Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 87.974
Kad su spomenuti biskupi (1) tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim (2) velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:
I. Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: »Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.«
II. U svim crkvama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenstva i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima, da biskupsko ime ne gubi ugled. Nadalje neka onaj, koji još nema biskupije, primi ispražnjenu biskupiju po odluci metropolite i uz suglasnost ostalih biskupa.
III. Budući da se granice određene od otaca nipošto ne smiju pomicati, neka se svaki biskup drži određenih mu granica i neka nikako ne zadire u područje tuđe biskupije. Samo u vlastitoj biskupiji pripada mu pravo da krsti, posvećuje crkve ili zaređuje svećenike i da kao nadležni biskup podjeljuje (vjernicima) krizmu.
IV. Posjedi crkava, koje su u čast svetaca dali darovatelji za svoje grijehe, neka se nipošto ne daju u vlasnost svjetovnjacima, jer ono, što je jedamput posvećeno bogu, ne smije više biti podvrgnuto ljudskoj vlasnosti.
V. Ako su koje crkve ili posjedi ispravom vjernika pod prijetnjom izopćenja predani glavnoj crkvi blaženoga Petra apostola, nipošto joj se ne smiju oduzimati, jer se i darovatelj i ono, što je darovano, nalaze pod zaštitom Kristova ključara Petra.
VI. Ako dopuštenjem božje providnosti u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, budući da ono, što počine mnogi, ostaje nekažnjeno, moraju oni, koji su svijesni krivnje, zbog tog zlodjela davati milostinju za njegovu dušu. Ako je pak sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju to braniti, a njegovu ženu ili djecu dobrostivo zaštićivati.
VII. Ako koji pakosnik, zadahnut đavolskim duhom, po vlastitom naumu, kao Juda, ubije svoga gospodara, neka kao prognanik čini pokoru s kamenom obješenim o vrat i opasan željeznim obručem.
VIII. Što se tiče dubrovačkog i kotorskog biskupa, kojih je stolica, kako se pouzdano zna, samo jedna, neka tu biskupiju između sebe pravedno podijele tako, da, ako jedan od pastira te crkve umre, drugi biskup upravlja njegovom crkvom, dok ne bude posvećen novi biskup.
IX. Što se tiče biskupa Licinija (3), neka bude zadovoljan i neka ostane u biskupiji, za koju je posvećen. Ako pak taj Licinije ne ostane zakonito u svojoj biskupiji kao njen baštinik, nego kao došljak i stranac dođe u svoju prvašnju biskupiju i htjedne radije tu boraviti, neka ostane, ali kao svećenik.
Nadalje neka nitko ne služi misu u biskupskoj ili župnoj crkvi, dok je njezin biskup ne posveti po kanonskim propisima. Ako to odsada koji drznik bude protiv navedene odredbe u njoj vršio, neka se isključi iz našeg kolegija.
X. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promak-nuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik, da služi bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu dopustiti, da vrši svećeničku službu.
XI. Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi.
XII. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili kršten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred bogom čista.
XIII. Neka u crkvi, na području koje je ubijen svećenik, nitko ne služi misu, prije nego sam ubojica ili narod ne dade zadovoljštinu, kako se učini prikladnim tamošnjem biskupu.
Neka svećenici ne uništavaju crkvene stvari. Jednom preuzeta crkva neka se ne napušta bez razloga. Bude li koji drukčije radio, neka bude izopćen, dok ne naknadi što je upropastio, i dok crkva ne dobije natrag svoje.
XIV. Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba. Ako je pak tko već otpustio svoju ženu, neka tako ostane.
Neka gospodari daju na nauke one svoje robove, koji god žele da postanu svećenici. Gospodari neka robove oštro kore ne kao strance, nego kao svoje, a robovi neka ih rado slušaju. (4)
XV. Ako svećenik ne živi suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.
1) Papinski poslanici, Ivan — biskup u Ankoni i Leon — biskup n mjestu Preneste.
2) Odnosi se na Zahumljane, pratioce kneza Mihajla Viševića, koji - kao gospodar područja stonske biskupije — sudjeluje na saboru.
2) Biskup u Kotoru ili Dubrovniku.
4) Drugi odjeljak cl. XIV. preveo sam prema prof. M. Baradi, koji ga čita ovako: Et ut haeredes illos servos suos literaturae studiis tradant, quicumque christianitatem perfectam habere cupiunt, ut illi eos instanter corripiant non ut peregrinos, sed ut proprios, et ipsi hos libenter exaudiant. — (V. Cortan)
----
preveo sa latinskog na srpsko-hrvatski Ferdo Šišić, hrvatski povjesničar
I. Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: »Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.«
II. U svim crkvama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenstva i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima, da biskupsko ime ne gubi ugled. Nadalje neka onaj, koji još nema biskupije, primi ispražnjenu biskupiju po odluci metropolite i uz suglasnost ostalih biskupa.
III. Budući da se granice određene od otaca nipošto ne smiju pomicati, neka se svaki biskup drži određenih mu granica i neka nikako ne zadire u područje tuđe biskupije. Samo u vlastitoj biskupiji pripada mu pravo da krsti, posvećuje crkve ili zaređuje svećenike i da kao nadležni biskup podjeljuje (vjernicima) krizmu.
IV. Posjedi crkava, koje su u čast svetaca dali darovatelji za svoje grijehe, neka se nipošto ne daju u vlasnost svjetovnjacima, jer ono, što je jedamput posvećeno bogu, ne smije više biti podvrgnuto ljudskoj vlasnosti.
V. Ako su koje crkve ili posjedi ispravom vjernika pod prijetnjom izopćenja predani glavnoj crkvi blaženoga Petra apostola, nipošto joj se ne smiju oduzimati, jer se i darovatelj i ono, što je darovano, nalaze pod zaštitom Kristova ključara Petra.
VI. Ako dopuštenjem božje providnosti u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, budući da ono, što počine mnogi, ostaje nekažnjeno, moraju oni, koji su svijesni krivnje, zbog tog zlodjela davati milostinju za njegovu dušu. Ako je pak sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju to braniti, a njegovu ženu ili djecu dobrostivo zaštićivati.
VII. Ako koji pakosnik, zadahnut đavolskim duhom, po vlastitom naumu, kao Juda, ubije svoga gospodara, neka kao prognanik čini pokoru s kamenom obješenim o vrat i opasan željeznim obručem.
VIII. Što se tiče dubrovačkog i kotorskog biskupa, kojih je stolica, kako se pouzdano zna, samo jedna, neka tu biskupiju između sebe pravedno podijele tako, da, ako jedan od pastira te crkve umre, drugi biskup upravlja njegovom crkvom, dok ne bude posvećen novi biskup.
IX. Što se tiče biskupa Licinija (3), neka bude zadovoljan i neka ostane u biskupiji, za koju je posvećen. Ako pak taj Licinije ne ostane zakonito u svojoj biskupiji kao njen baštinik, nego kao došljak i stranac dođe u svoju prvašnju biskupiju i htjedne radije tu boraviti, neka ostane, ali kao svećenik.
Nadalje neka nitko ne služi misu u biskupskoj ili župnoj crkvi, dok je njezin biskup ne posveti po kanonskim propisima. Ako to odsada koji drznik bude protiv navedene odredbe u njoj vršio, neka se isključi iz našeg kolegija.
X. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promak-nuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik, da služi bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu dopustiti, da vrši svećeničku službu.
XI. Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi.
XII. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili kršten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred bogom čista.
XIII. Neka u crkvi, na području koje je ubijen svećenik, nitko ne služi misu, prije nego sam ubojica ili narod ne dade zadovoljštinu, kako se učini prikladnim tamošnjem biskupu.
Neka svećenici ne uništavaju crkvene stvari. Jednom preuzeta crkva neka se ne napušta bez razloga. Bude li koji drukčije radio, neka bude izopćen, dok ne naknadi što je upropastio, i dok crkva ne dobije natrag svoje.
XIV. Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba. Ako je pak tko već otpustio svoju ženu, neka tako ostane.
Neka gospodari daju na nauke one svoje robove, koji god žele da postanu svećenici. Gospodari neka robove oštro kore ne kao strance, nego kao svoje, a robovi neka ih rado slušaju. (4)
XV. Ako svećenik ne živi suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.
1) Papinski poslanici, Ivan — biskup u Ankoni i Leon — biskup n mjestu Preneste.
2) Odnosi se na Zahumljane, pratioce kneza Mihajla Viševića, koji - kao gospodar područja stonske biskupije — sudjeluje na saboru.
2) Biskup u Kotoru ili Dubrovniku.
4) Drugi odjeljak cl. XIV. preveo sam prema prof. M. Baradi, koji ga čita ovako: Et ut haeredes illos servos suos literaturae studiis tradant, quicumque christianitatem perfectam habere cupiunt, ut illi eos instanter corripiant non ut peregrinos, sed ut proprios, et ipsi hos libenter exaudiant. — (V. Cortan)
----
preveo sa latinskog na srpsko-hrvatski Ferdo Šišić, hrvatski povjesničar
