš me zanima koliko usvojitelja se izjasnilo da bi prihvatili da usvoje stariju decu. Ovo se prilikom pripreme stimuliše, upravo zato što ima neuporedivo više starije dece za usvajanje, naročito u poslednje vreme kako je zakonski olakšano oduzimanje roditeljskih prava biološkim roditeljima čija su deca godinama tavorila po raznim smeštajima dok oni nisu pristajali da ih daju na usvajanje a nikako ih nisu ni uzimali kod sebe niti preuzimali neku pravu brigu o njima.
Za sve potencijalne usvojitelje važi da treba dobro da preispitaju svoje motive i svoju spremnost i svoju sposobnost, da se doobro unapred obaveste, da se "edukuju", da se savetuju, jer to je pravi odnos odgovornosti spram ovakve odluke. Treba biti spreman da se potpuno posveti život njima, potpuno a nesebično, bez velikih očekivanja. Usvojitelj ima teži posao nego roditelj a mnogo manje sme da očekuje za uzvrat (ne mislim na očekivanje zahvalnosti, to bi bilo nakaradno; mislim na čisto ljudsko očekivanje emotivnog odgovora). Usvojitelj starijeg deteta mora biti spreman da jednoga dana podvuče crtu i kaže - ma koliko sam se bezrezervno davao, to moje dete nema potpuno poverenje u mene, ali ja to razumem i to je OK. Ko ovo ne uvidi, biće u zabludi. Naravno da ima i drugačijih, ohrabrujućih primera, ali bitno je znati da: što je više trauma gubitka dete doživelo, što duži niz godina, još ako su se ponavljavle,... to će teže biti da ono izleči duboko odsustvo ljubavi prema sebi, duboko nepoverenje, suštinsku rezervisanost. Često takva deca imaju poremećaje ponašanja, pa i poremećaje ličnosti, i što je najteže, mogu biti zasipana gomilama ljubavi a da ne umeju da je dožive i da ne uspevaju da procvetaju; mora im se pomoći stručno. Velika je stvar ako se u tome uspe: onda je to zaista velika zadužbina za čovečanstvo.
Ko želi da uradi dobru stvar mora najpre da oslobodi iluzija. Podaci o prekinutim tj. neuspelim usvojenjima u SAD i VB govore da nema slučajeva da je dete "vraćeno" zato što nije bilo sposobno (da uči, da misli i sl) - dakle uopšte se ne radi o tome da neki zabludeli usvojitelji misle da će usvojiti Ajnštajna. Najveći broj prekida je u slučajevima ozbiljnih poremećaja ponašanja deteta, a tu se takođe ne radi o "besnuljama" nego o slučajevima kada postoji veliki rizik po bezbednost ili deteta ili ukućana zbog toga što dete stalno beži od kuće i luta, ili ispoljava teže oblike agresije...zaista, potencijalni usvojitelji moraju biti jako iskreni kada prosuđuju za šta su sposobni.
Velika stigma prati odluku da se dete vrati. U nekoj anketi 19% ispitanih potencijalnih usvojitelja reklo je da - i kada bi hteli da "vrate dete" ne bi to mogli od sramote. U obuci se priča i o tome: zakon je predvideo tu mogućnost da ne bismo imali tih npr. 19% slučajeva kućnog pakla, kada pucaju i brakovi i sve se ruši pa za to dete nastane još štete. Međutim, da se ne bi došlo u situacije da se dete vraća, jer to je pravi pakao za sve aktere, treba na vreme razmišljati na sve te teme malo ozbiljnije.
Usvojitelji, kada ulazite u taj divan poduhvat, nemojte ići sami, nije dovoljna obuka CZSR, posavetujte se sa nekim usvojiteljima, ili psihologom, pedagogom, defektologom...sa Familiom ( www.familia.org.yu ). Isto može važiti i za hranitelje.
 
O, Boze, naravno da je potraban roditeljski nagon i ljubav i jaka zelja, ali to nije sve. I bas tako sam i rekla.

Nije rijetko da ljudi koji zele da usvoje dijete, krenu pa odustanu zbog uslova koji se stavljaju pred njih ili cak dovedu dijete kuci i stvar ne funkcionise tako lako...
Prica zvuci simpaticno, ali je to jedan veliki test izdrzljivosti ali ne i razlog da onaj ko zaista zeli dijete, odustane! Stavise - upornost jeste dokaz d, kako je to rekla jedna zena u svojoj knjizi - zaista postoji VASE dijete, samo sto je dopalo pogresnim ljudima. Vas je zadatak da ga dovedete kuci.
 
Mi smo podneli zahtev za usvajanje deteta pre godinu dana.Zelimo malo dete,zato sto imamo decaka od 2,5 god. i zelimo da oni zajedno rastu i imaju jedno drugo.Kada se ozbiljno pristupi svemu tome,shvatimo da nije to bas tako jednostavno.Bez obzira sto je to malo dete,sa njim treba mnogo vise raditi i mnogo mu se vise posvetiti,nego svom bioloskom detetu u periodu kada se tek rodilo.Bez obzira koliko dete bilo malo,to je stres za njega,jer menja i okolinu i ljude oko sebe.I bez obzira sto ja znam da cemo tom detetu pruziti svu ljubav,paznju,neznost i sve sto mu je potrebno u svakom smislu,iskreno,malo me je strah.To je prirodno,jer svaki roditelj ima neku dozu straha da li ce biti uspesan.Ali sve to ide svojim tokom i na kraju ispadne bas kako treba.A tek za usvajanje starijeg deteta treba DOBRO sebe preispitati,i iskreno sebi odgovoriti da li imas dovoljno snage.I nije sramota odustati(ali pre nego sto je bilo sta pokrenuto),nego potpuno upropastiti zivot jednom neduznom detetu.Jer ono pri svakom odbijanju ima sve veci kompleks nize vrednosti i misli da on nije dovoljno dobro.A svi znamo kako prolaze ljudi koji nemaju samopostovanja.
 
Samo da znate, usvojitelji koji nemaju djecu, te usvoje dijete iz doma - MRZE da ih neko naziva herojima. Kako je jednom jedna zena koja jako dugo ceka da joj dodijele dijete i jako se muci zbog toga rekla - ne radim to iz samilosti prema tom djetetu niti zato sto sam kako gore neko rece - HEROJ. Radim to jednako zbog sebe jer prirodno zelim da se ostvarim kao roditelj.

Potreba za potomstvom je potreba gotovo svakog covjeka, posebno zene, te oni ne misle da je to humanitarni rad - vec zadovoljavanje svojih zelja i potreba. I ja se slazem s tim.
 
Naravno da nije isto usvojiti mladje ili starije djete u zavisnosti sta stvarno zelite.
Ako ocajnicki zelite porodicu a ne mozete da imate svoju mislim da se u tom slucaju ne bih odlucila za usvajanje starijeg djeteta nego male bebe. Ali sa druge strane kada bih imala mogucnosti usvojila bih jedno starije djete pored svog bioloskog djeteta koje imam. Zasto da ne? Nemam predrasude po tom pitanju
 
Nije to stvar predrasude. Razlog sto se starija djeca rijetko usvajaju nije to sto neko ne zeli da ima dijete od 5 godina ili zeli da podize bebu. Vec cinjenica da se ta djeca tesko prilagode na promjenu. Ni bebi nije lako kada mijenja mjesto boravka, ali do 2 godine sve lakse podnosi nego sa 7-8...
 
Da to si u pravu 100% ali *** nije sve u zivotu tako jednostavno. Ako si vec bio dovoljno svjestan da se odlucis na usvajanje djeteta od 5-8 godina onda si svjestan cinjenice da ces morati da promjenis svoje navike, ustaljene rituale i da se maksimalno prilagodis novoj situaciji. treba vremena ali uz neki normalan odnos mislim da bi sve trebalo da dodje na svoje mjesto vec nakon nekih 7-8 mjeseci, (bar da se pocne tada).
Ljudi idu nesvjesni obaveze i svega sto djete nosi sa sobom a kamo li jos uz to i djete koje treba da se prilagodi vama i vi njemu. To je situacija koja je bukvalno nastala preko noci i takve su najgore tj nazahtjevnije. Tolerancija i strpljenje moraju da budu na maksimalnom nivou. Mislim da bi se samo budala za tako nesto nesvjeno odlucio pa onda predomislio! Tim ljudima ni ljubimca ne treba dati!
 
Mene interesuje jedna stvar - koliko ljudi je svojoj deci koja su usvojena kao bebe reklo njima (deci, kad su porasla) da su usvojeni? I kako to upoznavanje sa cinjenicom da su usvojeni ide? Jel bolje reci od prvog dana ili kad dete odraste i ne zavisi vise od roditelja?
 

Back
Top