~Petar~
Poznat
- Poruka
- 8.643
Tomorrow Belongs to the Radicals
Dobro, kakve bi mogle biti ekonomske posledice pobede radikala na sledećim izborima? Tri su zaokreta na vidiku: (1) porašće intervencionizam (2) zaustaviće se ekonomske reforme a (3) porašće saradnja sa zemljama koje nisu priznale nezavisnost Kosova kao što su Rusija, Ukrajina, Bliski i Daleki Istok itd.
Ali šta bi to u stvari moglo da znači? Kad već spomenuh intervencionizam, ne treba zaboraviti da srpska država trenutno već preraspodeljuje preko 40% svog domaćeg proizvoda. Sva naša javna preduzeća (public utilities) u rukama su države, te se na prvi pogled ni ovde stvar ne može preterano mnogo upropastiti (a da to prethodnici već nisu učinili). Nadalje, skoro polovina svih cena u Srbiji formira se u vladi, za nečijim radnim stolom, a ne na tržištu. Kakav bi se to dalji zaokret ka intervencionizmu mogao dogoditi?
Najpre očekujem da pokušaju problem nezaposlenosti reše javnim radovima. To ih neće koštati mnogo, Dinkić je svojim izumom nazvanim Nacionalni investicioni plan ostavio dosta novca za voluntarističko rasipanje, a sva je prilika da će se to i Radikalima dopasti. Radne akcije. Udarničke pesme. Kamere. A iza toga, znamo šta nas čeka: inflacija, rastući platnobilansni deficit i sve sporiji privredni rast. Očekujem, uz to, da statistika počne da objavljuje podatke o sve većim radnim pobedama, te da mi eksperti tek iz indirektnih pokazatelja nanovo pokušavamo da otkrijemo šta se u zemlji zaista dešava. Ne treba zaboraviti ni borbu protiv siromaštva, koja bi se najverovatnije zasnivala na proizvodnji „hleba od tri dinara“ koji su najavljivali u jednoj (ili možda dve) poslednje predizborne kampanje. Zamrzavanja cena svakako bi moglo biti. Ovo moje očekivanje zasniva se na činjenici da je Vojislav Šešelj kao odlazeći potpredsednik vlade oktobra 2000. godine potpisao ukaz o liberalizaciji svih cena u Srbiji, kako bi opozicija, koja je upravo došla na vlast, odmah doživela gnev naroda koji će je oterati sa vlasti. Ništa nije moglo biti pogrešnije od toga, jer se tržište normalizovalo i nestašice su nestale. Hoće li se takve epizode ponavljati? Kako će smiriti devizni kurs, kada narod stane da menja sve dinarske holdinge u devize? Ne znam. Ja sam se svojih dinara već za svaki slučaj oslobodila.
Ako Srpska radikalna stranka dođe na vlast, ekonomske reforme najverovatnije treba zaboraviti. Radikali su mnogo puta najoštrije osudili zatvaranje nelikvidnih banaka, dok su privatizacija, tranzicija i pljačka u njihovom politčkom nastupu uglavnom tretiraju kao sinonimi. Kako onda nastaviti reforme? Kako onda redukovati subvencije, ako će time radnici u državnim zombi-firmama izgubiti posao? Kako ogrančiti rast plata u državnom sektoru, kada upravo treba pokazati da sa dolaskom patriotskih snaga jednom treba da izgube „izdajnici i strani plaćenici“ (koji su zemlju doveli na rub propasti), a „pošten svet“ jednom bude dobitnik? Kako uvesti toliko neophodnu praksu stečaja, ako se time, kao u Mađarskoj, pokrene lavina od 25.000 stečaja u prvoj godini? U Mađarskoj nisu vladali radikali, pa je ta praksa očistila zemlju od nelikvidnih firmi i stvorila osnovu za dolazak greenfield investicija i ubrzani rast. Da, tamo nisu na vlasti bili radikali.
Veoma je verovatno da će se Srbija pod vođstvom radikala okrenuti zemljama koje nisu priznale nezavisnost Kosova, ali, da li će to biti samo retorika? Radikali će najverovatnije ostaviti sve strane investitore na miru, pustiće ih da rade i najverovatnije se neće aktivno mešati u njihovo poslovanje. S te strane, mislim da će tu vladati „miroljubiva koegzistencija“. Ali, hoće li se ikada ponoviti situacija iz oktobra 2007, kada se na tender prijavila firma čuvenog ruskog tajkuna Olega Deripaske, a da tender osvoji neki anonimus iz Austrije? Ja sumnjam.
Tek ako se sve ovo izjalovi i radikali ne dođu na vlast, Srbija ima šanse da nastavi reforme koje će doneti bolji život za sve. Ali, ako proevropske partije uopšte osvoje većinu, to će se dogoditi uprkos svemu što su SAD i EU učinile da u očima Srba obesmisle sve evropske vrednosti, pa da ih onda puste da sami biraju svoju budućnost.
Dobro, kakve bi mogle biti ekonomske posledice pobede radikala na sledećim izborima? Tri su zaokreta na vidiku: (1) porašće intervencionizam (2) zaustaviće se ekonomske reforme a (3) porašće saradnja sa zemljama koje nisu priznale nezavisnost Kosova kao što su Rusija, Ukrajina, Bliski i Daleki Istok itd.
Ali šta bi to u stvari moglo da znači? Kad već spomenuh intervencionizam, ne treba zaboraviti da srpska država trenutno već preraspodeljuje preko 40% svog domaćeg proizvoda. Sva naša javna preduzeća (public utilities) u rukama su države, te se na prvi pogled ni ovde stvar ne može preterano mnogo upropastiti (a da to prethodnici već nisu učinili). Nadalje, skoro polovina svih cena u Srbiji formira se u vladi, za nečijim radnim stolom, a ne na tržištu. Kakav bi se to dalji zaokret ka intervencionizmu mogao dogoditi?
Najpre očekujem da pokušaju problem nezaposlenosti reše javnim radovima. To ih neće koštati mnogo, Dinkić je svojim izumom nazvanim Nacionalni investicioni plan ostavio dosta novca za voluntarističko rasipanje, a sva je prilika da će se to i Radikalima dopasti. Radne akcije. Udarničke pesme. Kamere. A iza toga, znamo šta nas čeka: inflacija, rastući platnobilansni deficit i sve sporiji privredni rast. Očekujem, uz to, da statistika počne da objavljuje podatke o sve većim radnim pobedama, te da mi eksperti tek iz indirektnih pokazatelja nanovo pokušavamo da otkrijemo šta se u zemlji zaista dešava. Ne treba zaboraviti ni borbu protiv siromaštva, koja bi se najverovatnije zasnivala na proizvodnji „hleba od tri dinara“ koji su najavljivali u jednoj (ili možda dve) poslednje predizborne kampanje. Zamrzavanja cena svakako bi moglo biti. Ovo moje očekivanje zasniva se na činjenici da je Vojislav Šešelj kao odlazeći potpredsednik vlade oktobra 2000. godine potpisao ukaz o liberalizaciji svih cena u Srbiji, kako bi opozicija, koja je upravo došla na vlast, odmah doživela gnev naroda koji će je oterati sa vlasti. Ništa nije moglo biti pogrešnije od toga, jer se tržište normalizovalo i nestašice su nestale. Hoće li se takve epizode ponavljati? Kako će smiriti devizni kurs, kada narod stane da menja sve dinarske holdinge u devize? Ne znam. Ja sam se svojih dinara već za svaki slučaj oslobodila.
Ako Srpska radikalna stranka dođe na vlast, ekonomske reforme najverovatnije treba zaboraviti. Radikali su mnogo puta najoštrije osudili zatvaranje nelikvidnih banaka, dok su privatizacija, tranzicija i pljačka u njihovom politčkom nastupu uglavnom tretiraju kao sinonimi. Kako onda nastaviti reforme? Kako onda redukovati subvencije, ako će time radnici u državnim zombi-firmama izgubiti posao? Kako ogrančiti rast plata u državnom sektoru, kada upravo treba pokazati da sa dolaskom patriotskih snaga jednom treba da izgube „izdajnici i strani plaćenici“ (koji su zemlju doveli na rub propasti), a „pošten svet“ jednom bude dobitnik? Kako uvesti toliko neophodnu praksu stečaja, ako se time, kao u Mađarskoj, pokrene lavina od 25.000 stečaja u prvoj godini? U Mađarskoj nisu vladali radikali, pa je ta praksa očistila zemlju od nelikvidnih firmi i stvorila osnovu za dolazak greenfield investicija i ubrzani rast. Da, tamo nisu na vlasti bili radikali.
Veoma je verovatno da će se Srbija pod vođstvom radikala okrenuti zemljama koje nisu priznale nezavisnost Kosova, ali, da li će to biti samo retorika? Radikali će najverovatnije ostaviti sve strane investitore na miru, pustiće ih da rade i najverovatnije se neće aktivno mešati u njihovo poslovanje. S te strane, mislim da će tu vladati „miroljubiva koegzistencija“. Ali, hoće li se ikada ponoviti situacija iz oktobra 2007, kada se na tender prijavila firma čuvenog ruskog tajkuna Olega Deripaske, a da tender osvoji neki anonimus iz Austrije? Ja sumnjam.
Tek ako se sve ovo izjalovi i radikali ne dođu na vlast, Srbija ima šanse da nastavi reforme koje će doneti bolji život za sve. Ali, ako proevropske partije uopšte osvoje većinu, to će se dogoditi uprkos svemu što su SAD i EU učinile da u očima Srba obesmisle sve evropske vrednosti, pa da ih onda puste da sami biraju svoju budućnost.